Krleža na blogu

krleža na blogu

“Komunistički Voltaire” je najosporavaniji, najkontroverzniji, najplodniji, najmeritorniji, najhrvatskiji i najjugoslavenskiji pisac naših podneblja. Kao i oko svakog takvog kalibra, književna je publika podijeljena. Njega se danas često rabi u pomodarsko-posprdne svrhe. U njemu se personalizira sva hermetičnost hrvatske književnosti.
Baš zbog svega toga, Fric je jablan koji je svoju posthumnu sjenu bacio nepojmljivo daleko. I dalje ga u Zagrebu progoni Dido, a u šumi Đido. I dalje je u Beogradu ustaša, u Hrvatskoj pro-Srbin. Naša, izrazito balkanska
težnja da shvaćamo i etiketiramo, često nas dovede u te labirinte koje je za sobom kao kakav krivi mamac ostavio Miroslav Krleža.

U prilično autobiografskom djelu Putovanje u Vučijak, Krešimir Horvat će svom intimusu iz redakcije Poluganu, reći:

-Beograd smo iz Zemuna kao dripci gledali kao na neki uzbudljivi, novi svijet kojemu pripadamo. Jednom smo u želji da vidimo Beograd, preplivali Dunav i tamo su nas srpski carinici zakundačili…

“Putovanje u Vučijak” odigrava se u smiraj 1.svjetskog rata i vjerno oslikava političku klimu u Zagrebu podijeljenome među ostacima Habsburgovaca, među Frankovcima i Jugo unitaristima, Trumbićevcima. U poznatom, krležijanski
ekspresionističkom tonu, grubo se dočaravaju stradavanja vojske i naroda. Zagrebačka boemska scena, lakomislene služavke, kurtizane, novinari, regimenta, zeleni kader, posjednici, šverceri, mešetari…cijeli 1 mikrokozmos
tadašnjeg hrvatskog društva, Krleža je preslikao u to čudesno djelo.

Brechtovski songovi u maniri Petrice Kerempuha smjenjuju se komentirajući aktualnu političku situaciju. Agrarne mjere i prevare, zablude o nezavisnom novinarstvu, apsurdnost vojske i ratovanja-sve su to motivi zbog kojih je Krleža vječito aktualan. Moralna propast društva kao jedna od Krležinih preokupacija je utoliko važna u njegovom djelu jer je ono o čemu Krleža piše široko primjenjiva materija. Mehanizmi društva i društvene poluge su motivi koje on beskrajno exploatira, gradeći unutar djela širu lepezu društva.

Krleža ima najširu sliku:

Prisutan je u svim slojevima društva i gotovo jednako u svaki od tih slojeva upućen. On barata snobovskim manirima i najprostijim pučkim običajima, zavirio je u svakoga od nas i svima nam poznaje oca, majku i zavičaj. U Vučijaku je još uvijek politički neopredjeljen pa tako često ističe sumnju u boljševizam i ne tretira ga kao nešto vrijedno štovanja. Hvata se u koštac sa teoretičarima Marxizma i polemizira sa religijom i tadašnjom znanošću.

Krleži se može mjeriti poetska supstanca jer on nije sladunjav. Od njegovog štiva rjeđe ćete sisati nektar, a češće “kusati gorki boršč”. Krležina rečenica je utoliko opora jer je literarno besprijekorna, kao i njegov diktat te cjelokupna vizija. Konzumente njegovih djela često iritira njegovo okušavanje u svim književnim stilovima i formama, ali unatoč tome-ta djela jesu reprezentativna u skoro svakome od književnih perioda i faza: moderna, postmoderna, expresionizam…svi ti stilovi su samo okvir unutar kojega Krleža dosljedno formira i formatira svoje djelo.

Kada razmišljam o Krleži, želim ga pamtiti kao dobroćudnog vrača čije poruke ipak nismo uspjeli savladati. Čitajući Putovanje u Vučijak, shvaćam da se kao društvo i nismo naročito promjenili unatoč svemu što je uslijedilo:

Drugi svjetski i domovinski rat, prva i druga Jugoslavija, nezavisnost i eu integracija.

Naše društvo, modernizirano i sofisticirano, ipak se čini onakvim kakvu sliku o njemu pruža Miroslav Krleža u svojim djelima. Hrvatska sirotinja danas na sreću više ne lunja Galicijom i po ruskim logorima, ali je jednako na udaru kojekakvih, dvojbenih stubova današnjeg društva. Priča o 200 bogatih obitelji jest priča o Gospodi Glembay.
Budite sigurni da konverzacije koje se vode u kuriji Todorićevih nisu puno drukčije od dijaloga u spomenutom dramskom tekstu. Usporedbe jesu te koje se nameću same od sebe:

Ignjat Glembay, Puba Fabriczy, Barunica Castelli…sve su to likovi koji se uporno u ovom ili onom obliku ponavljaju na pokretnoj traci društvene (re)produkcije.

Zbog svega toga Miroslav Krleža i njegov opus opstaju kao osnovno polazište unutar hrvatske, jugoslavenske i mittleeuropske književnosti i ma koliko ga osporavali raznorazni pretendenti na njegov osamljeni tron, vrijeme je uvijek na njegovoj strani i pravi pristup njegovom djelu tek slijedi.

 

 

Facebook komentari

Vjeran Tripčić

Provjeri i ovo

Di ste vi bili 1948

Di ste vi bili 1948.?

Svjetski mir postignut 1945. nikada u potpunosti nije bio stabilan. Naprotiv, računa se da su …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

three × 5 =