Početna / Istaknuto / Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

ljevica1

 

Što danas znači kada netko kaže da je politički orijentiran “lijevo” ili “progresivno”?
Ovo je uvijek bilo predmet rasprave, međutim u posljednje vrijeme ovi su pojmovi dobili nova značenja koja bi ranije generacije ljevičara jedva prepoznale. Ideje koje su se prije smatrale ključnima za lijevu političku misao, danas su potpuno izokrenute.

Napisao: Peter Baldwin [1]

Kako biste razumjeli što pokušavam reći, napravite sljedeći misaoni eksperiment. Pokušajte zamisliti kako bi umjereni socijaldemokratski ljevičar (moja osobna pozicija) ili liberal u američkom smislu te riječi reagirao da se danas, nakon pola stoljeća provedenog u snu, probudi. Recimo da je taj ljevičar upravo poslušao fantastičan govor Martina Luthera Kinga o građanskim pravima iz 1963. u kojemu je on priželjkivao dan kada će se njegovu djecu prosuđivati na temelju njihove osobnosti, a ne boje kože. Tada su Kingovi stavovi u cijelom svijetu smatrani samom srži liberalnog progresivizma. Nadalje, pretpostavimo da je taj ljevičar utonuo u san na jednom od kampusa Sveučilišta u Kaliforniji u Los Angelesu. Zamislimo da je subjekt našeg eksperimenta dio fakultetskog osoblja I da je, kako bi uhvatio korak s najnovijim principima sveučilišta, poslan na tečaj o izbjegavanju “mikroagresija”-riječi ili fraza koje se smatra suptilno rasističkima. Takav je tečaj nedavno postao obavezan nalogom Janet Napolitano, predsjednice Sveučilišta u Kaliforniji.
Naš Rip van Winkle[1] bio fasciniran kada bi saznao da zastrašujuće mikroagresije uključuju izjave poput: “Kada te pogledam, ne vidim boju (kože)” ili “Postoji samo jedna rasa, ljudska rasa.” Ovakvi se stavovi ne smiju izustiti, a kamoli da budu predmet rasprave u svijetu koji bi se našem probuđenom liberalu činio kao nekakva alternativna stvarnost Svijeta bizarnosti.
Dakle, što se dogodilo?

Ukratko, progresivni dio akademije odrekao se intelektualnog nasljeđa prosvjetiteljstva, “revolucije uma” koja je transformirala Europu i Sjevernu Ameriku u 17. i 18. stoljeću. Prosvjetiteljstvo je naglašavalo važnost racionalne argumentacije I znanstvene metode, bilo je naklonjeno otvorenoj raspravi spornih pitanja, uključujući mogućnost slobodnog kritiziranja religijskih doktrina. To je univerzalistička vizija u kojoj su ljudi viđeni kao članovi čovječanstva koji posjeduju racionalnost i volju za djelovanje, a ne kao stvorenja koja pripadaju kulturalnoj ili religijskoj sredini u kojoj su rođeni. Poznati povjesničar prosvjetiteljstva Jonathan Israel identificirao je podtip ovog pokreta zvan “radikalno prosvjetiteljstvo” koje je temeljnoj prosvjetiteljskoj doktrini dodalo odlučnu posvećenost jednakosti ljudi bez obzira na rasu, rod ili klasu. Sve do nedavno, ljevičarski su intelektualci iz cijelog svijeta mogli identificirati upravo radikalno prosvjetiteljstvo kao korijen svoje političke misli. Čak su i zagovornici komunističkog totalitarizma podržavali prosvjetiteljske principe tvrdeći da je njihov “znanstveni socijalizam” najbliže što se ikad došlo ostvarenju prosvjetiteljskih principa.

Danas progresivni intelektualci uglavnom ponižavaju i ismijavaju “projekt prosvjetiteljstva”, kako ga sada zovu. Ideal ljudske univerzalnosti odbačen je u korist politike kulture i identiteta; racionalna, argumentirana debata viđena je kao maska za upotrebu moći; potraga za objektivnom istinom zamijenjena je naglaskom na narative i priče; a pravo oštrog kritiziranja religije ukinuto, doduše selektivno. U svojoj knjizi “The Seduction of Unreason”, američki politički filozof Richard Wolin izlaže sveobuhvatnu genealogiju ovoga. Wolin tvrdi da je

“jedna od neobičnosti našeg doba to što su argumenti kontra-prosvjetiteljstva, nekoć svojstveni samo političkoj desnici, našli novo sklonište među predstavnicima kulturalne ljevice…kao što poznat zagovornik postmoderne političke teorije kaže, potrebno je samo argumentima kontra-prosvjetiteljstva dati novo ruho kako bi oni postali upotrebljivi za ciljeve postmoderne ljevice.”

Dobrodošli u ljevičarsko kontra-prosvjetiteljstvo. U Velikoj Britaniji i SAD-u neki su kritičari (Maajid Nawaz, o.p.) skovali pojam “regresivna ljevica” za ovaj pokret. Postoje dva aspekta ideologije regresivne ljevice. Prvi je “identity politics”, odnosno identitetska politika, prema kojoj na ljude ne treba gledati kao na članove svekolikog čovječanstva, već kao na članove određene identitetske grupe. U Stanfordovoj Enciklopediji filozofije jedan akademik ovako je to izrazio:
“…grupe zahtjevaju priznanje na temelju spola, rase ili seksualne orijentacije. Zahtijev se ne odnosi na uključivanje ovih grupa u sveobuhvatno čovječanstvo na temelju zajedničkih ljudskih atributa; niti na poštovanje unatoč razlikama. Ono što se zahtijeva jest poštovanje za samog sebe kao drugačijeg.”
Bitno je napomenuti da kada članovi određene identitetske grupe zahtijevaju “poštovanje za samog sebe kao različitog”, oni ne govore o poštovanju individualnosti i slobode svakog pojedinca. Naprotiv, zahtijevaju da ljudi prihvate da ih se definira prema njihovom identitetu te da se drže određenog scenarija, određenog narativa viktimizacije koji se na njihovu grupu odnosi. Članove svake potlačene grupe potiče se da budu izrazito posesivni što se tiče svih dijelova njihove kulture, uključujući one rubne poput odjeće i kuhinje. Svi se moramo držati vlastite kulture; učiniti suprotno znači počiniti neoprostiv grijeh “kulturalnog prisvajanja.” Američka spisateljica Lionel Shriver održala je fantastičan govor na Brisbane Writers festival ovaj vikend, kritizirajući ovaj mentalitet i njegove negativne posljedice na pisanje, šokirajući užasnute organizatore koji su se distancirali od njenih primjedbi.
Jao svakome tko prekrši ovo temeljno pravilo, kao što su otpadnici unutar islamske kulture, poput Ayaan Hirsi Ali, osjetili na vlastitoj koži. U najboljem slučaju mogu očekivati patroniziranje od lijevih intelektualaca, od kojih su neki etiketirali Hirsi Ali kao “prosvjetiteljsku fundamentalisticu.” Ljudi poput Hirsi Ali u progresivnim će medijima biti stavljeni na stup srama i suočavati se s pokušajima da im se na kampusima i drugdje zabrani javni nastup, kao kada je Hirsi Ali spriječena da održi govor na Sveučilištu Brandeis na inicijativu koalicije “progresivnih” studenata. Tu su onda i prijetnje smrću islamskih ekstremista koji žele da svi apostate, odnosno otpadnici od islama, za svoj zločin plate životom.

Odbor Bivših Muslimana Velike Britanije (CEMB) objavio je detaljan izvještaj ove godine koji dokumentira kako je ekstremističkim propovjednicima dano da slobodno govore na sveučilišnim kampusima, dok je Maryam Namazie, predsjednica ove organizacije te humanistička ljevičarka i feministica iranskog podrijetla, doživjela neprekidne pokušaje – uključujući fizičke prijetnje – da ju se spriječi od održavanja govora. Ovakve aktinosti konzistentno podržavaju studentske organizacije na kampusu, uključujući, nevjerojatno, feminističke, lezbijske, gej, biseksualne I transrodne organizacije.

Ayaan Hirsi Ali
Ayaan Hirsi Ali

De facto savez koji se razvio između ljevice i militantnog islama, najretrogradnije sile na svijetu danas, je najčudniji i najuznemiravajući politički fenomen u mom životu. Ako je identitetska politika srž ove mutirane ideologije, ruka koja ju provodi u praksi jest sistem kontrole mišljenja poznat pod nazivom politička korektnost (PC). Prema PC mentalitetu, netko tko otvoreno ili čak privatno propituje ključne postavke identitetske politike nije samo u krivu već i moralno nakazan. S takvom osobom ne treba argumentirano raspravljati, već ju demonizirati, cenzorirati i ako je moguće, pravno progoniti koristeći instrumente poput sekcije 18C našeg (australskog, o.p.) Zakona protiv rasne diskriminacije i njegove ekvivalente u drugim zemljama. Ako bude po njihovom, progresivni će političari uvesti još restriktivnije zakone. Bivši vođa britanske Stranke laburista, Ed Miliband obećao je, prije nedavnih britanskih parlamentarnih izbora, islamofobiju, koju se nikad nije potrudio definirati, proglasiti teškim kaznenim prekršajem.

Aktivisti regresivne ljevice često tvrde da se bore protiv “fašizma” ili “esktremne desnice”. Ironično, upravo su oni ti koji se opetovano koriste fašističkim taktikama iz 1930-ih poput upadanja na sastanke i skupove svojih neistomišljenika, a u nekim slučajevima maltretiranja i napada sudionika tih sastanaka. Ovo sam osobno iskusio prošle godine kada sam na Sveučilištu u Sydneyu slušao predavanje jednog govornika za kojega je poznato da brani Izrael, što je pozicija danas neslužbeno zabranjena na kampusima diljem svijeta. Predavanje je prekinula gomila koja je izvikivala parole, prevođena mladom ženom s megafonom koja je s ostalim vođama gomile kasnije priznala da nisu došli pokrenuti raspravu već ušutkati. Neki su lokalni akademici čak branili ovo ponašanje s argumentom da ne postoji inherentno pravo na slobodu govora ukoliko je u sukobu s progresivnim pogledom na svijet. Na Ivy League sveučilištima postoje čak prijedlozi da se sloboda govora zamijeni “društveno pravednim govorom”. I da ne povjerujete, maloprije spomenuta mlada žena glasno je i oštro izrazila svoje zaprepaštenje što je članu izrazito antisemitske organizacije Hizb-ut Tahrir bilo onemogućeno da održi govor. Ovo tetošenje ekstremnog antisemitizma, maskiranog kao anti-cionizam, jedan je od najodvratnijih aspekata regresivne ljevice. Američka profesorica queer teorije Judith Butler, opisana kao “postmoderni div” i vodeća figura u kampanji globalnog bojkota i sankcija protiv Izraela, inzistirala je da se na Hamas i Hezbollah gledaju kao na dio “globalne progresivne ljevice”. Obje su ove grupe otvoreno govorile o svojim željama da istrijebe sve Židove; u slučaju Hamasa ta je namjera proklamirana u njihovoj službenoj povelji. Butler je bila blago kritizirana zbog ovoga, ali njezina zvjezdana pozicija u akademskom panteonu ostala je netaknuta. Nisu samo akademici u pitanju. Vođa britanske Laburističke stranke Jeremy Corbyn srdačno je govorio o svojim “prijateljima” u Hamasu i Hezbollahu. Znači, prilično je jasno protiv čega je regresivna ljevica.
Ali za što točno se ona zalaže?

Njezini bi članovi odgovorili da se zalažu za socijalnu pravdu, iako bi preciznije bilo reći da se oni zalažu za aktivizam socijalne pravde. Sve ranije inačice ljevičarske ideologije imale su nekakvu ideju “dobrog društva” za koje su se borili, maker ta ideja bila puna grešaka kao ona komunistička. No, ako odete na stranice današnjih radikalno ljevičarskih grupa poput Socialist Alternative vidjet ćete da alternativa ne postoji. Oni ju ni ne pokušavaju ponuditi. U suštini su nihilisti koji se ne zalažu ni za što, a aktivizam je cilj sam po sebi, ne sredstvo da se realizira neka ideja društva i države. Odličan noviji primjer aktivizma društvene pravde jest pokret Black Lives Matter u SAD-u. Prema nedavnom izvješću ABC-ja Black Lives Matter dobiva svoje inačice u cijelom svijetu, uključujući Australiju. Akademski predstavnici teorije poznate kao kritička teorije rase bacilli su se u akciju da ovom pokretu pruže teoretsku podlogu. Ovo bi zabezeknulo našeg Ripa Van Winklea. Na službenoj stranici Harvardovog Pravnog fakulteta postoji članak koji poziva na “mobilizaciju temeljenu na rasi”; izražavanje kakvo bi se s lakoćom moglo čuti u Njemačkoj 1930-ih. Za aktiviste socijalne pravde, dva tipa pitanja strogo su zabranjena. Kao prvo, narativi viktimizacije ne smiju se propitivati, bez obzira koliko su suprotni dokazi uvjerljivi. Zbog ovog se pravila na ubojstvo mladog crnca u Fergusonu u Missouriju gleda kao na okrutan slučaj ubojstva gdje je žrtva upucana s rukama podignutim u zrak. Ova je verzija događaja raskrinkana kao potpuna laž, ali unatoč tome, brigade kritičke teorije rase se u svojim “akademskim” člancima i dalje drže lažnog narativa, uključujući članak jednog poznatog akademika sa Sveučilišta Western Sydney u kojemu se ubojstvo u Fergusonu kategorizira kao “rasističko ubojstvo”, unatoč tome što ta perspektiva uopće ne odgovara činjenicama. Ovo nije samo nepažnja.

Dok čitate ove stvari, ubrzo shvatite da za ovaj tip “učenosti”, činjenice, dokazi i istina su izrazito nebitni, što me dovodi do drugog pitanja koje se ne smije postaviti. Rezultira li zaista aktivizam pozitivnim promjenama? Je li pokret Black Lives Matter stvarno popravio živote ljudi zarobljenih u osiromašenim ghettoima? Svi dokazi upućuju na suprotno. Stope su ubojstva drastično narasle u urbanim područjima otkad je BLM počeo s djelovanjem, nakon što su desetljećima bile u opadanju. Direktor FBI-ja James Comey pripisao je ovo napuštanju aktivnog održavanja reda od strane policajaca koji se boje demoniziranja i kaznenog progona.

Jesu li se izgledi Palestinaca da vode pristojan život povećali internacionalnom BDS[2] kampanjom koja ih potiče da se drže svojih pušaka, sprečavajući potpisivanje sporazuma s Izraelom te time osuđujući buduće generacije na neprestani konflikt? Jesu li mlade djevojke u muslimanskim zajednicama imale koristi od izjava feministica poput Germaine Greer, koja je osudila napore da se obrezivanje žena (genitalno sakaćenje žena, female genital mutilation FGM) zabrani, proglasivši te napore “napadom na kulturalni identitet?”. U velikoj Britaniji, bolnice prijavljuju prosječno 15 slučajeva FGM-a dnevno, a uspješnog kažnjavanja počinitelja nije bilo iako je praksa protuzakonita od 1984. Gdje su feministice kad se treba boriti protiv FGM-a i prisilnih brakova? Nigdje, čini se, uz nekoliko časnih iznimki.
Vrsti moralne katastrofe koju ovo može izazvati svjedočili smo u Rotterhamu, gradu u sjevernoj Engleskoj gdje su tijekom 16 godina, 1400 djevojčica iz uglavnom disfunkcionalnih bjelačkih obitelji seksualno zlostavljale organizirane bande predatora koji su podrijetlom pakistanski muslimani. Dva službena izvještaja otkrila su da su sve grane vlade koje su djevojčice trebale zaštititi-policija, socijalne službe, škole, lokalni odbor kojim su predsjedali laburisti-bili paralizirani od straha da ih se ne etiketira kao rasiste ili islamofobe.

Za mene je regresivna ljevica umni virus, paralizirajuća bolest koja značajno umanjuje sposobnost zapadnih društava da raspravljaju o nekim od najvažnijih pitanja s kojima se suočavaju. Također je prožeta mržnjom prema vlastitoj civilizaciji pri čemu oštro osuđuje “bijela” post-prosvjetiteljska zapadna društva dok je istovremeno spremna progledati kroz prste ili opravdavati nečuvene defekte u drugim društvima. Da biste vidjeli čime ova paraliza rezultira, pogledajte Europu dok se grčevito bori s posljedicama odluke svojih vođa da praktički ukinu svoje vanjske granice sa sjevernom Afrikom i Bliskim istokom. Razmotrite grozotu transformacije kroz koju Europa prolazi i razmislite kako će izgledati za nekoliko desetljeća ukoliko se ovo nastavi. Ipak, čini se da su europske elite nesposobne pokrenuti iskrenu debatu o implikacijama ovoga, s obzirom da bi to uključivalo postavljanje teških pitanja o tome je li islam, sa svojim nesumnjivo nasilnim i supremacističkim aspektima, kompatibilan s liberalnim društvima. Čini se da su se neki europski političari pomirili s vjerojatnošću da će veliki dijelovi Europe biti islamizirani. Na kraju krajeva, što bi moglo biti gore od civilizacije koju imamo danas, a koja nije ništa nego, kako regresivni ljevičari misle, žalosna litanija rasizma, kolonijalizma i tlačenja?

Najveći gubitnici ovoga bit će upravo samoprozvani progresivci. Kakvi su izgledi za gej prava pod novim, “božanskim zakonima”? Ova slabost i intelektualna paraliza bila bi daleko manje ozbiljna da se odnosi samo na ljevicu, ali kao što su nevjerojatno naivni postupci Angele Merkel prošle godine pokazali, to nije slučaj. Impuls za cenzurom i proklinjanjem svakoga tko propitkuje dominantni duh vremena može se naći u centrističkim, a čak i desničarskim strankama. Upravo je ovo stvorilo prostor za popularizaciju novih političkih sila u cijelom zapadnom svijetu (Trump, Le Pen, Hoffer, Åkesson, Petry, Orban, Wilders, o.p.), uključujući Australiju gdje je potpora za Pauline Hanson značajno porasla na nedavnim izborima. Vjerujem da je došlo vrijeme da se temeljito razmisli o kategorijama podjele u politici. U ovom povijesnom trenutku, vrijeme je za pristojne ljevičare da se oslobode mazohističke opsesije ponižavanja post-prosvjetiteljske zapadne civilizacije te pridruže liberalima, konzervativcima i drugima u zajedničkom zadatku da tu istu civilizaciju obrane od neviđenih prijetnji s kojima se sada suočava.

Originalni tekst: https://www.rationalist.com.au/left-puts-bigotry-on-a-pedestal/
Prijevod: Jelena Jazvo
Studeni 2016.
Reference i objašnjenja:
[1] Peter Baldwin je australski laburistički političar, od 1993 do 1996 bio je australski ministar za visoko obrazovanje u laburističkoj vladi Paula Keatinga.
[2] Lik iz pripovjetke američkog pisca Washingtona Irvinga objavljene 1819. Van Winkle pod utjecajem pića zaspe u planini prije Američkog rata za neovisnost te se probudi 20 godina kasnije, uvidjevši da ništa više nije isto.

 

Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Vlasti u RH se mijenjaju, a problemi ostaju i gomilaju se

  Kad sam postao potpuno svjestan da će Kukuriku koalicijska vlada sa Zoranom Milanovićem na …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

seventeen − ten =