Početna / Kolumne / Gost Kolumnist / Ljiljo Vokić, sada konačno – daleka ti kuća!

Ljiljo Vokić, sada konačno – daleka ti kuća!

triprascica

 

 

Piše: Karlo Jurak

 

Jutarnji list je 21. 6. 2015. objavio intervju s Ljiljom Vokić, bivšom ministricom obrazovanja u vrijeme Tuđmana, ravnateljicom zagrebačke VII. Gimnazije i profesoricom hrvatskoga jezika. Tko je zapravo ona? Ona je samo jedan od simptoma duboke krize obrazovanja u Hrvatskoj i jedna od nasadâ pseudointelektualne elite u Hrvatâ koja je devedesetih po političkom (tuđmanovskom) ključu zauzela čelna mjesta u znanstveno-obrazovnim strukturama te se svim svojim pipcima i ostalim hobotničarskim sposobnostima ugnjezdila u njima. Danas imamo čitavu paletu takvih „intelektualaca“ – od takve jedne notorne Ljilje Vokić i još notornijih „jezikoslovaca“ poput Sandre Ham pa sve do fingiranih ljevičara, odnosno onih koji će s raznoraznih portala vrištati o zlima neoliberalizma, fašizma i kapitalizma općenito, a s druge strane šurovati s korumpiranim i klijentelističkim, a često i klerikalno-konzervativnim strukturama u vrhu hrvatskog obrazovnog sektora. No, i takvi će doći na red, jer su zbog svoje prikrivenosti možda još i gori od jedne otvorene antiintelektualne konzervativke Ljilje Vokić.

Kao prvo, struka Ljilje Vokić je hrvatski jezik, odnosno jedna od nacionalnih filologija koje se baziraju, kao i sve druge filologije, na izučavanju jezika i književnosti jednoga naroda, u ovom slučaju hrvatskog. Već samo to što je riječ o „nacionalnoj“ filologiji dâ naslutiti da znanstvene lingvističke činjenice neće imati primat nad „hrvatskim“ sentimentima. To nije puko nagađanje – devedesetih se nakupilo mnoštvo pseudojezikoslovaca „domoljubne“ provenijencije – tako smo dobili razne Babiće i Hamovke koji su u prvi plan donijeli nacionalistički purizam i stupidni preskriptivizam. U tim se okolnostima znanost o jeziku nije mogla razvijati jer bi „jezikoslovci“, potpomognuti njihovim političarima i indoktriniranim profesorima hrvatskog jezika u osnovnim i srednjim školama, u prvi plan gurali ono što je „pravilnije“ ili „hrvatskije“ reći. Jad i bijeda. Još veća jad i bijeda je to što su se takvi popeli jako visoko u znanosti i obrazovanju, općenito u društvenim strukturama. Na temelju purističko-preskriptivističkih bulažnjenja dobivali su uvjete za viša znanstveno-nastavna zvanja, nagrade, društveni prestiž, itd. Ljilja Vokić, koja je u ovom intervjuu iznijela jednu sasvim osebujnu i suludu tezu, jedna je od takvih visokopozicioranih osoba u društvu. Da vidimo o kakvoj se izjavi radi: „Pokojni profesor Ljudevit Jonke, kada je govorio o deminutivima, rekao je da su Zagorci miroljubiv dio hrvatskog naroda koji se uvijek mirio sa svojim gospodarima, a da su se Hercegovci i Dalmatinci uvijek bunili protiv nasilja nad sobom. “Otuda je jezik Hercegovaca i Dalmatinaca opor, a kod Zagoraca ‘micek, mucek, kokotiček’. To od profesora Jonkea neću nikad zaboraviti, a mi smo u Hercegovini u doba komunizma bili dosta progonjeni i to vas na neki način odredi i modelira.“ – kaže Ljilja Vokić. Pokušajmo je pobijediti na vlastitom terenu! S obzirom da je i više nego očito da Vokić nastupa s „patriotskih“ pozicija, i da sudeći po ostatku intervjua „hrvatstvo“ pršti iz nje, ovaj citat, na tom terenu, biva pomalo kontradiktornim. Dovedimo ga do apsurda! Ljilja Vokić zapravo afirmira „antihrvatski“ diskurs, po ovome se nju sigurno prije može nazvati „anti-Hrvatom“ nego nekog bandita crvenog, kako to oni običavaju nazivati. Ona vrijeđa jedan dio hrvatskoga naroda imputirajući mu pasivnost i mlitavost (miroljubivost je negativno konotirana jer se jednači s pokornošću pred gospodarom), dok drugi dio hrvatskog naroda afirmira kao „buntovnike“, ma što god to njoj značilo. Pitam se hoće li se na ovo oglasiti itko od dežurnih „domoljubnih“ dušebrižnika! U svom je nacionalizmu Vokić izgradila i autonacionalizam, svjesno ili nesvjesno, ali to nije rijetkost za ognjištarsku poziciju s koje nastupa – za tu poziciju uvijek su jedni bili „pravi Hrvati“, a drugi „manje pravi“, ako već ne izdajice, orjunaši, udbaši, jugoslaveni, srbočetnici, komunjare, itd. U Zagoraca očito nije naišla na ono što po njoj „hrvatstvo“ čini „hrvatstvom“. Nadalje, i u kontekstu njezine struke, ona afirmira stavove koji sa znanošću i lingvistikom nemaju nikakve veze – korištenjem deminutiva objašnjava nekakav apstraktni „mentalitet“. Ni to nas ne treba čuditi jer su i prije jedne Ljilje Vokić mnogi običavali svoju struku iskrivljavati da potkrijepe svoju nakaradnu ideologiju. Ali sve nas to treba mnogo zabrinjavati jer je tako stvoreno mnoštvo nastavnikâ hrvatskog jezika koji iznose slične teze, ili nastavnikâ povijesti, a kad to postane kombinacijom, onda su užasne katastrofe neminovne – osobno mogu reći da sam svjedočio da nastavnica povijesti u jednoj zagrebačkoj gimnaziji na nastavi kaže da je etimologija riječi „Srbin“ vezana uz lat. „servus“ što znači „rob“ i iz čega se, impliciralo se, dade zaključiti tko su zapravo tî Srbi. Takve pojave su Ljilje Vokićke u malom.

Što dalje reći – (anti)junakinji ovog kratkog osvrta smeta Krleža vjerojatno jer je bio Zagorac i ljevičar – dakle, „nepravi Hrvat“ za nju. Također je za nju za „komunizma“ stradalo puno više ljudi nego za fašizma. Tipična revizionistička retorika! Pod krinkom izjednačavanja svih totalitarizama izjednačava se komunizam i fašizam, makar prvi nikada nije ni postojao. To je očito toj intelektualki promaklo, kao i to da bezrerezvno osudi fašizam – njega se uvijek mora uspoređivati s nečim, pa je on „loš“, ali „ne toliko loš kao…“. Ogavno i bespotrebno pretvaranje!

Ne smije se zaboraviti još jedna stvar, a nije spomenuta u ovom intervjuu – naša „(anti)junakinja“ je prije par dana izjavila da bi diplomiranim studentima uvela obvezu da u Hrvatskoj odrade onoliko godina koliko su besplatno studirali (!!!). Nečuven iskaz, koji nas isto ne treba čuditi, ali treba svakako zabrinjavati. Taj iskaz zapravo otkriva njezinu istinsku agendu – prijezir prema slabijem i ugroženom ili ako baš ne to, a onda ono svakako prema onome tko nije dovoljno dobar „torbar“, kao oni koji su je doveli na pozicije koje je imala za svoje „znanstvene“ karijere. Par stvari tu treba samo napomenuti i s njima završiti jer je sve dalje izlišno. Prvo, u Republici Hrvatskoj skoro nitko nije besplatno studirao. Besplatno se studiralo u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj koja je bila dio Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije koju ona izjednačava sa svim mrakom ovoga svijeta. Naravno, proklet onda bio onaj koji je upalio svjetlo – a lučonoša nije bio nitko drugo doli onaj doktor koji ju je i doveo na visoke pozicije. Dakle, Vokićka svjesno laže jer bi očito htjela da države nema tamo gdje je treba biti – u financiranju javnoga dobra. Države treba biti, za nju i njoj slične, samo tamo gdje se namještaju bespotrebni birokrati, gdje se naoružava i gdje se stvara paravojska. Drugo, opće poznata je stvar da su veliki „patrioti“ u Hrvata i veoma socijalno neosjetljivi – od njihova ideologa, spomenutog lučonoše, pa sve do ovakvih moćnih pijuna bez imalo razumijevanja za stvarne društvene probleme poput toga da radnih mjesta strukturno u Hrvatskoj nema zbog samoga, njoj očito tako željenoga, kapitalizma. A i kako bi za to imala razumijevanja kada je uvijek, po svemu sudeći, nezasluženo bila visoko pozicionirana.

Ljiljo Vokić, sada konačno – daleka ti kuća! Ali ostalo je još na stotine tako indoktrinirajućih pojava u našem „intelektualnom“ životu… Sada kada su posljedice očite, tko će njima, kada i kako reći – daleko im kuća?

 

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

SRP Konferencija za medije: Porezna reforma

Porezna reforma Dugo najavljivana i pripremana porezna reforma neće i ne može riješiti egzistencijalne probleme …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

seventeen − one =