Početna / Aktualno / Ljubav prema državi i moralno sudište Ivane Šojat ili: uloga Mire Furlan u razaranju Vukovara

Ljubav prema državi i moralno sudište Ivane Šojat ili: uloga Mire Furlan u razaranju Vukovara

 

Ljubav prema državi i moralno sudište Ivane Šojat ili: uloga Mire Furlan u razaranju Vukovara

Osječka književnica Ivana Šojat, koja će opetovano pisati i javno govoriti, kako ne pripada ni lijevo ni desno nego baš u centar, te da su zlobnici svi koji je trpaju ovamo ili onamo, ali zavraga najčešće udesno, svako toliko ipak se javi tekstom na nacionalističkom Portalu Hrvatskog kulturnog vijeća (hkv.hr), gdje u društvu također strogo centriranih nacionalista promiče ljubav prema državi i pod krinkom intelektualne polemike raspisuje tjeralice za pojedincima koji tu državu ne vole kao ona, ili vole neku drugu koju ona baš i ne.

Tako je u posljednjem, u najmanju ruku sramotnom tekstu pod naslovom Kako smo kušali kiselo grožđe i to zaslužili (23.11.2016.), u agitpropovskoj maniri poimence i s fotografijama dotičnih, prozvala nekoliko navodnih zaljubljenika u državu. Neku drugu državu, dakako, ne njenu. Riječ je, shvatili ste, o ljubavi prema birokratskom aparatu, koji je pak nastao u ratu, pa je nužno razlikovati agresora i žrtvu, a slijedom toga, ako taj državni aparat danas baš i ne poštujete, automatski ste u očima nacionalista na strani agresora. I tu tek zapravo nastaje problem.

Di ste bili devedeset prve, Miro Furlan i Andreju Plenkoviću?

Tako već u podnaslovu (koji možda ide na dušu uredniku, ali je parafraza jedne rečenice iz teksta) velikim istaknutim slovima stoji jeziva huškačka rečenica/retoričko pitanje/vapaj: Moramo li trpjeti klevete Mire Furlan i Rade Šerbedžije koji su odlaskom iz Hrvatske baš u majčicu im Srbiju umjetnički legitimirali Miloševićevu agresiju. Odgovor je jasan: dakako da ne moramo, ušutkajmo ih.

Miri Furlan i Šerbedžiji ubrzo pridodaje i Olivera Frljića (dakako, ne sigurno Božidara Alića i slične), jer su svi troje od 1991. do danas izrekli poneku sumnjičavost glede uspješnosti hrvatskog državotvornog projekta, što im Šojat nikako ne može oprostiti (mada je navodno oprostila i agresorima protiv kojih se borila), pa kaže:

Za razliku od kolegice koja opetovano živi u četrdesetim godinama prošloga stoljeća, gospodin se Šerbedžija valjda drugarski opredijelio na kirurški zahvat nad poviješću kao filmom kojim se može (i treba?) manipulirati. Za njega devedesete godine prošloga stoljeća ne postoje. ‘Bilo, pa prošlo’, tako nekako valjda poručuje. Premda je mnogima bilo i još uvijek nije prošlo. Zato što traže. Kosti.

Ona im dakle zamjera nesuvremenost, mentalno življenje u nekim prošlim vremenima ili poricanje istih, a u svakom slučaju poricanje sadašnjosti. Netko bi mogao primijetiti da smanjena ljubav prema Državi ovakvoj kakva ona je može biti potvrda sasvim bistrog percipiranja stvarnosti, zdrave pameti i istinske suvremenosti, no autorica koja očito još mentalno živi u prvoj polovici devedesetih tako ne misli.

Osim što ne misli ona ni ne osjeća, kako je rekla prije godinu dana u emisiji Uvijek kontra, natkriljujući se s Tepešom u iskazivanju ljubavi prema državi i domovini, citiram po sjećanju: ja ne osjećam porast netolerancije u društvu. Dakako da malograđansko Ja, iz komocije koju ima, ne osjeća porast netolerancije, kad nije meta, nego izvor.

U tipičnoj populističko-nacionalističkoj maniri, manjak ljubavi prema kriminaliziranoj državi, centrirana Šojat će poistovjetiti s pišanjem po kostima ubijenih i grobovima, obezvrjeđivanjem žrtava Škabrnje i Vukovara i tome sl. mada nitko od prozvanih kazalištaraca tako nešto nije govorio ili radio. Ali njihovo nesudjelovanje u obrani domovine, onako kako je to ona junački s puškom i bombom radila, te sadašnja kritičnost i sumnjičavost isto je zapravo što i oružana agresija:

Odlaskom iz Hrvatske koja je tad živjela pod zračnim i općim uzbunama i preseljenjem prvo u Srbiju, a zatim u SAD, gospođa Furlan vjerojatno nije razmišljala da svojim migracijskim činom pruža potporu agresiji i time ju umjetnički legitimira kao opravdanu.

Ljubav prema državi i moralno sudište Ivane Šojat ili: uloga Mire Furlan u razaranju Vukovara
“Di si bio, Hasane?”

Drugim riječima, di ste vi bili ’91., postavlja čuveno birtijaško pitanje Ivana Šojat, centrirana i suvremena, koje je svojevremeno na facebooku postavila i književnici Daši Drndić, jer eto, svatko tko nije išao na bojište zaslužuje njen prezir i porugu, od glumice Furlan, pa nadalje, možda sve do premijera Plenkovića i bivšeg ministra Hasanbegovića, poznatog prije svega po sudjelovanju u bitkama s kapa-divizijama na splitskoj rivi (što joj nije smetalo). Šojat i njoj slični moralni sudije nikako da se sjete pitati gdje je većina Vukovaraca hrvatske nacionalnosti bila 1991. Podaci su jasni: grad je branilo oko 2000 muškaraca i žena iz cijele Hrvatske, a 1991. godine u Vukovaru je živjelo više od 20 000 (dvadeset tisuća!) Hrvata. Ako ih je samo polovica bila punoljetna, to je još 10 000 potencijalnih boraca. Ili su nenaoružani i neskloni ratu pobjegli u sigurnost, jedino zdravorazumsko u takvim trenucima, ono što danas rade mnogi Sirijci, a kojima se to na desničarskim portalima uzima za zlo. Kao, mi smo svi branili svoje domove, ajde molim te.

Kako smo palili vinkovačku knjižnicu, Rade i ja

Nasuprot tome, potvrdu urođene zloće i moralnog srozavanja (moralnog i intelektualnog četnikovanja, rekli bismo) prozvanih kazalištaraca, Šojat s lakoćom pronalazi, te im prišiva vrlo opasne teze: da zločine u Vukovaru opravdavaju kao posljedicu zločina u Jasenovcu (jer govore o fašizaciji Hrvatske), da ne znaju ništa o Miloševiću ili ga s razlogom prešućuju, da ne vide razliku između Veljka Kadijevića i Blage Zadre, odnosno, između agresora i žrtve. Vidimo mi razliku između njih dvojice, i baš zato se sve češće pitamo, kako to da dio braniteljske populacije, ono šatorsko krilo, državu tretiraju kao okupatori, kao ratnu svojinu, a narod kao građane drugog reda?

Ljubav prema državi i moralno sudište Ivane Šojat ili: uloga Mire Furlan u razaranju Vukovara
Rade prešutio, pa nije ni obnovljena.

Između ostalog, Rade je kriv jer je šutio dok je gorjela vinkovačka knjižnica, barem ona nije čula da je išta rekao. Možda i nije, ali njegovu krivnju za rušenje Vinkovaca, ubijanje civila i paljevinu knjižnice (ili barem šutnju o tome) Vinkovčani su uzvratili punom kazališnom dvoranom na koncertu prije koju godinu, na dan kada mu u Vinkovcima nije pala vlas s glave. Ili ga Vinkovčani ne smatraju odgovornim za smrt ijednog sugrađanina, ili se Rade tih dana šuljao, obnoć i tamnom stranom, nećemo nikada doznati.

Književnica koja u svojim romanima epskim zamahom nastoji psihoanalizirati generacije i braniteljsku populaciju, a sama se reklamira kao potpuno dezideologizirana intelektualka u stanju je, povijesne istine zarad, koju tako gorljivo zastupa, kazalištarce optužiti da tu povijest krivotvore ili naprosto ne vide, te dovesti ih u blisku vezu, unutar jedne rečenice, s koljačima iz Vukovara: Pritom ne napominje (Mira Furlan, naime) čija ju je agresija zgrozila: (…) primitivizam onih koji su tražili salatu ili onih koji su u skladištima Veleprometa čekali smaknuće.

Podići će tako ona glas o ulozi Šerbedžije u paljevini vinkovačke knjižnice, ali neće ništa i nikada reći, onako fino centrirana, a kamoli podići glas, o ljudima koji tu istu knjižnicu ni četvrt stoljeća kasnije nisu obnovili! O njima, tim stvarnim i trajnim rušiteljima vinkovačke knjižnice i Vinkovaca, na mjestu koje i danas stoji golema rupa, i to nije rupa samo u fizičkom prostoru, a projekt »Hrvatski feniks« stoji zamrznut godinama. Suvremena intelektualka sklona racionalnom i logičkom promišljanju vidi Radetovu i Mirinu sjenu nad vinkovačkom knjižnicom 1991., ali nije u stanju vidjeti bataljune i divizije »domoljubnih« kriminalaca koji su Vinkovce pretvorili u ekološki grad bez industrije, a na mjestu knjižnice i ostalih kulturnih dobara ostavili rupe (npr. kuće M. A. Reljkovića i I. Kozarca fulale su četničke granate, ali ne i samostalni i neovisni domoljubi). Ne vidi, jer to su njeni suborci, dok Rade i Mira nisu.

Za ignoranciju spremni

Temeljito ignorirati društvenopolitičku i kulturnu suvremenost, ne vidjeti crnokošuljaška marširanja ulicama, tolerirati Hasanbegovića i ostale medijski sveprisutne revizioniste povijesti i huškače, a optuživati nekoliko kulturnjaka (možda naklonih Jugoslaviji, možda ne) za život u prošlosti –  e, to nije ni najmanje licemjerno.

Ljubav prema državi i moralno sudište Ivane Šojat ili: uloga Mire Furlan u razaranju Vukovara
“Zapravo ste vi krivotvorina, gospođo, a ne ovaj karton.”

Sprdnja s hrvatskim primitivizmom i otvorenim simpatizerima nacizma, u nevjerojatnom pervertiranju logike i činjenica, za nju je sprdnja sa žrtvama Škabrnje i mržnja prema domovini. Frljićeva predstava = pišanje po grobovima. Šojat ni ne vidi da tim pseudologičkim akrobacijama i paušalnim prosudbama sama dovodi u vezu pokolje iz dvaju ratova, jer optuženici nikada i nigdje nisu rekli ili napisali da su u Škabrnji i Vukovaru ubijani hrvatski nacisti i ustaše koji su to i zaslužili; to im je ona hladnokrvno stavila u usta, zaplevši se u vlastitom nacionalističkom bajanju bez glave i repa.

I sve to iz komotne pozicije samoproglašene ideološke nepristranosti, tolerancije i snošljivosti. Jer kada pišete za nacionalistički tjednik nacionalističke pamflete, to sigurno nije znak pripadnosti ikome i ičemu. Kada za četničke orgije po Vukovaru dio moralne odgovornosti i umjetničke legitimacije (kao da je sva umjetnost prebjegla u Beograd) pronalazite u nostalgičarskim i antimilitarističkim izjavama nekolicine njih, to sigurno nije demagogija. Kako smo kušali kiselo grožđe i to zaslužili nije tekst kakvog bi se postidjeli etički sudije s Dnevno.hr-a i sličnih opskurnih portala.

Naprotiv, demagogija je ovaj tekst, a njegov autor je knjižničar-boljševik koji skupa sa Šerbedžijom, Balaševićem i Brankom Kockicom snosi moralnu odgovornost za barem pola Vukovara, jer još živi u tisuću devetsto četrdeset i prvoj.

Facebook komentari

Davor Ivankovac

Književni proleter i volonter, čita i piše kada mu to mačak Arthur dopusti, inače je beskompromisan.

Provjeri i ovo

Ustaško-revijalna komponenta proslave Oluje izmještena iz Knina u Slunj

  I dok su prošle godine u Kninu službeno Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

ten − 5 =