Početna / Istaknuto / Mars opet napada (zdravi razum i strpljenje)

Mars opet napada (zdravi razum i strpljenje)

MArs opet napada (zdravi razum i strpljenje)

Radnja znanstveno-fantastičnog romana Marsovac Andyja Weira i istoimene ekranizacije Ridleya Scotta stane u jednu rečenicu: astronauta Marka Watneya (u filmu ga glumi Matt Damon) posada Aresa 3 ostavi na Marsu misleći da je mrtav, nakon čega on s ograničenim zalihama hrane, vode i kisika mora preživjeti pune četiri godine do dolaska spasioca. Riječ je o filmu preživljavanja, varijaciji dobro poznate priče o Robinsonu Crouseou odsječenom od civilizacije, koja se ovdje dovodi do ekstrema: negdašnji su brodolomci završavali na idiličnim otocima, ovaj je zaglavio na surovom pustinjskom planetu. Nekim čudom, on je upravo botaničar i inženjer, pa će mu boravak na Marsu biti nešto kao produženi vikend u prirodi.

Tvrda neznanstvena fantastika

Cjelokupna radnja i zaplet bazira se na pretpostavci da su marsovske pješčane pustare nalik zemaljskim pustinjama; naučnici pak tvrde da je Marsova prašina finija od pudera ili cementa za čovjeka izrazito opasna, čak i smrtonosna, bez obzira na mjere opreza i visokotehnološku zaštitu – dok ne padnu dobre kiše, čovjek tamo nema što tražiti. No valjda zato u nazivu žanra pored znanstvenog imamo i ono fantastično, uvjet da bi se uopće mogla osmisliti iole zanimljiva i napeta priča. U slučaju Marsovca, i knjige i filma, s fantastikom se dosta i pretjeruje, mjestimice do potpunih nebuloza, koje na račun napetosti vrijeđaju intelekt ne samo prosječnog gledatelja, nego i zagriženog fana SF-a koji je za dobru priči svašta spreman podnijeti. I još nam se to pokušava podvaliti pod subžanr poznat kao hard sci-fi, što bi se reklo, više znanosti nego fantastike.
Ali dobro sad, nemojmo cjepidlačiti. Ako prijeđemo preko toga što u Marsovcu prašina nije izrazito opasna, već je čak i pogodna da u njoj astronaut Mark Watney brzinski uzgaja prvoklasni krumpir, ako prijeđimo i preko toga da na Marsovoj niskoj gravitaciji i rijetkoj atmosferi ne može nastati oluja koja bi trgala antene i prevrtala rakete (a čak i da može, zahvaljujući orbitalnim satelitima ne bi astronaute nikako mogla iznenaditi), što zapravo ostaje od znanstveno točnog? Ne mnogo, ocjenjuje laik u nama, onako od oka, možda tek Marsova geografija, ali ni u to se nismo spremni kladiti. Znamo tek da je Watney u roveru prešao više od 3200 kilometara praktički ne naišavši ni na jednu ozbiljniju prepreku. Prije toga je (osim što se bavio poljoprivredom i Morseovom abecedom) improviziranim napravama proizvodio kisik i vodu, preživio (osim početnog udarca antene u olujnom vjetru) jednu vatrenu eksploziju, jednu eksploziju zračne komore, potragu za Pathfinderom, prevrtanje rovera, ali i televizijske serije iz sedamdesetih godina. Ponešto od toga nije prikazano u filmu, što nije umanjilo loš dojam, ali doista je teško reći što je bolje, odnosno lošije, knjiga ili film. Dakako, u znanstvenoj fantastici ne očekujemo stilske bravure, metafore, sinegdohe, litote i metonimije, ali određeni minimum pismenosti ipak da. Kao i to da nas se ne tretira kao idiote.

Večernja škola svemirskog botaničara

Forma romana u najvećoj je mjeri dnevnička i epistolarna, što se pokušalo prenijeti i na film. Ostavši sam na Marsu Mark Watney odlučuje snimati dnevnik kako bi budući istraživači znali što mu se dogodilo. I tu nastaje najveći problem: kome se on tim video-zapisima zapravo obraća? Budućim istraživačima Marsa, kako sam kaže, ili pak potpunim imbecilima? Ako prvima, zašto im neprekidno drži osnovnoškolska predavanja? Kome objašnjava sve o misiji Ares 3 i propasti te misije? Zašto im mora govoriti da je CO2 zapravo ugljični-dioksid? Zašto svako malo podsjeća na nešto što je rekao dvije stranice ranije? Vjerovali ili ne, u romanu čak postoji rečenica: Niz solarnih ploča zatrpan je u pijesku, što ga čini neupotrebljivim (nagovještaj: solarnim pločama treba sunčeva svjetlost kako bi mogle proizvoditi električnu energiju). Ako pokušava biti duhovit, a mnogi tvrde da je, tada samo moramo prihvatiti da je duhovito to kada nas autor i njegov lik tretiraju kao imbecile. Srećom, u filmu toga gotovo da i nema, pa je kao lik Watney manje iritantan, dok ga u knjizi moramo (zapravo ne moramo) trpjeti 350 stranica. Njegovi očajnički pokušaji humora svode se na komentare u zagradama tipa hura, juhu, buhu, he-he, što je duhovito vjerojatno samo njemu i Željku Pervanu.

Mars opet napada (zdravi razum i strpljenje)
“Hehehe”

Psihološka karakterizacija lika u potpunosti je zakazala. Kao čovjek koji je ostao sam na Marsu i možda će umrijeti od gladi, ako ne umre od nekog tehničkog kvara, Watney pokazuje zapanjujuće malo emocija, a višemjesečna usamljenost u surovim uvjetima i nemogućnost komunikacije sa Zemljom ne ostavljaju ni najmanji trag na njemu. Tek u filmu je pokazao poneku emociju i do kraja zarastao u bradu, u knjizi toga nema ni u tragovima. Radi se dakle o plošnom, papirnatom liku koji se svodi samo na ime i prezime i sudbinu, ljudskosti u njemu ne nalazimo – nema promjena u ponašanju, nema očajavanja, sjećanja i snova, promišljanja o svemu i svačemu, ničega, a samim time ni realističnosti. Sav taj prostor, i filmski i knjižni, troši se na tzv. priču, zapravo holivudsku praznoglavu akciju.

Teorija relativnosti idiotizma

Paralelno s radnjom na Marsu pratimo i radnju na Zemlji, uglavnom među nekoliko likova u NASA-i, dok Watneyevih roditelja i prijatelja uopće nema, a premalo je pažnje posvećeno i zbivanjima na svemirskom brodu Hermesu. Radnja na Zemlji, koja se vrti oko planova za spašavanje jednako je nedorečena, ispreskakana i mjestimice nerealna (o aludiranju na kanibalizam na Hermesu, u slučaju preživljavanja jednog od šest članova posade, da i ne govorimo). No dok je u knjizi iritantan uglavnom Watney, u filmu je mistera iritacije i holivudskog infantilnog kretenizma zapala jednog manje bitnog, neurednog i šarlatanskog uposlenika NASA-e (kako takav može tamo raditi?) kojemu je prvome sinula ideja da bi se Hermes mogao vratiti po Watneya (koliko su tek onda glupi svi ostali?). On tu ideju ne izgovori kao normalan čovjek, nego je demonstrira kružeći s klamericom i kemijskom olovkom oko ljudi iz NASA-e (ono, kao, tvoja glava je Zemlja, tvoja je Mars, sise prirodni sateliti, idemo brrm brrrm, fijuu, vuuuš). Radi se o holivudskom klišeju kakav gotovo u pravilu trpimo u filmovima apokalipse i sf-blockbusterima, još od odurnog Armagedona, a zapravo nas nakon Prometheusa ni Ridley Scott više ne može iznenaditi.
Vodeći se očito idejom da je masa nebuloze jednaka masi fotona, pa njih stotinu ima jednaku težinu kao samo jedna, dakle nula, holivudski scenaristi i redatelji naprosto se ne daju zaustaviti. Ako smo podvalili jednu na početku filma, sada ih možemo nizati u nedogled. Vrhunac gluposti, i to dobrih sat vremena nakon što smo počeli bolno uzdisati i jaukati, dogodi se kada se Watney s Marsa ispali na vrhu rakete prekrivene samo s ceradom (dakle, u svemirskom kabrioletu), ali kao da to nije dovoljno, on si još šarafom probije svemirski skafander, nakon čega, pogađate, ne umre, nego upravlja ispustom zraka i usmjerava se prema spasiocima. Na Zemlji opće slavlje, kako se čini, slave svi, osim njegovih roditelja. Pa dobro, valja li tu uopće išta, pitate se, ima li u filmu išta dobro? Dakako da ima, panoramski prikazi Marsa su doista impresivni, pa ako vas pali pogled na pustinju, Marsovac je žešća pornjava.

Mars opet napada (zdravi razum i strpljenje)
Oh, pustinja!

Zaključno, radi se o još jednom teškom SF promašaju Ridleya Scotta – umjetničkom, ne financijskom. Kao i u slučaju Andyja Weira koji se s tom svojom prvom knjigom zasigurno mučki obogatio, i na tome mu možemo biti zavidni, ali na književnom ostvarenju, koje vrlo vjerno prati i Scottova ekranizacija, zasigurno ne. Ukratko, u oba slučaja radi se o gubitku vremena, pa ako vam je do dobrog SF-a, radije čitajte i gledajte nešto što ste već pročitali i pogledali, barem znate što imate očekivati. Znate i sada, tome valjda i služi filmska i književna kritika.


Facebook komentari

Davor Ivankovac

Književni proleter i volonter, čita i piše kada mu to mačak Arthur dopusti, inače je beskompromisan.

Provjeri i ovo

SRP Konferencija za medije: Porezna reforma

Porezna reforma Dugo najavljivana i pripremana porezna reforma neće i ne može riješiti egzistencijalne probleme …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

4 × two =