Početna / Dnevni Komentar / Mediji i izbjeglice

Mediji i izbjeglice

izbjeglice

 

Piše: Hrvoje Budinščak

 

Mediji su nas, ovih dana, bombardirali slikama onih koji čine manji broj među izbjeglicama, nastojeći, primjerice, u Hrvatskoj, izazvati empatiju prema onima, kojih nema i nije ni izvjesno da će uopće doći, već zbog samih karakteristika dominantnog djela migracijske skupine, ali i niskog kotiranja Republike Hrvatske u ponudi zemalja poželjne migracijske destinacije.

Eto, što nam je gore, zapravo je dobro, reći će hrvatski ksenofobi, iako će se misleća manjina s razlogom uhvatiti za glavu jer jako dobro zna da to nikako nije dobro. To, naime, pokazuje da građani Hrvatske ni sami sebi ne mogu pomoći.
A to onda otvara i mnoga druga pitanja, pa i ona o državnom snu, uzvodno usmjerenoj Savi i slično. O pregalaštvu i doprinosu onih, koji su, eto, 100% za Hrvatsku. Za dom spremni. Iako se taj dom, velikim dijelom zaslugom i takvih, sveo na nepoželjnu jazbinu čak i izbjeglicama. Što ih čini varijantom ISIL-a, čak i po retorici. I vjerskoj komponenti, koju stanoviti politički aktivisti i mutivode, obučni u svećenićke halje, sasvim otvoreno predstavljau, dajući puni smisao narodskom, kolokvijalnom nazivu “katolibani”. Istina, još nisu nikog oteli i dekapitirali. Za sada su samo iznosili plinske boce. I razbijali ploče, dizali spomenike u zrak i sl.
Dakle, dalje o tome sada neću. To je tema, koja, ipak, zahtijeva dostojniju obradu.

Ostati ću na medijima i izazivanju empatije prema onima, kojih još uopće nema, osim u sporadičnom i zanemarivom broju, pristiglom temeljem uzrokovanja ranijih društvenih tektonskih poremećaja, dakle, onog tipa, koji uopće nije u medijskom fokusu. Već to radoznalom i slobodnom umu daje povoda za propitkivanje vezano uz svrhovitost i smislenost trendy kampanje vršene putem korporativnih medija u odnosu na ljude, koji tu nisu. Vjerojatno ih neće ni biti, osim u tranzitu, kanaliziranom taman u mjeri da se, licemjerno empatičnim – lišenim stvarne, objektivne dokumentiranosti i kritičnosti – prikazivanjem teškoće puta u destinaciju, koja više kotira na karti želja i kojoj, kako je već spomenuto, Hrvatska nije nimalo konkurentna, eventualno ostvare društveni i sasvim materijalni bonusi, bez ikakvog konkretnog rada, požrtvovnosti i zalaganja, dakle, PR-om i lamentacijom, zloporabom nesretnog trenutka i ljudske nesreće, ali i gluposti.
A ako se i pojave s namjerom da tu potraže utočište za neko vrijeme – iako nas ksenofobi plaše dolaskom istih, kao već provedenom imigracijskom integracijskom inicijacijom, umjesto trezvenim promišljanjem te mogućnosti i realnosti iste – to će biti samo ako se pojavi mogućnost eksploatacije kakvog međunarodnog fonda.

Prevladavajućim načinom prikaza, prikrivenom, ali, zato ništa manje agresivnom i posebno oblikovanom kampanjom, pruža se najbolja moguća zaštita od eventualnog propitkivanja – uz punu suradnju tako “senzibiliziranih” ljudi iz kruga gutača medijskih umotvorina, lakim lijepljenjem etikete ksenofobije i sebičnosti.
A i kad se javnost pobuni, zbog prikaza stanja u kojem se ti i tako prikazani ljudi nalaze, nitko neće propitkivati lako delegiranje novca opisanom dijelu tzv, sektora civilnog društva, jer, zaboga, ljudima nekako treba pomoći, zar ne ? A ako pomažemo njima, trebamo i našima. A to je stav protiv kojeg nitko nema ništa. No, istim se prikriva izostanak pomoći, odnosno, ona vrsta pomoći, koja produbljuje jad i ljudsku nevolju, jer, zapravo, izostaje, iako je javna percepcija, kao rezultat medijskog ciljanog kampanjskog djelovanja, uvjerena da se pomaže, ne postavljajući previše pitanja, dijelom i zbog straha od javne hajke, prozivke. Jer, znamo, ono, što nije u medijima, nije, je li, ni istina.
I eto temelja za opravdanje delegirtanja javnog novca postojećim, klijentelistički podobnim strukturama. Ako je u njima i neka rodbina, eto win-win situacije za sve. Osim za građane i ljude, kojima je doista potrebna pomoć i skrb.
I tko će, uz to, propitkivati humanitarna nastojanja i medijski priglupo, ali efikasno prikazanu požrtvovnost ljudi, kojima mediji kreiraju i popularnost i image, koji bi trebao osvojiti široke slojeve pučanstva, ma koliko daleko sve od istine, zapravo i bilo.

Drugim riječima, glavna skrb o odjeći, hrani i higijenskim potrpštinama će biti financirana i pribavljana iz donacija građana, od kojih se, je li, očekuje angažman. U daleko manjoj mjeri nego to predstavlja iznos stavljen na raspolaganje, jer, plakati i oglasni prostor su, je li, skupi. I troškovi takvog promocijskog zalaganja. A ikakvo pitanje, koje bi propitkivalo svrsishodnost takvog načina javne manipulacije ? Samo neki sebični psihopat, koji, eto, ne želi pomoći migrantima. Ili osobama u potrebi. Pa ni telekom kompanije nitko ne propituje za naplatu usluge humanitarnog telefona.

No, kad smo se već drznuli propitkivati takva nastojanja, treba zaviriti i u prirodu metode takvih promotora, pa čak i kad svojom osobom i demonstracijom sudjeluju u pojačavanju vizualnog dojma, odnosno, refleksa toga, koje utječe na samo društvo, čineći ga, u negativnom smislu, društvenim proizvodom, te društvo, samo po sebi, počinje repetitivno generirati takve poremećaje. I ne vrijedi samo za teme vezane za imigrante. Predstavlja opći model pristupa tememe, koje se odnose na ljude u potrebi.

Prenagašena, srcedrapateljna, blazirana humanost, koja se, najčešće, svodi na slikanje, pokazivanja, „demonstracije dočeka“, medijski malouman show, dakle, eksploatiranje teme na način, koji prije predstavlja pokaznu demonstraciju osobama – koje to ionako ne mogu shvatiti, dakle, osobama s posebnim potrebama, koje prije same trebaju pomoć nego što bi ikakvu mogle pružiti – zbog navedene očigledne činjenice, djeluju iritantno i predstavljaju tipičan obezvrijeđujuć odnos prema tim ljudima, kako objektima pisanja, tako i samim čitateljima, a način pisanja puka eksploatacija teme, kojom se ostvaruje čitanost kod dijela tako preparirane publike.

Tu pojavu dobro opisuje izraz, koji se rabi, primjerice, za djecu iz izbjegličkog korpusa, a koji sam uspio zapaziti – „rutave glavice“ , kao da se radi o telićima, malim prašćićima, macama, majmunčićima, odnosno – kućnim ljubimcima, koje se nikako ne drži radi njih, nego vlastitog zadovoljstva – pa se onda i prema njima odnosi, ne kako bi trebalo, nego kako se misli da je dobro, ugrađujući vlastite, često bolesne ideje u isto, suprotno prirodi i karakteru tih bića, pa tako i djece.
Istu stvar demonstrira, primjerice, jedna pjevačica, kojoj je to jedina “kvaliteta” koja je kvalificira za takvu medijsku demonstraciju, koja “nesebično” većinu čitalačke populacije, koja prati list i medijsko umreženje, koje je tu ingenioznst i osmislilo, eto, uči kako dočekati izbjeglice.
Kao da se pomoć tim ljudima očekuje od nekoga, tko je pomoć u stanju pružiti inferiornim, nižim oblicima postojanja, a ne ravnopravnim osobama u nevolji, čije je puno osobno osobno uvažavanje nešto, što pružamo samo po sebi, ukoliko ne bolujemo od nekog ozbiljnog poremećaja ili kompleksa. Stoga se postavlja opravdano i bitno pitanje što se, zapravo, kakav sloj populacije takvim medijskim imputima proizvodi i kako se to, onda, u konačnici, reflektira na samo društvo i čini ga doista bolesno devijantnim, prikazivanjem takve devijacije kao društvenog modela, primjera ?

U fokus podsvjesne percepcije, dakle, unatoč deklariranom stavu i namjeri – a čime se stvara psihološka zabuna i utiskuje se dojam značaja ne onog što se prezentira, već prezentatora – ne stavljaju ljude u potrebi i ljudsku patnju, kakva je, već – medijske aktiviste, posebno obzirom na zloporabu mehanizama percipiranja onih, kojima je takav podao način eksploatacije ne samo tuđih intima, već i tuđih patnji, namijenjen. Na taj se način stvara senzibilizacija radi čitanosti ili radi preparacije zbog načina stjecanja ranije opisane materijalne dobiti i društvenog bonusa, koji se ogleda u popularnosti, čime se širi daljnje polje utjecaja iako se sve zbiva sakupljanjem lovorika na – tuđem radu i nevolji, a uz izostanak sposobnosti i kvalitete za obavljanje istog od strane osoba tako stečene popularnosti.

Način medijske prezentacije i rukovođenje društvom/ostvarivanje dobiti eksploatacijom društvenih tema i na njima temeljene priglupe i mislećem čovjeku odbojne kampanjske senzibilizacije konzumentu oduzima razumsku komponentu njegove biti, igrajući na kartu izazivanja instant emocija bez rizika, pažljivo osmišljenih za laku konzumaciju, a objektivizacija subjekta, kad se radi o čovjeku, odnosno, ljudima, svedenim na formu bez volje, robu, kojom netko drugi raspolaže i koja ne postoji izvan takvog formiranja u umu tako izopačenih ljudi dovodi do dokidanja prava na stvarno, nezavisno postojanje.

Kritika toga, takve preparacije uvijek izaziva žestoke,ali argumentima siromašne reakcije, temeljene na etiketama i prozivkama bez upora.

Time se podilazi intelektualnoj, emotivnoj i duhovnoj lijenosti i pogoduje se regresiji mentalnih sposobnosti, dajući lažan dojam angažmana, na uštrb smislene sposobnosti osobnog društvenog angažmana ne samo u optimalnoj, već i minimalno potrebnoj količini, te svodeći ljude o kojima se piše, počesto i publiku, na puki, dehumanizirani, u nekim slučajevima, animalizacijom degradiran objekt, statičan, trpni elemenat kojem se odriče humana osobnost ili se krasi osobinom inferiornosti u odnosu na čitatelja, makar čitatelj bio i kompletna budala, koja se time osjeća vrijedna i moćna – i zauzima, posljedično, takav stav, stav osokoljene budale.
Spomenuta reakcija na kritiku navedene preparacije, koja nije medijska izmišljotina, već se u moderno doba provodi putem medija, vrlo često bude osnažena, u nedostatku angažmana, upravo aklamacijom osoba, koje su upravo žrtve takve manipulacije. I redovito je karakterizira izostanak suvislih i logičkih argumenata.

Dodatan problem predstavlja česta pojava koja se stvara kod konzumenta tako formirane „informacije“ i senzibilizacije – pojava neugodnog iznenađenja, straha i odbojnosti u odnosu na objekt, kada objekat takve medijske i propagandne prezentacije pokaže osobine subjekta u neposredno, stvarnom kontaktu, kad prestane biti medijska slika, kada demonstrira svoje pravo na nezavisno, samosvojno postojanje i osobnost, pa makar i slučajno, dakle, kad demonstrira svoju prirođenu karakteristiku nezavisnog živog bića. Dakle, onda, kad se tako formirana pred-rasuda i pred-uviđaj susretne sa stvarnošću.

Stoga, ako se želi doista pomoći, ako se želio da odgovarajuća količina pomoći u odgovarajućem obliku doista dođe u ruke onih, koji je trebaju, a da se pri tome i zaštiti elementarno dostojanstvo, ovakve medijske manipulacije, koje se provode i u druge svrhe iste prirode, pa i one izborno-političke, a zbog čega je na šteti cijelo društvo, treba jasno prokazivati, pa i ismijavati.
A još bolje od toga je – aktivno se angažirati u mjeri u kojoj nam to dopuštaju vlastite mogućnosti, ne dopuštajući si motivaciju pojavljivanjem u medijima i naknadu u popularnosti.

Iako, najbolje će se izboriti za to da svatko u svako vrijeme dobije pomoć, koja mu je potrebna i da pomoć bude potrebna u što manjj mjeri, ili da jeuopće ne treba tako što će se angažirati na smislenoj društvenoj borbi, lišenoj lažne i populističke demagogije, s istinom kao jedinom prihvatljivom demagogijom. Suprotno uvijek i jedino odgovara samo nametnicima i zlorabiteljima, koji nisu nezamjenjivi – samo bi htjeli da većina tako misli.
Jer, to je, valjda, jedino što znaju. I samo glume društvene vladare, iako sami trebaju pomoć. Jer, ta njihova “društvena vlast” samo od društva generalno proizvodi društvo osoba s posebnim potrebama. A takvo ni samo sebi ne može pomoći. Na kraju postane društvo izbjeglica. Makar i u Njemačku.

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Premijerka Velikog Njega

  Srbija ce ovih dana dobiti prvu ženu premijera, no ni to nije jedino iznenađenje …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

1 × 3 =