Početna / Kolumne / Buđav Lebac / Mirjana Lučić Baroni, ikona hrvatskog licemjerstva

Mirjana Lučić Baroni, ikona hrvatskog licemjerstva

 

Piše: Branko Rafajac

Preciznije rečeno, Mirjana Lučić je -možemo to slobodno reći- ni kriva ni dužna postala ikona hrvatskog licemjerja koje se manifestira na sva životna područja, ali kako je tema sport zadržat ćemo se za sada samo na njemu.
Lutajući bespućima internetskog novinarstva zaskočio me senzacionalan naslov portala Telegram.hr koji glasi, “Mirjana Lučić, feministička ikona”.

Taj smušeni uradak u kojem se novinar hvata teme o kojoj očito zna malo ili skoro pa ništa postaje ogledni primjer kako funkcionira mozak prosječnog ideološkog zagovornika, što si utvara da je promicatelj ljudskih prava, koji si također utvara da brani prava žena i koji svoje neznanje o čitavoj lepezi društvenih pojava prezentira kao konačno.

Da se odmah razumijemo, nasilje kao instrument kojim se dolazi do određenog cilja u normalnim i mirnodopskim okolnostima ni u jednoj jednadžbi nije prihvatljivo, ali ipak bilo bi suviše licemjerno od nas da baš toliko zatvaramo oči pred činjenicom da je nasilje sastavni dio naše (ne)kulture i društva, a posebno sporta.
Kada je u pitanju sport, odnosno profesionalni sport, onda je nasilje -bilo ono psihičko ili fizičko- sastavni dio svakog sportskog uspjeha ili neuspjeha.

Ta bajka koju žive prosječni tj, obični ljudi i koja se prezentira u javnosti, kako su profesionalni sportaši mahom nekakvi nadljudi koji su samo pravilnim usmjeravanjem i sustavnim radom postigli vrhunske rezultate postaje na trenutke groteskna u odnosu na stvarno stanje.
Svatko tko je imalo zagrebao po površini profesionalnog sporta, a posebno individualnog profi sporta u kojem se vrti ogroman novac, više nema nikakve iluzije po pitanju puta do uspjeha i bez ikakvih šarenih laža može sagledati činjenice.

Mirjana Lučić nije nikakav izuzetak po tom pitanju, dapače, ona je ogledni primjer kako funkcionira individualni profi sport i tu ona ne odskače od prosjeka.
Da je Mirjana Lučić istrpila maltretiranja, da je pognula glavu i -kako se ono kaže- kušovala dok je otac cipelari, danas nitko ne bi znao, a kamoli pisao o Lučićki kao nekakvoj feminističkoj ikoni.
Tko zna, možda bi danas Mirjana Lučić uz Janicu Kostelić bila dio HDZ-ove vlade i bila bi možda nacionalna ikona, ali eto Mirjana Lučić je mrvicu ranije pukla i tu nastaje problem.

Nisu sva sportski vudrena djeca u mogućnosti istrpiti takav dril u tinejđerskim godinama i velika većina pukne prije nego što ugledaju svijetla pozornice.
Posebno je teško izdržati takav dril ako unutar obitelji imaš saveznika koji podržava tvoj otpor takvom drilu i otvara mogućnost eskivaže, onda se bijeg čini kao idealno rješenje, pa makar to značilo 19 godina propadanja i padanja.

Jedino što izdvaja Mirjanu Lučić od ostalih je činjenica da je bila nadarenija od svojih vršnjaka i što je u trenutku psihičkog sloma već bila na svjetskoj teniskoj pozornici i utoliko je ovaj slučaj zanimljiv.
Inače sve ostalo što se tiče teme nasilja nad sportašima od strane roditelja i trenera u potpunosti je ustaljena praksa stvaranja sportskih robota za štancanje love.

Svi profesionalni sportaši su od najranije mladosti zakinuti za čitav niz “pogodnosti” koje spadaju pod definiciju normalnog odrastanja i ako preskačemo tu činjenicu i izdvajamo Mirjanu Lučić kao nekakav izuzetak, mi ustvari postajemo sudionici u tom nasilju jer zanemarujemo čitavu vojsku djece i mladih koji su prolazili i dan danas prolaze isto što i Mirjana Lučić.

Proglasiti Mirjanu Lučić feminističkom ikonom samo i jedino na bazi njenog bijega od nasilnog oca može samo specijalna vrsta novinarskih diletanata, a složiti se sa takvom definicijom -bez ikakvog kritičkog promišljanja- svojstveno je samo neznalicama i to ne samo po pitanju sporta već i feminizma na koji se referira novinar.

Da je novinar napisao kako je Mirjana Lučić ikona beskrupuloznog izrabljivačkog sustava kao što je ATP tour nikako ne bi pogriješio ili recimo da je napisao kako je Lučićka sportska ikona čiji je veliki povratak u teniski vrh svojevrsno sportsko čudo, također bi bilo sasvim dovoljno.
Ali porediti sportski uspjeh i samu Mirjanu Lučić sa feminizmom, a zanemariti čitav niz popratnih tematika koje se vežu na slučaj Lučić, e to već spada teže oblike psihičkih poremećaja.

Pojednostavljeno rečeno, hrvatsko licemjerje jedna je vrsta naivnog -skoro pa dječji nevinog- poimanja prošlosti i sadašnjosti, a do takvog zaključka dolazimo zbog činjenice da su najglasniji apologeti takvog poimanja stvarnost već odavno zakoračili u ozbiljne godine i nikako se više ne mogu okarakterizirati kao dječji naivni likovi.

Na krilima takvog licemjerja danas talasa i novinar koji je pomislio kako će pridobiti feministice plošnim prikazom nasilja nad ženom i sportašicom, bez da se ozbiljnije pozabavio stvarnim problemom nasilja u sportu i općenito.
Najgore od svega je to što će se većina feministica -tu nema nikakve sumnje- složiti sa spornim tekstom i Mirjanu Lučić će pretvoriti u svojevrsni omaž stupidnosti.

To što je novinar ograničen dužinom teksta i potrebom da senzacionalistički proda narodu rog pod svijeću još mi je razumljivo, tko zna možda je čovjek upoznat sa problematikom, ali je svjestan da mu je publika ispod svake razine.
No, kada vidite da se najglasniji apologeti “ljevice” bez ikakvog kritičkog promišljanja slažu sa napisanim, onda shvatite da je stvar ozbiljnija nego što se misli.

Da otklonimo nejasnoće treba bez ustezanja reći…ne postoji profesionalni sportski uspjeh bez diktature i nekog oblika nasilja.
Da li je to nasilje psihičko ili fizičko ili zajedno u kombinaciji u potpunosti je svejedno kada govorimo o štetnosti takvog pristupa, ali činjenica je da je to sastavni dio profesionalnog sporta i također je činjenica da bez toga nema ni rezultata.
Ono što bi moglo šokirati neznalice po pitanju sporta je činjenica da ne postoji profesionalni sportaš koji nije proživio ili ne proživljava neki oblik takvog nasilja.

Sada kad znamo istinu postavlja se pitanje kako je to Mirjana Lučić ikona feminizma, a to nije recimo Janica Kostelić ili Blanka Vlašić.
Pobogu, zar smo zaboravili amplitude u ponašanju Blanke Vlašić koje su sezale od ljubavno-seksualnih “skandala”, pa sve do vjerskog fanatizma i zar smo pomislili da je to sve samo zato što je Blanka glupa i neobrazovana sportašica ili je možda netko pomislio kako je to njena obrana od autoriteta oca koji ju je sve do tog trenutka držao čvrsto pod kontrolom?

Recimo, “nagli” prestanak karijere Janice Kostelić za mnoge je bio neka vrsta olakšanja, jer do tog trenutka Hrvati nisu bili naviknuti na činjenicu da jedna djevojka mora nakon 12 operacija i deset općih anestezija opet na skijalište da bi zadovoljila nacionalnu težnju za zlatnim skijaškim odličjima.
Kada bi po vama trebalo optužiti Antu Kostelića za obiteljsko nasilje, nakon druge operacije i opće anestezije ili možda nakon osme?
Osim toga, onog trenutka kada je Janica ušla u HDZ-ovu vladu izgubila je primat feminističke ikone i otpora patrijahalnom sustavu jer je postala bliska vlastima, odnosno, postala je bliska HDZ-u i tu je naprasno zaustavljena njena karijera ljevičarske feminističke ikone…stvarno šteta, a bila je tako perspektivna “ljevičarska” besposličarka.

Obzirom da je već duže vrijeme upražnjeno mjesto sportske feminističke ikone u Hrvatskoj netko je morao zasjesti na tu prevažnu funkciju, a eto taj nezahvalan posao dopao je Mirjanu Lučić.
Naravno, kada se govori o nasilnim očevima onda je uloga majke u tom slučaju tek epizodna uloga i one su najčešće svedene na peračice, spremačice i obiteljske kuharice, a “krivnja” nikako nije podjednako na njima kao i na očevima.
Zato je slučaj Lučić bogom dan jer je uz Mirjanu pobjegla i njena majka i njene dvije sestre, a to je priznali mi ili ne uistinu pravi primjer feminističkog otpora.

Naravno, mučki provokator upitao bi majku od Mirjane Lučić zašto nije puno ranije pobjegla od nasilnog supruga nego je to učinila tek kada je Mirjana dosegla svjetski vrh u tenisu, ali to bi možda bilo previše za prosječan “ljevičarski” mozak i tu bi se mogli naći u problemu.
Jer kako i sami naslućujete, od ovog dijela teksta autor ovog kompromitirajućeg materijala prelazi iz kategorije patrijahalnog krkana u kategoriju ustaše ili bar prikrivenog obiteljskog nasilnika nacionalističkih afiniteta koji podržava i vrlo vjerovatno prakticira nasilje u obitelji, a posebice nasilje nad ženama.
No, ako se potrudite i zadržite koncentraciju mogli bi doći do zanimljivih odgovora i pitanja koji bi nam omogućili potpuno drugačiji pogled na slučaj.

Tenis je prije svega jedan kompleksan sport koji zahtjeva visoku razinu psihofizičke spreme i povrh svega to je sport koji zahtjeva usavršavanje tehnike praktički do kraja profesionalne karijere.
Treninzi tenisača sastavljeni su -osim fizičke pripreme- najviše od beskonačnih ponavljanja jednog te istog pokreta i kretnje, a to je užasno naporna radnja koja graniči sa imbecilnošću.

Majka Mirjane Lučić svakodnevno je -do Mirjanine 17 godine- gledala kako njena kćer iz dana u dan udara lopticu i kako on ranog djetinjstva prolazi svojevrsnu torturu za koju smo rekli da je najnormalnija pojava u sportu.
Iz dana u dan mala Mirjana je izvršavala volju svoga nasilnog oca i sve do današnjeg dana nitko se nije pitao šta je čitavo to vrijeme radila njena majka.
U kojem trenutku se u glavi Mirjanine majke pojavila ideja da njen suprug Marinko Lučić provodi nasilje nad njenom rođenom kćerkom i da li bi ikada njena majka reagirala da nije sama Mirjana poduzela prvi korak?

Da li je to bilo u Mirjaninoj sedmoj godini, možda u desetoj ili je možda majka od Mirjane shvatila da nešto ne štima tek u Mirjaninoj dvanaestoj godini?
Za sada nemamo odgovor na ovo pitanje, ali nadamo se da feministice i ti tzv. ljevičari neće odustati od ovog pitanja.
Uglavnom, ovo pitanje bila bi svojevrsna misterija da se Mirjana nije odlučila na bijeg od nasilnog oca i da nije za sobom povukla svoju majku i dvije sestre.
Priznat ćete da je to jedan hrabar potez za jednu djevojku od 17 godina, ali također je neoboriva činjenica da je taj bijeg omogućio -slagali se mi ili ne sa činjenicama- upravo otac od Mirjane Lučić.

Naime, mogao je otac Mirjane Lučić biti jedan sasvim prosječan otac koji je poslao svoje kćeri u školu i kasnije ih ubacio u obiteljski biznis Lučićevih, što bi ustvari bila realna opcija da Mirjana nije u ranoj mladosti pokazala talent i predispoziciju za bavljenje vrhunskim sportom, ali splet okolnosti bio je drugačiji.
Vidjevši da Mirjana ima predispoziciju za bavljenje vrhunskim sportom otac je odlučio omogućiti svojoj kćerci bavljenje tenisom i to na profesionalnoj razini, a to nije ni malo jeftina priča i ako ćemo iskreno prije možete očekivati da će se vratiti uloženo ako bacite lovu u bunar nego što će vaše dijete doseći takvu razinu u tenisu.

Kako je vrijeme prolazilo svima je bilo jasno da je pred Mirjanom blistava karijera tenisačice i sve što treba je izdržati još malo i ona je na korak do svjetske slave, ali na tom putu mnogi roditelji izgube busolu.
Od nekoga tko želi osigurati svoje dijete i pružiti mu kakvu takvu sigurnost u životu roditelji često postaju despoti koji u očima drugih ljudi -koji nemaju nikakva saznanja o sportu ili imaju polusaznanja- postaju nasilnici i zločinci.

Evo malog kviz pitanja za nastavak teksta.
Kada bi mogli danas vratiti vrijeme i kada bi vam netko ponudio da izaberete da li ćete ubaciti svoje dijete u žrvanj profesionalnog sporta i u konačnici postati nasilinik kao Marinko Lučić ili bi odgajali svoje dijete bez takvih stresova, ali bi mu kao mnogi roditelji u Hrvatskoj pomagali pakirati kofere za Njemačku ili Irsku i poželjeli mu sretan put na bauštelu u inozemstvu, šta bi od te dvije opcije izabrali?

To što će mnogi poneseni “revolucionarnim” duhom i javnim osjećajem za pravicu ustvrditi kako bi bez razmišljanja izabrali pakiranje kofera, samo da njihovo dijete odrasta u što normalnijim uvjetima je bajka za malu dječicu, ali uzmimo da je to bajanje čak i relevantno, pa postavimo pitanje drugačije.

Zamislimo da je Mirjana Lučić bila perspektivna boksačica ili da se bavila nekom full contact borilačkom vještinom, što je inače normalna pojava u današnje vrijeme da se žene bave takvim sportovima.
Dakle, mlada Mirjana Lučić po čitave dane dobiva udarce u glavu i tijelo, preciznije rečeno mlate je i ona mlati i onda dođe njen otac izviče se na nju i opali joj dva šamara jer nije zadovoljila zadane norme u njegovoj glavi.
Da li bi se to smatralo nasiljem i ako bi kako bi se valoriziralo takvo nasilje ako bi znali da je sport kojim se Mirjana bavi nasilniji i brutalniji od ta dva šamara i vikanja?

Ma zanemarimo na trenutak tenis i Mirjanu Lučić i skoknimo malo do kulture, točnije osvrnimo se malo na balet.
Balerine su prekrasne žene savršeno isklesanih tijela, prekrasnih i gracioznih pokreta, ali da li se itko pita kako se postiže takva definicija mišića, takva gracioznost gdje se čitava težina tijela drži samo na vrhovima prstiju?
Dok se salonski ljevičari kulturno uzdižu gledajući Labuđe jezero, da li su pomislili da su te prekrasne balerine morale prolaziti svakodnevnu psihofizičku torturu od strane svojih profesora i mentora da bi glumile savršenstvo za publiku?
Zašto balerine nisu u očima feministica ikone i da li je jedino bijeg od takve profesionalne torture kvalifikacija za feminističku ikonu ili postoji još poneki detalj koji nam je promaknuo?

Obzirom da je diktatura Marinka Lučića bila javna tajna postavlja se još jedno neugodno pitanje, a tiče se i publike i čitavog sustava uključujući i HTS-a (hrvatski teniski savez).
Ako znamo da je Mirjanu Lučić otac javno maltretirao za vrijeme treninga, ali i za vrijeme mečeva kao i poslije mečeva, gdje su bili svi ti ljudi koji su to godinama gledali i koji su o tome svjedočili, zašto je sva krivnja samo na ocu, a nije dio krivnje i na njima?
Od kada je to zakonski dozvoljeno gledati nasilje bez da se to ne prijavi policiji i da se za to ne odgovara pred sudom zbog odbijanja pomoći i kako se nitko nije sjetio da priupita majku Mirjane Lučić zašto je dozvolila da joj suprug godinama tako brutalno prebija kćer?

Kao što je ranije rečeno radi se o licemjerju društva, ali to licemjerje nije ništa u usporedbi sa licemjerjem politike koja iskorištava slučaj Lučić za svoje prizemne političke interese koje prezentira kao opće.
Povrh svega novinar je dao i konačan sud o karijeri Mirjane Lučić dajući definiciju nje kao tenisačice, citiram :
Osim što je izvrsna, premda potpuno nerealizirana tenisačica, Mirjana Lučić-Baroni zaslužuje status ikone modernog feminizma.

Svatko tko se nađe bar na 5 minuta među prvih 100 tenisača svijeta je i više nego realizirani sportaš i tenisač, a to što ne ispunjava visoke novinarske i nacionalne kriterije uspješnosti i dobija epitet “nerealizirane tenisačice”, odlično je opravdanje za nasilje Marinka Lučića.
Pobogu, da je izdržala samo još po koji šamar Mirjana Lučić bi bila do kraja realizirana, a mi danas uopće ne bi polemizirali na ovu temu.

Također bi bilo nepravedno zanemariti činjenicu da je -ma koliko to zvuči loše u današnjim okolnostima- Marinko Lučić ustvari najzaslužniji za ondašnji uspjeh Mirjane Lučić, kao i za njen današnji uspjeh, a to je priznate ćete prilično zeznuta stvar kada tu činjenicu stavimo u korelaciju sa slavljenjem Lučićke kao feminističke ikone.

Ispada da se slavi Mirjana Lučić kao feministička ikona na temeljima nasilja njenog oca, jer priznali mi to ili ne Mirjana Lučić nema kome drugome zahvaliti za svoj današnji uspjeh i svoju karijeru osim svojem ocu koji joj je između ostalog stavio teniski reket u ruke i batinama joj usadio “ljubav” prema tenisu.
Zato je vrlo važno da se obrati pažnja kada se tako olako daju epiteti kao što je “feministička ikona” ili “nerealizirana tenisačica“.
Ako je Mirjana Lučić feministička ikona šta su onda Martina Navratilova ili recimo Billie Jean King?

 

 

Facebook komentari

Branko Rafajac

Pripadnik radikalne grupe proletera "Mučki provokatori" što imaju za cilj izazivanje osjećaja neugode političko-poslovnoj eliti i funkciju putokaza za istu prema Remetincu. Radikalnim guljenjem njihovih džon obraza i stavljanjem soli na njihove kriminalne rane ostvaruje zajedno sa grupicom entuzijasta okupljenih na KontraPortalu višestruke moralne satisfakcije koje kasnije dila obespravljenom narodu.

Provjeri i ovo

Što oslobađajuća presuda je… a što nije?

  Ovaj prilog napisao sam 6. travnja 2013. potaknut silnim “domoljubnim” laprdanjima i preseravanjima nakon …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

two + 7 =