Početna / Kolumne / Gost Kolumnist / Most kao istina politike u Hrvatskoj

Most kao istina politike u Hrvatskoj

most222

 

Trenutno svjedočimo dosad najneizvjesnijem postizbornom periodu kada se ozbiljno računa s novim izborima, a vlada koja se eventualno može sastaviti ionako će biti vrlo nestabilna. Zadržimo se, za ovu svrhu, na trenutnim političkim konstelacijama i potencijalnoj novoj vladi.

 

karlo jurak

 

 

Piše: Karlo Jurak 

 

 

 

Na ovim izborima uvjerljivi duopol HDZ-a i SDP-a uspio je prekinuti Most – novonastala „treća opcija“, čiji je uspjeh posljedica akumuliranog nezadovoljstva HDZ-om i SDP-om i trenutno nastale političko-ekonomske situacije u širem smislu. Prije svega, to akumulirano nezadovoljstvo uspio je okupiti Most jer nijedna druga „treća opcija“ nije uspjela iskoristiti tu šansu, niti je dobila dovoljno poticaja da je iskoristi. Potonje znači da je vladajućim kapitalističkim elitama bilo od izuzetne važnosti da upravo Most zauzme to mjesto, a ideološki aparati poput medija sasvim su zadovoljavajuće odradili propagandu za Most (naročito za Petrova). Kada malo zastanemo, vidimo da bi malo tko znao reći po čemu je Most opcija toliko različita od HDZ-a i SDP-a. Praznina na koju tu nailazimo ispunjena je još većom prazninom – mantrom o „provođenju reformi“. Tako su svi postali za „reforme“ uopće ne dovodeći u pitanje što te „reforme“ podrazumijevaju. „Provođenje reformi“ postalo je opće mjesto i jedino mjesto potencijalnog ujedinjenja HDZ-a i SDP-a, i to s Mostom jer iz Mosta tako zahtijevaju. Time smo se približili jedinstvu u „reformama“ – i HDZ i SDP tvrde da se s Mostom slažu u gotovo svemu. Interesantno da nitko nije u tom kontekstu ozbiljno postavio sljedeće pitanje: Po čemu se onda uopće HDZ i SDP razlikuju? Štoviše, po čemu se onda uopće Most od njih oboje razlikuje? Kako onda uopće ikako može sloviti za neku „treću opciju“? Ozbiljno se postavila mogućnost „vlade nacionalnog jedinstva“ („reformske vlade“), a ta bi vlada konačno bila ostvarenje istine politike u Hrvatskoj. Drugim riječima, Most je otkrio tu istinu, a paradoksalno se i dalje smatra „drugačijim“ od HDZ-a i SDP-a.

Osvrnimo se malo na „reforme“. Koji je zapravo njihov sadržaj? Kao prvo, pogledajmo situaciju na periferiji EU, u zemljama čija je kriza posljedica krize monetarne unije ili ovisnosti o monetarnoj uniji (što se u mainstreamu kod nas još uopće ne dovodi u pitanje). Zemlje koje su dulje u EU, a neke i u Eurozoni, pod snažnim su udarom financijskih institucija (institucija diktature kapitala – Europska komisija, MMF, Europska banka) te je standard većine stanovništva ovisan o tzv. memorandumima koje diktiraju te financijske institucije. To uključuje npr. sljedeće „reforme“: rezanje javne potrošnje, privatizacije, povećanje ovlasti privatnih banaka, liberalizacija i fleksibilizacija tržišta radne snage, itd. Posljedice tih „reformi“ ogledaju se u deflaciji, padanju u dužničko ropstvo, padu kupovne moći i potražnje, smanjivanju radničkih prava, lakšem otpuštanju, uništavanju strateških resursa i javnih servisa, itd. Nadalje, nejednakost u društvu postaje sve izraženija, a antagonizam između rada i kapitala još se više povećava jer „reforme“ nimalo ili vrlo slabo dotiču korporativne profite.

most111Vratimo se nazad u Hrvatsku. Upravo se ona sada nalazi pred vratima takvih događaja kod kojih „reforme“ više nemaju nimalo mističan, a kamoli „svet“ karakter. Zbog položaja Hrvatske u EU uopće ne treba imati iluzije da izravan diktat financijskih institucija EU uskoro neće nastupiti u svojoj punoj snazi. „Reforme“ koje dolaze iz usta mostovaca, a objeručke ih prihvaćaju HDZ i SDP nisu ništa drugo nego tek zasad ublaženija verzija onih „reformi“ koja će za par godina propisivati financijske institucije. Nije nikakva tajna da Most zagovara rezanje javne potrošnje, što se uspješno kamuflira tako što se govori o rezanju omrznute javne uprave. No, rezanje javne potrošnje jest udar i na javne servise poput zdravstva i školstva, a makroekonomski provjereno ima učinak koji vodi u pad potražnje, kupovne moći, daljnja zaduživanja i siromaštvo (jug Europe za ovo je dovoljan primjer). Nadalje, mostovcima svaka druga riječ su „poduzetnici“ i „olakšice“ za njih. To bi svakako uključivalo spomenutu liberalizaciju i fleksibilizaciju tržišta radne snage, što bi dovelo do još većega porasta nezaposlenih, lakših otpuštanja i širenja atipičnih oblika rada koje karakterizira krajnja radna neizvjesnost i nepostojanje radničkih prava. Gdje su tu HDZ i SDP? Oni se s time slažu i to im nije ni najmanje oportuno! Sve je to i njihova politika koju su kontinuirano provodili godinama. Postojanje koruptivno-klijentelističke hobotnice uzima se kao glavna razlika u odnosu na Most. Međutim, ta „hobotnica“ nije nešto što se i Mostu ne bi dogodilo jer se ona tendencijski brže i jače širi u (polu)perifernim ovisnim zemljama s ciljem održavanja vlasti i stvaranja institucijskog poretka koji tek kroz više godina postane samorazumljiv i inkorporiran u sistem tako da klijentelizam i korupcija više ne djeluju kao izvanjske devijacije. U konačnici, stvaranje takvog sustava odnosa korisna je brana od potencijalnih masovnih pokreta koji mogu zaprijetiti sistemu. Svoditi korupciju i klijentelizam na problem „uhljeba“ samo je lukava varka koju propovijedaju sve rasprostranjeniji srednjostrujaški dušebrižnici kapitala (jednom od najnotornijih – Velimiru Šonji, čak ni Mostov program ne odgovara, iako su ga njemu slični poput Gorana Vojkovića pohvalili).

Nije Most ipak riješen proturječnosti unutar sebe. Tu tehnokratsku opciju, koja se samo po nekim načinima i retorici razlikuje od HDZ-a i SDP-a, a zapravo ih objedinjuje u jedinstvenom smjeru antiradničke neoliberalne politike, sačinjavaju i „tehnokrati“ koji se zalažu za neku umjereno lijevu ekonomsku politiku (npr. kejnzijanac Lovrinović, poznat po zagovaranju veće uloge države i HNB-a, kreditiranja privrede od strane HNB-a te ukidanja valutne klauzule). Takve ideje ne odgovaraju gore navedenim Mostovim neoliberalnim idejama, ali ta se konfuzija može objasniti i neartikuliranom platformom s koje je Most nastupio i krajnjom kaotičnošću javnoga diskursa u kojemu se strogo razdvajaju ekonomske teme od tzv. svjetonazorskih ili ideoloških (kao da prva isto nisu svjetonazorska i ideološka). Most je to doveo do krajnjih konzekvenci jer je sebe direktno utemeljio na „stručnosti“ i „stručnjacima“ (za „stručnjake“ se kaže da ne poznaju ideologiju, već ih vodi „praktičnost“ i „korist“) gdje se u potpuno drugi plan stavljaju one kakti samo „svjetonazorske“ teme. Osim što se tako „stručnost“ pokazuje kao ideologija par excellence, pozadina s koje dolazi dosta mostovaca otkriva koji spektar ideja jako dobro prati fiskalnu disciplinu i neoliberalne reforme u najširem smislu. Riječ je mahom o klerikalno-konzervativnim idejama. Razlog više zašto u Mostu vidjeti suštinu politike u Hrvatskoj. Most briše sve površinske nijanse i fabricirane razlike, on ispoljava kapitalističku ideologiju u svom nepatvorenom tehničkom ruhu.

 

ovce

U situaciji kada sve maske padaju nametanjem ideja o zajedničkoj vladi i „provođenju reformi“, postavlja se pitanje tko će politički uspjeti okupiti i artikulirati nezadovoljstvo koje će tehnokrati uspjeti samo dodatno potencirati. Možda će morati isplivati na površinu još otvoreniji ekstremisti nego što su to šatoraši da se održi stabilnost. Da, šatoraši su održavali stabilnost u zadnjoj fazi Milanovićeve vlade – njima su vladajući (sasvim slučajno je to bila SDP-ova koalicija) uvijek mogli prijetiti i ucjenjivati kad bi došlo do društvenog talasanja. Njihova pozicija ispod jednog od ministarstva strateški je davala poruku – „biti protiv vlade znači podržavati ekstremizam“ („križarski“ pohodi po gradu, ustaško znakovlje, pokušaj puča pred ljeto, blokiranje prometnica plinskim bocama, sasvim dovoljno ukazuju na njihov ekstremistički karakter). U svakom slučaju, neovisno o tome izađe li na vidjelo istina dugogodišnje politike u Hrvatskoj te neovisno o tome jave li se krajnje reakcionarne stabilizirajuće snage kao odgovor, potrebno je konačno oblikovati politiku koja će se temeljiti na adresiranju kapitalističkog sistema kao ključnog problema koji generira sve ostale probleme. To znači utemeljiti politiku na klasnom problemu, interesima radnikâ i općenito principima koji negiraju postojeće društveno uređenje. Tada će možda zornije biti da su trenutne političke igrice tek nužan nusprodukt sistema u potrebi za vlastitom reprodukcijom.


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

BJELOGLAVI SUPOVI ODLETJELI U SMRT (je li ovo kraj SUPer priče?)

I tako pjevaju Joe Cocker i Jennifer Warnes: ”Tko zna što donosi sutra u svijetu …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

fourteen − 13 =