Početna / Istaknuto / Muke trulih detektiva

Muke trulih detektiva

Muke trulih detektiva

Nakon što je u prvoj sezoni Pravog detektiva potrošio gotovo sve klišeje detektivskih priča i pritom ostao na nogama, autor serije Nic Pizzolatto u drugoj je sezoni nadmašio samoga sebe stvorivši jednu od najdosadnijih serija godine. Dugo očekivano, a onda pucanj u prazno.

Iako na početku prve epizode u kadru vidimo putokaz za Mulholland Drive, serija nas nakon toga neće odvesti nikamo, kamoli lynchovskim smjerom, mada se to Pizzolatto, barem u prve dvije epizode, upinje iz svih snaga. Skokovita radnja koju je u samom startu teško pratiti, te nekoliko naizgled nepovezanih narativnih linija sve je što Pizzolatto uspijeva smisliti, a kada se narativne linije presijeku, nestaje i tog očuđavajučeg stilskog postupka, nakon pola stoljeća postmoderne već dozlaboga istrošenog. Ostaje samo razvučena i usporena dosada.

Radnja iz močvarne provincije prebačena je u velegradski konglomerat, točnije u izmišljeni grad Vinci nedaleko Los Angelesa. Vinci je industrijski grad, zagađen i korumpiran od temelja do vrha. Gradonačelnik Chessani (Ritchie Coster) je stereotipni mafijaš čije se preglumljavanje Corleonea jedva može podnijeti: zavaljenost u stolicu, šmrkanje surle, usporeni pokreti i govor, sužene zjenice. Ali takvi su opasni ljudi i to svi znaju. Donose mu pare, a on živi u kičeraju od palače nalik kulisama porno filmova, dok mu degenerirani sin rovari iza leđa. Svi su nekome dužni, svi nekoga reketare i ucjenjuju. Sama ta priča je već toliko istrošena da ju se može podvaliti jedino originalnom režijom i montažom te upečatljivim likovima. U prvoj sezoni je taj već viđeno efekt pokušao (i očito donekle i uspio) zakamuflirati postmodernističkim metodama pripovijedanja i ponajviše neprekidnim blebetanjem detektiva Rusta Cohlea (Matthew McConaughey), no ovdje od toga nema ništa, a jedva da ima i priče. Razvoj radnje je tako spor da je žrtva pronađena tek na kraju prve epizode, tj. nakon sat vremena mrcvarenja s nekoliko narativnih linija. Poigravanje sa strpljenjem gledatelja može upaliti, ali u kriminalističkim pričama najčešće je kontraproduktivno.

Ali ne može se reći da je trud izostao. Prije svega, da bi doskočio svim prigovorima koje su kritičari imali na prvu sezonu, autor je poradio na psihološkom profiliranju likova. Tako smo u prvoj sezoni imali kafanskog filozofa, a ovdje imamo kafanskog pijanca. Detektiv Ray Velcoro (Colin Farrell), za razliku od Rusta Cohlea, ne preživa površno zahvaćene egzistencijalne pesimizme šopenhauerovskog tipa, ničeansko bezbožništvo, frojdovsku psihoanalizu, kvantnomehaničke principe i pabirke iz teorije struna. On samo pije i bedira. Teško mu je. Žena ga je ostavila zbog drugog. Boljeg. Koji mu bez problema govori: Šupčino! Odvela je i malodobnog sina. Koji možda nije njegov. Jer je bila silovana devet mjeseci prije djetetovog rođenja. Velcoro odbija i samu pomisao na to. Sin je sve što mu je ostalo u životu. I cuga. Silovatelja je navodno ubio. Otada čini usluge lokalnom mafijašu, koji mu je prokazao silovatelja. Dakle i korumpiran je. I to ga sve više nagriza. Premlaćuje i gadno psuje.
Tome je tako jer lik mora imati prošlost, a kakvu će prošlost imati detektiv ako ne lošu. I kako će se nositi s njom negoli lokanjem po zamračenim rupama. Velcoro je po tome nalik Cohleu, samo što svoju sjebanost ne nastoji racionalizirati pomoću desetak knjiga obavezne lektire za deprimirane tinejdžere. (Zbog Coleovih tirada britanski filozof Nick Land prozvao je Pravog detektiva najinteligentnijom serijom svih vremena. Očito nije gledao The Big Bang Theory i Breaking Bad, gdje su sva fizika i kemija doista točni i za seriju ih pišu znanstvenici.)

Muke trulih detektiva
Filozof Cohle: “Ja ne spavam. Samo sanjam.”

Prigovore da su ženski likovi plošni te se svode na zle ljubavnice, prostitutke, žrtve (mrtve prostitutke) i prevarene kućne patnice Pizzolatto rješava tako što u drugoj sezoni uvodi odlučnu i hrabru detektivku Bezzerides (Rachel Anne McAdams), ali i nju uspijeva profilirati isključivo putem seksa, odnosno manjka istog. Ona na nešto nije spremna, ali ne saznajemo na šta. Oralno? Analno? Stoga bježi iz kreveta i tjera od sebe muškarce. Kasnije saznajemo da voli velike i debele i da često gleda porno-sajtove. Ne trepće. Time pokušava nadomjestiti manjak u realnom. Zakočena je i pati od očinskog kompleksa. Pomalo pije i kocka. Ali i ona ima prošlost, dakako traumatičnu, koju će prebroditi u krevetu s Velcorom. Njena sestra nema tih problema, ona se skida za legalni web-cam servis. Otac im je dugokosi propovjednik kristovskog izgleda koji lupeta njuejdžerske gluposti o bogu, životu, samoprihvaćanju i sl. Kraj njega ste naprosto osuđeni na traume.
Zakočen je i mladi detektiv Paul Woodrugh (Taylor Kitsch), koji se dugo tušira, guta tablete za potenciju i ne uživa u seksu s manekenkom. Potiskuje vlastitu homoseksualnost. Bivši je vojnik s iskustvom Afganistana i iskustvom homoerotske ljubavi. Odnos s odbojnom majkom sumnjivog morala je na granici bolesnog. Ona pije, puši, krevelji se, hoda polugola i odrpana, nježno ga miluje i troši njegove pare. On ima opekotine po tijelu o kojima ne saznajemo ništa. Osim da nisu ratne. Dakle, trauma iz djetinjstva. Često je zamišljen, zagledan u daljinu, bijesan, labilan, voli juriti motorom.

Pizzolattijevi detektivi problematičniji su od kriminalaca koje love, pa je pravo čudo da uspijevaju riješiti ijedan slučaj i u alkoholnim omaglicama uhvatiti ikoga. Još bi samo falilo da se ne peru i to bi bilo to. Mada Rust Cohle i Marty Hart (family, family) nisu bili na ti s tuševima, a Velcoro s britvicom. Nakon velikog obračuna u četvrtoj epizodi obrijao je brkove i to je bilo najznačajnije što se dotad dogodilo, računajući i veliki obračun.

Muke trulih detektiva
Pravi brkovi detektiva Farrella

Radnja je ispresijecana čestim kadrovima iz ptičje perspektive, noćnim prizorima velegrada, industrijskih pogona, gigantskih višetračnih autoputova i prometnih petlji, što bi valjda trebalo aludirati na Pizzolattijev stil, odnosno zamršeni, kaotični razvoj radnje, a možda i psihološku močvaru glavnih (pa i sporednih) likova. Tu smo već na teritoriju ozbiljne umjetnosti.
A i taj lokalni mafijaš s kojim surađuje Velcoro priča je za sebe. Zove se Frank Semyon i glumi ga Vince Vaughn, kojemu uloga mafijaša i siledžije pristaje kao piletu sisa. I on ima prošlost: otac mu je bio alkoholičar; zaključavao ga je u podrum; na to ga podsjećaju mrlje na stropu. U zadnje vrijeme baš mu i ne ide biznis. Ubijeni ga je zavaljao za neke pare. Sve mu je pod duplom hipotekom. Tu su dakako i Rusi, ništa bez njih i njihovog izgovora. Oni mu preuzimaju klubove po kojima reketari. Kelly Reilly, koja utjelovljuje njegovu ženu Jordan najslabiji dio glumačke postave. Njihov odnos je neuvjerljiv, a dijalozi glupi. Dok izmjenjuju replike, djeluju kao da na audiciji čitaju s papira. Bezizražajno, neemotivno i nemotivirano. Bez imalo strasti i unesenosti u ulogu, samo hladno, ravno izgovaranje napamet nabubanih rečenica.

Na kraju, kao u sapunicama, svatko ima neke veze sa svakim, a dakako da i incest uđe u igru (viđen i na kraju prve sezone). Žrtvu smo odavno zaboravili, kao i ubojicu, a kada ga napokon otkriju više stvarno nije bitno. Bitni su detektivi. Sve to nas ostavlja ravnodušnima. Jedini koji odskače malo iznad ostalih i koji povremeno uspijeva pobudi sažaljenje u gledatelja je detektiv Velcoro, ponajprije zahvaljujući sjajnoj glumi Colina Farrella. Ostali kao da su zalutali na snimanje.

Ma koliko se Pizzolatto trudio biti moderan (u smislu suvremen) i inovativan, serija ne donosi ništa novo: usamljeni (anti)junaci u uzaludnoj borbi s bolesnim sustavom. Pravi detektiv je sasvim obična detektivska priča koja ne zaslužuje visoku ocjenu, zapravo jedva prolaznu, i to samo zahvaljujući uspjehu prve sezone. Čak bi bila i bolja, odnosno gledljivija, da je konvencionalno (linearno) ispripovijedana, bez postmodernističkih manirizama. Mjestimice podsjeća na filmove Departed (2006.) Martina Scorsesea i Eyes Wide Shut (1999.) Stanleya Kubricka, kojima se međutim ne približava niti u režiji niti u provokativnosti, a do kraja su zakazali i specijalni efekti pa ubojstva izgledaju kao u drugorazrednim filmovima (pogledajte npr. prizor kada Frank ubije Osipovog zaštitara u klubu). I uređaj za praćenje na Velcorovom autu – što će jadan nego bježati u šumu s tim autom. Umjesto da s bilo čim drugim pobjegne na dogovoreno mjesto. Čovječe, pogledaj Breaking Bad, tako se to radi kad otkriješ uređaj za praćenje. Ako ti ga već stavljaju na auto, umjesto da te naprosto zgrabe i ubace u svoj. I tako dalje i tome slično.

Muke trulih detektiva
Pravi predsjednik

Naivna politička poruka upakirana u finale stavlja točku na cjelokupni dojam. Preživjeli likovi iz turobnog sivog predjela bježe u Venezuelu, gdje je tobože sve idilično – ljudi pjevaju i plešu na ulicama, slave Chaveza i svoj bezbrižni život, jer sudbinu im očito ne kroji ušlagirani mafijaš na gradonačelničkoj stolici. To je dakle Pizzolattijev putokaz, a ne Mulholland Drive. U redu, ali nema tu ničeg provokativnog, riječ je tek o dobro poznatom holivudskom pozerskom isfuravanju zdravog socijalizma nasuprot nepravednom i bolesnom kapitalizmu koji izjeda Zapadnog čovjeka, a bogami i pijane detektive, mafijaše i njihove ljubavnice. Ako smo zbog takve mudrosti morali potrošiti osam i pol sati, onda je to doista uludo bačeno vrijeme.
Stoga bi bilo najbolje za autore serije da odustanu od snimanja nastavka: druga sezona je bila šansa za popravak svih gluposti iz prve; upropastili su je i vrijeme je da se spuste zastori. Htjeli su biti jako ozbiljni, a ispali su smiješni. To bi trebao biti dovoljan razlog.


Facebook komentari

Davor Ivankovac

Književni proleter i volonter, čita i piše kada mu to mačak Arthur dopusti, inače je beskompromisan.

Provjeri i ovo

Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

  Što danas znači kada netko kaže da je politički orijentiran “lijevo” ili “progresivno”? Ovo …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

one × 4 =