Početna / Kolumne / Buđav Lebac / Narodni ustanak kao jedina provediva reforma

Narodni ustanak kao jedina provediva reforma

narodni

Na obljetnicu pada Vukovara 18. studenog 2015. godine, u istom tom Vukovaru nadbiskup Želimir Puljić započeo je svoju propovjed jednom velebnom misli…Okupator je mislio ugasiti neutaživu čežnju ljudi za slobodom. A ta čežnja nakon pada Berlinskoga zida -toga vidljivoga sramotnoga znaka moći ateističke i komunističke ideologije- još više je rasla i bujala u srcima ovoga puka. Bila je nošena onim Gundulićevim snom ‘o lijepoj, dragoj i slatkoj slobodi, koju nam višnji Bog je do’. I širila se velikom brzinom od juga do sjevera, i od istoka do zapada, pa je ništa nije moglo zaustaviti. Čak ni strašna stradanja grada Vukovara i sela Škabrnje.

U ovoj iščašenoj stvarnosti koju je nadbiskup Puljić prezentirao u svojoj propovjedi okupljenim ljudima u Vukovaru i cjelokupnoj hrvatskoj javnosti preko državne televizije, očitava se sva fantazija koju živi hrvatsko društvo pod vodstvom cjelokupnog državnog vrha okupljenog u vlasti i opoziciji i samog klera.
Dok parlamentarni izbori koji su iza nas i koji se prozivaju povijesnima, po pričanju naših uvaženih političkih analitičara, postaju put prema nužnim promjenama i reformama za kojima žudi hrvatski živalj i na koji će nas povesti nova politička snaga zvana MOST..

Naime, kako kaže nadbiskup Puljić Okupator je mislio ugasiti neutaživu čežnju ljudi za slobodom. A ta čežnja nakon pada Berlinskoga zida -toga vidljivoga sramotnoga znaka moći ateističke i komunističke ideologije- još više je rasla i bujala u srcima ovoga puka”
Sad ovako slobodni imamo priliku da se povijesno ujedinimo u vladu nacionalnog jedinstva i da napokon imamo jednu partiju koja će nas izbaviti iz krize.
Neupućeni promatrač naše trenutne političke situacije stekao bi dojam kako je želja MOST-a za vladom nacionalnog jedinstva jedan mudar i nadasve logičan prijedlog, ali ako se sjetimo da je okupator želio ugasiti neutaživu čežnju ljudi za slobodom, a ta čežnja nakon pada Berlinskoga zida –toga vidljivoga sramotnoga znaka moći ateističke i komunističke ideologije– još više je rasla i bujala u srcima ovoga puka, onda je – trenutak da izračunam – nakon nepunih 24 godine od bijega iz jednopartijskog sustava (toga vidljivoga sramotnoga znaka moći ateističke i komunističke ideologije) i od neutažive čežnje hrvatskog naroda za slobodom, ova neutaživa želja MOST-a za vladom nacionalnog jedinstva jedan sasvim logičan slijed događanja.

Naravno, čežnja ljudi za slobodom tih nesretnih devedesetih godina očitavala se u našoj neutaživoj želji za demokracijom, samostalnošću Hrvatske koja će oslobođena od velikosrpskog hegemonizma svaki dan imati festivale demokracije koji će se očitavati u otvorenoj mržnji Srba, ateista, komunista, socijalista, pedera i lezbi i svih onih koji remete našu fantaziju demokracije u kojoj je ustaška NDH-a bila tek izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću, a partizani zajedno sa Jugoslavijom tek tamničari i tamnica naroda.

Danas, ovako slobodni imamo povijesnu priliku da još jednom zaključimo kako je razlika između marionetske NDH-a i današnje Republike Hrvatske samo i jedino u činjenici da narod danas ne vidi jasno svoje neprijatelje i kvislinge i zbog toga se ovaj propali projekt samostalne Hrvatske održava na životu već 24 godine.
U protivnom bi i najtupaviji u ovoj državi uvidio, da je od prvog hrvatskog predsjednika, pa svih daljnjih vladajućih i oporbenih političara, uključujući i danjašnje MOST-ovce, uloga hrvatskog političara svedena na ulogu reprezentativnog statiste.
Drugim riječima, od prvog dana osnutka samostalne države naš suverenitet stavljen je pod čizmu vanjskog neprijatelja koji je iskoristio nevjerovatnu zatucanost naroda sa prostora bivše Jugoslavije i prodao im nacionalizam i demokraciju kao slobodu, dok im je ekonomsku neovisnost uzeo sa teorijom o slobodnom tržištu u kojem su svi slobodni uzeti iz ove države što požele, dok smo mi jedino slobodni služiti stranom kapitalu i domaćim pohlepnicima.
Rekao bi nadbiskup Puljić “Čak ni strašna stradanja grada Vukovara i sela Škabrnje.” nisu uspjela zaustaviti tu i takvu čežnju za slobodom.

Danas kada je SDP-e odbacio i zadnju pomisao o socijalističkom poimanju stranke u širim narodnim masama, kao nasljednike tog ekonomsko-političkog pravca i kada se pozicionirao kao visokokvalificirana domoljubna stranka koja štiti i amenuje u potpunosti promašen politički projekt Tuđmana, sitne komunističke buržoazije što se brzo prešaltala na nacionalizam i proustaške dijaspore, postaje jasno da je jedina politička opcija, ako izuzmemo ovaj teatar apsurda sa MOST-om, koja bi razotkrila ovu fantaziju o samostalnosti i suverenosti, ona koja bi otvorila temu nove Jugoslavije.
Tog trenutka bi se taj vanjski neprijatelj, koji je danas dobro sakriven iza demokracije, velike kršćanske ljubavi, ideje slobodne Europe ograđene bodljikavom žicom, zabavne hollywoodske Amerike koja nas opskrbljuje naftom i štiti od terorizma, nove i demokratske Rusije, u hipu ukazao prvo u obliku domaćih kvislinga koji su u Ustav RH-a stavili da se zabranjuje takva ideja i inicijativa, a kada bi se unatoč svemu nastavilo u tom smjeru onda bi izvirio i stvarni neprijatelj naroda.

Sve dok političke elite talasaju na unutarnjim sukobima i hrane svoje pristaše ideološkim podjelama usmjerenim prema pripadnicima vlastitog naroda, tražeći krivca u suprotnoj političkoj strani, a ne u vanjskom neprijatelju koji je stvarni uzročnik ovakvog ekonomsko-političkog rasula u zemlji i koji kontinuirano crpi ipak ograničene ljudske i materijalne resurse, daje nam za pravo da uspoređujemo Republiku Hrvatsku sa marionetskom NDH-a.

Danas je politička situacija u Hrvatskoj istovjetna onoj iz 1941., a to se najbolje očituje u činjenici da HDZ-ova unutarnja politika u suradnji sa proustaški orjentiranom buržoazijom obznanjuje neke nove valove mržnje, dok ostale političke snage u Hrvatskoj na čelu sa SDP-om, a zatim i MOST-om kroje ambiciozne kabinetske planove u sablasnoj nerealnosti i bez stvarne veze sa tlom koje se nalazi pod njihovim nogama, a sve to čine iz pozicije prividnog čuvanja suvereniteta u koji nevjeruju čak ni oni koji ga tobože čuvaju.
Kao što je vanjski neprijatelj u liku nacističke Njemačke i fašističke Italije pred sobom 1941. godine, pa sve do kraja postojanja NDH-a, imao nekonsolidiranu ustašku državu, tako i danas taj relativno nepoznati vanjski neprijatelj pred sobom ima jednako smušenu i političkim podjelama rascjepkanu državu sa kojom može u svakom trenutku lakoćom manipulirati, ali najvažnije od svega je činjenica da je Hrvatska postala ekonomski pokorena.

Sa jedne strane imamo HDZ-e i Tomislava Karamarka koji državu prije svega vidi kao veliku mašineriju usiljenog domoljublja, gdje će bespućima hrvatske zbiljnosti marširati kleptoklerikalci i domoljubni bukači, a on će na čelu sa sa odabranom klikom treskati salonskim cipelama po europskim prostranstvima pronoseći volju i ostavštinu nikad prežaljenog i prerano preminulog jedinog šefa.
Za Karamarka je Hrvatska -jednostavno rečeno- hiperdimenzionirana policijska postaja ispunjena mentalitetom dobro dresiranog policijskog kadra koji u toj postaji vidi ispunjenje svih životnih ciljeva i mogućnost za iživljavanje svih svojih želja.

Sa druge strane imamo SDP-e i Zorana Milanovića koji je svoju političku karijeru započeo u diplomaciji gdje je trebao predstavljati diplomata koji je spretan i vispren, a ispostavilo se da je sve suprotno od toga, da bi zatim postao premijer koji je preuzeo premijersku funkciju na socijalističkim temeljima stranke koja ga je i iznjedrila kao lidera, prvo opozicije, a zatim i pozicije i čiji je smisao u potpunosti izmjenio.
U konačnici Milanović je od SDP-a napravio bezličnu masu poslušnika istovjetnu Sanaderovom HDZ-u na čelu sa predsjednikom sabora Lekom koji je čovjek za sva vremena i sve ideologije, dok je sebe predstavio u punom svjetlu kao prosječnog malograđanina, bez horizonata, kulture, bez diplomatske i političke vještine koji zbog vlastitog konformizma i želje za foteljom ostaje tek puki izvršitelj i kruti provoditelj primljenih naredbi iz EU.

Treća opcija koja se pojavila na političkom nebu Hrvatske, u kratkom vremenskom roku postaje predmetom sprdnje iole boljem poznavatelju političkih prilika i zbivanja, kako u zemlji tako i u inozemstvu.
MOST na čelu sa psihijatrom Božom Petrovom koji svoje skučene intelektualne sposobnosti teško prikriva prezentiranjem sebe kao mladog, poštenog i nadasve neiskvarenog političara, nudi se kao neka vrsta poveznice između ova dva politička tabora, a povrh svega utvaraju si da bi se u slučaju negativnog ishoda pregovora sa SDP-om i HDZ-om oko formiranja nove vlade mogao dogoditi narod, pa bi eto na ponovljenim izborima MOST odnio još više mandata.
Ova politička peripetija i fikcija MOST-ovaca da bi oni nekim čudom uspjeli u političkom probitku na čelu države i da bi preuzimanjem čelnih pozicija bilo šta promjenili, ravna je Pavelićevoj fikciji da je NDH-a saveznik nacističke Njemačke.
Da, formalno je Pavelić bio saveznik, ali u praksi on je bio poslušnik, a isto tako bi i MOST na čelu sa Božom Petrovom u bilo kakvoj suradnji sa dvije najjače stranke bio formalno saveznik, ali bi ga velike stranke vrlo brzo stavile u okvire šablonskog provođenja direktiva iz Europske unije i od mladog, poštenog i neiskvarenog političara napravile mladog i poslušnog političara kakvi su i sami pred zapadnim silama i krupnim kapitalom, a to bi onda bilo to od reformi.

Znači, po logici stvari jedino bi ideja stvaranja nove Jugoslavije razobličila i razotkrila stvarne namjere onih koji su stajali i stoje iza projekta samostalnosti bivših republika, a sad samostalnih država i to bi bila jedina moguća i suštinska reforma koja bi u trenu srušila nerealno političko pripetavanje u Hrvatskoj, ali i u svim drugim državama sa prostora bivše Jugoslavije.
Tada bi ta kršćanska i nadasve humana Europa na čelu sa Njemačkom pokazala svoje pravo lice, a ona zabavna hollywoodska Amerika bi prezentirala svu svoju raskoš demokratskog poimanja svojih okupatorskih pretenzija.
Domaći kvislinzi bi se vrlo brzo istakli u najboljem izdanju braneći demokratska načela svojih autokratskih i sitnih diktatorskih funkcija, ali prije svega privilegija, dok bi u prvi plan iskočila ekonomska okupacija i ekonomski okupatori koji bi svim sredstvima, pa čak i egzekutivnim, branili svoje materijalne interese.

Koliko je ova ideja nerealna ona je u isti trenutak i prilično realna jer ako samo pogledamo situaciju u Srbiji koja na čelu države ima fašistoidne likove koji se busaju u svoja četnička prsa i kad znamo da je sud u Hagu oslobodio Šešelja, unatoč nevjerovatnoj količini javnog poniženja što im je ovaj priuštio, kad povučemo paralelu sa Hrvatskom i našom trenutnom političkom situacijom gdje direktno iz NATO saveza dobijamo predsjednicu, kad pogledamo situaciju u Bosni i Hercegovini gdje se radikalizacijom muslimana podižu tenzije, onda se ideja o stvaranju nove Jugoslavije nameće sama po sebi.
Jer nema ništa logičnije da se u okruženju šovinističkog pijanstva i vjerskog fanatizma narodi sa ovih prostora okrenu ujedinjenju i formiranju nove države u kojoj će sporni elementi sastavljeni od nerealnih idealista, gramzljivih patoloških tipova, šovinističkih luđaka, bolesno ambicioznih likova što trenutno vladaju državama, biti svedeni na onu mjeru koja im i priliči, a to je ili ludnica ili zatvor ili ponovno upisivanje prvog razreda osnovne škole.

Naravno, sama ideja je krajnje neprovediva jer bi se opet ponovila povijest.
Naime, ideji o novoj Jugoslaviji bez puno razmišljanja pridružili bi se Karamarko, Milanović, Petrov, Kolinda Grabar Kitarović i ostali sudionici ove političko ekonomske farse koju živimo, samo da osjete kako im to osigurava fotelju, a to bi značilo da smo u istim govnima samo sa pod drugim nazivnikom.
Zato je možda ipak bolje da pričekamo te toliko očekivane reforme, ovaj puta uspjevaju…majke mi.

 

piše: Branko Rafajac

 


Facebook komentari

Branko Rafajac

Pripadnik radikalne grupe proletera "Mučki provokatori" što imaju za cilj izazivanje osjećaja neugode političko-poslovnoj eliti i funkciju putokaza za istu prema Remetincu. Radikalnim guljenjem njihovih džon obraza i stavljanjem soli na njihove kriminalne rane ostvaruje zajedno sa grupicom entuzijasta okupljenih na KontraPortalu višestruke moralne satisfakcije koje kasnije dila obespravljenom narodu.

Provjeri i ovo

Premijerka Velikog Njega

  Srbija ce ovih dana dobiti prvu ženu premijera, no ni to nije jedino iznenađenje …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

four × three =