Početna / Dnevni Komentar / Naslijeđe šovinizma

Naslijeđe šovinizma

vukovarrazbijanjetabli

 

Piše: Hrvoje Budinščak

 

U javnom prostoru tzv. “zapada”, kojeg karakteriziraju i društvene mreže, a osobito u medijima, nema doista ozbiljnih i egzistencijalno bitnih tema, kako lokalnih, tako i globalnih, a niti kritičkog propitkivanja, osim u uskom segmentu istinski neovisnog aktivizma (nije svaki takav, a ponekad i “neovisni” to nimalo nisu, poput Republike Hrvatske ili, recimo, Grčke) i komunikacije “slobodnih strijelaca”, te u alternativnom prostoru, koji također trpi od velikih “zagađenja”, što je, nažalost, neizbježna karakteristika svake margine.

Takvo stanje tim više čudi ako se zna da je nemoguće sakriti, ostanimo na lokalnoj razini, očiglednost neobrađenih plodnih polja države, u kojoj se primatelji socijalne prigodne izvanredne pomoći u, primjerice, Slavoniji, (koja se, k tome, da apsurd bude veći dijeli u obliku osnovnih živežnih namirnica), oko podjele iste – potuku .
Bolna je i vrišteća istina, koju većina na svojim leđima osjeća, opća uništenost gospodarstva, te to predstavlja glavno društveno obilježje, a korupcija, klijentelizam, ulizništvo jesu dominantni i poticani oblici društvenih odnosa. Glavne teme su bofl, izmišljanje i uveličavanje, sporednih problema, beskrajno i jalovo lamentiranje o takvima, lišeno jasnih karakterizacija i isprazni ispadi, a o izostanku kvalitetnih osvrta na složenost globalne, bilže ili manje bliže problematike, koji se, htjeli ili ne htjeli, uvijek reflektiraju i na svaku lokalnu zajednicu prije ili kasnije, poput problematike izbjeglica i ljudskog stradanja u našoj neposrednoj i posrednoj blizini, da i ne spominjem.

Na žalost, hrvatski javni prostor, čime se iskazuje ozbilno političko maloumlje, opet je opterećen ulaskom u predizborje, opterećen nepravodobnim rješavanjem problema, koji su u normalnim društvima – kakve karakterizira sposobnost vrednovanja i zdravorazumskog razmišljanja, relativno lako rješivi ili, pak, nisu dominantna tema koja prekriva sve druge. Stoga, obzirom da se – zbog okupiranja javne scene i djelovanja na istu – to ne može ignorirati, treba se na to osvrnuti. Ne upuštanjem u jalove rasprave, već, ponajprije, sagledavanjem čimbenika koji tome daju majorativnu društvenu ulogu.
Naravno, takav uvid i analiza, izražena samo u jednom kolumnističkom napisu, koji treba biti zanimljiv i zadržati pažnju čitatelja, ne mogu se jednim potezom obraditi svi detalji i potrebno je određeno apstrahiranje, no ne na štetu propuštanja sagledavanja mehanizama.

Zadnje dane obilježila je medijska prezentacija određene argumentacije, na način koji je izazvao određene društvene reflekse i donio nove idole, ali ne i razjašnjenje tematskih pogrešaka.

Stoga, voljan sam malo u problematiku zaroniti. I obećavam: osim ovdje, na ćirilićno-latinično-jezičnu problematiku u kontekstu sadašnjih dešavanja, osvrnuti ću se samo još jednom.

Manjinski zastupnik u Saboru RH, g. Milorad Pupovac svojim poredbama, suprotnim njegovoj količini inteligencije i obrazovansti daje pomisliti da je ratni ishod ’45 tek puki kompromis ustaša i četnika i ništa osim toga, kao da partizana nikad nije ni bilo, negirajući samu bit narodnooslobodilačke borbe, što je čista pragma lišena moralnosti i etike, umotana u meketavu verbalnu meketavu pozu namijenjenu loše obrazovanom provincijskom puku određenih osobina identiteta. Usput, ne zaboravlja li g. Pupovac činjenicu o postotku udjela pripadnika hrvatskog etnosa u partizanskim snagama, bagatelizirajući nacionalne odnose na toj invalidno intelektualnoj razini ?
Dramatično i nostalgično poziva se na nešto što s karakterom njegove političke pozicije – nema nikakve veze.
Upravo je doba na koje se pozvao obilježilo poraz takvog mentaliteta, koji danas doživljava resentiman, zahvaljujući i načinu na koji se, s bilo koje strane, zlorabe naslijeđeni identiteti.
Takav političar se jednoj takvoj grupaciji nastoji dodvoriti, zastupati ga na način da, pod krinkom zaštite kulturnog identiteta, zapravo isti separira, prikriveno ga, ali izrazito radikalno, postavljajući u nasuprotnu, izoliranu poziciju, pretvarajući se u srpskog Tuđmana, samo u opoziciji, umjesto provođenja politike afirmacije i implementacije tih posebnosti u opće kulturno bogatstvo naroda.
Vječiti manjinski zastupnik g. Pupovac, također demagoški, podmeće neodrživu poredbenu tezu, u svom stilu, na način primjeren jednostavnoj konzumaciji tog osobitog “biračkog tijela”, maksimalno karikiranog, čiju grotesknost pojačava dojam stvoren sakrivanjem na opisan način u kulturnoidentitetski plašt vješto brkajući civilizacijske dosege i arhaično shvaćanje “političke zastupljenosti”.
Mogu biti i sasvim zloban i ovako javno upitati g. Pupovca kakav onda stav ima prema homogenizaciji srpskog etničkog korpusa koji je homogeniziran također odbacivanjem simbola u osvit tzv. balvan-revolucije ? Odgovor na to pitanje zanimljiv je upravo zbog propitkivanja vjerodostojnosti i istinitosti stava.
Također, njegova najava daljnje aktivnosti oko politizacije tog problema, izvan javne rasprave, dakle, izvan iznošenja, ali i usvajanja argumenata, kao jedinog političkog puta i na način koji tu navodnu manjinsku politiku ekskluzivira, čineći problematičnim savezništvo i suradnju na istome s pripadnicima hrvatskog korpusa – koji time bivaju kompromitirani – doista proizvodi sumnju u stvarnu motiviranost takve politike i političke metodike, ocrtavajući njezinu stvarnu bit.

Ustavni sud RH odavno je kompromitiran i to g. Pupovac jako dobro zna. Kada i ne bi znao, to bi značilo samo njegovu podkvalificiranost za bavljenje ikakvim javnim poslom, obzirom da je to notorna činjenica. Time svaka odluka Ustavnog suda može i ima temelja biti prozvana kao politička, te, eventualno opravdanje iste ne bi imalo legitiman upor izvan javne rasprave – taj sud nema vjerodostojnost, sam si je istu oduzeo politiziranjem tumačenja Ustava RH u svrhu dnevnopolitičkih potreba i to na način koji je katkada doista bio karikaturalan.
Dakle, bez jasne rasprave i argumentacije, u slučaju odluke koja bi g. Pupovca zadovoljila, taj bi sud nastupio s pozicija isključivog položajnog autoriteta, koji je proskribiran višekratnim i dugogodišnjim zlorabljenjem svojeg položaja i svrhe.
Žalosna je istina da bi ikakva odluka Ustavnog suda u ovom slučaju samo doprinjela daljnjoj društvenoj destabilizaciji, posebno obzirom na na kroničan izostanak ikakve principijelnosti i objektivnosti hrvatske politike, čak i u alternativnim oblicima.
O tome da Vijeće Evrope nema ni mehanizme za provedbu bilo kakve svoje odluke, niti je kompetentno, obzirom da nije pravno, nego političko tijelo, koje ne raspolaže potrebnim uvidom, ne treba mnogo ni pisati.

Uzmimo sad za primjer tzv. Stožer za obranu Vukovara, koji izvrće deklarativan, dakle, obrambeni karakter tzv. Domovinskog rata, podmećući unutar legitimnosti istog jedan rigidni šovinizam. Pri tome se koriste opći atributi za promociju vlastitog, naglašeno isključivog stava, koji ne dijele svi pripadnici grupacije na koju se dotični poziva, dozvoljavajući si jednako tako nekritički i generalno, prozivanje drugačijeg stava i promišljanja, ne samo suprotstavljenoj, imaginarnim uvećanjima i generalizacijom definiranoj skupini, već odricanjem istopravnih atributa onome, tko nastoji kritički istupiti – podmećući cijeloj skupini,
Mogu biti i sasvim zloban i upitati javno, ne legitimira se takvim stavom i političkom metodom upravo onaj stav, kojim se postizala homogenizacija i plašio srpski živalj neposredno pred tzv. Balvan-revoluciju, obzirom na generalno iskazivan stav prema postupku zamjene dotadašnje državne simbolike drugovrsnom heraldikom ? Ne daje li im se upravo time za pravo ? Naime, ta argumentacija i logika ne odudaraju od one Pupovčeve.

Sjetimo se i Tuđmana, Predjsednika FK Partizan i bulažnjenja iz ’90 i neke o velikoj njegovoj sreći što mu supruga nije Srpkinja, iako mu unuci srpskog oca i njegove kćeri nisu nimalo smetali.
Svakako, to je bila još veća razina umobolja, ovako je vidljivo da je to samo verbalno maloumlje, verbalna podlaština, primitivizam ili podilaženje istomu u potpuno pragmatične svrhe, lišeno minimuma etike, a čime se isto upravo promovirao i legitimirao, obzirom na poziciju s koje je izgovoreno, dajući homogenizaciji izuzetno negativnan karakter i oduzimajući joj znatan dio logike, ugrađujući neprihvatljiv poremećaj u isto, jednako, na isti način kao i Pupovac, zanemarjući istovrsne činjenice, iako se, tamo gdje je njemu potrebno, rado nasljeđem onoga što zanemaruje – služi, koristeći određene pogreške, kojima nikako kritički ne pristupa, ali ih rabi kao argumentaciju za vlastiti izvitoperen stav. Na taj način produbljuje se pomno skrivena zabuna, koja se plasira narodu, odnosno, “cijlanoj skupini” u istome.

Čineči gluposti “svetinjama”, karikirajući svaku plemenitost izraženu u javnoj poruci simbolom ili stavom, te razotkrivajući duboku manipulaciju onoga koji se obraća ili veliku glupost onome, kome se obraća i koji prihvaća takvu “poruku” s dubokim nerazumijevanjem biti iste, pozivnica je daljnjoj evoluciji priglupe manipulacije i površnosti, odnosno, deevoluciji elementarnog kriticizma i razuma samog. Nema veće blasfemije od one, koja se na taj način proizvodi i nikakva kritika takvih naopakosti nije i ne može biti veća “blasfemija” od toga – iako se rado takav epitet kritici daje, ne bi li se prikrila bit takve pogreške; lopov, naime, najlakše sakrije sebe u masi, gomili, pokazujući nebitno koga, uz povike “Drž9te lopova !”, što je mimikrijski taktički potez.

Takvom metodom “homogenizacije” i stvaranja isključivo kvantitativnog argumentacijskog dojma karakterizira (odnosno, cilj se pokušava ostvariti) bezpravnim prisvajanjem atributa cijele skupine iza koje se tkav demagog nastoji sakriti,samo stoga što dijeli neka generalna obilježja s istom, no, istoj projicirajući i vlastita individualna i tako ozbiljno prelazeći stvarne karakterizacijske okvire i ugrožavajući interese te skupine, ugrađujući jednostrano proklamirani karakter kao prirodno cjeline, što tad “partner” na liderskoj poziciji druge suprotstavljene formacije, rado prihvaća i ugrađuje u svoju “ideološku filozofiju”, demonstriranu kroz vlastito, jednakovrsno postupanje !

Dodatno negativan karakter svrhovitosti i vjerodostojnosti istog ocrtava i nepobitna činjenica da se tako formirana i homogenizirana “snaga” i motivacija ne koristi i u jednom drugom slučaju, daleko većeg značaja (primjerice, kao u RH u društvu području prepunjenog korupcijom i kriminalom, a posebno ne u onim slučajevima, koji predstavljaju ponašanje i političko postupanje, koji su problema, pa i rata i doveli ili mu bili gorivo) već se usko fokusira na političku ispraznost. To dalje omogućava laku manipulaciju, prikrivanjem stvarnih izvora i razloga postojanja problema, dakle, nužno se takvim postupkom skreće pozornost sa bitnih i stvarnih problema samih, te takvi ne vide da se ti stvarni problemi sami nikako neće riješiti, a da njihov postupak ignorancije i bavljenja manje bitnim, posebno ne u mjeri i značaju koju tome naglašeno i isključivo daju, pokazujući izostanak ikakvih orjentira i sposobnosti snalaženja u realnom vremenu i prostoru, te, što je najtragičnije, s refleksijom istoga na cijelo društvo, u kojem manjka pojedinaca koji bi se tomu otvoreno suprotstavili.

Umjesto postizanja stanja pravednosti, proizvode se nove anomalije i teški oblici nekritičke, generalne diskriminacije i separacije, dakle, šovinizma, prestaje se (ili je to karakteristika takvog uspostavljenog mentaliteta) biti kritičan prema „svojim“ zločincima i neprihvatljivim postupcima i onima, koji su upravo jednaki onima „na drugoj strani“, a koje, gle apsurda, prezire, što prelazi inače opravdanu logiku uzvrata na maltretirajuće ponašanje ili nasilje, koje, valjda je jasno, izvan određene tolerancije ne smije biti nagrađeno, pa ni apsolutno trajnim ignoriranjem.

Jasno je, dakle, vidljivo da takva “politika” , “zastupanje” i “borba za identitet” ili o”obranu istoga” nisu obilježja proizašla samo iz jednog etnosa, pristalice predimenzioniranosti čega uvijek nastoje dati legitimaciju svom stavu isključim kontriranjem ili autoritarnošću, čime se prikriva nedostatak stvarne argumentacije. Sve strane koje vode takvu promašenu politiku, koja ipak i nekako doživljava i zadobija društveni značaj, pokušavaju iskazati “civiliziranost”, evoluciju šovinizma, iako šovinizam ne može evoluirati a da zadrži ikakvo takvo naslijeđe; naravno, to ne znači niti gubitak identiteta, niti asimilaciju. Međusobno se izmišlja legitimitet, stvarajući izopačenost i poremećenost koju zdrav razum i zdrav ljudski karakter u stanju pune svijesti ne može priznati i prihvatiti.
Zato je takva politička aktivnost uvijek svedena na djelovanje na afekte i izbjegavanje suočavanja i uočavanja argumenata, uvijek se svodi na demagoške akrobacije i isprazno nadmudrivanje ili, pak, primitivno divljanje. Pri tome je posve svejedno radi li se o četnikovanju ili dernjavi i priglupoj primitivnoj masturbaciji izraženoj na, primjerice, Thompsonovim koncertima (što govori o “umjetničkoj” kvaliteti “umjetnika”), revanju Jure i Bobana (a znamo i za drugačije primjere u drugačijim okolnostima i odnosima takvih snaga, što g. Pupovac svojom logikom iznošenja argumentacije ignorira), posebno kad dolazi od strane izabranih političkih predstavnika i to ne sporadično, kao rezultat pijanog zastranjenja na nekom derneku ili svadbi, pa time i benignog karaktera, već kao rezultat slavlja, u ovom slučaju, “poraza ćirilice”. To jasno govori o kompetenciji i karakteru takvih “političara” i zastupnika. A onda i stanju u kojem se nalazi i cijelo društvo i takva država, u kojoj takvo društvo ima dominantnu ulogu.

Tu se ne cijene razlike, osim u uporabnom značaju, koji za takvu politiku imaju, zanemaruju se neki drugi fakti i – sličnosti, te se proizvodi tako izmišljena potreba za određenim scenskim likovima, koji, onda, “kreiraju suživot” prvotno utemeljen na – šovinističkom, totalnom razdvajanju, plačeći određenu skupinu “asimilacijom”, a drugoj nudeći totalnu asimilaciju kao rješenje odnosa “manjine” i “većine” – pri čemu iz fokusa ispadaju i druge “manjinske” skupine – kao izlaz iz tih sofistički besmislenih beskonačnih pregovaranja , koristeći strah od “ugrožavanja identiteta” većinske, odnosno, “gubitka identiteta” manjinske.

Utilitaran interes, interes dobra i materijalnog i duhovnog uvijek je u suprotnosti sa šovinizmom, ideološki ili nacionalno iskazanim, demagoški podgrijavanim, lišenim elementarne logike, čak kad se šovinizmu suprotstavljene grupacije naizgled suprotstavlja; tada jedino i uvijek samo dovodi do legitimacije vlastitog šovinizma, koji nastavlja bujati kao kancer, a politička snaga se crpi samo u iluziji mogućnosti kontrole istog, bez ikakve druge kvalitete, što je uvijek jednako motivirano, a o čemu svjedoči opće društveno stanje. Naime, ne postoji slučaj da šovinizam ima svoje generalno opravdanje. Naime, u takvim slučajevima, zbog prirode takvih kolektiva, koji nije sačinjen od pukog zbroja identičnih klonova, te je prije karakteriziran naslijeđem, a ne idejom ili stavom, dakle, voljno, ne može vrijediti pravilo “oko za oko, zub za zub”.

Da se evolucija nije poslužila drugačijim rješenjima, koja isključuju apsolutno crno-bijeli odnos i apsolutnu simetriju, uvijek bi postojala samo jedna bakterija ili virus, priroda ne bi zasigurno bila toliko raznovrsna, a ipak jedinstvena, a i u matematici, kao vrijednosnom opisu logičkih procesa koji se u istoj toj prirodi zbivaju ne bi bili poznati neki od problema, odnosno, načina njihovog rješavanja.

Ono, što je u tome najtragičnije, jest to da obično narod, kojeg se krade, kojim se na takav način manipulira i kojeg se tako homogenizira – na kraju teško strada moralno, materijalno i duhovno.
Pri tome jasno treba reći da taj isti narod nije sasvim bez krivnje, ma o kojoj se skupini govorilo.

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Vukovarska priča

  Vukovarska priča, priča je o nama. Jezgrovita, jezovita, mračna i zagasito crvena. O slomu …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

six + 15 =