Početna / Ljubimci / NE POSTOJE DOBAR I LOŠ SUSTAV – SUSTAV JE ILI NIJE (ili o tome što to znači da u Hrvatskoj ne postoji sustav zaštite životinja)

NE POSTOJE DOBAR I LOŠ SUSTAV – SUSTAV JE ILI NIJE (ili o tome što to znači da u Hrvatskoj ne postoji sustav zaštite životinja)

Sustav je uređena cjelina sastavljena od dijelova koji su u međusobnom odnosu i koji se organiziraju i održavaju kroz svoju strukturu organizacije. Jedna od postavki sustava je njegova svrhovitost što znači da je djelovanje svakog njegovog dijela usmjereno postizanju zajedničkog cilja. Dakle, sustav ne bi funkcionirao kad svi njegovi dijelovi ne bi međusobno djelovali s istim ciljem. Moglo bi se reći da to onda uopće ne bi niti bio sustav nego bespotrebna imitacija sustava.

Osim toga, značajka je svakog sustava da je u stalnom međusobnom odnosu sa svojom okolinom, pa tako oni međusobno djeluju jedno na drugo, prilagođavaju se i mijenjaju i opet sa ciljem da bi sustav funkcionirao i time postigao svoj cilj.

Ponašanje sustava je mjerljivo, jer se ogleda u transformaciji ulaznih veličina u izlazne. To znači da ono što tijekom odnosa s okolinom uđe u sustav iz njega izlazi kao promjena koja opet ima za cilj samo funkcioniranje sustava.

Budući da je svaki sustav dio nekog većeg sustava, a sastoji se od podsustava, dakle uređen je prema hijerarhiji, svaka promjena podsustava mijenja i sam sustav.

I da završimo s definiranjem sustava. Sustav osigurava postizanje svojih ciljeva putem procesa regulacije koji se postiže povratnom vezom. To znači da sustav ovisi o povratnim informacijama, da ima mehanizme za regulaciju svega što u njega ulazi sa ciljem da bude sposoban kontrolirati i mijenjati samog sebe. A sve to da bi mogao funkcionirati.

Da bi analizirali navodno postojeći sustav zaštite životinja u Republici Hrvatskoj definirajmo najprije koji su dijelovi tog sustava. Ako smo neke propustili, slobodno ih dodajte u komentarima.

Dijelovi ”sustava” su prema hijerarhiji Ministarstvo poljoprivrede, Ministarstvo zaštite okoliša, razne javne ustanove, Uprava za veterinarstvo, Veterinarska inspekcija, komunalna redarstva, Hrvatski veterinarski institut i drugi instituti, misteriozni Ured za dobrobit životinja, poduzetnici čije tvrtke skupljaju napuštene životinje i ubijaju ih u skloništima, pa čak i uzgajivači životinja za zabavu i luksuz. Tu spadaju i Ministarstvo unutarnjih poslova, Državno odvjetništvo RH i sudstvo. Iako to na prvi pogled nije vidljivo, dijelovi ”sustava” su i Hrvatska veterinarska komora i Hrvatski lovački savez. I na kraju, tu su i udruge za zaštitu životinja.

Sve su ovo interesne skupine ali se razlikuju po tome što jedino udruge za zaštitu životinja zastupaju isključivo interese životinja, dok ostale zastupaju interese ljudi. Osim toga, jedino su udruge većinom volonterske i bave se humanitarnim radom.

Vratimo se na definiciju sustava kako bi na primjerima vidjeli u kakvim su međusobnim odnosima ovi dijelovi sustava tj. da li sustav funkcionira / postoji zahvaljujući tome što im je zajednički cilj zaštita životinja.

Da bi se zaštitilo životinje, treba životinje evidentirati. Za evidenciju je zaduženo Ministarstvo poljoprivrede koje vodi središnji upisnik Lysacan u kojem se evidentira broj čipiranih i protiv bjesnoće cijepljenih životinja. Ministarstvo nikada nije provelo istraživanje na terenu koje bi dokazalo jesu li točna istraživanja udruga prema kojima je u Hrvatskoj evidentirano samo 50 % pasa. Umjesto toga, Ministarstvo bezrazložno negira ova istraživanja paušalno procjenjujući da se radi o broju od najviše 10 % takvih pasa. Ignorira i činjenicu da u Međimurskoj županiji samo u romskim naseljima živi najmanje 2.000 neevidentiranih pasa. Koji se nekontrolirano razmnožavaju i koji gladuju.

Slična je situacija i sa zaštićenim i nezaštićenim divljim životinjama. Divljač prebrojavaju lovačka društva, a broj zaštićenih jedinki evidentira Ministarstvo zaštite okoliša. Dok lovačke brojke nalikuju lovačkim pričama čemu svjedoči primjer otoka Cresa, prema primjeru bjeloglavih supova brojke Ministarstva okoliša niti ne postoje ako se prebrojavanjem ne bavi neka udruga.

Evidencija nevidljivih životinja bi trebala biti najlakša, jer su to farmske životinje koje se uzgajaju za hranu. Ministarstvo, Uprava za veterinarstvo i Veterinarska inspekcija ovdje možda obavljaju i najbolji posao, jer su dužne primjenjivati propisane sustave Europske unije bez čega Hrvatska ne bi u nju niti bila primjena. Nažalost, zaštita i dobrobit farmskih životinja je potpuno izvan kontrole udruga za zaštitu životinja što također nešto govori o ”sustavu”.

Države koje imaju sustave evidentiraju i broj uhvaćenih, vraćenih vlasniku, udomljenih i usmrćenih životinja kako bi se izmjerila djelotvornost i svrsishodnost skloništa i to unatoč tome što se takva skloništa ne sufinanciraju iz državnih i lokalnih proračuna kao kod nas nego donacijama. Jer, da bi bilo sustava, moraju funkcionirati svi njegovi dijelovi, pa tako i trag doniranog novca kako bi sustav štitio i građane koji doniranjem štite životinje. Za razliku od toga, u Hrvatskoj se životinje štite na način da se u skloništima ubijaju bez ikakve analize uspješnosti rada skloništa čija bi jedina svrha trebala biti udomljavanje i edukacija. Za pljačkanje građana koji sve to financiraju nema do sada kažnjenih u Hrvatskoj.

Što se tiče kazni, one u svakom sustavu moraju postojati kao kontrola i regulator. U ovom navodnom sustavu toga nema. Naime. iako je Zakonom o zaštiti životinja propisano da jedinice lokalne samouprave moraju osnovati sklonište odnosno sklopiti ugovor s već postojećim skloništem, za kršenje ove zakonske odredbe nije propisana kazna. Jedino što se može poduzeti je da veterinarska inspekcija naredi jedinici lokalne samouprave da osnuje sklonište. Kako je ovakva naredba prošla u Dubrovniku vidimo i sami. Da postoji sustav, Dubrovnik bi odavno imao sklonište umjesto globalno poznate lakrdije.

Evo upravo neki dan je objavljeno da je Hrvatska opet pala na listi korumpiranih zemalja pa je sada za nekoliko mjesta korumpiranija nego prošli put kad se mjerilo. Tome možda i najviše pridonosi način na koji se u Hrvatskoj dobivaju poslovi, sustav javne nabave. Nekako se čini da je taj sustav / podsustav među rijetkima koji funkcionira, dakle postoji. Pogodan je za lov u mutnom, jer je zamišljen tako da funkcionira netransparentno. Zato je moguće da neki gradovi i općine već godinama pune džepove privatnih poduzetnika s kojima su sklopili ugovore o koncesiji za skupljanje i smještaj napuštenih životinja, iako su s milijunima kuna koje su im dali odavno mogli otvoriti svoja skloništa i time otvoriti nova radna mjesta. Tako je nemoguća kategorija ”humanitarni rad za stjecanje profita” u Hrvatskoj postala dio navodnog sustava za zaštitu životinja. Koje se u tim skloništima nakon 60 dana usmrćuju čak i bez da su se prije toga nastojale udomiti, a kamoli liječiti ili nešto drugo.

U sustav zaštite životinja spadaju i proizvođači životinja za krzna, pa se kao oni koji imaju nešto reći o zaštiti životinja, pozivaju da ravnopravno sjede i diskutiraju u Povjerenstvu za izmjene Zakona o zaštiti životinja. Isto kao da pedofili sjede u povjerenstvu za donošenje Obiteljskog zakona. Da li pedofil u ovom povjerenstvu služi kao neophodni dio u procesu regulacije sa ciljem da bi sustav zaštite djece funkcionirao? Ovakva nakarada je u Hrvatskoj očigledno moguća.

Dio u sustavu je i Hrvatski lovački savez koji okuplja lovačka društva koja upravljaju lovištima koja zauzimaju veći dio teritorija Republike Hrvatske. To su divljine koje lovci štite zbog divljači i od divljači koju lovci prihranjuju (zaštićuju) da bi ih mogli ubijati. Usput ubijaju i sve životinje koje nisu divljač, jer je sustav prepustio lovcima da odluče što znači pojam ”ukloniti” u Zakonu o lovstvu. Sad sustav koketira i sa zaštitom divljih životinja na način da bi ih želio zaštiti tako da ih se smije ubijati i lukom i strijelom.

Ide li u prilog tvrdnji da postoji sustav zaštite životinja i nedavno rješenje bjelovarskog Državnog odvjetništva koje je zaključilo da je dozvoljeno polagano klati divlju svinju nožem, snimati urlike životinje koja umire u agoniji i sve to staviti na Youtube?

Idu li u prilog tvrdnji da sustav postoji i brojne nepostojeće presude za napuštanje, zlostavljanje, zanemarivanje, mučenje i ubijanje životinja u Hrvatskoj?

Ide li u prilog toj tvrdnji i obaveza cijepljenja pasa protiv bjesnoće svake godine cjepivima koja štite od bjesnoće tri godine?

Dokazuje li postojanje sustava postojanje Ureda za dobrobit životinja koji surađuje sa stranim udrugama ali ne i s hrvatskim? Ured koji organizira konferencije za veterinare ali ne poziva na njih udruge?

Spada li u sustav zaštite životinja nikada u javnosti objavljena informacija da u Istri osim od gladi kojoj su izloženi tartufarski psi, psi umiru i od srčanog crva? Čemu služe stručni sastanci i konferencije na temu srčanog crva koje veterinari rado pohode? U prelijepoj Istri.

Neki je dan Miro Matijević na portalu Dnevno.hr napisao članak o ubojstvima u hrvatskoj policiji. Svakome tko ga je pročitao morala se dići kosa na glavi od jeze. Napisao je članak o sustavu koji se zove Ministarstvo unutarnjih poslova. Nećemo spominjati mnoga dobra i loša djela naše policije, nego ćemo u Matijevićevom tonu samo zagrepsti po pitanju zabranjenih borbi pasa u Hrvatskoj. Pa ćemo u nadi da zbog pitanja nećemo izgubiti glavu pitati, kako je moguće da nakon prijave policiji o stafordima na jednoj lokaciji psi nestanu u roku od pola sata, a zbog šteneta zaboravljenog prilikom akcije sklanjanja se naknadno provaljuje u sklonište udruge i krade slično štene? I kako je moguće da po istom principu s lokacija nestaju psi tartufari uoči dolaska veterinarske inspekcije?

Ako sve ovo potvrđuje da postoji svrhoviti sustav sa svojom hijerarhijom, djelovanjem svakog njegovog dijela u odnosu na drugi i sposobnošću regulacije, dakle da postoji sustav koji funkcionira, kojem je onda cilju usmjeren taj sustav sa svim svojim dijelovima koji imaju isti cilj? Zaštiti životinja? Odgovorite si sami.

A kad vam slijedeći put netko bude tvrdio da u Republici Hrvatskoj postoji sustav zaštite životinje, nazovite sustav pravim imenom – imitacijom za potrebe ljudi, maglom za prikrivanje, sredstvom za mazanje očiju Europskoj uniji i izvlačenje novca iz džepova hrvatskih građana.

Jer, da postoji sustav zaštite životinja onda bi sustav štitio životinje što bi bilo vidljivo i mjerljivo u stvarnosti.

 

Izvor:  Psi laju, a karavane prolaze

 

Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Opasni psi u rukama još opasnijih vlasnika

Kao vlasnik psa držim točnim tezu kako “nema loših pasa, nego samo loših vlasnika”. Naravno …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

five × five =