Početna / Istaknuto / Neka crknu!

Neka crknu!

čarape

 

Piše: Gordana Stojanović Popov

Bio je to samo jedan brzopotezni, usputni pozdrav. Ništa posebno, čak obična jezična figura. Onako s nogu. Pa ipak, vrisnulo je, ne zbog mrmljanja, već zbog toga što je podvuklo crtu u kaosu, baš kao nazivnik koji opcrtava zatvoreni krug, a možda i neki od Danteovih krugova pakla, našeg životarenja. Ova je predkatarzična geometrija pokazala sav apsurd kazališta u kojem plješćemo po nalogu.

Muke mi ježove (!), ovo bi mogla biti metafora nad metofarama jer po svemu sudeći ovaj je prekozubiju izrečen zaziv pregrizao trenutak te naglasio destruktivne procese u društvu.
U društvu imperativa ispravne vjere, ispravne dične pripadnosti svjedočimo rascjepu između obilja i neimaštine, rascjepu između lascivnog dušebrižništva za mase i gole borbe za preživljavanje. Taj rascjep u društvu ukazuje na dubinu ponora u koji je gurnut građanin, biće zbog kojeg i postoji smisao riječi država.

Što je s građanskim slojem, onim srednjim slojem koji predstavlja životnu supstancu, potenciju kreacije boljeg života? Građanin je skriven u prosječnom prihodu, prosječnom trošku, ondje ga možemo potražiti, ondje ga možemo prenuti iz agonije. Sjećaš li se građanine samog sebe?
Pa ipak po svemu sudeći čini se da pokazuje znakove života jer protest za kurikularnu reformu bio je definitivni znak života, linija još nije ravna, obrazovanje je posljednja granica s koje, sasvim vidljivo, građanin ne prihvaća bezumno skočiti. Nove generacije moraju biti bolje od nas!

mrviceI doista, kada promislimo ima nešto skriveno, sublimirajuće u tom brzopoteznom, usputnom pozdravu iz naslova, ima nešto u njegovoj lakoći izgovaranja, u njegovoj brutalnoj preciznosti – ovo je društvo počelo smrtno hroptati onoga trena kada je građanski sloj šutke pao, crknuo; a onaj rascjep društva tada je postao naš privatni ambis u koji smo pobacali svoju toleranciju, solidarnost, slobodu kritičke misli i zamijenili sve to za dogmu, neku pokoju bačenu kost pa da se glođemo.
Ovaj uzgredni usklik, slučajna dijagnoza zatajenja, koncentrira sve naše otrove, ne samo onoga tko se eto izlanuo omaškom pred novinarima, ova iscrpina poput kletve tako plastično dočarava krizu elita, njihovu alijeniranost od realnosti građanina pojedinca koji pokušava živjeti u uspravnom hodu prema naprijed.

Od svih kriza koje se nižu od jutra do mraka najveći je tabu kriza elita. Apsurd je tim veći što bez razrješenja krize elita nema niti izlaska iz crkavanja, od dugovanja do rasprodaje, od rasprodaje do trenutka kada ćemo konačno shvatiti da smo i sutrašnjicu rasprodali. Oni koji su prošli kroz ušicu tranzicije, privatizacije i pretvorbe uistinu uživaju u rajskim plodovima, dapače našopali su se slastima moći bacajući nam iluzije kao kosti sa stola izobilja.
U kreativnom preslagivanju summa summarum može i ovako – Jedite kolače, režite tanje šnite i crknite!

Bez obzira na vremenski raskorak između poznatih izreka njihov je zvuk sljubljen u svojem smislu nebeske odvojenosti elite od prizemnih podanika. Prizvuk je to prigušenog prijezira, onoga što se provlači između medijskih slika i prilika onih koji obitavaju u mjehuru od sapunice i lete visoko. Prijezir prema slabijem nadilazi epohe i sustave, njegov rez u tkivo društva krvari kao gubitak doma, gubitak radnog mjesta, gubitak prilike, gubitak mjesta pod suncem.
Ukoliko se ne pripremimo na dolazak robotizacije, na plimu novih tehnologija i znanja, ukoliko ne budemo inzistirali na sretnim, kreativnim ljudima ništa drugo nam i neće preostati nego crknuti.

 

tanjur 1

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

  Što danas znači kada netko kaže da je politički orijentiran “lijevo” ili “progresivno”? Ovo …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

19 − 13 =