Početna / Kolumne / Bijaše Učiti / Neki drugi šatori u Hrvata…

Neki drugi šatori u Hrvata…

Neki drugi šatori u Hrvata...

Prije nešto više od 70 godina, oko 40.000, većinom, Hrvata s područja cijele Dalmacije preko Visa, Italije, kroz Sueski kanal našlo se na vrućem sinajskom pjesku. Bez ikakvih materijalnih dobara, u uvjetima težim nego što je živjelo 96% Egipćana, odlučili su preživjeti. Izgrađen je platneni grad usred pustinje. Unatoč pobolijevanjima, velikoj smrtnosti djece, oni se nisu predali.

Kako ističe autorica izložbe El shatt, održane krajem 2008. u Povijesnom muzeju Zagreba, Nataša Mataušić
“U El Shatu su bile ulice s ‘kućnim brojevima’. Živjelo se i radilo u školama, bolnicama, ambulantama, poštanskim uredima, kazalištima, pjevačkim zborovima, nogometnim i sportskim klubovima, grobljem i crkvama. Grad s javnim kupaonicama, kuhinjama, svakodnevnim i tjednim tiskom… S radionicama – od one za igračke do sapunare. I to je sve izgrađeno bez novaca, bez prave zakonodavne i izvršne vlasti, bez policije, bez prisile” –  Zahtijevao je to velike organizacijske i diplomatske sposobnosti ljudi koji su ga vodili, a od samih izbjeglica izuzetnu izdržljivost i samodisciplinu.”

U jednom od šatora boravili su i Branko Veža ( brat slikara Mladena Veže), književnici Ranko Marinković, Marin Franičević, Vjekoslav Kaleb, Šime Vučetić.
Osim škole za djecu i mnogi odrasli tada su se opismenili, naučili engleski i ruski pohađajući organizirane radionice. Grad od platna imao je pet novina koje su izlazile svakodnevno.
Zbjeg je podizao ugled novoj Jugoslaviji u njenoj borbi za međunarodno priznanje baš u blizini Kaira gdje je bila saveznička komanda.
Tih 40.000 ljudi na sinajski pjesak donijelo je samo svoje neuništivo dostojanstvo. Nisu ništa zahtjevali, nisu nikog ucjenjivali, divio im se cijeli svijet, onda i sada. Unatoč ratu, konstantnoj neimaštini, velikoj smrtnosti nisu licitirali sa jedinim preostalim- ljudskošću i dostojanstvom.

Usporedimo sada šatore El shatta sa šatorom usred glavnog grada, onim u Savskoj 66.
Tko su ti ljudi i kakvu poruku šalju nama, svojim sugrađanima i cijeloj Hrvatskoj i svijetu? Većina od nas nikad neće dobiti priliku ostvariti tu razinu primanja i sigurnosti koju imaju oni. Stanovi, auti, visoke mirovine, a i dalje nešto traže… što to traže šatorđije iz Savske?

Oni zahtijevaju poštovanje i dostojanstvo zbog svoje žrtve. Ne shvaćaju oni da se dostojanstvo ne može udijeliti, samo dostojanstven život koji im je država omogućila. Bez  dostojanstva i integriteta ne mogu nikako očekivati poštovanje. Okruženi sumnjivim licima iz polusvijeta, osuđenim kriminalcima, utajivačima poreza i sumnjivim poduzetnicima, unakarađujući grad,  oni traže dostojanstvo garantirano Ustavom. Dok čekaju, na najgori mogući način, ruše državu za koju tvrde da su je stvarali.

Svi mi drugi, koji plaćamo   sve što je njima garantirano, a sami živimo u strahu od blokada, deložacija i gubitka posla, svojoj djeci nemamo što ponuditi za budućnost osim dostojanstva. I mada smo uzurpatorima iz Savske  dali sve materijalno, ne možemo s njima podijeliti  to jedino na čemu inzistiraju, a nemaju. To su ljudi koji nisu spremni učiti iz povijesti pa ne znaju da je dostojanstvo unatoč neimaštini stvaralačko, a imanje bez dostojanstva rušilačko.

Dostojanstva koje može preživjeti sve okolnosti, nemoguće uvjete i nepravdu.
Ono nešto sjajno i gordo što tjera knedlu u grlo i drži glavu visoko podignutu kao što su nas naučili stanovnici u Gradu od platna, prije 70. godina na vrućem pustinjskom pjesku.

Sanja Bilas

Facebook komentari

Sanja Bilas

Napiši sad ili zauvijek šuti!

Provjeri i ovo

U krevetu s Big Datom

  Dok u životinjskom svijetu postoji sezona lovostaja,  kod nas ljudi,jednom otvorena,  sezona lova je …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

eighteen − 4 =