Početna / Istaknuto / Nema prava za neprave

Nema prava za neprave

njemačka2

 

milenahorvatCvrkutav, propupao, prolistao život po gradskim parkovima, zelene obale Rajne, kafići i bistroi koji se po trgovima i ulicama trude ponuditi najpovoljniju poziciju za ispijanje kave na još škrtom, no već poprilično toplom suncu, dućani po kojima se isključuje grijanje i uređuju izlozi, sve bogatija ponuda najrazličitijih zbivanja u gradu – sve to ocrtava idiličnu sliku bogatog medijskog centra na Rajni, gostoljubivog i inače vrlo širokogrudnog Kölna u rano proljeće 2016.
No, idila proljetnih veduta, zvukova i mirisa rezervirana je za prirodu: U društvu se događa nešto drugo.

Od rujna prošle godine, kada je Angele Merkel izjavila kako ne postoji gornja granica za tražitelje azila, te da zemlja koja nije spremna pomoći ljudima koji pomoć trebaju nije njena zemlja, pa do dana današnjega Rajnom je proteklo puno vode, političari su se razbacivali riječima i stavovima kako je u određenom trenutku bilo oportuno, građanke i građani Savezne Republike Njemačke uključili su se ili u redove brojnih pomagača i volontera koji su valove izbjeglica dočekivali na željezničkim stanicama, dijelili im hranu, odjeću i lijekove, vodili ih liječnicima, pratili po institucijama, organizirali im prve besplatne tečajeve njemačkog jezika, prevodili za njih i pomagali im da se u zemlji u koju su došli na korist i došljaka i njihovih domaćina sto snađu, ili pak u redove onih koji po njemačkim gradovima demonstriraju protiv svega ne-njemačkog, koji pale izbjegličke domove, po tramvajima, ulicama, parkovima itd. napadaju sve one koji nisu stvoreni na sliku i priliku arijevske nadmoći.

Dobro – sve je ovo poznato, članci o izbjeglicama i odnosu službenih politika i neslužbenih stavova ulice prema njima svakodnevno preplavljuju medijske retke i stupce, čemu onda još jedan napis o toj temi?
Prvo, mislim da se o toj temi treba govoriti dok god „tema“ postoji, a drugo – i to je aspekt koji me ovdje zanima jer je relativno nov u cijeloj priči – je odnos „njemačkih“ stranaca koji u Njemačkoj žive već godinama/generacijama prema ljudima koji, poput njih ili njihovih roditelja, dolaze u stranu zemlju tražeći bolji život za sebe i/ili za svoje.
Čovjek bi upravo od tih grupa u društvu zbog svih njihovih iskustava s (nerijetko) teškim odlaskom iz matične zemlje i dolaskom u tuđi svijet, (dugim) procesima integracije, problemima zbog nepoznavanja prilika u društvu, političkog sustava, jezika itd. očekivao određenu solidarnost, empatiju, razumijevanje za te ljude, njihovu aktualnu situaciju i uopće njihovu jednostavnu ljudsku želju da žive u miru, sigurnosti i bez straha za svoj ili život neke bliske osobe. Ako već ne aktivno uključivanje u gore spomenute aktivnosti, a kojima se izbjeglicama pokušava uopće osigurati nekakav start, odnosno stvaranje mogućnosti za novim početkom.
No, to očekivanje, kako stvari stoje, „domaći“ stranci, ili barem velik dio njih, nisu u stanju ispuniti. Naročito ukoliko se radi o došljacima iz evropskih zemalja, ali nerijetko im se pridružuju i pripadnici neevropskih nacionalnih skupina.

 

njemačkamerkel

 

Sve ono što su svojedobno tražili i – još važnije – dobili od Njemačke – dozvolu za boravak i zasnivanje radnog odnosa, odnosno samostalnu djelatnost i obrte, (besplatne) jezične tečajeve, socijalne stanove i socijalnu pomoć dok se nisu „snašli“ i počeli samostalno zarađivati za život itd. pa do njemačkog državljanstva, sve to „ovi“ izbjeglice ne bi trebali dobiti. Na pitanje „zašto su jedni na sve to imali pravo, a ovi drugi ne bi trebali imati“ odgovori su različiti: Od one poznate, apsolutno neprihvatljive, argumentacije o najmodernijim, skupim itd. mobitelima, tabletima i sl. kojima se po evropskim drumovima rade selfije i šalju preostalim članovima obitelji u domovini, a koji su „nepobitni dokaz“ toga da ekipa ne dolazi iz potrebe, nego iz ćefa, preko argumenta o nepomirljivim razlikama u kulturi (jer su valjda, prljavi i nepismeni, netom sišli sa stabla), pa do priča o tome kako te izbjeglice ionako ništa drugo ne zanima, nego na tuđi račun živjeti bez brige i pameti do kraja života.

Nevjerojatno je kako za sve na svijetu postoje dvo-, tro- i višestruko višestruka mjerila: Prosječni Hrvat, Poljak, Mađar itd. koji se također s nekakvim smartfonom u prtljazi dočepao njemačkog tla (vize im već neko vrijeme nisu potrebne, pa to ide relativno jednostavno s obzirom na prostornu blizinu i prometnu povezanost), nakon toga neko vrijeme koristio pogodnosti Njemačke kao zemlje s relativno milostivom socijalnom politikom, cijelo vrijeme govoreći kako nikako ne može pojmiti da se po Kölnu pederi i lezbijke slobodno šeću držeći se za ruke, pače ljubeći se nasred ulice – to u našim civiliziranim državama u kojima se cijene „prave“ vrijednosti naprosto ne bi bilo moguće, zapravo – toga tamo ni nema, dakle upravo taj i takav prosječan stranac u Njemačkoj ne želi druge strance, osim sebe. On misli da na nešto ima pravo jer je iz Evrope, ali Afrikanci, Arapi i svi ostali koji bi htjeli to isto – e, oni su se rodili na krivim kontinentima i nek tamo ostanu, a to im pravo odriču upravo ti, koji su još do nedavno i sami bili u vrlo sličnoj situaciji u kojima se izbjeglice nalaze sada.
Možda će te i takve evropske strance umiriti vijesti o sve manjem broju izbjeglica koji dolaze u Njemačku, jer su valjda problemi rata, siromaštva, bolesti i bijede na svijetu riješene, pa se svi mi skupa možemo odati neometanom uživanju u proljetnom kiču s početka ovog teksta.


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Što bi bilo da smo 1991. u SFRJ …

  … na mjestu saveznog sekretara za NO umjesto generala Kadijevića imali nekoga poput generala …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

19 − 12 =