Početna / Istaknuto / O promjeni Trga maršala Tita

O promjeni Trga maršala Tita

 

Kao i obično, kada se govori o Titu u hrvatskoj javnosti, pa tako i u nedavnim istupanjima povodom zahtjeva plasiranog od strane Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih za uklanjanjem Titovog imena s njegovog trga u Zagrebu, usta otvaraju uglavnom dva tabora – oni proustaški i oni lijevo-liberalni. Nešto se malo čuje i treći tabor koji koketira s marksizmom, ali se on zbog velikog slaganja može svrstati u ovaj potonji. I jedni i drugi imaju, premda pojedinci iz oba tabora govore različite stvari i tvore kako tako heterogene skupine, određene karakteristike koje služe kao ljepilo koje te tabore drži na okupu. Prvi, proustaški, zbog Evrope se ne usuđuje o sebi govoriti kao o ustašama.

Piše: Sonja Krivokapić

Mnoga javna lica koja već dugo u javnosti opasno koketiraju s ustašlukom, gotovo prevazilazeći fazu flerta i skačući s njim u krevet, nastoje svoja politička uvjerenja prikazati kao kompatibilna s evropskom liberalnom tendencijom osude svih totalitarizama, kako onih koji su dolazili od istočnog bloka do pada berlinskog zida, tako i onih fašističkih tokom drugog svjetskog rata. Neki od njih, doduše, kao što su jedni od razvikanijih agitatora promjene imena trga maršala Tita okupljeni u inicijativu pod nazivom „Krug za trg“, već se godinama čak i pojavljuju u ustaškim uniformama.

Ipak, kada treba javno ocrtati svoje političke ciljeve i stavove, rijetki će reći da bi rado vidjeli zakone koji naređuju Srbima, Židovima, Romima i ostalima da budu poklani. Umjesto toga, ustaška uvjerenja ili ona koja samo što se nisu obnažila pred ustašlukom, kao i poznata ustaška lica iz povijesti nastoje se pred Evropom oslikati kao antitotalitarna, jer je ustaški pokret bio protiv onog pokreta kojeg danas Evropa osuđuje kao totalitaran, naime komunistički pokret.

Još jedna ustaška grupacija, poznata pod nazivom Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori (HAZUD) nedavno je nastojala postaviti spomen ploču Juri Francetiću na kojoj je pisalo da je Francetić bio antifašist i antikomunist. Don Anđelko Kaćunko, ekscentrični ultra – desničarski pop iz Dalmacije ranije poznat po svojoj agilnoj navici pisanja svog jednako tako ekscentričnog bloga, održao je misu u gradu Otočcu u kojem je spomen ploča trebala biti postavljena, rekavši na njoj da je Francetić bio domoljub. Riječi se ponavljaju kao po dogovoru – ustaše drže domoljubna, antifašistička, antikomunistička i antitotalitaristička uvjerenja, a poznati ustaše iz povijesti, kao što su Ante Pavelić, Maks Luburić, Jure Francetić, Ljubo Miloš i ostali nisu bili ustaše nego domoljubi i antitotalitaristi. Iako njihova mržnja prema Titu dolazi iz jala zbog toga što je Rusija potukla Njemačku u drugom svjetskom ratu i tako, uz pomoć Tita i partizana, uklonila NDH s područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, oni u javnosti svoju netrpeljivost prema Titu pravdaju tobožnjim otporom prema svemu totalitarističkom nastojeći se umiliti Evropi, jer i Tito spada pod totalitarne vođe 20. stoljeća protiv kojih evropska ideologija stoji rječju i djelom.

Lijevi liberali se, pak, u potpunosti nastoje približiti suknji lijevo – liberalne Evrope po ovim i drugim pitanjima. Oni su za prava žena, LGBT osoba, protiv nacionalne diskriminacije i ostalog, i također mrze sve antitotalitarističko. Drugi pak lijevi- liberali, oni koji koketiraju s marksizmom, Tita veličaju kao borca protiv antifašizma, ali i kao socijalista koji je osnivanjem Jugoslavije ljudima donio socijalističko društvo. Lijevi liberali bez marksističke etikete također promatraju Tita kao borca protiv antifašizma, jer je riječ „antifašizam“ kompatibilna s liberalnom ideologijom. Premda postoje određeni lijevo liberalni intelektualci koji ulaze u određenu dubinu pri argumentiranju svojih stavova, kao i mišljenja zašto se treba usprotiviti mijenjaju imena trga maršala Tita (što se baš ne može reći za desni tabor), lijevi liberali bez marksističke etikete, oni nabrojniji ili najvidljiviji među lijevim liberalima, uglavnom podastiru krajnje dubiozne argumente sa stanovišta nekakve intelektualne vrijednosti.
Tako se na primjer kao argument za podršku sjećanju na Titovu ličnost navodi činjenica da ga je Winston Churchill označio velikim političarem. Autori ovog argumenta su poznati zagrebački glumac Vili Matula i brat Slavka Goldsteina Danijel Ivin. Ni jedna ni druga strana, na primjer, nema ništa protiv da jedan zagrebački trg nosi naziv trg Johna F. Kennedya. Churchill je do smrti izgladnio 2 miliona Bengalaca tokom drugog svjetskog rata, a Kennedy je uzrokovao smrt miliona Vijetnamaca. Ni jedan ni drugi tabor očito nema suviše problema s ovim žrtvama, jer je očito da Bengalci i Vijetnamci kao žrtve manje vrijede od bijelih liberalnih Evropljana ili od Hrvata, zavisi s kojim od tabora imamo posla. Liberalima općenito Tito je danas simbol otpora protiv fašizma i obnove nadnacionalne države, donositelj pravednijeg ekonomskog sistema i ljudskih prava.

Što se potonjeg tiče, lijevi su liberali u ovoj priči u pravu. Milijunske žrtve na Golom otoku, bacanje djece u jame, zločinačko rukovođenje Jasenovcem poslije 1945. godine i drugo fabrikacije su ustaša s ciljem prikazivanja Tita većim zlikovcem od njihovog ljubljenog Pavelića. Međutim, onim lijevim liberalima koji koketiraju s marksizmom nije drago čuti o raspravama među Praxisovcima koje su se ticale usporedbe jugoslavenskog društva s onim komunističkim prema Marksu. Jedan je od njih bio i Danko Grlić, koji se u svom tekstu „Socijalizam i komunizam“ pita „ kakav može biti komunizam ako socijalizmom harače bezdušni i beskrupulozni birokrati, ako kult ličnosti stvara stalno samo atmosferu opće dvoličnosti ili bezličnosti?“, referirajući se na jugoslavensko društvo. Komunistima koji znaju da je preduvjet za stvaranje komunizma ukidanje vrijednosti (o čemu Marks najviše govori u 3. tomu Kapitala i Kritici gotskog programa) jasno je da je Jugoslavija sa postojanjem vlasništva (dominantno državnog ali i nešto privatnog) i generalno postojanjem kapitalističkog načina proizvodnje, koja je u jednim razdobljima bila pod čvršćom državnom kontrolom a u drugim liberalizirana, kao i postojanjem države i njenih birokrata, bila kapitalistička država nalik modelima kapitalističkih država na zapadu u to doba (u čijoj je strukturi bio prisutan veći ekonomski kompromis s radničkom klasom negoli je to slučaj danas). Milovan Đilas je za beogradski dokumentarni serijal „Jugoslavija u ratu od 1941.- 1945.“ rekao da je članovima KPJ bilo jasno da rat neće polučiti svjetsku socijalističku revoluciju, nego da je partiji bilo u interesu oteti vlast od okupatora i njihovih satelitskih državica. Đilas je svakako bio u pravu; čak i ako stavimo ad acta druge faktore, uz položaj i strukturu Kominterne kakva je bila za vrijeme drugog svjetskog rata nikakva se svjetska socijalistička revolucija nije ni mogla očekivati.

Prilično je teško zamisliti prelazak na društvo bez privatnog vlasništva i profita dok je na njegovom čelu partija koja provodi zakone zasnovane na privatnom vlasništvu i profitu. Iako je u Jugoslaviji doista vladao ekonomski prosperitet otprilike 10- 15 godina i iako je Jugoslavija po svom ekonomskom standardu, individualnim slobodama i ostalom bila najnaprednija od svih zemalja istočnog bloka, za one komuniste koji su se nadali da će im revolucija donijeti komunizam, razvoj društva u postratnom periodu morao je doći kao svojevrsno razočaranje. Unatoč Ustavu iz 1953. godine prema kojem je svo vlasništvo društveno i unatoč obećanjima partije na njenom 7. kongresu iz 1958. godine da će vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju preći u ruke radnika, to se ipak nikad nije dogodilo, bez obzira na sve nominalne oznake, propagandu i ideologiju. Bilo koje vlasništvo, bilo ono državno ili privatno, u komunizmu ne može naći mjesta, ako se vodimo prema Marksovim nacrtima. Također nema nacionalnih država, nacionalni identiteti postaju besmisleni a time i bilo koja borba koja je deklarativno i realno antifašistička, odnosno uperena samo protiv tjeranja jedne okupatorske nacije ili više njih s prostora druge nacije.

Postoje politički neaktivni ili ne suviše aktivni ljudi koji bi rado ukinuli ime trga maršala Tita i zamijenili na nekim drugim imenom. U pozadini želja tih ljudi većinom stoje klasični desničarski momenti. Drugi pak, većinom mlađi ljudi, ne mare suviše za ime trga i radije bi vidjeli neke druge promjene u gradu, kao što su problem tretiranja otpada, rješavanje problema napuštenih zgrada i drugo. Nije sporno da je prilično uznemirujuće slušati ustaške apologije i biti podsjećan na to da se određen broj ljudi, onih anonimnih i poznatih, identificira s jednim koljačkim, krvožednim sistemom izraslim iz krila nacizma i fašizma koje je porodila duboka kapitalistička kriza.
Ipak, pozivati se na lažnu i pozadinski zapravo imperijalističku ideologiju Evrope kao i na laži o pravoj prirodi socijalističke Jugoslavije ne koristi ničemu drugom doli širenju dodatne konfuzije i dezinformacija. Opasnost postaje realna ne toliko izazivanjem osjećaja nelagode prilikom slušanja dramatičnih, redikuloznih i šokantnih izjava ustaša, nego onda kada oni uspiju u tome da donesu neke nepovoljne zakone za određenu grupaciju ljudi.

Ime trga je na koncu samo ime čijim se ukidanjem neće izbrisati Titova ličnost iz povijesti.

 

 

Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Tuđman, Ahmići, Mostar

Propuštena prilika za početak procesa pročišćenja

Nakon svih zala koje je HDZ predvođen Tuđmanom učinio Hrvatskoj uništavajući je širenjem mržnje, ratom …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

fourteen + four =