Početna / Dnevni Komentar / Odokativna analiza: Na kojim populističkim parolama se izleglo to rvacko prolje(v)će ?

Odokativna analiza: Na kojim populističkim parolama se izleglo to rvacko prolje(v)će ?

Hrvatski proljećari, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, izašli su u javnost sa jednostavnim parolama da žele hrvatske devize u Hrvatskoj tvrdeći da svi novci odlaze u Beograd. Pri tome su isticali u prvom redu “oštećenu” hrvatsku brodogradnju i turizam  kao čiste hrvatske proizvode koje Beograd izrabljuje. Nisu pri tome spominjali, kao ni danas, da je cijela federacija sudjelovala u izgradnji i razvoju turističkog sektora jer je npr. materijal za izgradnju hotela dolazio sa svih strana pa je bio i red  isplatiti narudžbe na razne strane, a ta strana nije bila samo u Beogradu.

Proljećarima nije bilo bitno  koliko je na turističkom pladnju pored  hrvatske hrane i pića,  dolazilo recimo slovenskih napitaka , recimo onih npr. Fructal sokova, pa zatim sve ono voće koje je  dolazilo iz Makedonije, Kosova i Bosne, ulje iz Vojvodine jer ta autonomna pokrajina  nije  bila ne samo najveća žitnica, već i uljnica SFRJ, o mesu da ne govorimo. Dakle, ni u ono vrijeme turistički pladanj nije bio 100 posto hrvatski proizvod, ali je iznosio 91 posto domaćeg. Nije im udio domaćeg proizvoda u turističkom proizvodu bitan ni  u ovoj novo”stvorenoj” i „demokratskoj“ Republici Hrvatskoj jer se njih ne tiču dvadesetpetogodišnji ogromni privredni gubitci zbog drastično smanjenog  broja noćenja. Nisu se zapitali što su to „stvorili“ jer je broj noćenja u „totalitarizmu“ 1989. godine iznosilo 67.000.000, a tom broju smo se nešto malo približili tek prošle godine. Nakon njihovog ostvarenja „tisućljetnog sna“ nije  izgrađen niti jedan novi hotel u hrvatskom  vlasništvu, ali se zato sve više betonira i uništava sama obala i to  sve više u vlasništvu “svetih” nam stranih investitora. Učešće domaćih roba u turističkom proizvodu se smanjio ispod 50 posto naspram ranijeg socijalističkog razdoblja, a ono najžalosnije i najbolnije je činjenica da danas radi u hrvatskom turizmu jedva jedna trećina od nekada stalno zaposlenih radnika i da ti radnici  koji rade na neodređeno su u stalnom strahu za svoju sudbinu i svojih radnih mjesta jer su izloženi samovolji svemoćnih gazda i njihovih menadžera. Sezonska radna snaga je obično  roblje gotovo bez ikakvih realnih radničkih prava  i po uvjetima rada i po bijednim plaćama, ali nema veze, glavno je da imamo samoproglašene ugledne proljećare lišene korisnog rada, koji će se ovih dana još više raspametiti u svojim javnim nastupima povodom smrti jednog od njihovih „velikana“.

Što je sa brodogradnjom? Urlala su ta gospoda sedamdeset i prve, ti  naši “mučenici”, žrtvice „komunizma“, da su brodovi hrvatski jer se grade u Hrvatskoj i da ne mogu novci odlaziti iz Hrvatske u Beograd jer su zaključili tako „pametni i mudri“ nevjerovatno očiglednu činjenicu da su brodogradilišta hrvatska. Pa zaista, vidi vraga, mjesto gradnje nije bilo srpsko jer se obično grade brodovi tamo gdje je more i nitko normalan to nije osporavao. Svi su znali, pa i Srbija,  da je more pored Hrvatske hrvatsko pa tako je i hrvatska brodogradnja bila hrvatska, ali “samokritični” proljevćari su to morali kriticizmom “kritizirati”na svoj balavo banalan način.

Ali da vidimo što je bilo još hrvatsko, osim mjesta radnje, u toj brodogradnji? Imali smo zaista višestoljetnu hrvatsku tradiciju brodogradnje i sa time i ogromno radno znanje, visokoobrazovane stručnjake koji su radili u konstrukcionim uredima i znanstvenim institucijama i tisuće hrvatskih kooperanata izvan brodogradilišta,  ali opet nije bilo sve tako čisto hrvatsko jer svu sirovinu i dijelove za gradnju broda nismo imali kao što to ni danas nemamo, ali nemamo mnogo toga više u odnosu na ranije razdoblje jer su se mnoga radna mjesta u brodogradnji upropastila zahvaljujući našim „osloboditeljima“ od racionalnog upravljanja.

Što to nije bilo hrvatsko u tim brodovima? Čelik za oplatu je uglavnom dolazio iz bosanske Zenice ili slovenskih Jesenica, električni vodiči su dolazili iz Sevojna, dakle iz Srbije jer se bakar proizvodio u Srbiji, aluminij je dolazio iz Crne Gore, hercegovačkog Mostara  ili Slovenije. Dio strojeva se nabavljao u Rakovici, u Srbiji, proizvodili su se razni dijelovi opreme za strojarnice, npr. razne  pumpe i sl., a elektronika je dolazila uglavnom iz tvornice Iskra -Kranj ili iz Niša. Ako je trebalo olova, a trebalo je, dolazilo je iz Trepče. Brodske boje su se naručivale obično iz tvornice  Kolor iz Medvode, dakle  proizvodile su se u Sloveniji. Brodski motori koji predstavljaju najsloženiji dio broda su dolazili iz istarskog Uljanika, ali i tu se priča ponovo vrti u krug jer se opet i ti razni dijelovi motora i sami motori sastavljaju kao i brodovi. U motore kao i u brodove dolazio je repromaterijal iz gotovo svih republika Jugoslavije. Ali ti zadrigli nacionalisti to nisu shvaćali jer nisu bili nikada radnici koji nešto stvaraju, ali su htjeli sebe prikazati kao nekakve borce za neku čistu rvatsku stvar, kao stvoritelje „hrvatske državnosti“ i umjesto da se nakon svih ovih ostvarenih privrednih nerezultata nakon pobjede njihove kontrarevolucije primire u starosti,  oni se uporno još više trude da ostave još veći  dojam teških budaletina pa se uporno naguravaju u javni prostor sa svojim „svetim proglašenim istinama“ kojima žele uporno uvjeriti hrvatsku javnost da smo mi živjeli u doba SFRJ  u „totalitarističkom“ sistemu. Nama još jedino preostaje da čekamo da nas biologija oslobodi tih zadrtih i zatucanih mržnjom, dosadnih  staraca, koji do današnjeg dana nisu uspjeli shvatiti razliku između države i društva odnosno naroda.

I danas je vjerovatno ostatku proljećara  nemoguće shvatili ili priznati sami sebi da su tupili populističke gluposti vezano uz brodogradnju jer je nemoguće da hrvatski brod bude kompletno hrvatski brod  i da se nešto mora naručivati i plaćati izvan granica Hrvatske. „Misle“ oni  tako glupi glumatajući usput neku intelektualnost da su heroji jer su  u svojoj mladosti glasno i bahato poput huligana počeli hrvatovati i ijujukati zabranjene šovinističke odnosno  ustaške pjesme i da su  svojim klerofašističkim ideologijama znali više od svih po pitanju priliva ili odliva  deviza. Umislila si neka maloseljačaka bojna kompleksaša da su boga za bradu primili ako su došli studirati u grad Zagreb ili druge gradove i da bez prakse  imaju već  pametnija rješenja od onih koji su bili godinama u praksi. Pogledajte te arhivske snimke iz sedamdesetih, tih umišljenih veličina koji su pozirali sa svojim birokratskim besmislenim referatima i govorima kao da su popili svu pamet svijeta. Prešućuje ta banda razmaženih da im je bilo omogućeno besplatno studiranje što nikada ranije generacije Hrvata  nisu mogle ostvarivati, ali će to teško stečeno pravo  buduće generacije potpuno izgubiti, zahvaljujući njihovoj kratkoj pameti. Pogledajte dokumentarce i obratite pažnju  koliko su bili neodgovorni i bahati prema miru, devedesetih godina. Lagali su nam, onako patetično, i to  godinama, mnoge stvari, između ostalog da im je bilo zabranjeno pjevati Lijepu našu . Da. Djelomično točno jer je to  samo pola istine. Bilo im je zabranjeno pjevati Lijepu našu u njihovoj ustaškoj interpretaciji, dakle sa izmjenjenim tekstom uvredljivog sadržaja. Tu “sitnicu” nepoštivanja državne himne ondašnje Socijalističke Republike Hrvatske su zaboravili reći mlađim naraštajima devedesetih godina, koje su huškajući im svoju mržnju pogurnuli u besmisleni i bespotrebni samouništavajući rat, onda kada su se ponovo  izmigoljili glumatajući poput baba narikača „žrtvice komunizma“. Ponavljali su istu priču za one zadnje budale računajući na zaboravljivost javnosti i na neznanje mladih generacija, a njihovi  novi i još glasniji sljedbenici su ostavljali dojam da smo tisuću godina sanjali pravi čisto hrvatski brod bez omraženog nam srpskog bakara, bez slovenskog čelika, ali i bez bosanskog čelika i željeza, crnogorskog aluminija ili slovenskih boja. Ukratko, ne znam što su htjeli oni koji su im slijepo povjerovali i potrčali za njihovim blebetanjima, osim uživanja u mržnji jer ne znam na koji alkemijski način su mislili postići da Hrvatska konačno ima i kompletno rudno bogatstvo potrebno za izgradnju čisto hrvatskog broda tako da hrvatski novac odnosno sva zarada na brodovima  ostane unutar granica Republike, ali znam da ono što su htjeli proljećari učiniti 1971. ,učinili su 1991. –  osvojiti vlast pomoću terorističke ustaške emigracije, kroz prikriveni državni puč ozakoniti pljačku društvenog  i živjeti kao paraziti na uštrb radničke klase, nezamjenjivi u svojim rotacijama.

Sada kada imamo zahvaljujući hrvatovanju i mahnitom mahanju zastavama sugestibilnije birače u hipnotičkom transu i kao posljedicu te nastrane ljubavi, prezaduženu zemlju, moramo računati na visoke poreze i cijene u budućnosti. Ali najbitnije je to da uopće nema problema jer kažu da smo po prvi puta u povijesti „svoji, na svom“! Nemamo više industrijalizaciju, ali imamo pošteno kvalitetnu deindustrijalizaciju, a time se postiže sigurno nacionalno siromaštvo. Imamo slobodu da vičemo slobodno bez straha od bilo kakvih zakonskih sankcija –  ubij Srbina, a to naši proljećari nisu imali u tamnici šovinista. Također, vezano uz slobodu imamo  bezgranično veliku  slobodu da možemo slobodno otići iz vlastite domovine “ako nam se ne sviđa” i ta se mogućnost slavodobitno nudila u razdoblju pretpristupnih pregovora oko ulaska RH u EU, kao glavni predizborni program svih političkih stranaka i plan budućim naraštajima, kao da je u toj mogućnosti slobodnog nastana, rekli bi skeptici, nešto jako napredno da djeca Hrvatske postanu gastarbajteri. Zahvaljujući konstantnom i kričavom hrvatovanju najvećeg lažljivo-zgrtačkog ustaškonostalgičarskog ološa sjedalački narod Hrvatske postaje postepeno i nomadski narod, a dio naroda je tijekom domovinskog (s)rata trajno protjeran zbog “krivih” krvnih zrnaca i sada bez imalo srama i grižnje savjesti “naši” – za tuđi dom spremni – novobojovnici  nariču da imamo katastrofalan demografski pad, tobože zabrinuti zbog sudbine mladih i sadašnjih prerano umirovljenih hipohondara i onih budućih, prekasno umirovljenih radnika.

Zahvaljujući najrvackijim indolentnim mužekima koji su sedamdesetih godina kroz osnivanja ogranaka Matice Hrvatske pokušali osnovati nešto slično HDZ-u iz devedesetih,  provedena je devedesetih  “po zakonu” tih upornih šibicara najveća pljačka u povijesti  nad hrvatskim narodom, a nazvali su je –  pretvorba i privatizacija društvenog vlasništva,  kojim su do tada upravljali radnici, a radnici i društvo u cjelini su  bili vlasnici, a ne kao danas političko-klijentistička  birokracija raznih stranaka slizana sa novopečenim, političkim putem odabranim i stvorenim  tajkunima i uvezenim stranim korporacijama. To je ta nova sloboda, 200 „rvackih obitelji“ i „kamen zamašnjak“ na omči radničke klase. To je to pravo i neka nova pravdnost, povrat židovske imovine potomcima njihovih ubica i tajkunima iz doba Kraljevine. To je  ta demokracija – piskaranje po internetu – obično lajanje na mjesec. Učili smo uzalud nekada o predstavničkoj “demokraciji” , kao i oni za čiji odlzak na vječna lovišta molimo majku prirodu, da su višestranački izbori prevara birača jer nisu izraz stvarne volje birača, ali su uplašeni kvaziljevičarski karijeristički fićfirići nadogradnje uvjerili većinu iz baze da to nije prevara i da je to jedini ispravan oblik demokracije te nam banalizirano ponavljaju laž da smo imali jednopartijski sistem u kojem nije bilo slobode. Ako slučajno razumijete što su značili nepartijski savezi kao što je bio Socijalistički savez radnog naroda  u kojem je bilo 13 miliona članova, zaboravite, kao i one početne faze narodne demokracije kroz narodne odbore jer će vas prokazati i “lijevi”, i desni i centar, kao jugokumunističke i srbočetničke i židovskomasonske i protuhrvatske i ruskofilske i orujinaške negativne jugonostalgičarske crvenokmerske komunjarske izdajničke elemente koje treba odstaniti iz “zdravog hrvatskog nacionalnog bića”.

Osim škole etiketiranja prolje(v)ćari nam nisu nikada dali nikakav suvisli  odgovor što je to sloboda, a puna su im usta parola o slobodi, a nemaju pojma što bi trebala biti sloboda jer je taj pojam vrlo kompleksan da bi stao u njihovu naučenu napamet kratku i ponavljajuću dosadnu mantru. Vezano uz slobodu i domovinu, učili smo nekada da je Lenjin objašnjavao da najamni radnici nemaju domovine i da ako žele imati svoju domovinu, da  moraju postati radnici samoupravljači, a ne kao danas –  najamni, pa vas uvjeravaju da budete „uspješni“ gastarbajteri ili sezonski jadnici jer je neizvjesnost „normalna“ stvar u “slobodi”. Ako je ikada netko želio dobro hrvatskom društvu onda taj sigurno nije planirano tolike godine radio na  rušenju radničkog samoupravljanja, koje je nastalo iz ideja komunističkog pokreta. Onaj  tko je pretvorio radnika samoupravljača u najamnog radnika, zasigurno nikada nije bio nikakav domoljub već običan statusofrenični karijerist ili parazitski izrabljivač u službi jačih i silnijih stranih država kojima je bio interes preuzeti naša dotadašnja tržišta pomoću takvih poremećenih narcisoidnih budaletina  i tako izbjeći , usput, odgovornosti za počinjene ogromne ratne štete iz prethodnog ratnog razdoblja. Ti zadrigli “osloboditelji” svu svoju pokvarenost izdaje skrivali su i još skrivaju u šovinističkoj predstavi, licemjernom bogomoljstvu, antikomunističkoj mržnji i mafijaškoj agresivnosti. Zaogrnuti u grb i zastavu, podržani i posvećeni od strane njihovih popova i državnog proračuna, lažu bez srama u oči poraženim, obespravljenim i neorganiziranim  radnicima. I za takvo opsjenarsko  “domoljublje” su nagrađeni lagodnim životom i svim počastima i nakon tog njihovog života.

I na kraju jedina nada je u tome što se sva povijest opet ponavlja kao i u ovoj Krležinoj izjavi, pa možemo bar nešto naslutiti …

“Sve su svetinje ostale na svom pozlaćenom prijestolju. Kraljevina, patrijasima, kardinalima, biskupima i generalima odana je puna patetična počast. Posumnjati u njihovu nepovredivost značilo bi se ogriješiti o liberalne principe, koji svakom građanu priznaju pravo na njegovo moralno, intelektualno i vjersko uvjerenje.”

 

Facebook komentari

Vesna Nikolić

Provjeri i ovo

Ustaško-revijalna komponenta proslave Oluje izmještena iz Knina u Slunj

  I dok su prošle godine u Kninu službeno Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i …

Jedan komentar

  1. ma smećari obični proljevčari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

nine − seven =