Početna / Istaknuto / Optužnica protiv dr. Alojzija Stepinca (1946. godina)

Optužnica protiv dr. Alojzija Stepinca (1946. godina)

sudenje-lisaku-stepincu-i-druzini-ustasko-krizarskim-zlocincima-i-njihovim-pomagacima-zagreb-1946-copy

KRIVIČNI POSTUPAK PROTIV OPT. LISAK ERIHA I DRUŽINE SPAJA SE S. KRIVIČNIM POSTUPKOM PROTIV OPT. DR. ALOJZIJA STEPINCA

Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske donio je na sjednici od 28. rujna 1946. slijedeću odluku:

Da se spoji krivični postupak protiv Lisak Eriha i družine s krivičnim postupkom protiv dra Alojzija Stepinca.

S obzirom na to da optuženi dr. Alojzije Stepinac nije bio prisutan kod čitanja optužnice protiv Lisak Eriha:, Šalić Ivana i družine i budući da ova optužnica predstavlja sastavni dio i njegova spisa, to je predsjednik ukratko rekapitulirao optužnicu. Nakon rekapitulirane optužnice u sudnicu je uveden optuž. dr. Alojzije Stepinac s ostalim optuženima.

***

Predsjednik: Optuženi Stepinac dr. Alojzije, izvolite ustati. (Optuženi ustaje). Kad ste rođeni?
Optuženi: 8. svibnja 1898. godine. Preds,iednik: Gdje ste rođeni? Optuženi: U Krašiću.
Predsjednik: Ime oca? .
Optuženi: Josip.
Predsjednik: Ime majke?
Optuženi: Barbara.
Predsjednik: Narodnost?
Optuženi: Hrvat.
Predsjednik: Državljanstvo?
Optuženi: Jugoslavensko.
Predsjednik: Od kada ste u zatvoru?
Optuženi: Od 18. o. mj.
Predsjednik: Optuženi Stepinac, vama je sud, budući da ste vi otklonili da imate branitelja, imenovao za branitelja dr. Iva Politea i Natka Katičića. Vi ste uputili jedan dopis sudu (vadi prilog). Da li branitelje odbijate iz ličnih ili principijelnih razloga?
Optuženi: Iz načelnih.
Predsjednik: Budući da po zakonu morate imati branitelje, a ličnih prigovora protiv određenih branitelja nemate, to je sud odlučio da vaš branitelji po uredovnoj dužnosti budu dr. Ivo Politeo i Natko Katičić Određeni branitelji primili su se te dužnosti. Molim druga javnog tužioca da pročita optužnicu protiv dr. Alojzije Stepinca.

JAVNO TUŽIOŠTVO NARODNE REPUBLIKE HRVATSKE

Broj I. 232/1946
U Zagrebu, 23. rujna 1946.

VRHOVNOM SUDU NARODNE REPUBLIKE HRVATSKE

Na osnovu člana 13. stava 2. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države, podnosim

OPTUŽNICU

protiv Stepinca dr. Alojzija, rođenog 8. svibnja 1898. u Krašiću, od oca pok. Josipa i majke Barbare rođ. Penić, Hrvat, državljanin FNRJ, nadbiskup zagrebački i predsjednik biskupskih konferencija, sada, u zatvoru.

Njemački i talijanski imperijalisti u svom planu osvajanja gospodstva u svijetu i porobljavanja drugih naroda, počeli su još davno prije 1941. godine pripremati pored okupacije drugih zemalja Evrope i okupaciju Jugoslavije, vješto iskorišćavajući nacionalne i vjerske suprotnosti koje su među narodima Jugoslavije svojom politikom nacionalnog ugnje-tavanja raspirivale vladajuće klike i režimi stare Jugoslavije. Fašističko iskorišćavanje nacionalnih i drugih suprotnosti u raznim zemljama Evrope sastojalo se je u tome, da u svakoj zemlji nađu po jednog ili nekoliko kvislinga, uspostave marionetske vlade, ekonomski i politički podjarme zemlju i onda je proglase »slobodnom«, »nezavisnom« i »saveznicom« u tzv. novom evropskom poretku. Tako su njemački i talijanski osvajači još davno prije okupacije, podjarujući Hrvate protiv Srba i obratno, organizirali s jedne strane u zemlji petu kolonu, koja je svojom razornom djeatnošću iznutra slabila otpornu moć zemlje, a s druge strane prihvatili svog agenta Pavelića i malobrojne ustaške bande, koje su emigrirale u inozemstvo, godinama ih hranili i omogućavali im da vrše atentate u vlakovima, te ih u času napada na Jugoslaviju doveli u zemlju, gdje su poslužili kao jezgro za formiranje okupacionog ustaško-terorističkog aparata. Raskomadavši Jugoslaviju, a pod krinkom ostvarenja vjekovnih težnji hrvatskog naroda za slobodom i nezavisnošću, okupator je stvorio tzv. nezavisnu državu Hrvatsku, koja niti je bila nezavisna niti slobodna, a najmanje država hrvatskog naroda, već najsramnij!a kvislinška tvorevina, a njen upravni aparat, na čelu s fašističkim agentom i krvolokom Pavelićem, najodvratnija teroristička agentura i produžena ruka Gestapoa. Okupator niJe mogao sa šačicom iz inozemstva dovedenih ustaških agenata i malim brojem njihovih pristaša u Hrvatskoj ostvariti svoj plan, ‘Organizirati okupacioni, administrativni i vojni aparat, porobiti i održavati u ropstvu hrvatski narod i Srbe u Hrvatskoj, uključiti ih u svoju ratnu mašinu i onemogućili svaki otpor. Brineći se samo o sebi, o svojim uskim klikaškim interesima, stajući na stranu svakog protivnarodnog režima, daleko i neprijateljski prema interesima i sudbini cjelokupnog naroda, okupatora u tom pomažu izvjesni protunarodni elementi iz vrhova HSS na čelu s Mačekom i Stepinac s proustaškim dijelom katoličkog klera. Tako je Mačeku sporazumu s agentom Gestapoa Wesemayerom i »vojskovođom« Slavkom Kvaternikom već 10. travnja 1941. g., pozivajući hrvatski narod na pokornost i iskrenu saradnju s okupatorom, izdao slijedeći proglas:

»Hrvatski. narode! Pukovnik Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkog  pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom historijskom i etnografskom području Hrvatske, te je preuzeo vlast. Pozivam sav hrvatski narod da se novoj vlasti pokorava i pozivam sve pristaše HSS-a koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike i t. d. da iskreno sarađuju s novom vladom.«

U isto vrijeme stavio je Maček okupatoru i Paveliću na raspoloženje upravni aprat Banovine Hrvatske i svoje poluvojne formacije, Građansku i Seljačku-zaštitu. Optuženi, pak, Stepinac već 12. travnja 1941. posjećuje »vojskovođu« Slavka Kvaternika, 16. travnja 1941. posjećuje Pavelića, 8. travnja 1941. izdaje kleru zagrebačke nadbiskupije službenu okružnicu u kojoj između ostaloga kaže:

-»Časna braćo! Nema nikoga među vama, koji u ovo posljednje vrijeme nije bio svjedokom najzamašnijeg događaja u životu hrvatskog naroda, među kojim djelujemo kao glasnici Kristovog evanđelja. Događaji su ovo, koji su naš narod donijeli u susret davno sanjanom i željkovanom idealu.«

Dalje:

»Odazovite se stoga spremno ovom mom pozivu na uzvišeni rad oko ču­vanja i unapređenja Nezavisne Države Hrvatske.«

I dalje:

»Pokažite to, časna braćo, i sada ispunite dužnost prema mladoj NDH.«

Dne 26. lipnja 1941. optuženi Stepinac predvodi katolički episkopat u audijenciju Paveliću i u pozdravnom mu govoru nudi u ime svoje i u  ime klera iskrenu i lojalnu saradnju. Ta se pomoć i saradnja tokom rata i oslobodilačke borbe naših naroda razvija i dobiva razne oblike prema događajima u svijetu i u zemlji, prema uputama iz Vatikana itd. ali uporno i stalno na liniji protiv oslobodilačke borbe naših naroda, dok u vrijeme oslobođenja naše zemlje ne završava u učestvovanju u centru organizacije koja pomaže i podstrekava niz križarskih terorističkih grupica u zemlji na mnogobrojne zločine protiv životne sigurnosti, imovine i slobode naših građana.

Nakon što su njemački i talijanski okupatori porobili i raskomadali Jugoslaviju, a u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ustaše otpočeli masovnim pokoljima, narodi Jugoslavije, a među njima i hrvatski narod, dižu se na oružani ustanak za svoju slobodu, nezavisnost i opstanak. Nasuprot raspirivanju nacionalne i vjerske mržnje te međusobnog istrebljivanja u bratoubilačkoj borbi, rukovodstvo narodnog ustanka dosljedno svojoj oslobodilačkoj politici i politici nacionalne ravnopravnosti svih naroda Jugoslavije postavilo je pred narode Jugoslavije kao jedini i glavni zadatak borbu protiv okupatora pod zastavom bratstva i jedinstva, okupilo sve narode Jugoslavije i vodilo ih u četvorogodišnjoj nadčovječanskoj borbi protiv okupatora i domaćih izdajica. Međutim, kako god se razbuktavao narodni ustanak i pobjeda naroda Jugoslavije postajala očiglednija, tako su se sve tješnje u svojoj protunarodnoj i zločinačkoj djelatnosti , pod skutom okupatora, povezivali svi kvislinški i ostali izdajnički elementi u okviru čitave Jugoslavije, pa i u okviru tzv. nezavisne države Hrvatske, a sve to u cilju gušenja općenarodnog ustanka i podržavanja okupacije.

Optuženi Stepinac sa znatnim dijelom katoličkog klera pomaže okupaciju prihvaćajući je kao povoljnu okolnost za bogaćenje crkve i višeg klera, za proširenje crkvenog utjecaja uopće, te za učvršćenje i jačanje pozicija visokog klera i njegova utjecaja u NDH, tj. na kvislinšku vlast. Opt. Stepinac radi uporno protiv interesa i borbe naroda, koji je ustao da protjera iz domovine okupatora i domaće izdajnike i oslobođenjem domovine stvori temelj za bolju i sretniju budućnost. Kada papa prima u audijenciju Pavelića, kada mu šalje svoje posebne blagoslove i kada vatikanski drž. tajnik Maglione izjavljuje da ustaški –»uspjesi« (pokolji -prim. jav. tuž.) u Bosni »vanredno dobro odjekuju u rimskim krugovima«, upućujući opt, Stepinca da uspostavi »spretnije i iskrenije srdačno držanje« prema ustaškim »vlastima«, tada opt. Stepinac još jače zalaže autoritet zagrebačkog nadbiskupa i predsjednika biskupskih konferencija u saradnji s okupatorom i njegovom ustaškom agenturom. Nakon što je po ulasku njemačkih trupa u Zagreb predveo katolički episkopat u poklonstvo krvoloku Paveliću i ponudio mu iskrenu i lojalnu saradnju, on lično prima dužnost apostolskog vojnog vikara u Pavelićevoj vojsci, imenuje na toj funkciji za svoje zamjenike poznate ustaše-svećenike, koji opet imenuju vojne svećenike. Zbog takovog njegova stava nije bilo veće i ozbiljnije zapreke; već su naprotiv svećenici dobili pun podstrek da mnogi prime funkcije u ustaško-terorističkom aparatu gdje su postali organizatori i učesnici u mnogobrojnim ustaškim zločinima nad našim narodom. Pakleno nasilje Pavelića nad srpskim narodom u Hrvatskoj, te Bosni i Hercegovini, da mu ubije dušu, svijest i dostojanstvo čovjeka da ubije životnu otpornost kako pojedinaca tako i čitavoga naroda, opt. Stepinac je prihvatio kao povoljnu priliku za nasilno prekrštavanje, koje je imalo učvrstiti papinske interese na Balkanu i osigurati prodiranje talijanskog imperijalizma, iako je znao i morao znati da do masovnog »prekrštavanja« Srba dolazi samo pod najtežom ustaškom prisilom. On u tu svrhu izdaje »rezolucije« i niz okružnica podređenom svećenstvu, uprkos protesta nekih svećenika, da je to nasilje protiv kanonskih, etičkih, moralnih i drugih principa. Nasilno prekrštavanje je moralno odobravanje ustaških nasilja nad Srbima u Hr vatskDj, Bosni i Hercegovini, što je podstrekavajući djelovalo na ustaše-svećenike i ostale ustaške krvnike da masovna prekrštavanja pretvore više puta u masovnu klaonicu. Izričito oddbravajući i općim svojim stavom rad raznih klerofašističkih organizacija kao što su »Veliko križarsko bratstvo« i »Veliko križarsko sestrinstvo«, pomagao je i podstreknuo opt. Stepinac ogroman broj članstva tih organizacija da uđe i zauzme rukovodeće položaje i funkcije u kvislinškoj tvorevini NDH. Istim načinom je djelovao na opći smjer cjelokupne katoličke štampe, koja je naročito slavila Hitlera i njegove horde, prikrivala okupaciju naše zemlje slaveći krvoloka Pavelića i ustaše kao hrvatske rodoljube i oloboditelje, prikazivala NDH kao državu hrvatskog naroda, raspirivala nacionalnu, vjersku i rasnu rmržnju i blatila junačke žrtve i borbu naroda Jugoslavije za oslobođenje gnusnim lažima i klevetama.

Optuženi Stepinac vrlo dobro shvaća da se ovo sve može raditi i za taj rad ostati nekažnjen jedino u jednoj nenarodnoj tvorevini kao NDH. Zato on i brani NDH i u momentu očite propasti njenih tvoraca kao i po porazu njemačkog fašizma. U tom momentu u oslobođenju naše zemlje pod krinkom crkvene i religiozne djelatnosti te hrvatstva prikuplja, sokoli i pomaže poražene ustaške ostatke i razne zločince, koji se kriju pred odgovornošću od narodnih vlasti. U tom smislu još prije oslobođenja naše zemlje vode razgovore Pavelić i Maček, Maček i Stepinac, Pavelić i Stepinac, da bi se i po oslobođenju naše zemlje oružanom intervencijom stranih imperijalista uspostavila NDH. Zato im daju nade mračni planovi i obećanje međunarodne reakcije, čiju propagandu Stepinac o »režimu kratkog vijeka u FNRJ« naročio preko organiziranog rada Šalića i družin širom naše zemlje raznosi. Tako Stepinac direktno učestvuje, pomaže i podstrekava centralnu organizaciju, članve koji se nalaze danas pred Narodnim sudom, koja je organizacija ovim ili onim načinom i sredstvima pomagala i inspirirala rad onih križarskih grupica koje do danas učiniše u našoj zemlji niz zločinstava i nasilja nad našim građanima. Sve je to pokušaj uspostave stare vlasti pomoću novih imperijalističkih gospodara. Narodi Jugoslavije pobijedili su okupatora, zbrisali su kvislinške tvorevine, Nedićevu Srbiju i Pavelićevu NDH, uspostavili istinski demokratsku narodnu vlast i stvorili zajedničku državu ravnopravnih naroda Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju, u kojoj je i hrvatski narod, pored ostalih, ostvario svoju nacionalnu slobodu i ravnopravnost s ostalim narodima Jugoslavije. Optuženi Stepinac, ne imajući u vidu općenarodne interese i volju građana naše zemlje, protiv istinske slobode vjere i crkve, zloupotrebljujući svoj položaj najvišeg katoličkog crkvenog funkcionera u Jugoslaviji, aktivno se angažirao u ostvarenju mračnih ciljeva međunarodne reakcije protiv naroda , njegove vlasti, demokratskih tekovina i slobode. Međutim svi ti su se pokušaji pokazali uzaludni, jer su se razbili o jedinstvenu volju naših naroda, kojom oni izgrađuju svoju narodnu državu i život i brane demokratske tekovine i poredak Federativne Narodne Republike Jugoslavije.

U vezi s tim optužujem STEPINAC dr. ALOJZIJA, što je počinio slijedeća krivična djela:

1. U toku rata i neprijateljske Okupacije stupio je u političku saradnju s neprijateljem, pružajući kroz cijelo to vrijeme pomoć okupatorima i njihovoj agenturi ustašama, pa je tako:

a) već 12. travnja 1941., dok su se još vodile borbe s njemačkim i talijanskim okupatorskim trupama, posjetio u svojstvu hrvatskog metropolite »vojskovođu« Slavka Kvaternika i čestitao mu uspostavu NDH; 16. travnja 1941. izvršio je službenu posjetu krvniku Paveliću; prvih dana okupacije bio je u nadbiskupskom dvoru na večeri s ustaškim emigrantima i zajedno se s njima slikao; već 18. travnja 1941. izdao je kleru zagrebačke nadbiskupije službenu okružnicu, u kojoj poziva svećenstvo da sarađuje i vjernike podstiče na suradnju s NDH, a 26. lipnja 1941. kao predsjednik biskupskih konferencija, nakon održane biskupske konferencije, na kojoj je zauzet stav saradnje s ustaškim vlastima; predvodi katolički episkopat u audijenciju Paveliću i tom prilikom ovog fašističkog agenta pozdravlja kao državnog poglavara NDH i obećaje mu iskrenu i lojaInu saradnju.

Tako je opt. Stepinac već u prvim danima okupacije naše zemlje pomogao okupatora i ustaše, stupio s njima u saradnju i pozvao podređeno svećenstvo da također s njima surađuje, što su stotine svećenika najaktivnije izvršavali, pa je tako veliki broj svećenika i vjernika gurnuo na put koji je svršavao izdajom domovine i mnogim ratnim zločinstvima.

Ovaj kolaboracionistički stav, rad i izjave opt. Stepinca učvrstili su već dotadašnje ustaše-svećenike u njihovoj izdaji te podstrekivali i mnoge druge prema narodu neprijateljski raspoložene svećenike da predvode u razoružanju jugoslavenske vojske, preuzimanju i organiziranju ustaške vlasti, organiziranju ustaških povjereništava, tabora, logora, stožera te ustaške milicije itd. U tome se naročito ističu: župnik Cecelja Vilim u Vrapču, fra Čorić Didak u Jaski, župnik Nikšić Vilim u Ogulinu, kapelan Marjanović Dragutin u Slav. Brodu, župnik Gecina Martin u Rečici, don Moguš Mate u Udbini, župnik Đurić Antun u Dvoru na Uni, župnik Asta-loš Josip u Dalju, fra Berković Petar u Drnišu; fra Hrstić Ivan u Sinju, fra Milanović Stanko u Imotskom, don Tomas Ilija i don Vrdoljak Jure li Čapljini, fra Perić Srećko, u Livnu, župnik Bralo Božo u Sarajevu, fra Glavaš Radoslav i ostali franjevci u Širokom Brijegu, fra Šimić Velimir, Grbavac Karlo i Čuić Mijo u kotaru Duvno, pop Klarić Ante u kotaru Bos. Šamac, fra Rajić Emanuel u kotaru Gornji Vakuf, župnik Miletić Ivan u Višegradu, župnik Kamber Dragutin u kotaru Doboj, župnik Županjčić Branimir u Bos. Gradiški’l citav’ niz drugih svećenika;

b) pitanje katoličke štampe za vrijeme okupacije potpuno je li skladu i na liniji rada i izjava opt. Stepinca, koji je kao predsjednik ,biskupskih konferencija i predsjednik »Katoličke akcije« imao vrhovni nadzor nad pisanjem cjelokupne katoličke štampe u Jugoslaviji. On je u tom svojstvu aktivno utjecao na smjer pisanja ove štampe, te njezin protunarodni stav II svemu odobravao i podržavao.

Katolička štampa još i prije rata propagira fašizam i druge protunarodne programe. Od početka pa sve do kraja okupacije ta je štampa bila: sva upravljena u jedinstvenom pravcu propagande fašizma i ustaštva: slavljenja Hitlera i Pavelića, slavljenja NDH kao hrvatske države, bila je puna kleveta i laži protiv Narodnooslobodilačkog pokreta i raspirivala je nacionalnu, vjersku i rasnu mržnju. Dokle je ta rabota išla, vidi se, kad listovi namijenjeni djeci i omladini kao, npr., »Anđeo čuvar«, »Glasnik sv. Josipa«, »Crnče«, »Glasnik sv. Antc«, »Vrtić« i sl. u tim danima donose brojne Pavelićeve slike, slave njega i njegove ustaše i opisuju ih kao božje misionare, izvršitelje božje pravde i providnosti, te pravedne božje kazne, trujući time na gnusan način mlade dječje duše. Od tih dječjih i omladinskih listića pa do onih namijenjenih odraslima, u novinama, tjednicima, poluslužbenim glasilima, kao »Katoličkom listu«, »Katoličkom tjedniku«, »Vrhbosni«, »Nedjelji« itd.  provlači se neprekidno i uporno propagiranje ustaštva i fašizma, te se najenergičnije brani NDH i okupator, a poziva u borbu protiv Narodnooslobodilačkog pokreta i saveznika.

Primjera za to ima gotovo na svakoj stranici ove štampe kroz cijelo vrijeme rata i neprijateljske okupacije.

Evo samo nekoliko primjera: »Anđeo čuvar« u broju od 4. XII. 1943. u pripovijesti »Ivica treće -sati« od natporučnika Martina Fučeka donosi slijedeće:

»Dobro smo večerali, grah s mesom, a meni stric Mile veli, hoću li s njima u bunker. Kako ne bi! Dao mi gospodin poručnik svoj samokres i mi pošli u bunker … Ja se grijem i slušam, kad najedamput stražar poviče »Neprijatelj!«. Nastala pucnjava, a ja u bunkeru, no nisam se ništa bojao. Neprijatelja smo odbili. .. Morate znati, gospodine nadporučniče, da ja vašim vojnicima i poslužujem u svakoj zgodi. Eto, donosim im dopisnice, odnosim napisana pisma na poštu, kupujem u dućanu žigice, olovke i sve što im treba. Vi se nećete zato na me ljutiti? Neću, Ivice, neću, samo ti dođi k nama, ti si naš pravi vojnik. Bio si u bunkeru… Borio si se… Imaš ti pravo doći … «

»Glasnik SV. Ante« u br. 5.-6. od lipnja 1941. na str. 182 kaže:

»Židova u Hrvatskoj ima preko 30.000. U samom Zagrebu ih ima 12.000 … U našim siromašnim krajevima (Lika, Hercegovina, Gorski Kotar, Dalmatinska Zagora, te pojedini dalmatinski otoci) nema uopće Židova, jer nemaju toliko mogućnosti za pljačku. Poglavnik je najavio da će židovsko pitanje biti radikalno riješeno.«

»Vjesnik počasne straže srca Isusova« u br. 5.-6. iz godine 1941. na str. 98 II članku »Stijeg Hrvata -Srce Krista«, tvrdeći da je NDH božja tvorevina, kaže:

»I sinula je ta zlatna sloboda. U rano proljeće, uoči Kristova uzkrsnuća, doživio je hrvatski narod svoje uzkrsnuće. Došao je njegov veliki sin i vratio mu slobodu i stare pravice. I to je djelo Božje, Gospodin je sve to napravio, zato je i čudno u našim očima.«

»Nedjelja« U br. 26. od 6. VII. 1941. str. 2. pišući u članku »Krist i Hrvatska« o Kristu i ustašama, te o Kristu i Hrvatima, koji da u povijesti idu skupa, tvrdi da Krist predvodi ustaše i ustaški pokret, završavajući:

»Ustaška Hrvatska biti će Kristova, naša i ničija više. Cijeli hrvatski narod od dragog nam Poglavnika do najmanjeg djeteta, osjetio je ovih dana Kristovu ruku … «

Onaj isti dr. Felix Niedzielski, koga opt. Stepinac hvali odobravajući križarski rad, završava svoj članak pod naslovom »Život i djelo Poglavnika dr. Ante Pavelića«, objavljen u »Nedjelji« br. 15. od 27. IV. 1941. str. 5 riječima: »Neka je slava Bogu, naša zahvalnost Adolfu Hitleru i neograničena ljubav i odanost Poglavniku dr. Anti Paveliću«. Cijeli članak pun je laži o nekom socijalnom programu Pavelića i na najoduševljeniji način slavi Hitlera.

»Glasnik srca Isusova« u br. 6 od godine 1941. na str. 154 tvrdi za sebe da je daleko od svake politike, ali da nije zato nenarodan, već hrvatski, a zbog toga što je hrvatski, mora pozdraviti NDH i njena »suverena«. Članak završava riječima:

»NDH ima u osobi Poglavnika dr. Ante Pavelića opet suverena vladara vlastite krvi. Velike evropske države Njemačka i Italija, a s njima i neke manje države priznale su već njezinu nezavisnost. Oko Poglavnika, kojega su patnje i kušnje dugogodišnjeg izagnanstva oplemenile za njegovu veliku zadaću,okupili su se najbolji sinovi naroda, da na starom hrvatskom poštenju:i na evanđeoskim zakonima izgrade novu Hrvatsku državu i: povedu svoj ljubljeninarod u susret boljoj i slavnijoj budućnosti. »Glasnik srca Isusova« im u tom velikom i teškom podhvatu želi obilje Božjeg blagoslova«.

»Nedjelja« U članku objavljenom u br. 23 od 15. VI. 1941. na str. 1. objavljuje članak u kome slavi njemačkog okupatorskog vojnika, koji da je vojnik i gospodin, te da se i obični seoski mladići iz Bavarske ili Tirola ponašaju uvijek gospodski, kao i njihovi poglavari.

U časopisu »Svetište sv. Antuna«, koji izdaje samostan o. o. franjevaca konventualaca u Zagrebu, i koji bi imao služiti isključivo štovanju sv. Antuna, nalazimo listajući brojeve izašle za vrijeme okupacije slijedeće: Godina 1941.: u broju 5 objavljena je slika Pavelića i pozdrav NDH, u broju 9 slika Pavelića, u br. 10 slika Pavelića i Budaka, te slika ustaša PTS-a pod naslovom »Tjelesna straža našeg velikog Poglavnika obnovitelja NDH«, u broju 11 slika Pavelića s natpisom »Naš veliki Poglavnik među svojim narodom.« Godina 1942.: u broju 1 uvodnik »Prvi Božić U slobodnoj Hrvatskoj« u kojem se veliča NDH sa slikom ustaša i svećenika u bolnici sv. Franje na sv. Duhu u Zagrebu; u broju 2 nalazi se slika Pavelića i njegovih doglavnika s natpisom »Naš veliki Poglavnik okružen svojim najvjernijima«, u broju 4 donosi se uz sliku Pavelića uvodnik pod naslovom »Od Uzkrsa do Uzkrsa« u kojem se slavi NDH, a isti broj donosi i sliku ustaške kapelice sv. Ante na Liparima uz članak o. Aljinovića o proslavi sv. Ante sa slikama učesnika ustaša kao i sliku Pavelića s ustašama pod naslovom »Naš veliki Poglavnik obilazi svoj narod«. Broj 3-4 iz godine 1943. donosi sliku Pavelićevu i uvodni članak o NDH, a broj 5-6 iz 1944. godine pjesmu »Molitva« sa slikom Pavelića. U broju 1-4 od 1945. g. objelodanjena je slika Pavelića na pozadini mape NDH s tekstom »Oživotvorenje naše narodne slobode i državne samostalnosti glas je našeg cijelog naroda i zato je to glas Božji, i to djelo Božje ne može nitko porušiti«.

»Katolički list«, poluslužbeno glasilo zagrebačke nadbiskupije, kroz čitavo vrijeme okupacije dosljedno pomaže okupatora i ustašku politiku, te donosi svakovrsne vijesti o djelovanju najviših crkvenih funkcionera u proustaškom duhu .

Tako primjerice donosi taj list u br. 16 od 21. IV. 1941. na str. 185 uz vijest o događajima li vezi s ulaskom njemačkih četa u Zagreb i pro-glašenjem NDH ovaj komentar:

»Ovi su događaji obilježili osnivanje NDH. Država Hrvatska je dakle činjenica. Nju su, kao ideal, stoljećima nosili u svojim dušama naši pređi, dok ju nije Svemoguća Providnost ostvarila u godini velikog narodnog jubileja. Katolička crkva, koja je kroz 1300 godina duhovno vodila hrvatski narod u svim njegovim teškim, bolnim i radosnim danima, prati sa veseljem, i radošću hrvatski narod u ovim danima njegova podizanja i obnavljanja državne nezavisnosti.«

U slijedećem broju kaže se u uvodnom članku među ostalim:

»S iskrenim veseljem i radošću pozdravili smo osnivanje NDH … Naša zahvalnost ide napose onim požrtvovnim borcima, koji su pod vodstvom ustaškog Poglavnika dr. A. Pavelića neposredno spremili veliki korak proglašenja NDH. Naše se zahvalne misli zaustavljaju na 12-godišnjem napornom, punom žrtava radu Poglavnika, koji je neslomivom vjerom išao u susret danu, za kojin se čeznulo punih osam stoljeća, i koji je točno shvatio razvoj dinamike novog evropskog poredka, te tako omogućio poviestni Veliki četvrtak 1941. Sviesni smo, da se samostalna država ne stvara bez teških žrtava, koje svaki narod mora znati podnieti, kako to reče Poglavnik u svojem velikom govoru na Markovom trgu. Zato razumijemo i sa svima dielimo bol nad žrtvama, kojim izkupljujemo postanak i obstanak NDH. Neka bi te žrtve bile zalog trajnosi i čvrstoće naše državne samostalnosti.«

U br. 41 od god. 1941. nalazi se uvodnik pod naslovom »Nezavisna Država Hrvatska«, koji je napisao urednik lista kanonik dr. Janko Penić. Uz sliku Pavelića kaže se među ostalim »da je sve ono za čim su čitava stoljeća naše hrvatske narodne poviesti težila, Poglavnik kroz pol godine u djelo proveo«. Dalje se kaže:

»Poglavnik je vratio katoličkoj crkvi njezin visoki tradicionalni božanstveni autoritet, koji je u bivšoj Jugoslaviji težko stradao. Poglavnik posvećuje puno pažnje “vjeri i ćudoređu«… ». Nezavisna Hrvatska Država je mlada država. U razvitku je. U gradnji je. Svaki razvitak traži snage, a svaka gradnja trud napor. Na svima je nama da se svim silama trudimo za procvat njezin. Poglavnik je žrtvovao za slobodu domovine sve svoje i samoga sebe. Radi toga ima pravo tražiti i od drugih žrtve za dobro domovine. Samo plemeniti rad i svestrane žrtve naše donieti će domovini našoj, Nezavisnoj Državi Hrvatski trajnu slobodu i svestrani naptedak.«

U broju 25 od 26. VI. 1941. na str,. 296 pozdravlja »Katolički list« oduševljeno napadaj Njemačke na Sovjetski Savez i u uvjerenju u brzu pobjedu agresora kaže:

»Sa cielim kulturnim, osobito sa cielim kršćanskim svietom mi pozdravljamo ovu potrebnu operaciju na tielu čovječanstva, uvjereni da će njemačkoj vojsci uspjeti izvaditi otrovni zub, kojim je Kominterna sipala otrov u zdravi organizam ljudskoga družtva. I kad se, to dogodi, onda će sviet zadovoljno odahnuti, što je uklonjena mora, koja ga je dvadesetljeća pritiskivala.«

U br. 44 od god. 1941. »Katolički list« čistim nacističkim rječnikom huška protiv Židova.

U br. 4 iz godine 1942. na str. 45 čitamo među crkvenim vijestima i vijest »da su na danu zapovijed jedinice  ustaške vojnice, »Poglavnikove tjelesne bojne«, domobranstva i oružništva temeljito očistile komunistička “gnijezda na području južno od Kupe, napose područje općine Borić, te ,da je na Staru godinu pošao i sam Poglavnik u pratnji Lisaka na područje južno od Kupe, gdje se vide još tragovi nedavnih borba i bio veoma zadivljen duhom i spremnošću na žrtvu koju hrvatski borci pokazuju na :svakom koraku.«

Sva ova štampa pod vrhovnim rukovodstvom opt. Stepinca marljivo bilježi sve akcije svećenstva i klerofašističkih organizacija u korist okupatora i ustaša, kleveće Narodnooslobodilački pokret i istinske borce za slobodu hrvatskog i ostalih naroda Jugoslavije. Pod lažnom parolom »borba protiv komunizma«, poprimljenom iz nacističke propagande i inozemne reakcionarne štampe, opt. Stepinac čini sve, kako bi oštricu oslobodilačke borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika skrenuo na put građanskog rata i međusobnog istrebljenja.

Tako je opt. Stepinac, koji je odgovoran za ovakvo pisanje katoličke štampe i na ovaj način služio okupatoru i ustašama na pokušaju gušenja narodnog ustanka i podržavanju okupacije;

c) isto tako i razna katolička društva iz sastava »Katoličke akcije«, kojoj je opt. Stepinac bio predsjednikom,a naročito organizacije »Veliko križarska bratstvo«, »Veliko križarsko sestrinstvo« i »Domagoj «, slijedeći poziv opt. Stepinca na suradnju s ustašama, postaju stup i srčika ustaštva. I članovi ovih organizacija učestvuju u razoružavanju jugoslavenske vojske, uspostavljanju ustaške vlasti, mnogi od njih postaju funkcioneri u ustaškim povjereništvima, taborima, logorima i stožerima, iz njihovih redova regrutira se masa oficira za Pavelićevu vojsku, a najveći dio duhovnika križarskih organizacija odlazi dobrovoljno u ustaške i domobranske vojne jedinice. Sam predsjednik »Velikog križarskog bratsva« dr. Feliks Niedzielski postaje ustaški podžupan i upravni zapovjednik ustaške mladeži. O ustaškom karakteru i djelatnosti križarskih organizacija svjedoče njihova djela i brojni članci u križarskom tjedniku »Nedjelja«. Tako je »Nedjelja« u svom broju od 10. VIII. 1941. donijela  članak pod naslovom »Križarstvo u Nezavisnoj Držav’i Hrvatskoj«, u kojem pored ostalog stoji:

»Zar je potrebno da spomenemo ljude koji danas zauzimaju odgovorne položaje, a sve to samo zato jer ih je odgojilo križarstvo.

Pa dalje:

»A isto kao što čvrsto vjerujemo u Boga vjerujemo i u našeg Poglavnika« … »Vrši se pravda, padaju naši neprijatelji … «

Ovakovo djelovanje križarskih organizacija opt. Stepinac je podržavao i odobravao. Tako su opt. Stepinac i tajnik papina legata Massucci 7. III. 1941. primili u audijenciju delegate s križarske konferencije, te odobrili i blagoslovili protunarodni rad i planove križara. Križarske orga-nizacije u provinciji, kao npr. ona u Gospiću, vođa koje je bio ustaški veliki župan Jurica Frković, daje iz svojih redova brojne organizatore masovnih pokolja Srba i hrvatskog stanovništva;

d) i tradicionalne vjerske svečanosti opt. Stepinac zloupotrebljava i pretvara u političke manifestacije za krvnika Pavelića i njegove ustaške bande. To se vidi kako iz same organizacije, tako i iz njegovih propovijedi, koje je na tim svečanostima održavao. Tako »Hrvatski glas« od 15. VII. 1941;, objašnjavajući značenje pet svijeća u prošteničkoj povorci u Mariji Bistrici kaže da su »dvije u znak zahvalnosti za sretan povratak našeg poglavnika, druge dvije za poglavnikove suradnike, a jedna s poglavnikovom slikom kao zavjet i zahvalnost za sreću i zdravlje poglavnika.« Na bistričkom proštenju 1942. opt. Stepinac između ostaloga kaže:

»Molimo se i za one koji su napustili domovinu i sada bi iz tuđine htjeli davati savjete katoličkoj crkvi, za koga smije a za koga ne smije moliti. Mi znademo da je naša apostolska dužnost opominjati vjernike da se mole za sve, ljude, posebno za one koji su na vlasti, a napose za državne poglavare«.

u svojoj propovi;edi u Mariji Bistrici god. 1944., kad je već svakome bilo jasno da su ustaški koljači agentura Gestapoa, a kvislinška tvorevina NDH na izdisaju, opt. Stepinac u cilju podržavanja ustaštva poistovjećuje s hrvatskim narodom, a službu okupatora s obranom državne samostalnosti i kaže:

»Smatra li možda ratujuća strana, dok ovakovim strahotama pogađa našu zemlju, zločinom što hrvatski narod svom snagom svoga bića stoljećima teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz necuvene žrtve . «

Pa i danas nakon oslobođenja, bistričko se proštenje iskorištava za podržavanje razbijenog ustaštva i harangu protiv naše republike;

e) počevši od godine 1941. pa sve do oslobođenja opt. Stepinac je svakog 10. travnja služio svečane mise slaveći NDH, a crkvene blagdane sv. Antuna pretvarao u političke manifestacije za zločinca Pavelića. Svojim okružnicama naređivao je i kleru na području svoje nadbiskupije, da tih dana služi svečane mise za Pavelića i NDH. Tako je 11. VI. 1942. g. izdao okružnicu u kojoj između ostaloga naređuje:

 » … Na dan 13. VI. 1942. slavi Glavar NDH Poglavnik dr. Ante Pavelić svoj imendan. Tim povodom pozivam sav dušobrižni kler, da u nedjelju iza toga t. j. dne 14. VI. o. g., kad je narodu najprikladnije, iza svečane sv. mise održi Te Deum sa pripadnim molitvama. Na svečanost treba pozvati sve vlasti i škole. U gradu Zagrebu biti će sv. Misa u 9 sati na sam dan proslave t. j. 13. VI. 1942. u prvo stolnoj crkvi. Neka se tom zgodom narod opet pozove, da se skrušeno pomoli Bogu za dobrobit Nezavisne Države Hrvatske, za Poglavnika i za što skoriji mir u svijetu, kako bi i naša domovina Hrvatska procvala sve više na vremenito i vječno dobro svih svojih sinova.«

23. veljače 1942. otvara se ustaški sabor. Opt. Stepinac nije mogao odoljeti, da i s ovim pokušajem prijevare hrvatskog naroda svečano ne manifestira svoju saglasnost. On tom prilikom s kanonicima prvostolnog Kaptola zagrebačkog, te svjetovnim i redovničkim klerom na ulazu u crkvu sv. Marka dočekuje Pavelića i članove ustaškog sabora i pozdravlja ih govorom, koji je prenijela sva ustaška i katolička štampa i u kojem je među ostalim rekao:

»Poglavniče! U času kad hrvatski sabor, taj starodrevni simbol hrvatske državnosti, idući svjetlim tragovima prošlosti, želi zajedno sa vama, glavarom Nezavisne Države Hrvatske, na svoj rad sazvati blagoslov Boga Stvoritelja, ne mogu a da ne progovorim i ja kao predstavnik crkve božje.«

Opt. Stepinac je u svim mogućim oblicima u toku rata i neprijateljske okupacije izražavao svoju solidarnost sa njemačkim i talijanskim okupa-torima, učestvujući na brojnim službenim priredbama, proslavama i čestitanjima, koje su u Zagrebu priređivali predstavnici njemačke i talijanske okupacione vlasti. Tako je npr. prisustvovao otvaranju sveučilišnog tjedna za njemačke i hrvtske vojnike u prisutnosti ustaške vlade i njemačkih generala na čelu s generalom Gleise von Harstenauom, na otvaranju Zagrebačkog zbora, sa njemačkim, talijanskim i ustaškim funkcionerima, na proslavi dana fašističkog pohoda na Rim itd.

Ovo je samo neznatan dio akata, u kojima je opt. Stepinac za vrijeme rata i neprijateljske okupacije javno i službeno, zloupotrebljujući crkvu i svoj položaj zagrebačkog nadbiskupa i metropolite, dušu dao u suradnju s okupatorom i pružanju pomoći okupatoru i ustašama.

2. Opt. Stepinac prijetnju ustaša Srbima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, da će svi biti poklani, ako ne prijeđu na katoličku vjeru, prihvaća i »prekrštava« desetke hiljada Srba, kojima je stavljen nož pod grlo, te time odobrava i podstrekava ustaše na dalje vršenje tih zločina. Poznato je da su u bezbrojnim slučajevima »prekršteni«, uprkos tome što su prešli na katolicizam, kasnije pobijeni, a ima mnogo primjera da su masovno ubijani i kad su se skupili da se »prekrštavanje« obavi.

Ovo je »prekrštavanje« jedan od vidova ustaškog nasilja, koje je išlo za kopanjem nepremostivog jaza između hrvatskog i srpskog naroda i razbijanjem njihova jedinstva u borbi protiv okupatora, za ponižavanjem nacionalnog dostojanstva i ugušivanjem duha otpora Srba u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, a time u krajnjoj liniji i za njihovim istrebljenjem. Kako su ta »prekrštavanja« vršena, neka svjedoče izjave Vujaković’ Steve, Obradović Dušana, Vujanić Mirka, Begović Nene i Vujaković Đure iz Pobrđana, koji kažu:

»Mi se potpisani vrlo se dobro sjećamo kada se vršilo prekrštavanje Srba u mjestu Stazi, kotar Sunja, na koje nas je pozvala tadašnja ustaška vlast preko ustaškog tabornika Krznarića, a po naređenju župnika Orlića i kapelana Dionizija Juričeva. Tako su nas prisilili da moramo da učimo vjeronauk u školi da nas mogu prekrstiti, a nakon nekoliko dana pred masom je govorio Dionizije Juričev i u svom govoru prijetio prisutnom srpskom narodu između ostaloga ovim riječima: » U ovoj zemlji ne može da živi nitko više osim Hrvata, jer je ovo zemlja Hrvatska, a tko se ne će prekrstiti, mi znamo što ćemo s njim. Ja sam u ovim gore krajevima dao očistiti od pileta sve do starca, a ako to bude potreba, učinit ću i ovdje, jer danas nije grehota ubiti ni malo dijete od sedam godina, koje smeta našem ustaškom pokretu. Mi danas treba da budemo svi Hrvati i da se proširimo, a kad se proširimo i ojačamo, ako nam bude potrebno, još ćemo da uzmemo od drugih. Nemojte misliti što sam ja u svećeničkoj odori, ali da znadete kada je to potrebno, uzimam strojnicu u svoje ruke i tamanim sve od kolijevke što je protiv ustaške države i vlasti.«

Prilikom ovakovih »prekrštavanja« ustaše su na prijevaru pobili desetine hiljada Srba i opljačkali njihovu ličnu i crkvenu imovinu. Neka nam o tome svjedoči slučaj od 26. IV. 1941. u Grubišnom Polju, gdje je svećenik Petar Sivjanović pozivao Srbe da prijeđu na katoličku vjeru, vodeći u tu svrhu propagandu i izvan crkve. Kao motiv njihova »prekrštavanja« navodio je mogućnost spasavanja glave. Naplaćujući visoke takse uspio je da prevede oko stotinu Srba na katoličku vjeru, koji su svejedno kasnije odvedeni i poubijani.

Ili slučaj u selu Štikadi, kotar Gračac, koji opisuje Jovan Trbojević ovim riječima:

»Pokolj u selu Štikadi izvršili su ustaše iz sela Gudure uz pomoć tadašnjeg rimokatoličkog župnika iz Gračaca Morbera. Na dan pokolja dovezao se spomenuti župnik u automobilu iz Gračaca u Štikadu i pozvao narod da se sakupi na Štikadske bare, jer će se vršiti prijelaz na rimokatoličku vjeru, pa da onda Srbe ne će nitko više proganjati. Srbi su župniku povjerovali i sakupili se u velikom broju na određenom mjestu. Neki koji nisu došli, bili su prisilno dovedeni. Ipak se jedan dio Srba spasio, jer je pobjegao iz sela sluteći da im se sprema pokolj. Kada su Srbi na ovaj način bili sakupljeni, izvršili su nad njima pokolj ustaše iz sela Gudure, koji su bili naoružani vojničkim oružjem. Neki su bili ubijeni sjekirama i maljevima, jer se prigodom iskopavanja leševa godine 1942. po talijankom dopuštenju vidjelo da su im lubanje razbijene tupim predmetima, a neki su zakopani i živi u stojećem stavu.«

U jeku ovakovog »prekrštavanja« Srba održana je 17. XI. 1941. plenarna sjednica katoličkog episkopata pod predsjedanjem opt. Stepinca, na kojoj Stepinac zajedno s ostalim biskupima ne samo da nije osudio nego je naprotiv prihvatio ustaško »prekrštavanje« i dao ovom odvratnom ratnom zločinu kanonsku sankciju. Na plenarnoj konferenciji izabran je u tzv. odbor trojice u koji su ušli opt. Stepinac, senjski biskup Viktor Burić i apostolski administrator križevačke biskupije Janko Šimrak. Ovaj je odbor  imao zadatak da u dogovoru s ustaškim ministrom pravosuđa i bogoštovlja rješava pitanja o »prekrštavanju«. Osim toga na toj konferenciji je izabran i radni zvršni odbor sa zadatkom da pod nadzorom ‘Odbora trojice rukovodi »prekrštavanjem«. Konferencija je izdala i rezoluciju br. 253/41, kojom na osnovu odredaba Sv. Kongregacije za istočna pitanja od 17. VII. 1941. br. prot. N. 21116/36 izdaje uputstva u kojoj se formi »prekrštavanja« imaju vršiti. Time su Vatikan i katolički episkopat u Hrvatskoj na čelu s opt. Stepincem poprimili i sankcionirali ustaško »prekrštavanje«, a kada rezolucija govori o tome »prekrštavanju« koje da se ima vršiti samo na osnovu slobodne volje i unutarnjeg uvjerenja onda je to besprimjerna licemjernost i izrugivanje nad sudbinom progonjenih Srba. Međutim ni  ovo opt. Stepincu nije bilo dosta, već u nastojanju da teško stanje Srba iskoristi za što brojnije prelaženje na katoliczam izdaje okružnicu od 26. IX. 1941. br. 15964/41, i njom požuruje »prekrštavanje«, tražeći od podređenog svećenstva »da se vjerski prijelazi što hitnije i bez zapreke obave.«

Početkom godine 1942. Vatikan postavlja opt. Stepinca za apostolskog vojnog vikara Pavelićevih ustaša i domobrana, a opt. Stepinac ovu funkciju prima i postavlja za svoje zamjenike poznate ustaše-svećenike Stipu Vučetića i Vilima Cecelju. Tako je opt. Stepinac i službeno postao najviši vojni svećenik Pavelićeve vojske, kome su bili podređeni svi vojni svećenici, koji su u sastavu ustaških i domobranskih formacija podstrekivali na vršenje zločina, a i sami vršili zločine nad narodom:

Evo nekoliko slučajeva kako su djelovali vojni svećenici:

Fra Miroslav Filipović ustaški satnik i dušobrižnik PTS-a, kasnije zapovjednik jasenovačkog logora, izvršio je 7. II. 1942. masovni pokolj seljaka u selima Drakulići, Šargovac i Motika i pobio oko 1300 ljudi, žena i djece. Kao zapovjednik jasenovačkog logora dao je poubijati oko 40.000 ljudi, u kojim je ubistvima i lično učestvovao;

Brekalo Zvonimir, ustaški satnik i dušobrižnik obrambenog zdruga Jasenovac, te Čulina, Cvitan i Lipovac, također vojni dušobrižnici u tom logoru, ubijali su i na najzvjerskiji način zlostavljali zatočenike u logoru;

Vukelić Josip, vojni duhovnik sa službom u zapovjedništvu I. zbornog područja, učestvuje sa svojim jedinicama u mnogobrojnim akcijama paljenja i pljačkanja sela i ubijanja naroda na Baniji;

Miletić Ivan, župnik i vojni duhovnik u Višegradu, »na poziv ustaškog časnika Gaveza ide k njegovim borcima da umorne tješi, pokolebane hrabri i svima diže moral i volju za borbu, u svoje šake uzima i sam strojnicu te se miješa s najljućim borcima da sije oko sebe smrt »velikosrpskim boljševičkim odmetnicima,« kako to o njemu u »Hrvatskom narodu« piše svećenik Eugen Beluhan.

Bujanović Josip (pop Jole), vojni svećenik i vršilac dužnosti velikog župana u Gospiću, likvidirao je 1944. godine ostatke Srba u Gospiću i učestvovao u ustaškim akcijama ubijanja naroda i paljenja sela u Lici.

Fra. Dionizije Juričev, ustaški satnik, duhovnik Pavelićeve tjelesne bojne, šef vjerskog odjela tzv. »Ponove«, koji je rukovodio akcijama »prekrštavanja« Srba, poginuo je u borbi protiv NOV kod sela Dicma itd.

Čitav niz svećenika stupio  je u neprijateljsku obavještajnu službu, davao neprijatelju podatke o stanju i kretanju jedinica NOV i denuncirao rodoljube okupatorskim i ustaškim vlastima. Neki od takvih svećenika jesu: Nikšić Ivan, fra Božić Ilija, fra Mač Borivoj, fra Grebenarović Bono, fra Bralić Božo, fra Stašić Marijan, fra Lisica Ciprijan, Crnković Matija, fra Kržanić Krsto, don Jelinić Krsto, gvardijan Gasman Vendelin, Hrgić Ljubo, Ribić Rikard, Buzuk Miroslav i drugi.

Opt. Stepinac je i drugim sredstvima pomagao jačanje ustaškog zločinačkog duha u Pavelićevoj vojsci i jačanje ratnog napora njemačkog okupatora. Tako 18. XII. 1941. opt. Stepinac »božićnom porukom zagrebačkog nadbiskupa hrvatskim radnicima i radnicama u Njemačkoj« odobrava prisilno odvođenje našeg naroda na ropski rad u Njemačku i poziva ga na rad, jer da je to njegova vjerska i patriotska dužnost.

U vrijeme akcije za sakupljanje pomoći ustaškim legionarima na istočnom frontu, opt. Stepinac daje prilog u cigaretama, krunicama, medaljicama i raznim časopisima, podižući time moral ustaškim bandama u borbi protiv bratskog Sovjetskog Saveza.

Upućivanje ustaških mornara na Crno More da pod komandom Nijemaca učestvuju u napadaju na Sovjetski Savez i vršenju zločina nad civilnim stanovništvom prisustvuje i opt. Stepinac i svojim prisustvovanjem odobrava ovaj zločinački čin i potpomaže mobilizaciju za neprijateljsku vojsku.

Opt. Stepinac je u svojstvu predsjednika Nadbiskupskog duhovnog stola odobrio 10. II. 1944. pod br. 904 molitvenik »Hrvatski vojnik«, kojega je sastavio ustaški potpukovnik svećenik Vilim Cecelja, a u kojem vojnicima stavlja kao vjersku dužnost službu okupatoru i odanost Paveliću, te veliča ‘poznate ustaške zločince kao Juru Francetića i dr.

4. Tokom godine 1944.-1945., pred slom hitlerovske Njemačke i njenih satelita, ostajući jedini oslonac razbijenih i razgolićenih ustaša i drugih izdajnika, opt. Stepinac usko se povezuje s Pavelićem i Mačekom, te s izdajnicima srpskog i slovenskog naroda, Mihailovićem, Rupnikom i Rožmanom i s njima vodi pregovore, radeći na jedinstvenom povezivanju svih neprijatelja naroda i za povratak na staro, nudeći i tražeći oružanu intervenciju izvana i okupaciju naše zemlje po nekim stranim imperijalistima, s ciljem da kao ništavna izdajnička manjina produženjem okupacije spasi kvislinšku tvorevinu NDH ili u bilo kojem drugom obliku održi protunarodnu vlast i spriječi punu pobjedu naših naroda. To sve radi baš u vrijeme kada se zadnji dijelovi Jugoslavije oslobađaju vlastitom snagom naših naroda, te kada je na ogromnom dijelu zemlje uspostavljena narodna vlast sa svojim legalnim najvišim zakonodavnim i izvršnim tijelima. Neka djela, koja je opt. Stepinac izvršio u ovoj svojoj djelatnosti, jesu ova:

a) u svom govoru održanom 7. srpnja 1944. g. članovima »Domagoja« rekao je slijedeće:

»Hrvatska danas preživljuje teške časove, a moguće da proživi još i gore, no moramo biti uvijek optimisti i s pouzdanjem vjerovati  da će Hrvatska ostati i da nju nitko ne može uništiti. Hrvatski narod krvari za svoju, državu i on će svoju državu uščuvati i spasiti. Svi pokreti protiv hrvatskog naroda i hrvatske samostalnosti ne smiju nikoga obeshrabriti, već svatko mora još čvršće pristupiti obrani i izgradnji države.«

b) U svom govoru održanom sveučilištarcima 18. ožujka 1945. ustaje protiv mira i nastavlja harangu za dalje prolijevanje krvi, kleveće narodnu vlast i pravosuđe ovim riječima:

»Znači li mir možda to, da jedan društveni sloj ognjem i mačem prigrabi vlast u ruke, a drugim staležima ostaje jedino pravo polagano umirati, makar su u ogromnoj većini? Znači li možda mir to, da se mogu nesmetano ubijati intelektualci, svećenici, građani, ljudi protivnog političkog naziranja i da se za ta umorstva nikada i nikome ne polažu računi? Znači li mir, to, da se može nesmetano onemogućavati djelovanje crkve i te mjere opravdavati izgovorom, da se crkva nema pačati u političke stvari?«

c) U drugoj polovici ožujka 1945. god. ustaška vlada, koja je bila na izdisaju, organizira biskupsku konferenciju sa zadatkom da se katolički episkopat zauzme za spasavanje okupatorske ,tvorevine NDH kao tobožnje države hrvatskog naroda, kao i za spasavanje ustaških ratnih zločinaca od pravednog narodnog suda. U tu svrhu predsjednik ustaške vlade Mandić, po naređenju Pavelića, daje šefu ustaške propagande Ivi Bogdanu zadatak da načini nacrt biskupske poslanice, što je ovaj i učinio, i nacrt poslanice predao biskupu Janku Šimraku, koji je poslanicu redigirao. Poslanica je stvarno preuzela političke sugestije Pavelića odnosno Ive Bogdana i, naravno, te sugestije zaodjela mislima sakralnog karaktera. Tako redigiranu poslanicu predao je biskup Janko Šimrak Paveliću, koji ju je u cijelosti odobrio i naredio da se štampa. Tako je nastala poslanica koju je hrvatski katolički episkopat na čelu s opt. Stepincem, kao predsjednikom biskupskih konferencija, izdao 24. ožujka 1945. g. Evo iz ove poslanice nekoliko citata, koji sadrže same ustaške klevete izražene crkvenim jezikom:

»Pojavili su se lažni svjedoci koji nas optužuju da su hrvatski katolički crkveni poglavari zajedno sa svojim svećenstvom i najboljim svojim vjernicima (čitaj: Ustašama –primjedba tužioca) krivi sadašnjem krvavom obračunavanju u hrvatskoj domovini.«

Dalje: »Svoj poziv šaljemo i onima koji su u posljednje vrijeme počeli sa sustavnom promičbom razdraživati neodgovorne i zlu sklone pojedince i skupine, da pod izlikom suđenja »ratnim zločincima smaknu što veći broj Hrvata, osobito svećenika i intelektualaca dobrih katolika, lišavajući ih ne samo života nego i njihova dobra glasa … «

Nadalje: »U izuzetnom slučaju, ako se koji zalutali svećenik ogriješio o prava svoga bližnjega, mi se nismo žacali udariti ga crkvenim kaznama, dapače i udaljenjem iz svećeničkog ili redovničkog staleža… Ali danas moramo najodlučnije prosvjedovati pred Bogom i svjetskom javnošću protiv sustavnog ubijanja i mučenja nevinih hrvatskih katoličkih svećenika i vjernika, od kojih je veliki broj živio upravo svetim životom, a mrzitelji katoličke crkve oduzeli im život protupravnim osudama osnovanim na fiktivnim krivicama.«

I konačno: »Povijest svjedoči da hrvatski narod kroz cijelu svoju 1300-godišnju prošlost nije nikada prestao plebiscitarno naglašavati, da se ne odriče svoga prava na slobodu i nezavisnost, koju on od srca želi i svakom drugom narodu … A kad je u drugom svjetskom ratu ta misao još jače naglašena i oživotvorena u vlastitoj državi, hrvatski su katolički biskupi poštivali volju hrvatskog naroda. Nitko prema tome nema prava optuživati bilo kojeg građanina hrvatske u vlastitoj državi, hrvatski su katolički biskupi poštivali volju hrvatskog naroda, kada on na to ima pravo i po Božijim i po ljudskim zakonima.«

Valja napomenuti, da se ni jedna druga vjerska zajednica u NDH nije odazvala istovjetnom Pavelićevu pozivu za izdavanje naručenih poslanica. Javan istup obrane NDH u smislu poslanice, koji je tražio Pavelić, odbili su i provincijali zagrebačke i bosanske franjevačke provincije.

d) Pred slom NDH opt. Stepinac u namjeri sakrivanja, a u dogovoru s Pavelićem, pohranjuje u nadbiskupskom dvoru u Zagrebu arhivu ministarstva vanjskih poslova NDH i županstva pri poglavniku. Osim toga sakriva opt. Ste.pinac u nadbiskupskom dvoru gramofonske ploče sa svim govorima Pavelića, koje je ovaj držao u emigraciji u Italiji i u NDH. Ove ploče pronađene su brižno sakrivene među arhivom nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu.

e) Rano u proljeće 1945. Jugoslavenska armija konačno čisti i oslobađa našu zemlju od okupatora. Pavelić, Maček, Stepinac i svi protunarodni elementi vide očitu propast njemačkog okupatora i smišljaju plan ponovne okupacije naše zemlje od nekih drugih stranih sila, htijući time srušiti i narodnu vlast koja je već bila uspostavljena u velikom dijelu Jugoslavije. Ustaška vlada nalazi se u očajnom položaju, pa sastavlja memorandum i upućuje ga Vrhovnoj savezničkoj Komandi za Sredozemlje tražeći okupaciju. Još ranije predstavnici tzv. narodnog odbora Slovenije, izdajničke organizacije Rupnika i Rožmana, podnose Paveliću memorandum 21. IV. 1945. g. tražeći objedinjavanje vojničke komande svih kvislinških snaga Mihailovića, Pavelića i Rupnika, kao i stvaranje jednog »centralnog političkog tijela« za čitavu Jugoslaviju, čime bi se saveznicima predočilo, stanje u našoj zemlji kao građanski rat i na osnovu čega bi saveznici vojnički intervenirali. Na tom planu trebalo se što prije povezati s vojskama Anglo-Amerikanaca. Prema tim osnovama postao bi Maček centralna politička ličnost u Hrvatskoj, te bi njemu i kralju Petru novi okupatori imali da ti vlast.

Opt. Stepinac aktivan je u ovom poslu, održava sastanke s Pavelićem, pregovara s Pavelićevim delegatima Alajbegovićem, Edom Bulatom i drugima, odlazi u tom poslu s Moškovom Mačeku. Jednako i sam Pavelić dolazi Mačeku na dogovore.

Ustaški ministar Vrančić odlazi s gore navedenim memorandumom ustaške vlade avionom Savezničkoj komandi i taj memorandum tamo predaje. Međutim od savezničkih vlasti bude uhapšen i interniran.

Sva se ova djelatnost slaže u potpunosti s mračnim ciljevima međunarodne reakcije, koja već tada, a naročito poslije, vodi bjesomučnu harangu protiv nove Jugoslavije i njenih naroda, traži okupaciju naše zemlje, izmišlja nerede i kaos u našoj republici, obećavajući »sigurnu« intervenciju i propast FNRJ. Tim svojim djelovanjem unosio je opt. Stepinac u zadnjem momentu zabunu među neobaviještene, od kojih je izvjestan broj uz teror i propagandu ustaša bježao u inozemstvo. Mnogo se od tih ljudi, koji su s razbijenim njemačkim i ustaškim bandama bježali u Sloveniju, i brzo spoznali prijevaru ustaša, vratilo natrag, rasuvši ono malo imovine koju su imali.

Sve ove mračne osnove razbili su naši narodi sa svojom Armijom, jer su svi ti planovi bili plod šačice zavjerenika, koji su kao izdajnici prezreni i odbačeni od naroda.

5. Opt. Stepinac, ostajući nakon oslobođenja u zemlji, provodi sistematski plan podržavanja nada da će se uskoro promijeniti »režim« (kako on to naziva) u FNRJ, kako će nastupiti skore promjene, kako će se vratiti u Hrvatsku Maček, a u Srbiju kraj Petar, kako će ustaše opet doći natrag itd. Opt. Stepinac nadalje harangira protiv narodnih vlasti i pravednih osuda narodnih sudova nad ustašama-svećenicima i ostalim ratnim zločincima nazivajući to progonom svećenstva, crkve i religije, te istrebljenjem hrvatskog naroda. Podstreknuti ovim njegovim držanjem, radom i izjavama, mnogi svećenici ustaše, te ustašama skloni svećenici i ostali protunarodni elementi prikupljaju i organiziraju ustaše koji se kriju pred narodnim vlastima, vrše među njima propagandu, te ih organiziraju i guraju na zločine ubijanja građana naše zemlje, pljačkanja njihove imovine itd.

Opt. Stepinac prima u nadbiskupskom dvoru 19. rujna 1945. ustaškog pukovnika i bivšeg glavnog ravnatelja za javni red i sigurnost Eriha Lisaka, a 17. rujna i 3. listopada 1945. prima dva pisma od ustaškog pukovnika i zapovjednika PTS-a Ante Moškova. I Lisak i Moškov u vrijeme najjače Stepinčeve djelatnosti u gore istaknutom pravcu dolaze iz inozemstva da organiziraju, aktiviziraju i povežu razasute križarske grupice. Stepinac prima 8. studenog 1945. ustaškog studenta-emigranta, koji mu iz Salzburga nosi »zavjet ustaša-intelektualaca« da će se i dalje boriti za oslobođenje hrvatskog naroda«, a prima i špijunku Lelu Sopijanec, koja u više navrata ilegalno preiazi u Trst noseći mu poruke. On odobrava i pokriva teroristički rad svoga tajnika Ivana Šalića i svećenika Josipa Šimečkog, koji podstreknuti ovakovim držanjem i djelatnošću opt. Stepinca zajedno s dr. Pavlom Gulinom i Josipom Crnkovićem stvaraju terorističku organizaciju koja se kao centralna povezuje s raznim terorističkim grupicama u zemlji i pomaže ove u svim vidovima.

Upravo u to vrijeme, pred izbore za Ustavotvornu skupštinu kad svi neprijatelji naroda nastoje svim sredstvima izazvati zabunu u narodu s najmaglovitijim nadama za neke skore promjene, znajući da će izbori pokazati pravu volju i raspoloženje naših naroda, katolički epi:skopat Jugoslavije, na biskupskoj konferenciji pod predsjedanjem opt. Stepinca, izdaje pastirsko pismo od 20. rujna 1945., koje lažno prikazujući stanje u našoj domovini hrabri ustaše i ostale izdajnike na vršenje daljih zločina. U tom pastirskom pismu, koje je puno laži i kleveta protiv naše republike, tvrdi se među ostalim, da su ustaše-svećenici, koji su radi najtežih ratnih zločina suđeni po našim narodnim sudovima, a jednako i drugi osuđeni ustaški zločinci nevini, i da se njihova krivnja sastoji samo u tome što su možda drugačije politički mislili. Kako daleko ide pastirsko pismo u lažima i nabacivanju ogavnim klevetama na naše narodno pravosuđe, vidi se najbolje odatle, što kao primjer uzornih svećenika, koji su nevini stradali, navodi opće poznate ustaše-koljače franjevce u Širokom Brijegu, za koje kaže »da su gotovo svi bili poznati kao protivnici fašističke ideologije«. U pastirskom pismu se dalje tvrdi da se katolička crkva u našoj državi otvoreno progoni. Ovakove i slične laži i klevete protiv naše republike drzak su izazov narodima Jugoslavije i provokacija na nacionalnu i vjersku mržnju s jedne strane, a s druge strane podstrek svim neprijateljima naše zemlje u domovini i izvan nje, a naročito ustašama u odmetništvu, koji su se prozvali »križarima«, da, vjerujući u intervenciju izvana, aktivnije proslijede svojim terorističkim akcijama protiv života i imovine naših građana.

Opt. Stepinac preko ustaša-svećenika i ustaških obitelji sakuplja lažne podatke o navodnom ubijanju ljudi po logorima i zatvorima, a jednako kupi i lažne podatke o izborima za Ustavotvornu Skupštinu FNRJ, te ih šalje u inozemstvo radi kampanje laži i kleveta protiv naše domovine. Nadbiskupski dvor, a naročito nadbiskupsko tajništvo, postaje stjecištem ustaša i ustaških obitelji, te raznih drugih izdajnika i neprijatelja naroda, koji svi tamo dobivaju lažne vijesti o stanju u zemlji i inozemstvu, te se na tom izvoru danomice napajaju uvijek novim lažima o skoroj propasti naše republike i skorom »povratku na staro«. Ovakove lažne glasine pronose ustaše i njihovi saradnici po cijeloj zemlji, a opt. Stepinac ostajući uporno na svojoj protunarodnoj liniji, stvara od svog nadbiskupskog dvora rasadnik takovih laži i kleveta protiv naše domovine Federativne Narodne Republike Jugoslavije.

Ovakovim djelovanjem počinio je opt. Stepinac slijedeća krivična djela:

-djelima pod 1) kriv. djelo iz čl. 2 i čl. 3 toč. 6 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države;
-djelima pod 2) kriv. djelo iz čl. 2 i čl. 3 toč. 3 istoga Zakona;
-djelima pod 3) kriv. djelo iz čl. 2 i čl. 3 toč. 4 i 6 istoga Zakona;
-djelima pod 4) kriv. djelo iz čl. 2 i čl. 3 toč. 6 istoga Zakona;
-djelom sakrivanja ustaške arhive, pokušavajući tako prikriti dokaze ustaških zločina, počinio je optuženi pored krivičnog djela iz čl. 3 toč. 6 navedenog zakona još i krivično djelo protiv pravosuđa;
-djelima pod 5) kriv. djelo iz čl. 2 i čl. 3 toč. 7 istoga Zakona, te krivično djelo klevete narodne vlasti i krivično djelo protiv narodne vlasti.

Sva gore navedena krivična djela iz Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države kažnjiva su po čl. 4 istoga Zakona.

Uslijed toga stavljam Sudu slijedeći

PRIJEDLOG

l. Da Vrhovni Sud Narodne Republike Hrvatske prije određenja glavne javne rasprave -u smislu na raspravi od ll. rujna 1946. u krivičnom predmetu protiv opt. Lisak Eriha, Šalić Ivana i družine usmeno stavljenog i obrazloženog prijedloga -donese odluku o spajanju ovog krivičnog predmeta protiv opt. Stepinac dr. Alojzija s krivičnim predmetom protiv opt. Lisak Eriha, Šalić Ivana i družine radi provedbe zaje-dničke rasprave;
2. da Vrhovni Sud Narodne Republike Hrvatske zakaže glavnu javnu raspravu, na nju predvede sve optužene i pozove njihove branioce i potpisanog Javnog tužioca;
3. da se provedu dokazi pobrojani u popisu, priloženom uz ovu optužnicu;
4. da se po završenoj raspravi i ocjeni svih dokaza donese presuda po zakonu.

OBRAZLOŽENJE

Najteži dani historije naših naroda nastali su okupacijom naše zemlje po njemačkim i talijanskim imperijalistima. Napadom na SSSR jasno je ocrtan put njemačkog svjetskog imperijalizma, da porobi čitav svijet, otme slobodu narodima, a male narode podjarmi i potpuno uništi.

Svom snagom i mržnjom bacili su se njemački i talijanski osvajači na našu domovinu i pomoću domaćih izdajnika ognjem i mačem počeli trijebiti naš narod. Borba koja se je započela u svijetu na čelu sa Sovjetskim Savezom protiv fašističkih napadača, dizala je široke narodne mase kod nas na sveti oslobodilački rat, pobjeda koja će donijeti narodima istinsku slobodu i bolji život. Smjelo se dižu narodi Jugoslavije, sve što je napredno, sve što voli slobodu i svoj narod, pomaže tu borbu i za nju se sve zalaže. Seljaci, radnici, narodna inteligencija, žene i omladina osjećaju da je to borba od ishoda koje zavisi dalji opstanak i život naših naroda i zato je prihvaćaju kao svoju i jedino spasavajuću. Uprkos strašnoj premoći okupatora, strašnim zločinima i teroru domaćih izdajnika, naši narodi vjerujući u snagu Sovjetskog Saveza i naroda Engleske i Amerike, ustraljali su u borbi od prvog do zadnjeg dana i oslobodili svoju zemlju sa svojim saveznicima dotukavši vojnički fašističku aždaju.

Sve one klike ranijih vlastodržaca, njihovi javni i tajni pomagači, svi oni koji su zazirali od naroda i pomagali svaki protunarodni režim, pljačkali i tlačili narod, koji su obnevidjeli od mržnje na narod, osjetili ,su vrlo dobro da se je započela borba koja će im donijeti kraj, ako narod pobijedi. Uz ovaj silni pokret i borbu naroda znali su oni vrlo dobro da im jedino okupator može osigurati i braniti položaje s kojih su vladali i stoga su na razne načine počevši od zvjerskih zločina ustaša do demoralizatorske propagande mačekovaca, pomagali okupatora protiv Narodno-oslobodilačkog pokreta i borbe.

Optuženi Stepinac u ovoj borbi i pomaganju okupatoru zauzima značajno mjesto i u svojoj fanatičkoj mržnji protiv svega što je narodno napredno i demokratsko, slijep i neosjetljiv da spozna promjene i snagu nove narodne države FNRJ, izdvojen s najužim svojim saradnicima sumanut od obećanja i harange međunarodne reakcije protiv naše, domovine dovodi mnoge, koji prema njemu, njegovu držanju i radu, određuju svoj stav, do stvaranja terorističkih križarskih grupica u našoj zemlji, koje su u razmaku njihove aktivnosti, t. j. jeseni 1945. g. izvršili mnoge zločine nad našim građanima.

Od prvog dana okupacije optuženi Stepinac pomaže okupatora i Pavelića da bi kvislinšku tvorevinu NDH prikazao kao božje djelo, »antemurale christianitatis«, čija naređenja treba izvršavati već kao božju volju. Citirat ćemo najznačajnije mjesto iz uvodnog članka dr. Vilima Nuka u »Katoličkom listu« od 11. VI. 1941. g. u br. 23. Evo toga mjesta:

»Počnimo s dvije dragocjene izjave naših prvaka u političkom i vjerskom životu. Zamjenik Poglavnika, vojskovođa Slavko Kvaternik ovako počinje na radiu proglas o uspostavi Hrvatske države:
»Hrvatski narode! Božja Providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu odredili su, da danas pred dan uskrsnuća Božjeg Sina uskrsne i naša nezavisna Hrvatska Država.«

Nadbiskup zagrebački preuzv. dr. Stepinac u svojoj okružnici kleru od 28. travnja o. g. (Katol. List br. 17.) ovako piše:

»I tko nam može zamjeriti, ako i mi kao duhovni pastiri dajemo svoj prinos narodnom veselju i zanosu, kada se puni dubokog ganuća i tople zahvalnosti obraćamo Božjem Veličanstvu? Jer koliko god i bilo zamršeno pletivo današnjih sudbonosnih događaja… ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu. »A domino factum est istud et est mirabile in oculis nostris – Bog je to učinio i oči su naše pune divljenja« (Ps. 117, 23). Nema sumnje, da su te dvije izjave došle doista iz dubine duše onih, koji su ih dali. No nije to tek fraza, nije to tek izljev časovitog raspoloženja. Ovdje mi je dokazati tezu, da je Božja Providnost povratila hrvatskom narodu nezavisnu i suverenu državu, jer on ima i u novoj povijesti Evrope ispuniti svoju zadaću kao »antemurale christianitatis.«

Nije li ova Stepinčeva okružnica, koja govori sama za sebe sve, još obrađena u uvodnom članku poluslužbenog glasila zagrebačke nadbiskupije, s brojnim izjavama optuženog Stepinca o lojalnosti ustašama i Paveliću, dovoljan dokaz kuda je tjerao optuženi Stepinac svećenike i kako se duboko povezao s okupatorom i njegovom tvorevinom »NDH«.

Optuženi Stepinac je još odlučniji ustaša i branič »NDH« u 1944. g. To lijepo svjedoči njegov govor ustaškim sveučilištarchna kada kaže:

»Hrvatski narod krvari za svoju državu i on će svoju državu uščuvati i spasiti. Svi pokreti protiv hrvatskoga naroda i hrvatske samostalnosti ne smiju nikoga obeshrabriti, već svatko mora još čvršće pristupiti obrani izgradnji države.«

S ovoga programa optuženi Stepinac nikada ne silazi, već preko poslanica i drugih okružnica završavajući s »pastirskim pismom« iz rujna 1945. g., taj program stalno razvija, podstrekavajući i obavezujući vjernike na protunarodni rad, a nakon oslobođenja naše, zemlje na terorizam križara.

Iz ovoga i svega drugog optuženog materijala i djela, koja je optuženi Stepinac učinio, vidi se da on nije ništa popuštao u svom ustašluku od prvog dana okupacije pa do kraja, već, naprotiv, da je još žešći neprijatelj naroda, branič ustaša i ustaške NDH i njihov podstrekač što je narodna pobjeda bliža, a ustaški zločini i izdaja veća. I preko groba »NDH« optuženi Stepinac ostaje njen zatočnik gurajući svećenike i ostale u avanture ustaško-križarskog terorizma sramoteći crkvu zločinima svojim i svojih svećenika.

Krivnju optuženog Stepinca za vrijeme okupacije nije potrebno naročito dokazivati. Iz niza pismenih i drugih dokumenata proizlazi da je optuženi vezao sudbinu crkve uz NDH i time stvorio osnovni preduslov da ogroman broj katoličkih svećenika aktivno učestvuje u ostvarenju njenog programa počevši od organizacije, njenih kotarskih poglavarstava, ustaških stožera, logora, milicije, vojske itd. pa do prekrštavanja, krvavih ubistava po logorima, ubijanja, pljačkanja i paljenja. Evo što kaže optuženi Stepinac u svom izvještaju papi:

»Po prirodnoj naravi stvari, ako Bog ne bi učinio neko veliko čudo, napredak katolicizma je najuže povezan s napretkom Hrvatske Države, njegov opstanak i njen opstanak, njezin spas – njegov spas … «

Krivnja optuženog Stepinca kao organizatora nasilnog prevođenja Srba na katolicizam u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini je potpuno dokazana. Ta »prekrštavanja« spadaju među najveće ustaške zločine i nasilja. Svima je bilo poznato tada, da su se ustaše uopće, a ustaše-svećenici napose, prijetili Srbima, ako ne prijeđu na katoličku vjeru, da će biti ubijeni, poslani u logore, otjerani sa svojih ognjišta i t. d. Nitko živ onda nije vjerovao i svima je bilo jasno da ustašama i Paveliću nije stalo do vjere već do nasilja i terora nad srpskim narodom. Svima je bilo poznato da su i prekršteni bili ubijani i proganjani, a u mnogo slučajeva, da je narod bio time domamljen u ustaška uporišta, gdje je masovno pobijen kao na pr. u Glini, Štikadi i drugdje. Svi su znali ono što optuženi Stepinac hoće da ne zna, da nitko u ono vrijeme nije dobrovoljno prešao na katoličku vjeru, već iznuđeno i s ustaškim nožem pod vratom. O tom Šimrak Janko, križevački biskup, kaže u zapisnik~ od 22. V. 1945. g. slijedeće:

»Vjera NDH naredila je svim pravoslavcima da moraju prijeći na katoličku vjeru, a u protivnom im se prijetila logorom. Nakon ovoga svijet se je mnogo preplašio i mnogi su prelazili na latinski obred. Mi smo ih primali u masama bez prethodnih vršenja formalnosti … «

Kada su neki svećenici htjeli provest  prijelaz tek nakon ispita slobodne volje i po svim propisanim kanonskim formalnostima i kada su neki činovnici sabotirali prevođenje, ministarstvo unutarnjih poslova »NDH« okružnicom od 16. IX. 1941. g. broj 34238 MUP/41 naređuje da se prevođenje što hitnije i bez formalnosti vrši. Tu okružnicu generalni vikar biskup Lach u specijalnom naređenju od 26. IX. 1941. g. br. 15964/41 šalje svećenicima; u kome im naređuje »da se zatraženi vjerski obredi što hitnije i bez zapreke obave«, i »da se slučajevi gdje bi bio primijećen rad organa državne vlasti protivan intencijama ove okružnice (misli onu ministarstva unutarnjih poslova -primjedba tužioca) dojave tom ministarstvu radi poduzimanja potrebnih mjera«.

U prihvaćanju, organiziranju i pomaganju tog zločina donesene su i »Rezolucije« i to 17. XI. 1941. g. na plenarnim konferencijama tzv. hrvatskog katoličkog episkopata izdate po predsjedništvu biskupskih konferencija u Zagrebu pod br. K. 253/41 s potpisom optuženog Stepinca.

Kazati će onda u točci 8. tih »Rezolucija« da se u katoličku crkvu mogu primati samo oni koji to hoće slobodnom voljom, u vrijeme kada je bjesnio ustaški pokolj i teror, ne znači ništa drugo nego kanone, crkvu, vjeru i sve zloupotrebljavati da se sakrije krvava istina. Ne samo to već to znači i prećutni podstrek ustaškim zlikovcima da nastave svojom zlo-činačkom rabotom.

I danas optuženi Stepinac opet govori o slobodnoj volji, tvrdi da su prelaznici imali slobodnu volju, da su glasine o nasilnom prekrštavanju priče i da se još ni danas ne može sigurno reći koliko je na silu pokatoličenih ostalo u katoličkoj vjeri.

Drskost i laž kojom se optuženi Stepinac služi odgovarajući na ova pitanja u istrazi, jasno govore da on još i danas bezočno brani ustaške zločine, pa i nakon izjava Mandića, Budaka i ostalih ustaških ministara pred narodnim sudom da je to bio naročito smišljeni Pavelićev zločin. Tu se vidi da je on ustaškiji od samih ustaških ministara.

Za koga se konačno vrše ta nasilja, i da bi rušenjem fašizma u našoj zemlji štetovali papinski i talijanski imperijalistički planovi lijepo se vidi iz izvještaja optuženog Stepinca od 18. maja 1943. g. upućenog papi u kojem se kaže:

»Mlada Hrvatska Država, rođena pod najtežim i najstrašnijim okolnostima nego ijedna država kroz više vjekova, očajnički se boreći za svoj opstanak, unatoč toga pokazuje u svakoj prilici, da želi da ostane vjerna njenim sjajnim katoličkim tradicijama i da osigura bolju i svjetliju perspektivu katoličkoj crkvi na ovom uglu zemlje. Nasuprot njezinim gubitkom ili fataInim smanjenjem hiljade najboljih vjernika i svećenika Hrvata rado bi žrtvovali sa radošću život, da bi spriječili ovu strašnu mogućnost  – ne bi bili samo izgubljeni oko 240.000 Srba  – pravoslavaca, nego bi bio uništen sav katolički živalj tih krajeva sa svim crkvama i samostanima.«

Optuženi Stepinac u istrazi kaže i brani se da je u pitanju nasilnog prekrštavanja stav njegov i episkopata odobrio papa. Takova obrana optuženog Stepinca ne znači ništa drugo nego to, da zločin ostane zločin i onda kada ga i papa odobri i blagoslovi i da za taj zločin treba pred narodnim sudom odgovarati.

Optuženi Stepinac je od pape imenovan vojnim vikarom »sine titulo« za Pavelićevu vojsku. Kakvi je to vojni vikar vidi se i po tom što je on »sine titulo«, a to znači da »NDH« de iure ne postoji i prema tome Pavelićeve ustaške i domobranske bande nisu priznate ratujućom vojskom. On imenuje svojim zamjenicima poznate ustaše-svećenike Vučetića i Cecelju.

Vojni dušobrižnici su bili brižno probrani ustaše-svećenici, koji su trebali politički zaostale, zavedene i primitivne ljude fanatizirati i osposobiti za ustaške zločine. Zato konkursisti za vojne svećenike moraju preko župnih ureda podnijeti molbu na ustaški stožer, koji mu daje potvrdu o nacionalnoj i moralnoj ispravnosti! Formular za ispunjavanje podataka ima između ostalih i ova pitanja: jeste li bili ustaša prije 10. travnja 1941. g., jeste li položili ustašku zakletvu, gdje i kada, ima li posebne zasluge za NDH  itd. Svi se ovi pozivi ustaškog ministarstva oružanih snaga, naređenja, raspisi i formulari štampaju u poluslužbenom glasilu zagrebačke nadbiskupije »Katoličkom Listu«, gdje na strani 499 iz 1944. g. biskup Lach u svojstvu generalnog vikara naređuje da se »u svemu nastoji izaći molbama vojnih vlasti u susret tako, da svagdje bude lijepi sklad i odnos crkvenih vlasti i oblasti hrvatskih oružanih snaga, što će sigurno odgojno djelovati na mladu hrvatsku vojsku«.

Ozbiljnu pažnju i brigu vodi Pavelić o vojnim dušobrižnicima znajući da će oni biti trovači ljudi razbojničkim ustaškim duhom. Prvi vojni dušobrižnici polažu prisegu pred Pavelićem, Kvaternik drži govor i veličajući zločine Pavelića kaže: … »U tom poslu Ti ovi naši svećenici pomažu … «.

Pavelić zahvaljujući se istom zgodom govori kako vojni dušobrižnici treba da u vojsci šire ustaški duh i moral, te kaže:

»Siguran sam da će naše potomstvo Vama svećenicima dugovati zahvalnost, da ste u prvu hrvatsku vojsku, u prve vojnike NDH unijeli zdrav duh,unijeli moral, unijeli poštovanje, unijeli bogobojaznosi pred svevišnjim, a odvažnost i hrabrost pred svakim neprijateljem, bilo vanjskim bilo unutarnjim.«

Kakav je lik vojnog dušobrižnika, neka služi primjerom ovaj karakterističan pasos iz govora vojnog dušobrižnika ustaškog satnika Šabića, koji on drži 12. XI. 1942. g. u Zagrebu na zakletvi »novačkih satova prometnih zdrugova ustaške vojnice«. Evo tog pasosa:

»Vjerujem da ste duboko svijesni ozbiljnosti dana koje proživ!jujemo,ozbiljnosti vremena koje danas borbu značio Polažući ustai§ku prisegu, Vi

ostajete ustaše sve do smrti… . .. Kao najsvetiji primjer održanja zakletve prema Poglavniku i domovini u cijeloj povijesti novih vremena spominjat će se ustrajnost i spremnost onih prvih prokušanih boraca i junaka, koji su nam sa Lipara i Janka Puste donijeli divne primjere čvrstoće i nepokolebivosti …

Polažući ustašku prisegu ponosni budite, jer time postajete članovi velike ustaške porodice, postajete suradnici, suborci i subraća našeg velikog Poglavnika,braća onih ustaša koji su spasili čast hrvatskog roda i imena, i koji su puškom, bombom i bodežom stigli tamo gdje im se neprijatelji naši nikada ni nadali nijesu!«

Dalje pasus iz govora oca Fra. Filipovića:

»Braćo ustaše! …. Mi znamo iz života da kad dajemo riječ da tu riječ moramo ispuniti, a osobito ako nas ta riječju dana obećanja vežu s odgovornošću. Ako riječ dajemo državnom poglavaru našem dičnom Poglavniku i našoj miloj NDH, onda moramo znati što nas zbog nepokoravanja čeka i ima da snađe … «

Zakletva se obavlja po ritualu propisanom u »Propisniku ustaše« § 29, čl. 8, koji glasi: »Prisega se polaže pred raspelom, odnosno Kuranom i dvjema svijećama ispred kojih leže bodež, bomba i samokres.«

Što su radili vojni dušobrižnici, znao je optuženi Stepinac što i sam u istrazi priznaje izjavivši da je primao referate od Vučetića i Cecelje. Karakterističan je iskaz vojnog duhovnika I. zbornog područja ustaškog pukovnika Vukelić Josipa, koji je dao pred istražnim vlastima 2l. VIII. 1945. g. u kojem među ostalim kaže:

»Poznato mi je da su ustaše činili razna bezakonja popalivši mnoga sela same Banije, a poznato mi je da su i ubijali, a njihovi saveznici na frontu bili su domobrani. Sjećam se da su dana 23. II. 1945. g. u selima Banije oko 400 domobrana popalili mnogo kuća i ubili mnogo naroda. Ovi domobrani su izašli iz Petrinje. Svoj glas nisam digao protiv toga klanja i paljenja, jer nisu digli niti drugi kao ni Stepinac … Toga dana išao sam lično sa domobranima u ratni pohod (akciju) kako mi je to bila dužnost.«

Evo to je fizionomija ustaškog vojnog vikara optuženog Stepinca, koji, iako nije formalno član ustaške organizacije, bdije nad ustaškom državom i njenim vojnim bandama.

U vezi s krivnjom optuženog Stepinca treba imati na umu da on ima rukovodeću funkciju kao predsjednik biskupskih konferencija među biskupima i da je svoju samovolju nametao visokome kleru vukući ga za sobom od Pavelićevih banketa do potpisivanja raznih poslanica, koje su pored sakralnog ruha bile običan ustaški fašistički pamflet. Optuženi voli tvrditi da je iznad politike, da sve stvari gleda sa stanovišta crkve i njene nadzemaljske misije, da je još 1935. g. zabranio svećenicima bavljenje politikom itd., što nije ništa drugo nego pokušaj da danas umjetnom maglom sakrije svoja zlodjela, da nametne diskusiju o progonu crkve i tako izbjegne od odgovornosti pred narodnim sudom za konkretna krivična djela. On voli govoriti o vječnosti crkve i to baš tada i ondje kada sav svoj autoritet najvišeg crkvenog dostojanstvenika zalaže za vječnost »NDH«, za branjenje ratnih zločinaca i za drske i blatne napade na junake i junakinje iz oslobodilačkog rata, narodne vlasti i sudove.

On crkvenu organizaciju u njenom ogromnom dijelu stalno od prvog dana okupacije do oslobođenja naše zemlje vodi protiv naroda i njegove borbe. Kada se kvislinške Pavelićeve bande raspadaju pod udarcima naše Armije, kada se raspada Mačekova HSS, kada se oslobađa naša zemlja, u njoj ostaje optuženi Stepinac s mnogim svećenicima-ustašama i njima sklonima s otvorenim neprijateljskim stavom i nastojanjima da čitavu crkvu, sve svećenike uvuče u borbu protiv naroda i njegove nove države.

Poslije zavjereničkih dogovora Pavelića, Mačeka i optuženog Stepinca pred oslobođenje naše zemlje o preuzimanju vlasti po optuženom do ponovne okupacije naše zemlje i povratka Mačeka i Pavelića, »što će naskoro uslijediti«, optuženi Stepinac u zemlji ostaje centralna kvislinška figura oko koga se kupe i prema kojoj okreću svoje poglede svi narodni neprijatelji počevši od švercera i crnoburzijanaca, ustaških žena i udovica, pa do križarskih razbojnika u šumi.

Optuženi Stepinac je obnevidio od mržnje prema narodu, njegovoj vlasti i državi FNRJ i od toga ne vidi ogromnu snagu naroda i naše republike. Međutim, toliko je obnevidio od ljubavi prema ustaškim zločincima i križarskim razbojnicima, da na upite je li znao što se događalo u Jasenovcu i što su »križari«, odgovara da ništa ne zna, jer nije lično vidio, a informacije iz druge ruke, da su nesigurne.

Informacije iz druge ruke, a to je istina i stvarnost, za njega ništa ne znače, dok su ustaške laži i podaci sakupljeni od ustaša i špijuna o stanju u logorima, presudama narodnih sudova u ljeto i jesen 1945. g. te slični podaci o izborima za Ustavotvornu Skupštinu za njega iz autentičnih izvora i tim podacima opskrbljuje naše neprijatelje u inozemstvu za njihove »vijesti« iz Jugoslavije.

On u svojoj zaslijepljenosti ne videći poraz fašizma u svijetu, snagu i pobjedu naše demokracije, vjeruje u povratak i obnovu NDH, i to brzi povratak i brzu intervenciju nekih stranih imperijalista, pa je zato toliko drzak, neoprezan, dapače i otvoren uprkos tome što malo govori. Nijednu on biskupsku konferenciju u »NDH« ne održava bez dogovora s ustašama, nijedna poslanica ne izlazi bez dogovora, cenzure, a neke i bez narudžbe Pavelića. Dakle vidi se najuža saradnja u koju gura optuženi Stepinac i visoki kler i čitavu crkvu, iako pri tom vrlo dobro zna da »NDH« de iure od Vatikana nije priznata, da papa ne će da primi Pavelića kao suverena, već kao privatnu osobu i da se razni crkveni poslanici u Rimu tuže kako ih se u Vatikanu stalno ponižava. Te poslanike u Vatikanu kore kao predstavnike onih koji u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, čine nečuvena zvjerstva, a optuženi Stepinac je upravo onaj koji hvali i pravda ustaše pred papom. Na njegova zalaganja daje papa priznanje Paveliću i ustašama izrazima »antemurale christianitatis« i »zid na Drini«.

Optuženi Stepinac naročito voli isticati kako je on za sređivanje odnosa između crkve i države, za iskrene pregovore itd.. Tu je optuženi zločinački neiskren, jer on traži državu tipa NDH, traži da se ratni zločinci ne kazne, on ne će narodne sudove, on ne će narodne vlasti, on ne će bolji život radnika i seljaka. On priča kako je narod za njega. Da vidimo gdje i kad je to bilo. Odmah pada napamet poznata bistrička procesija u kojoj je šaka ustaških bandita i fašističkih provokatora provocirala miran narod poklicima Paveliću, ustašama i slično.

Optuženi Stepinac to smatra podrškom naroda i na svršetku te procesije umjesto da se ogradi i raskrinka pokušaj ustaških razbojnika da vjersku manifestaciju zablate, on drži govor u kojem napada narodnu vlast i time ne samo da odobrava ispade provokatora, već njih i njima sklone podstrekava na dalje protunarodno djelovanje. Ta je »procesija« i stav Stepinčev bio jasan putokaz ustašama svećenicima i svima fašizmu sklonim ljudima, što im treba raditi.

Mnogi svećenici su ovako direktno gurnuti u zločine protiv naroda te zbog tih zločina izvedeni pred sudove, gdje su priznali svoje zločine i gdje im je krivnja dokazana.

Da se optuženi Stepinac kao nadbiskup i najodgovorniji crkveni funkcioner zaista brinuo za čistoću crkve i za obranu poziva svećenika sam bi i narodnim vlastima najenergičnije branio crkvu i čistio svećeničke redove od zločinaca. Što, međutim, radi optuženi Stepinac? On se uprkos istini i dokazima baca na narodnu vlast i sudove, da bez razloga sude i progone svećenike, on u progonu zločinaca vidi progon crkve, svećenika, časnih sestara idt. On u ukidanju nekih konfesijskih škola vidi napad na vjeru i slobodu, iako su te škole bili odgojni zavodi fašista. Jednom riječju, njemu sloboda crkve, vjere, vjeronauka itd. znači slobodno činiti zločine protiv naroda, slobodno kočiti narod u njegovu napretku, a sve pod vjerskim parolama blateći time i samu vjeru.

Njemu dolazi Lisak, i on ga prima, prima pisma Moškova, prima »zavjet« ustaša-intelektualaca iz Austrije na borbu do kraja, prima razna pisma i poruke križara iz šume, preko špijunke Lele Sopijanec konspirira sa Trstom, nalaže svom tajniku, optuženom Šaliću, da provjeri pouzdanost optuženog Gulina, delegata Moškova, nalaže mu da primi optuženog Lisaka i da mu isporuči njegov odgovor, a optuženom Šimečkom daje direktivu preko župnika Kolesarića da se ne vraća u Zagreb, kada se ovaj skriva ispred narodne vlasti zbog svoje terorističke križarske djelatnosti itd. i time direktno učestvuje u stvaranju i radu terorističke organizacije koja udara svoj štab u nadbiskupskom dvoru.

On zna za blagoslov križarske zastave, shvaća značenje tog akta i ništa drugo ne čini već upozorava optuženog Šarića i Šimečkog na opreznost. Nije to više nadbiskup, već najodgovorniji teroristički konspirator.

Sve ovo naprijed navedeno vide, čuju i znadu ustaše-svećenici, vide to svi svećenici, vidi to sav narod i tko nema vjere u pobjedu dobra nad zlim, u pravednost i snagu narodne stvari, svaki onaj koji je stran i nema vjere u svoj narod i volje da s njim ide, pada pod kobni utjecaj optuženog Stepinca. Odmetnici u šumama, ustaški emigranti u inozemstvu dobili su takvim stavom i djelovanjem optuženog Stepinca nade i podstrek ne da se kane svog starog puta, već, naprotiv, da idu dokraja.

Uz ovo svi dobro znaju da je optuženi Šalić tajnik nadbiskupa i jasno je da one križarske veze iz čitave zemlje koje idu preko Šali ća, jasno govore da su svi oni koji to znaju, morali biti uvjereni da to ne može optuženi Šarić raditi bez izričitog ili prećutnog pristanka i podstreka optuzenog Stepinca.

»Pastirsko pismo« iz godine 1945. svećenici šalju u šumu »križarima«, i time jasno određuju njegovu namjenu i karakter. Ako se pažljivo analizira odgovor optuženog Stepinca u istrazi, gdje on kaže da snosi odgovornost, ako je kojeg svećenika sablaznilo »pastirsko pismo«, te ako je Šalić prebacivao ustaše u šumu, da svatko odgovara za sebe, a episkopat (Stepinac u stvari) ostaje kod svoga, dolazi se na temelju činjenica iz ovog procesa do slijedećeg zaključka: Iako je »pastirsko pismo« sablažnjavalo ljude tj. podstrekavalo ih na križarsko-terorističku djelatnost, iako su optuženi Šalić i drugi ustaše-svećenici i njima slični organizirali, pomagali i podržavali teroriste, to se optuženog Stepinca ne tiče. On će uporno i dalje po svojoj savjesti – na koju se često poziva – i dalje tvrditi, da se takovi svećenici bez ikakvog razloga, na pravdi boga, progone, da je to progon crkve i vjere, a ne progon zločinaca. Dapače, on će i dalje drsko tvrditi da on svemu tome nije ništa kriv.

Optuženi je onaj osnovni podstrekač koji u jesen 1945. g. s »pastirskim pismom« najavljuje svima da je on centar oko kojeg treba da se kupe svi narodni neprijatelji.

U to vrijeme oformljuje se i Šalićeva centralna grupa za koju se vežu na ovaj ili onaj način druge grupice križara u čitavoj zemlji. Dolazi Lisak, Moškov, prebacuju se pojedinci i grupice ustaša iz inozemstva, niču terorističke križarske organizacije na čelu s ustašama-svećenicima kao npr. u Sl. Brodu pod vodstvom župnika Brajković Slavka, Kristek Vendelina i Haubrih Josipa, svećenika, u Varaždinu s kapelanom Gazivoda Dragutinom, redovnikom Lukša Josipom i fra Kolenko Ivanom, u Klanjcu s gvardijanom Bastom, u Osijeku sa svećenicima Đerkeš Gilbertom i . Posavec Kerubinom, u Dalmaciji s don Ramljak Metodom i fra Gavrom Bedricom, u Karlovcu sa svećenikom Ivanom Sudićem, u Sinju sa svećenikom Džakula Matom i fra Medvid Bernardinom, u Bjelovaru sa svećenikom Sukner Josipom; u Kninu s fra Samardžija Ivanom, u Sarajevu s fra Čondrić Ivanom i u Tuzli s fra Josić Ljudevitom.

Uza sve to optuženi Stepinac u istrazi kaže da mu je savjest mirna i da svaki svećenik treba odgovarati sam za sebe. Gluh je na izjave tih svećenika, na njihovo više ili manje iskreno kajanje pred narodnim sudom da ih je baš njegovo držanje i rad, njegovo »pastirsko pismo« njegovo najavljivanje skore promjene itd., navelo na saradnju s »križarima« i na zločine protiv naroda.

Treba istaći ovdje da je bapšenjem Lisaka, Šalića i njihove grupe, razbijanjem centra, vidno splasnula propaganda, aktivnost i razmah ustaško-križarskih grupica u čitavoj zemlji te njihova povezanost sa svećenicima.

Optuženom Stepincu vrlo dobro je poznato da je bilo u »NDH« oko 150 tzv. vojnih dušobrižnika od ustaša naročito probranih, da je bilo preko 30 svećenika dosada utvrđenih špijuna Gestapoa, UNS-a itd., na desetke ustaških raznih funkcionera, na desetke tokom 1945. g. organizatora »križara itd. i uprkos tome optuženi Stepinac u svojoj poslanici iz marta 1945. g. kaže da su to oni »nevini hrvatski katolički svećenici od kojih je veliki broj živio upravo svetim životom«.

Na istom mjestu kaže optuženi Stepinac za ovakove zločince da su suđeni protupravnim osudama »osnovanim na fiktivnim krivicama«.

Kada danas u istrazi optuženi Stepinac kaže da će bog suditi Paveliću, Didi Kvaterniku, Luburiću i ostalim krvolocima, ne znači to ništa drugo nego još i danas prikrivati njihove zločine i »NDH«, koju je on tako zdušno pomagao.

To je pokušaj osporiti narodnom sudu da sudi krivcima za rat, osporiti našem narodu da radi ono što rade svi slobodoljubivi narodi izvodeći fašističke krivce za rat i kvislinge pred sudove.

Optuženi u istrazi kaže da ni jedan sud u drugoj zemlji ne bi mogao suditi njega i svećenike ni po međunarodnom ni po božjem i naravnom pravu. Međutim optuženi Stepinac treba prije odgovoriti u kojoj je drugoj zemlji bilo toliko svećenika ratnih zločinaca kao kod nas i čijom krivnjom?  Dalje optuženi Stepinac je zaboravio na »odluke« velikih saveznika o kažnjavanju ratnih zločinaca. I, konačno, da je naš narod u ovom ratu pobjednik, da je stvorio svoju vlast i državu, da je naša država priznata od Saveznika i Vatikana, da je naš narod bez obzira što se drugdje radi odlučan i ima pravo da izvede pred narodni sud sve one koji moraju položiti računa o svom radu i kazati što su radili dok je narod nadčovječanskim naporima vodio borbu protiv njemačkih i talijanskih fašističkih imperijalista i kovao svoju sudbinu.

Da bi sakrio svoja krivična djela i prebacio krivnju na drugoga, optuženi Stepinac, klevetnički se nabacujući na našu državu i narodnu vlast, tvrdi da se radi o sporu crkve i države, o ideološkoj i principijelnoj borbi u kojoj on ne odstupa od kanonskih i religijskih načela. Međutim iz ove dokumentirane optužbe kao i iz izjava mnogih ustaša-svećenika pred sudom, a naročito optuženog provincijala dr. Martinčića, vidi se da njihova krivična djela kao i optuženog Stepinca nemaju ništa zajedničkog s obranom kanonskih, religijskih i crkvenih dogma, već da su to krivična djela protiv naroda, njegove političke, lične i imovinske slobode, za koja sude narodni sudovi građanima naše Republike.

Dakle ne radi se ovdje o progonu katoličke crkve, njenih svećenika i vjernika, već o krivičnom progonu protiv optuženog Stepinca, koji je kao izdajnik našeg naroda pomagao okupatora, s Pavelićem i ustašama najuže surađivao protiv Narodno-oslobodilačke borbe, gurajući naše narode u građanski rat i bratoubilačku borbu, a nakon oslobođenja učestvovao, podstrekavao, pomagao, sokolio , podržavao raspršene ustaške ostatke, koji su kao »križari« do svog istrebljenja učinili mnogo zločina. Zbog svega toga čitav naš narod, koji hoće mir, rad, napredak i slobodu u svojoj zemlji, traži da se optuženi Stepinac s ostalim optuženima po zasluzi kazni.

Smrt fašizmu -Sloboda narodu!

 

JAVNI TUŽILAC

NARODNE REPUBLIKE HRVATSKE

Jakov Blažević

 

 

(nastavak…)
Preslušavanje opt. Stepinca
Opt. Stepinac na križarskoj proslavi
»Te Deum« za Pavelića .
Opt. Stepinac prisustvuje priredbama ustaša
Masovno prekrštavanje Srba . . ~ .
»Prekrštavanju« prisustvuju naoružani ustaše
Step5.nac traži od Pavelića »srpski samostan«
»Na korist i blagodat NDH … «
Vojni vikar Pavelića
Zločini svećenika ustaša . .
Stepinac daje pomoć Nijemcima i ustašama
Ustaša Ivo Bogdan sastavlja biskupsku poslanicu
euvanje ustaške arhive u nadb:skupskom dvoru
Stepinac je znao da dolazi Lisak “
Stepinac se ne sjeća, opt. Salić se sigurno sjeća
Opt. Stepinac bio je za kolektivnu odmazdu
Ustaška okružnica protiv Židova službeno se čita po crkvama
Izvještaj papi u Rim
Agent GESTAPO-a PIO Stepincu je »bo>žji čovjeik«
Vez.e s Kvaternikom . . , .
Gulin u nadbiskupskom dvoru
Laži u pastirskom pismu
Stepinac zamjenik Pavelića
Biskupska poslanica djelo je ustaša
str.
219
233
236
240
242
251
264
264
266
275
277
281
284
287
290
294
296
298
324
332
‘334
338
343
354
„Nakon što je Stepinac odležao tek 5 godina, bio je interniran u rodno mjesto Krašić i tamo umro 10. februara 1960. od leukemije. Ako je itko zaslužio deveti krug pakla, onda je to on.

Međutim, za našu zvaničnu kaptolsku gospodu, s kojom s toliko obzira i takta postupamo, taj ratni zločinac je: „Blagopokojni Pastir velikih nakana”, „kojem su na srcu crkva složna u ljubavi, mir i pomirenje medu narodima i bolji svijet bez nepravde, mržnje i osvete.” (Iz okružnice kardinala Kuharića od 18. I 1985. kojom traži da se u svim crkvama zagrebačke nadbiskupije održi misa zadušnica za ratnog zločinca povodom 25-godišnjice njegove smrti). On je neumorni zaštitnik čovjeka” koji je ,,s iskrenim rodoljubljem tumačio pravo hrvatskog naroda na dostojan život u miru, slobodi i pravednosti”, on se „zauzimao za prava i dostojanstvo svake ljudske osobe” bez obzira na nacionalnost, vjeru i opredjeljenje”, „neprolazni etički principi bili su stijena na kojoj je stajao kao svjetionik” i napokon ,,on je najhrabriji biskup Evrope onog tragičnog vremena” (iz „prigodne homilije” kardinala F. Kuharića u zagrebačkoj katedrali istim povodom).“

Jakov Blažević, Predgovor ,V.Novak Magnum Crimen, 1986

Divide et impera.

Spram stranih i inostranih tuđinskih hipoteza i shema, koje su taj živi, ranjeni organizam („hrvatski”) uvijek ponovo razrezivali oštrom britvom svojih interesa, mi smo sveukupnoj našoj inteligenciji govorili, da za hrvatski narod nema drugog rješenja nego da se odredi i koordinira spram ostalih balkanskih naroda, a naročito spram srpskog i da u solidnoj zajednici s njima pristupi preispitivanju svojih takozvanih zapadnjačkih i latinskih kulturnih predrasuda i obmana. U prvom redu mi smo to govorili našem visokom kleru i gospodi biskupima: vjerujte, gospodo, što hoćete i kako hoćete, ali ne vjerujte, da vam mi vjerujemo da vi vjerujete u interesu našeg naroda. Vi vjerujete u interesu Vatikana, a Vatikan je dosljedan i hladnokrvan neprijatelj našega naroda.”

M. Krleža „Republika” 1947. br. II 767

 

 

 

 

 

 

 

Facebook komentari

Vesna Nikolić

Provjeri i ovo

Dok jedna baba kroči drumom, druga gluma šumom

  …a didaci se na pragu veleizdaje probijaju kroz neprohodne šikare korupcije Ili je to …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

17 + 18 =