Početna / Istaknuto / Otkud Beogradu ta silna „moć“?

Otkud Beogradu ta silna „moć“?

slika20pume_kninrat.preview

Dakle, slavimo VRO „Oluja“ „majku svih bitaka“, „najveću bitku u hrvatskoj povijesti“, „bitku u kojoj smo do nogu potukli treću komunističku i četvrtu vojnu silu u Evropi“, što mari što te države ni njene vojne sile, pa ni rata, već više od tri godine nije bilo, nećemo sad valjda cjepidlačiti, „veličanstvenu oslobodilačku operaciju“ istinaibog bez ijedne bitke, a u tom našem slavlju nitko nam se pridružiti neće, pa niti iz puke pristojnosti …

Beograd je ne prvi puta podigao graju proglašavajući „veličanstvenu“ VRO „Oluja“ “najvećom operacijom etničkog čišćenja na tlu Evrope poslije 2. Svjetskog rata“, najavljujući da će svako eventualno sudjelovanje vojnika drugih zemalja u svečanom mimohodu HV organiziranom povodom 20. obljetnice „Oluje“, smatrati uvredljivim za Srbiju.

I zamislite, svi se preplašili te galame iz Beograda, neki koji su obećali doći su svoje sudjelovanje otkazali, a drugi su pozive jednostavno odbili. Zamislite članice tog moćnog NATO-a preplašili se „prijetnji“ upućenih iz Beograda, pa se povukli.
U čemu je ta silna moć kojom Beograd raspolaže?

Pa u tome što je njihova definicija „Oluje“ uglavnom točna, ako je mjerimo njenim posljedicama; iseljavanjem oko 250.000 krajinskih Srba, brojnim stravičnim zločinima uglavnom nad starčadi koja je povjerovala Tuđmanovim pozivima i nije se iselila, pljačkom imovine, paljenjem i uništavanjem kuća i gospodarskih objekta izbjeglih Srba.
Da, da poslije „veličanstvenog“ prolaska novovjekih „Trenkovih pandura“ ostala je „spaljena zemlja“, Šuškov naputak da treba „uništiti sve kako se Srbi ne bi imali kamo vratiti“ je gotovo u cijelosti proveden.

To je ono što smeta naše prijatelje i saveznike iz NATO-a, a ne strah od reakcija iz Beograda.
Smetalo je to i prije pa na dosadašnjih 19 proslava godišnjica „Oluje“ nitko nam se nije pridružio u slavlju, a mi se pak pravimo ludi i nikako da se zapitamo, koji je to vrag da tolike godine nitko neće s nama podijeliti radost oslobođenja, već naravno dižemo kuku i motiku protiv srbijanskog rogoborenja, jer kao naši saveznici iz NATO-a upravo strepe od Srbije, pa se ne usude ni u Knin, ni u Čavoglave, ni na svečani mimohod u Zagrebu, inače potreban kao i treće oko u glavi …

Zar mi zaista u našoj povijesti nismo imali baš nikakvog događaja, pa ni vojne pobjede u nekoj od bitaka koje bismo slavili nego se dohvatismo i više nego problematične „Oluje“ inače legitimne i legalne operacije hrvatskih OS u cilj slamanja oružane pobune jednog dijela hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, neovisno o tome kako je i zašto do te pobune došlo?
Dotle je sve u redu, ali sve što slijedi ostat će obilježeno iseljavanjem 250.000 Srba i brojnim zločinima koje su počinile hrvatske snage tijekom same operacije i neposredno po njezinom okončanju.
Tu ne pomažu priče o tome kako su se Srbi sami iselili zato što nisu prihvaćali nikakvu hrvatsku državu, jer ta priča ne može izdržati pitanje, zašto se onda nisu iselili prije, dakle neposredno po međunarodnom priznanju RH u njenim avnojskim granicama i njenom prijemu u OUN, onda kad je bilo sasvim jasno da nikakve promjene granica silom ne dolaze u obzir.
Za brojna ubojstva sa čijim se brojem licitira s obje strane, pljačku, palež i uništavanje imovine biblijskih razmjera doslovno nikakvog opravdanja nema.

E zato nam gosti ne uveličavaju naše proslave godišnjica „Oluje“ u Kninu, a ne radi toga što se boje „moćnog“ Beograda.
A zato, a ne radi Beograda, bi bilo pametno i ne slaviti „Oluju“.
Pa bar da smo smogli snage i procesuirali brojne počinitelje zločina, ali kako ćemo kad ih prikazujemo herojima, a samu operaciju oslobodilačkom, premda se teritorij pod kontrolom pobunjenika ni prema kojoj definiciji ne smatra okupiranim, već smo privremeno nedostupnim.

Što bismo onda mogli slaviti, ako ne bismo slavili „Oluju“?

Znamo mi za „velike pobjedonosne bitke“ u našoj povijesti poput one veličanstvene pobjede nad Tatarima na Grobničkom polju 1242., čiju smo 750. obljetnicu po nalogu „poviestnika“ proslavili 1992., koja ali ima jednu jedinu manu, naime nikad se nije odigrala, one velike Tomislavove pobjede nad Bugarima, negdje u Bosni neznano ni gdje ni kad, a nije sigurno ni je li „moćni“ kralj Tomislav uopće postojao, Sisačke bitke iz 1593. u kojoj istinaibog je izvojevana pobjeda nad Turcima, ali bitku su vodili i dobili Nijemci …
Krbavsku bitku iz 1493., u kojoj su iako mnogobrojnije hrvatske snage pretrpjele stravičan poraz, nema smisla slaviti, jednako kao ni Bitku za Vukovar iz 1991., koja je usprkos „slamanja zuba JNA“ bila tek veliki vojnički poraz …

Istinaibog imamo mi i što i koga slaviti i blistavu pobjedu koju smo izvojevali kao članica antifašističke koalicije i državnika svjetskog glasa koji je za one izvan Hrvatske u pozitivnom smislu obilježio 20. stoljeće i pred kojim su, kako je to svojedobno nadahnuto rekao Behgjet Pacolli i Brežnjev i Nixon stajali u stavu „pozor“.
Ali to zaista veličanstveno i nesporno mi slaviti nećemo, mi ćemo slaviti nekakve ridikulozne VRO i likove, zapravo luđake koje ćemo proglašavati „očevima domovine“, registriranog duševnog bolesnika Antu Starčevića koji je umro u duševnoj bolnici kao potpuno lud čovjek, „stvarateljima države“ Franju Tuđmana, koji je po svemu sudeći bolovao od nasljednog oblika shizofrenije, kojega je naslijedio od oca koji je u trenutku duševnog rastrojstva ubio Franjinu maćehu i sebe, za kojeg glasine kažu da je umro kao potpuno lud, nekakvim „spasiteljima“ poput bana Josip Jelačića, koji je također umro kao potpuno lud u umobolnici.
Da onoga suradnika najmonstruoznijeg režima i ne spominjem, kojeg svom silom želimo proglasiti svecem, pa ako se to dogodi, onda ćemo mi jedini imati sveca genocida.

Znači preostaje nam tek slaviti „Oluju“ u kojem slavlju, dobro znajući da mi zapravo slavimo „traktorijadu“, nam se upravo radi te „traktorijade“, a ne radi srbijanskog rogoborenja, nitko neće pridružiti.

Po našim „stvarateljima države“ ispada da mi ne smijemo odustati od proslave „Oluje“, neovisno o tome što i drugi, a ne samo Srbijanci, drže da se radilo o etničkom čišćenju, jer onda i ne bismo imali što slaviti, jer ono što nas jest proslavilo naša politika slaviti ne želi. Toga se sjećaju samo prigodno kao i naša predsjednica prilikom svojeg posjeta Izraelu. Za domaće potrebe je ona pokroviteljica fašističkih i klerofašističkih derneka na Bleiburškom polju i kod jame Jazovka.

 

Piše: Mijo Vinceković


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

SRP Konferencija za medije: Porezna reforma

Porezna reforma Dugo najavljivana i pripremana porezna reforma neće i ne može riješiti egzistencijalne probleme …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

10 − nine =