Početna / Istaknuto / Ovo danas je gora ustašija nego ona iz 1941

Ovo danas je gora ustašija nego ona iz 1941

Velimir Bujanec iz mladih dana
„Ovo danas je gora ustašija nego ona iz 1941.“

Rečenica je koju je u ponedjeljak navečer po povratku s prosvjeda u tramvaju svojoj prijateljici izgovorila jedna vremešna dama.

I bila potpuno u pravu.

I više nego u pravu, jer tu čak ni bilo kakvog mjesta sumnji i čuđenju niti ima niti može biti.

 

Naime ustaštvo davne 1941. gotovo nikakvo uporište u hrvatskom narodu nije imalo, jer je i na izborima 1939. političko krilo ustaškog pokreta, frankovci, prikupilo tek oko 2 posto glasova.

 

Danas pak ta opcija, nakon Tuđmanovih intervencija u ocjenu karaktera tzv. NDH, prihvaćanja promocije fašizma kao prava na drugačije mišljenje, nasrtanja na antifašizam, najprije verbalnog a potom i tvornoga (rušenje i uništavanje spomen-obilježja antifašističkoj borbi), proglašavanje antifašističkih boraca borcima za Jugoslaviju, a ustašama borcima za Hrvatsku, priznavanje bivšim kvislinzima jednakih prava na povlaštenu mirovinu kao i antifašističkim borcima, izostanak osude ustaškog režima u udžbenicima i nastavi povijesti, uporno širenje povijesnog revizionizma, u čemu prednjače neki profesori povijesti, ali i visoki prelati Crkve u Hrvata, relativiziranja ustaških zločina, a poslijeratno kažnjavanje zločinaca iz kvislinških redova, posebno onaj dio izvan pravnog sustava proglašen je, umnažanjem broja stradalnika, mega-zločinom nad hrvatskim narodom, uživa podršku gotovo trećine hrvatskog nacionalnog korpusa.

 

U „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“, što je izvorno ustaški program posebno zagovaran od Vjekoslava Maksa Luburića, jednako kao i „pomirba“ sinova ustaša i partizana, Tuđmanova paravojska kreće uz pjesmu o „Juri i Bobanu“, a pripadnici HOS-a i u crnim odorama sa ZDS i drugim ustaškim oznakama, što je prestalo tek nakon najozbiljnije prijetnje sankcijama koju je MZ uputila Tuđmanu. Ni HOS ni njegovi osnivači nisu radi otvorenog ustaštva sankcionirani, već su njegovi pripadnici samo integrirani u HV.

 

Svakogodišnja ustaška i klerofašistička divljanja na Bleiburškom polju, financirana iz državnog proračuna pretvorena su u masovna „hodočašća“ radi komemoracije „pokojnoj“ kvislinškoj tvorevini tzv. NDH, a ne nekakvim žrtvama, a pogotovo ne nevinim, naprosto zato što tamo nitko nije pao kao žrtva, a najmanje nevina, „povampirenih“ komunista, odnosno „četnika preobučenih u partizane“. Uz bok Bleiburgu stoji i „komemoriranje“ kod jame Jazovka ali i na još nekim „stratištima“. O misama za poglavnika ne treba trošiti riječi.

 

Brojnim ulicama i trgovima davana su imena ustaških „velikana“, formacije HOS-a nosile su imena „proslavljenih“ ustaških zločinaca, u Slunju je čak podignut i spomenik Juri Francetiću, istinaibog kasnije uklonjen, na spomen-obilježjima poginulim pripadnicima HOS-a koči se ZDS, što državne dužnosnike uopće ne smeta. U Zadru je osnovana Udruga za ustaše, bojovnike i domobrane …

 

Sve vrijeme od Tuđmanovog dolaska na vlast sustavno se nasrće na antifašizam proglašavajući antifašizam zločinačkom ideologijom, pritom posebno „stradava“ Tito kao nesumnjivi simbol antifašističke borbe u svjetskim razmjerima. A da je tome tako i da svijet i prepoznaje Tita kao takvog, dajući mu počasno mjesto u povijesti, kao osobe koja je u pozitivnom smislu obilježila 20. stoljeće, s kojega ga ne mogu svrgnuti ni svi fašisti, klerofašisti i ustaše, ni svi bildovi i dailymaili ovog svijeta. Da tome nije tako, ne bi se na proslavi 70. obljetnice savezničkog iskrcavanja u Normandiji na video-zidu uz lidere antifašističke koalicije i proslavljene savezničke zapovjednike i komandante Crvene armije prikazivala i najduže zadržala upravo Titova slika. Za jednog generala de Gaullea tamo nije bilo mjesta.

 

Za bujanje fašizma u Hrvatskoj su najodgovorniji upravo antifašisti, koji su šutjeli onda kad se šutjeti naprosto nije smjelo. Opravdanja za njihovu šutnju gotovo da i nema, osim ako nisu vjerovali „antifašističkom borcu“ Franji Tuđmanu i Ivici Račanu da će oni štititi antifašističke tekovine ugrađene u temelje hrvatske državnosti. I to dok je Franjo Tuđman izmjenjivao poljupce s Ivom Rojnicom u Argentini, a bivše domobrane uvjeravao da je shvatio kako je u 2. Svjetskom ratu bio na krivoj strani. Na Ivicu Račana ne treba trošiti riječi, on ideološkog opredjeljenja teško da je imao, jednako kao ni čvrstog vlastitog stava o bilo čemu. Samo nije vrag da to u redovima antifašista baš nitko nije uočio.

Osnivanje Antifašističke lige Republike Hrvatske ulijevalo je nadu da će se hrvatski antifašisti organizirano i djelotvorno suprotstavljati bujanju fašizma i klerofašizma, što je očito ostalo samo na nadanjima.

Pitam se gdje je Antifašistička liga RH danas, kad bi se njen glas trebao čuti i više nego onaj Radničke fronte i usudim se reći i više nego ičiji drugi? Zar ni nakon 25 godina potpune hibernacije antifašista nije vrijeme da se konačno čuje jasna i nedvosmislena osuda stanja u RH iz antifašističkih redova?

Ako pak iz Antifašističke lige ne kane dići svoj glas ni danas, pitam ih kad onda kane i kane li uopće?

 

Ne bude li s te strane najenergičnije reakcije, onda je bolje da se Antifašistička liga RH samoukine i raspusti, jer ovako kukavičkim i kunktatorskim nečinjenjem samo sramote časno antifašističko ime.


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Mržnja prema boljoj prošlosti

Postoje mnoge nelogičnosti u vremenu i prostoru kojem živimo. Političke stranke i gospodarsko-društveni sustav su …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

nine + 9 =