Početna / Intervjui / Pašk Kačinari: Moj program za spas Hrvatske iz neoliberalanog robovlasništva

Pašk Kačinari: Moj program za spas Hrvatske iz neoliberalanog robovlasništva

pask

 

Zagrebački zlatar i poznati zviždač Pašk Kačinari, čovjek koji na sudu dokazao da je Zagrebačka banka još uvijek u vlasništvu Hrvatske države, te koji više od 15 godina – predano i dokumentirano – radi na raskrinkavanju bankarske pljačke na području čitave bivše Jugoslavije, ovoga puta, umjesto otkrića i dokaza, javnosti donosi rješenje za izlaz iz tmurne ekonomske sadašnjice.

Program pod nazivom ‘Pravedna ekonomska reforma’ na kojem je s nekoliko suradnika radio više od pet godina, prema njegovim riječima, mogao bi u samo šest mjeseci potpuno promijeniti krvnu sliku hrvatske ekonomije.  Jedinstveni program ujedno je i nit vodilja kandidature Paška Kačinarija na predstojećim parlamentarnim izborima.

Upravo taj program, zasnovan na temeljima limitiranog kapitalizma, već je privukao pažnju svjetskih stručnjaka. Poznati filozof i ekonomist, bivši ekonomski savjetnik Svjetske banke David P. Ellerman okarakterizirao je program ‘jedinim izlazom za hrvatsku ekonomiju’.

Kao ‘lijek’ za ekonomski preporod hrvatske države nudite svoj u svijetu jedinstveni program pod nazivom  ‘Ekonomski program Hrvatske na temeljima razuma i pravde’. Možete li nam pojasniti od čemu je riječ?

Moj ekonomski program protivi se načelima neoliberalnog kapitalizma. Riječ je o svojevrsnom limitiranom kapitalizmu u kojem su određena ograničenja u broju radnika i imovine koje jedna osoba može zapošljavati, odnosno posjedovati. Program se bazira i na društvenom vlasništvu koje je u Hrvatskoj nestalo pljačkom i otimačinom. Ono se mora vratiti. U Hrvatskoj jako puno ljudi uopće ne raspoznaje razliku između državnog i društvenog vlasništva. Svi pričaju o hrvatskoj državi, međutim ona je nastala 1991. godine, a hrvatsko društvo s svim svojim segmentima postoji od nestanka Tomislavove kraljevine.  To je jako bitno razlučiti. Neoliberalni kapitalizam proždire i društvo i pojedinca i zato predlažemo disperziju kapitala konceptom 100 + 1 = 101 (detaljnije objašnjeno u samom programu na dnu članka), kako bi se dokinula apsolutistička i robovlasnička vlast koja se sustavno uvodi u Hrvatskoj već 20 godina. Limitiranjem broja radnika i vrijednosti imovine po osobi spriječilo bi se porobljavanje hrvatskih građana za interese pojedinaca. Istodobno, građani bi morali preuzeti individualnu i društvenu odgovornost. Struktura vlasništva nad prirodnim resursima (31%) i nad  resursima društvenog vlasništva (46%) za to je od presudne  važnosti. Radnički udio u bivšim društvenim tvrtkama u iznosu od 15% dobivao bi se na osnovu minulog rada svih radnika od 1945. do pretvorbe ili nezakonite i pljačkaške privatizacije. Minula prava mogu i moraju naslijediti potomci.  Bio bi to jedan oblik radničkog dioničarstva. Jedan od elemenata za postojanje države jest stalno stanovništvo, dakle društvena zajednica koja naseljava određeno zemljopisno područje. Država ima jednu od temeljnih osobina a to je reguliranje vlasničkih prava, investicija, trgovine i tržišta roba (hrane, goriva itd.), što bi prilikom uspostavljanja društveno-državnoga vlasništva bila jedna od temeljnih osobina i same društvene zajednice. Država bez društva ne može, jer je društvo jedna vrsta sveobuhvatnog, složenog, samodovoljnog i zaokruženog socijalnog poretka, te je postojanje države jedan od neophodnih uvjeta za njegov opstanak i razvoj. Društvo je potrebno za postojanje države, te je stoga potrebno uspostaviti društveno-državno vlasništvo gdje će uz državu isto tako sudjelovati i društvo koje u samoj konačnici i tvori državu.
Društveno-državno vlasništvo sa javno-privatnim partnerstvom (sa naglaskom da se pritom
primjenjuje princip 100 zaposlenih na jednog poslodavca) treba podijeliti po principu 31% na osam
razina vlasti, odnosno kroz osam društvenih institucija, počevši od najniže do najviše institucije:
Uredu predsjednika 1%, 4% mjesnom uredu, općini, gradu, županiji, regiji, Republici, a fondu branitelja i stradalnika Domovinskog rata 6%. Ostali dio raspodjeljuje se na način 15% radnicima za minuli rad, a 54% vlasništva ponuditi na tržištu u obliku dionica.
Ovim bi se kapitalom izvršila revitalizacija (hotelski i turistički objekti, nacionalni parkovi,
turistička naselja, zapušteni veliki turistički kompleksi te vojne baze bivše JNA koje danas nemaju
nikakvu funkciju), obnavljanje ili pokretanje proizvodnje (tvornice i ostali proizvodni kapaciteti). Također u moje ekonomskom planu razrađene su i porezne i agrarne reforme te revizija pretvorbe i privatizacije i ukupnog hrvatskog duga.

Kada bi Hrvatska mogla očekivati promjene ukoliko bi došlo do primjene Vašeg programa limitiranog kapitalizma?

Vjerujem da bi se već nakon tri mjeseca stopiralo ekonomsko propadanje, a u roku šest mjeseci već bi se pokazali prvi znakovi boljitka.

 Zbog čega ste se odlučili kandidirati na predstojećim izborima?

Na izborima sam se odlučio kandidirati zbog groznog stanja u državi a kojeg pratim već zadnjih 25 godina od uspostave slobodne hrvatske države, a poznata mi je geneza tog otimanja društvene imovine i 25 godina prije prvih demokratskih izbora.  Geneza ovog stanja o kojem govorim nastala je još 1965. godine. Tih godina se izgubila kontrola nad društvenim vlasništvom jer su se pojavili određeni privatni interesi radi punjenja svojih privatnih džepova. Kroz moje istraživanje bankarstva na području  bivše Jugoslavije u zadnjih 50 godina i usklađivanjem bankarsko-financijske situacije s političkom i društvenom,  kroz dokumentaciju i dokaze koje posjedujem, došao sam do svih podataka i činjenica koji objašnjavaju ekonomsko podrivanje Jugoslavije, a i same Hrvatske unutar bivše države do 1990. godine.

Ukoliko uđete u Hrvatski Sabor koje poteze ćete prvo povući?

Prije svega ću se zauzeti da napokon obznanim istinu. Jer ti ljudi koji čine i mijenjaju se u hrvatskom Parlamentu nisu upućeni i ne znaju genezu sadašnjeg katastrofalnog stanja ili rade po nečijim tuđim nalozima i za nečije privatne interese. Primjerice, rijetko kome je poznata vrlo važna činjenica da je 27. travnja 1990. godine, znači prije preuzimanja vlasti i slobodnih izbora, izvršeno ukidanje ispitivanja porijekla imovine. To je bila jedna od ključnih točaka i prijelomnica pljačke društvene imovine koja je uslijedila. U Saboru ću krenuti s prezentiranjem dokumentacije koja ukazuje da sam ja kao građanin pokrenuo jednu veliku lavinu na području čitave bivše Jugoslavije. Ta problematika, odnosno velika pljačka,  prema mojem istraživanju započela je 1970. godine kada je ukradeno 43,5 milijarde njemačkih maraka pri čemu je oštećena i Hrvatska. U ovom Hrvatskom dijelu riječ je o slučaju sumnjive prodaje obveznica za izgradnju autoceste Zagreb-Split. Ono što sam otkrio nadalje u svom istraživanju sačinjava uzrok većine današnjih ekonomskih problema o kojima u Saboru već godinama nitko ne govori osim dijelom o problemu banaka koje je otvorio zastupnik Goran Marić. Dio geneze velike pljačke javnosti je obznanio i Josip Manolić u svojoj najnovijoj knjizi, a on kao i gospodin Marić služili su se mojom dokumentacijom. A važno je napomenuti da sam se detaljnim istraživanjem banaka na području bivše Jugoslavije krenuo baviti 2001. godine i sve što je objavljeno po tom pitanju dolazi iz moje arhive. Nažalost Hrvatsku danas vode ljudi koji nikada u životu nikome nisu dali plaću, nisu rukovodili niti kestenjarama  niti jednom trgovinom, uvijek su bili na jaslama društva i isisavali resurse i novac. Stoga ću u Saboru jasno iznijeti ‘povijest bolesti’ hrvatske ekonomije, ukazati i dokazati gdje su počeli problemi i konačno predložiti lijek i rješenje za izlaz iz današnje tmurne financijske situacije.

U Hrvatskoj se  već 25 godina na vlasti izmjenjuju HDZ i SDP, a ona sustavno propada bez ikakvog napretka. Jeli u pitanju potpuna nesposobnost dviju stranaka ili netko drugi zapravo vlada ovom zemljom?

Kad pogledate spektar ljudi u bankarskom sektoru postaje jasno kako se svi mijenjaju osim njih. TI ljudi već su više od 40 godina u tom sustavu i prema mojem mišljenu najodgovorniji su za pljačku Hrvatske i ostalih zemalja bivše Jugoslavije. Hrvatska zapravo nema vanjskog neprijatelja. Hrvatsku danas kupuju strani fondovi u kojima su isti ti ljudi o kojima govorim već 15 godina, a to nisu nikakvi stranci već osobe s ovog područja koji su nekada bili dio jugoslavenskog bankarsko-financijskog sustava i njihovi potomci.

 Kada ste se uhvatili u koštac s bankama, odnosno kada ste počeli istraživati tu problematiku?

Otkad su me prevarili za dionice, istražujem Zagrebačku banku i otkrio sam nekoliko velikih pljački. Ljudi koji su opljačkali Hrvatsku vladaju Zagrebačkom bankom, koja je isisala imovinu oko 1300 poduzeća. Zagrebačka banka opljačkana je u privatizaciji i pretvorbi, što javnost u Hrvatskoj još ne zna. Sva dokumentacija koju sam prikupio o pljačkanju Zagrebačke banke nalazi se na sudu u spisu P-40-90/02. I ta dokumentacija, teška oko sedam kilograma, skriva se i od protustranke, odnosno od njihovih odvjetnika, da se ne dozna kako je banka opljačkana. To ni mnogi ljudi u Zagrebačkoj banci ne znaju, ali imam dokaze osigurane na više mjesta. Godinama sam prikupljao dokumente i Zagrebačku banku tužio 15. travnja 2002. i nakon 11 godina spor na Općinskom sudu u Zagrebu stoji na mjestu. Na Trgovačkom sudu u Zagrebu poveo sam proces za nalazninu, jer sam Republici Hrvatskoj pronašao banku i deset posto tog iznosa pripada meni.

Pljačkanje i razaranje Jugoslavije počeli su od Konzorcija jugoslavenskih banaka osnovanog 1975. Prvi predsjednik Nadzornog odbora bio je Stane Dolanc. Taj konzorcij bankara postoji i danas i 2005. su imali proslavu. Svake dvije godine se mijenja predsjednik konzorcija. Konzorcij jugoslavenskih banaka je osnovao LHB banku. Zagrebačka banka je član tog konzorcija, a AG banka u Beču, koju je također osnovao konzorcij, sad je u vlasništvu Zagrebačke banke. Od 1986. do 1996. Zagrebačka je banka svake godine na račun AG banke u Beču uplaćivala nekoliko milijuna maraka i tako zadržala 28% vlasništva nad tom bankom. Nakon raspada Jugoslavije dio imovine konzorcij je podijelio, a dio nije. Na međunarodnom tržištu posluju zajedno, jer, za razliku od političara, bankari su zadržali kontiutet. Važna članica konzorcija je Jugobanka osnovana Titovim dekretom 1956. Franjo Luković i Damir Perišin nekoć su radili u Jugogobanci, koja je imala sjedište za Hrvatsku u Vončininoj ulici, gdje je danas Partner banka. Kao službenici Jugobanke, gdje je Luković radio od 1974., zbog političkih prilika 1990. su otišli u New York u predstavništvo Jugobanke, ali nisu ih primili i vratili su se u Zagreb. Luković se po povratku u Hrvatsku iz New Yorka zaposlio u Coningu Radimira Čačića, dotad nije imao veze sa Zagrebačkom bankom, a potom je umjesto Jure Pribanića 27. ožujka 1991. postao generalnim direktorom Zagrebačke banke. Tada je počela pljačka te banke. Kapital je iznosio 863 milijuna Markovićevih dinara, što je bilo oko 120 milijuna njemačkih maraka, i to je prijavljeno Narodnoj banci Jugoslavije, ali to je kapital osnivača, financija, a ne ukupni kapital banke stvoren od 1914. kad je formirana Gradska štedionica pa do 1989. Također u prijavljenom kapitalu nije prijavljen kapital banaka u vlasništvu i suvlasništvu Zagrebačke banke, kao ni brojne nekretnine. Poslije je u dionice Zagrebačke banke pretvoren samo kapital prijavljen Narodnoj banci, tih 863 milijuna dinara od 1278 osnivača, a prava bilanca je oko tri milijarde Markovićevih dinara. Nekadašnji samoupravni sporazum pretvoren je u Zakon o dioničarstvu. Izvan osnivačkog kapitala ostalo je 114 zgrada, namještaj u zgradama i sve to na dan osnutka Zagrebačke banke d.d. iznosi 952 milijuna Markovićevih konvertibilnih dinara, što je 137 milijuna maraka. I ta je imovina zamračena u pretvorbi, pa kasnije u privatizaciji. Od rata do sada iz Hrvatske je izneseno više od 100 milijardi dolara, a Zagrebačka banka je jedno od čvorišta preko kojih je to obavljano. Krivotvorili su zemljišne knjige, a to je kažnjivo djelo falsificiranja vrijednosnih papira.

Zagrebačka banka u vrijeme je rađanja Hrvatske države raspolagala s 37 posto sveukupnog kapitala u zemlji i s obzirom na to, uprav ona uništila je privredu u Hrvatskoj i počinila veći zločin od onog koji je počinjen u Domovinskom ratu.

 Koja je Vaša poruka biračima ususret parlamentarnim izborima 8. studenog?

Neka biraju one za koje se zna za što se i protiv čega se bore. Između SDP-a i HDZ-a zapravo nema nikakve razlike. Obje stranke u 25 godina nisu napravile ništa dobro za hrvatski narod. U njihovim redovima se tradicionalno nalaze ljudi koji imaju iskaznice još pet drugih stranaka. Njima nije bitan hrvatski narod nego njihov vlastiti imidž, promocija i privatni interes. Bez ekonomske, agrarne i sudske reforme vi danas ne možete ništa promijeniti. Bez limitiranog bogatstva pojedinci dolaze i postaju vladari svega. Hrvatska ne poštuje svog utemeljitelja moderne države iz 14. stoljeća Benedikta Kotruljevića, a ne poštuje ni svog buntovnika i revolucionara Matiju Gubeca. Hrvatska ne poštuje ono što je njeno svojstvo i njezina svojina, te s čime se može dičiti, a istovremeno sva zla iz svijeta donosi kući.
Izvor: Kacinari.org


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Igra (valjda) počinje, ishod neizvjestan

  Ne znam zašto se izbjegava reći da je Ivica Todorić, gradeći „Agrokor“ kako ga …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

2 × 3 =