Početna / Istaknuto / Pepeljno svitanje ( današnji dan pred dvadesetijednu godinu )

Pepeljno svitanje ( današnji dan pred dvadesetijednu godinu )

sfor1

 

Viktor GamulinVozili smo cestom Mostar-Čapljina vraćajući se praznih kamiona s puta kojim smo u Zeničko skladište UNHCR-a odvezli pošiljku humanitarne pomoći iz centralnog Metkovskog skladišta. Ne sjećam se više o čemu se radilo, brašno, ulje ili tako nešto. Dan je bio vrlo sparan, omara je zalegla u kotlinu kao da želi istisnuti sav zrak iz nje, cesta prašnjava, prilično prazna i poznata. Valjda sam već stotine puta njome prošao. Tu i tamo cestom probaulja neko vozilo HVO-a, međunarodnih snaga ili kakav lokalac. Na toj dionici smo već nekoliko puta stajali i radio stanicom SFOR-u, međunarodnim promatračima ili lokalnoj vlasti javljali lokaciju kad bi iz vožnje primjetili da kakvo truplo pluta Neretvom nizvodno.

Već smo bili u prolazu kroz Čapljinu jer su kamioni morali ići na Crveni Grm a ne na Doljane, kad nam je putem radio stanice stigla obavjest da ja pala Srebrenica. U istoj poruci nam je kazano da se očekuje velik zbjeg stanovništva srebreničkog kraja, najviše u smjeru sjevera-sjeverozapada, odnosno prema Tuzlanskom području te da se naš, DK2 konvoj treba što prije okrenuti nazad za Zenicu gdje ćemo ukrcati neophodne potrepštine i odvesti ih prema Tuzli. Kako smo već za nekoliko minuta bili na granici a od nje do skladišta i operative imamo svega još par minuta, odlučili smo se za tu opciju jer je nosila najmanji gubitak vremena. Potrebno je provjeriti vozila, dopuniti tekućine i gorivo, kratko se osvježiti, presvući i krenuti nazad.

Tako je i bilo, krenuli smo nazad vrlo brzo, umorni i gladni. Nije bilo puno komunikacije, uglavnom tehnikalije i upozorenja za oprez. Zloguka tišina bila je još teža i opipljivija u tu vruću ljetnu večer zaprašenu i zagušljivu od kamiona koji su dizali oblake prašine jureći makadamskim putevima kroz velikim dijelom opustošena sela i sablasne gradiće. Povremeno je prekidao samo oštar klik radio komunikacije i poruke tipa: “…last vehicle has left the village, over”.
U Zenicu smo stigli u noć, iza deset sati. Dočekali su nas zaposlenici skladišta, njih pet-šest i odmah se primili utovara najbitnijih stvari poput deka uvezanih u bale po stotinjak, šatora, šatorskih krila, pročistača vode. Stari litostroj viljuškar je klepetao i dimio po skladištu i direktno s utovarne rampe uvozio teret u kamione. Netko je u međuvremenu otvorio i malu kantinu u sklopu skladišta pa smo nakon skoro cijelog dana gladovanja uspjeli i pojesti nešto. Radnici su šutke i snuždeno radili da bi što prije završili i omogućili nam da krenemo dalje. Pomogli smo im koliko smo mogli da se teret što prije razmjesti na način da se potrepštine ne miješaju već da jedan kamion vozi samo jednu vrstu tereta, radi lakše distribucije pri istovaru.

 

sfror

 

Put po bosanskom mraku u ratno doba nije ugodan, daleko od toga i ne bi bilo prvi put kad bi upali u unakrsnu vatru. Kršili smo i zabranu prometa u ratnim zonama koja počinje u pet poslijepodne, a tolerira se još sat-dva.
Put je prošao brzo iako je neprekidna vožnja trajala oko četiri sata, svakome valjda u svojim mislima jer nakon toliko kilometara po makadamskim serpentinama, prašnjavim klancima i gustoj šumi vožnja postaje instinktivna radnja, potpuno automatizirana tako da ostaje prostora i misli i za razgovor sa sobom.

Prenuo sam se ugledavši prve grupe koje su prethodile glavnini zbjega. Bile su to žene, većinom srednjih godina i starije a uz njih su rubom ceste po mrklom mraku hodala djeca. Tumarala točnije, u ranu zoru nepoznatim putevima, preko polja, kroz strana sela i gustiše jer nakon cjelonoćnog hodanja u nepoznato, hodati ne mogu.
Gledao sam te ljude kroz kamionsko staklo vozeći polako, te ljude, jednostavne seljanke u svojoj jednostavnosti jednake onima u mojoj zemlji i mome kraju i njihovu djecu i unučad sa gdjekojom plastičnom vrećicom ili zavežljajem u koji stane život. Ljude koji su ostavili svoje najmilije sluteći da ih više vidjeti neće, u suzama, slijepi, tumarajući i vukući se u nepoznato i činilo mi se kao da žele da nikada više ne svane i osvijetli ih u njihovom jadu i pepelu. I meni se tada učini da nikada ni svanuti neće. Bila su oko četiri sata ujutro. Pepeljsto, mutnonaračasto svjetlo se više osjećalo nego vidjelo neodređeno na istoku, mučno je probijalo omaglicu u bosansku ljetnu zoru.

Ne znam kako smo došli tamo gdje smo trebali doći, ali došli smo do piste tuzlanskog aerodroma, tamo gdje smo trebali doći. Lokalni humanitarci i međunarodne snage su već od malih grupica u dolasku počeli svakih pedesetak metara s vanjske strane piste formirati grupe. Zaustavili smo se na početku piste. Izašao sam iz kabine, neodređeno mahnuo nekom esforovcu, za kojeg mi se učinilo da zna što radi, a on me pogledao kao da od mene očekuje isto što i ja od njega. Shvatim u trenutku da mi je lice potpuno mokro, obrišem oči nadlanicama i pokušam ga razgovjetno i mirno upitati da li su uredili kakav plan raspodjele i organizacije.
Mislim, nisam pamuk, prošao sam dvije vojske, dvije države, jedan rat, vidio sam i mrtvih i ranjenih i sakatih, ali tu noć i tu zoru sam mislio, vraga sam mislio, ta noć i zora su me tako probole i zakucale da su me odredile dok sam živ. Jasno mi se razdanilo i jasno mi je otad da je vražja i najubojitija i najsmrtonosnija mudrolija skrivanje po mjestima gdje ga nitko tražiti neće. Ni u najmračnijem vilajetu se skriti ne može dobro kao pod skutima popova, fratara i hodža. I nigdje ne kvasa tako golemo i bujno.

…..

Čini mi se ponekad – u trenucima kad me obgrli malodušje ili sjeta uzrokovana nečim neodređenim, na što mi se čini da sam trebao, a nikako nisam mogao utjecati – da bi jedini pravi spomenik, jedini nepatvoreni znamen, jedini istinski mural ovoj mračnoj balkanskoj kasabi bila upravo ona sama.

Ali nema ovdje više ni kipara ni slikara koji bi tako nešto mračno mogao uobličiti.

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Naši dani na Sceni Ribnjak

  Sinoć je na Sceni Ribnjak odigrana predstava Naši dani, prema tekstu Radoja Domanovića ( …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

nineteen − 4 =