Polje

 

Polje

Nazovimo poljem prostor ili razmak  između dvije osobe, dva integriteta, dva svijeta.
U osnovi, cijeli život svodi se na ispunjavanje tog praznog polja. Ono što nas razlikuje je način ispunjavanja i doživljaj tog prostora.

U djetinjstvu se to čini jednostavno. Polje je mjesto zajedničke igre. Igra je moguća zato jer djeca intuitivno traže sličnosti i zajedničke interese. Ne mora to biti ništa duboko. Dovoljna je jedna spona i igra može početi.
Kako rastemo počinjemo gubiti tu spontanost i prazan prostor između nas i drugog vidimo kao prepreku, upozorenje i često smo u ambivalentnom odnosu,  jer nepresušna je naša potreba za drugim, a istovremeno osjećamo strah. Umjesto da kao mala djeca tražimo sličnosti, počinjemo se usmjeravati na razlike, tražeći razlog zašto ne zakoračiti prema drugom. Hodamo  kao po minskom polju. Koji mehanizmi u nama biraju način komunikacije s drugima? Koji je to prijelomni trenutak kad svu snagu usmjeravamo na razlike i ne pokušavajući naći sličnosti? Naravno, tu ne mislim na traženje zajedničkog nazivnika sa fašistima i homofobima.
Imam prijatelje vjernike. Oni nisu  samo deklarativni vjernici kojima je vjerovanje u boga paravan za mržnju svega izvan svog kruga. Takvi vjernici čine bližnjem svom, dobro. Rado odvajaju od sebe kako bi pomogli drugima. Ne osuđuju, ne ogovaraju, ne lažu.
S takvim ljudima imam puno zajedničkog. Pokreću nas različita uvjerenja, ali činimo isto. Zato na polje između nas ne bacamo pitanje boga jer jedino oko toga nema dogovora. Živimo u trajnom miru zaokupljeni razgovorima  o drugim važnim i manje važnim temama.

Polje

S druge strane, poznajem ljude čija se većina uvjerenja podudara s mojima. Unatoč tome, s njima sam neprestano na bojnom polju. Gađamo se riječima kao bombama. Primirja su rijetka i kratko traju.Mene vrijeđa metoda kojom prezentiraju i moja uvjerenja, njih iritira moja nepopustljivost.
Znam da postoji način kojim bojno polje mogu pretvoriti u igralište, ali nisam za to još spremna. Na neki način, i rat sa istomišljenicima je neka vrsta igre. Čak i kad je prostor između nas i drugog ispunjen velikim brojem sličnosti, pokazuje se da to nije dovoljno. Povijest nas uči kako su najveće odmazde učinjene dojučerašnjim suborcima.

Razmislite, kako bi svijet izgledao da u međusobnoj komunikaciji ne izvlačimo razlike kao mačeve?  Ne trudimo se uvijek ispasti bolji, pametniji i ” ispravniji”.
Dok god naše uvjerenje i djelovanje ne zadire u polje slobode drugih s tendencijom ograničavanja, mi smo spremni na igru, jer igra je jedina aktivnost koja nas približava drugima i čini odvojenost od drugih izdržljivom. Bjesomučno inzistiranje na razlikama, nametanje svoje volje i načina života kao jedinog ispravnog, čini nas osamljenima i cijelo vrijeme nas drži u obrambenom stavu. Ponavljam, ne govorim tu o temeljnim pitanjima, o najdubljim uvjerenjima i nedopustivoj toleranciji zla. Govorim o ogromnom broju irelevantnih razlika oko kojih gradimo svoje živote. Zar nas stvarno treba pokretati prezir i netrpeljivost prema onima koji se tuširaju navečer, a ne ujutro, ne doručkuju već kasno večeraju, ne vole Davora Meštrovića, a prate Mirka Fodora, ne kupuju Dorina čokoladu več Milku, ne ostaju  na poslu  nakon radnog vremena  i pauze im traju malo duže.  Nose minice nakon 35. i lakiraju nokte uvijek crveno? Ne piju kavu sa šećerom ili piju kavu s puno šećera. Ne zanima ih povijest osim Sultana Veličanstvenog? Ne nose potkošulju zimi, voze se i 50 metara do dućana i nikad, ali baš nikad nisu bili u Muzeju Grada Zagreba. Košarka ili nogomet. Ples ili teretana. Pas ili mačka. Horoskopski znaci, stupanj obrazovanja, ranoranioc ili spavalica, brisanje prašine Praškom ili starim gaćama. Nisu heteroseksualci, ne vjeruju u Boga ili idu svake nedjelje u Crkvu.Kako to utječe na naš život? 

Svaki dan, ako imamo sreće, upoznajemo nove ljude i zakoračujemo na prazno polje između nas. Ne tražite samo razlike, ne gubite se u sitnicama. Jedini način da upoznate sebe je da se družite i sa drugačijima od vas. Možda baš, prihvaćajući drugačije, dobijete odgovor na  pitanja koja  vam nedostaju. Suočavanje s drugima i onim što je različito, ne slabi naša uvjerenja već ih jača ili nam daje mogućnost da ih mijenjamo, ako su rigidna.
Zašto vam sve ovo govorim?
Gubeći se u inzistiranju na razlikama, odbijajući drugačije, propuštamo djelovati tamo gdje je to bitno. Bitno je zaustaviti sve pojave koje nas vraćaju u isključivost, netoleranciju i diskriminaciju. Možda se rađamo slučajno, ali kad smo već tu, potrudimo se ostaviti traga čineći drugima život ljepšim i lakšim.  Nevjerojatno je koliko i nama tada život postaje bolji.

Stihijsko djelovanje nije spontanost, pogotovo  ne u međuljudskim odnosima.

Facebook komentari

Sanja Bilas

Napiši sad ili zauvijek šuti!

Provjeri i ovo

Kakav prosvjed trebamo?

Danas su djeca izašla na ulicu. Svi u isto vrijeme. Kad se oglasilo prvo školsko …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

thirteen − ten =