Početna / Kolumne / Jagodarije / Populizam i totalitarizam

Populizam i totalitarizam

populizam1
Iako populizam uz povremene prekide sigurnim koracima nadire već nekoliko desetljeća i na političku scenu Balkana, riječ je o političkom modelu poznatom još od antičkih vremena. Mada u ovom trenutku postoji veći broj znanstvenih sistematizacija različitih vrsta i podvrsta populizama, najveći broj autora je suglasan oko toga da je riječ o jednom od modela osvajanja i zadržavanja vlasti nedemokratskim metodama i sredstvima. Populizam se najčešće javlja u uzročno-posljedičnoj korelaciji s krizom pa je stoga istovremeno i simptom i instrument. Kao simptom ukazuje na temeljne frustracije, neizvjesnost i strahove različitih društvenih grupa koje ga prihvaćaju. Kao instrument ukazuje na potencijalno stvaranje novih centara moći koji monopoliziraju javnost jednostavnim i iskrivljenim porukama koje neminovno vode prema konfliktima, reduciranju demokracije te prešutnom najavljivanju modela: na vrhu piramide – vođa, u sredini nitko, a na dnu masa skrivena u sigurnosti bezličnog „Mi“.

Mnogi populizam površno kategoriziraju kao puku taktiku koja kratkoročno nastoji emocionalno mobilizirati velik broj glasova uz često nerealna, ali popularna obećanja, budući da populizam zagovara tvrdnje koje mase želi čuti, čime definitivno postaje (pseudo)ideologija mase izgrađena na vrijednostima koje mu služe kao instrument dolaska na vlast. Međutim, njemu nikad u povijesti nije bio cilj tek kratkoročna popularnost. On se teži kombiniranjem institucionalne i izvaninstitucionalne borbe etablirati i ostati u politici trajno, na crti permanentnog konflikta te, na koncu – zamijeniti demokraciju. Instrumentalizacija masa i njihova zapaljiva energija guši bilo kakvu javnu raspravu, tj. pretvara je u plebisticarno „da“ vlastitim vođama, odnosno u „jednoumno ne“ unutrašnjim ili vanjskim oponentima, odnosno „neprijateljima“. Zbog toga se svaki populizam neminovno protivi reprezentativnoj politici uz istovremeno forsiranu ambivalentnost prema politici uopće.

Osnovna karakteristika populizma je da iz svog svijeta nastoji svim silama isključiti bilo kakav pluralizam te poriče raznovrsnost i složenost društva. Populizam pojednostavljuje, zamagljuje, svodi društvo na crno-bijele slike, borbu dobrih protiv zlih. Dobri smo, dakako, uvijek „mi“, „narod“ (u čije ime vođe obavezno nastupaju), a zli su svi „drugi“, među koje može biti svrstan bilo tko – od suprotstavljene političke opcije pa do različitih etničkih, religijskih, rasnih, spolnih ili nekih drugih društvenih grupa. Populizam generira ovakve simboličke podjele jer upravo na tim konfliktima pridobiva javno mnijenje te postupno oblikuje stavove ljudi. Ciljne grupe prema kojima je usmjeren populizam u pravilu su najneobrazovaniji slojevi društva, koji se u postojećem političkom i ekonomskom sustavu osjećaju zapostavljeni. Populisti ih pridobivaju konstatacijama kako je prema njima počinjena nepravda te im nude jednostavne i „logične“ izlaze iz frustrativne situacije, a ovi izlazi su usklađeni maksimalno s interesom populističkih vođa. Njih se u pravilu može prepoznati po naglašenoj „bliskosti s narodom“ koju iskazuju riječima, gestama, izgledom, stilom, komunikacijskim modelima…

Populizam se izgrađuje na ideji „iskonske zajednice“. Iz ove idealizirane i prostorno definirane zajednice se izvodi koncept naroda kao jedinstvene, organske, neproturječne i homogene kategorije. Narodna suverenost je temelj, a nju ugrožavaju korumpirana „odnarođena“ elita, ali i svi „drugi“ (etničke manjine, migranti, religijske i seksualne manjine, pa i svaka različitost). Svaki stav koji se iole razlikuje od stavova populista, oni doživljavaju kao kritiku pa stoga i kao otvoreni akt neprijateljstva. Za razliku od demokratskog poimanja koje društvo shvaća kao otvoreno, raznoliko i integrirano vlastitim političkim okvirom, populizam se temelji na zatvorenom, kolektivnom identitetu koji građanina svodi na podanika, tj. bezličnog člana zajednice, dok u isto vrijeme sama „zajednica“ postaje uzvišena, ideja za koji se svi moraju žrtvovati, sveti cilj, konačna svrha postojanja itd.

Populizam ne računa na individuu. On reducira ljude na kolektiv. Individue stopljene u zajedničko „mi“ ujedinjuju se u zajednicu s vrlo jednostavnim, plošnim predodžbama o zajedničkom cilju. I na koncu, ono bez čega ni jedan populizam ne može opstati je – Neprijatelj. S velikim „N“. Bez „neprijatelja“, bez permanentne paranoje, bez stalnog opsadnog stanja, populizam bi vrlo brzo usahnuo. Demokratska forma se pri tome doživljava kao prepreka, budući da populisti, kao što je lijepo pojasnio Brodski, spadaju u kategoriju jednostavnih ljudi koji „tamo gdje mi obično upotrebljavamo pridjev, oni koriste pištolj”. Na koncu, ukoliko kojim slučajem osvoje vlast, populizam evoluira u superiornu organizacijsku formu – totalitarizam.

Facebook komentari

Jagoda Radojčić

Provjeri i ovo

Beskonačna sukcesija

Iako je prošlo 14 godina od potpisivanja Sporazuma o sukcesiji Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, odnosno …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

3 × 5 =