Početna / Dnevni Komentar / Postoji li za Hrvatsku ikakav častan izlaz?

Postoji li za Hrvatsku ikakav častan izlaz?

izlaz

 

MijoSmjer kojim nepoćudne upućuje g. Milijan Brkić to zasigurno nije.

Još od vremena otkad nas je zadesilo mega-zlo zvano Tuđmanova demokracija koja je u temelje države i društva ugradila organizirani kriminal i sve one koji se furaju na ideje poražene u 2. Svjetskom ratu, nije ustaštvo na javnoj sceni djelovalo ovolikom snagom kao danas.
Nije ni moglo, jer ipak nije bilo toliko institucionalizirano kao što je danas, sa onima koji ne kriju svoje ustaško opredjeljenje i privrženost zločinačkoj kvislinškoj tvorevini, tzv. NDH.

Sve što se događa na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni danas, direktna je posljedica prihvaćanje dijaloga s fašizmom, što je rezultiralo bujanjem ustaštva i klerofašizma.

Pisao sam već o opasnostima i zamkama koje je krila poprilično zavodljiva ideja Maksa Luburića o „pomirbi sinova ustaša i partizana“ uz koju se šlepala druga, jednako opasna po hrvatski narod i državu, ona „rušenje Jugoslavije svim sredstvima“, jer Jugoslavija, ma kakva ona bila i ma kakvo bilo njeno društveno-političko uređenje, je bila nepremostiva brana ustaštvu. Prihvativši obje ove ideje kao i preporuku iz Norvala kako po preuzimanju vlasti u Hrvatskoj treba „lustrirati Srbe, a ne komuniste“, Tuđman je započeo „krvavi pir“, koji ruku na srce ne bi mogao da nije imao odanog „ortaka“ u Ivici Račanu, koji je svojom tobožnjom odanošću antifašizmu i nemuštim proglašavanjem HDZ-a „strankom opasnih namjera“ narodu mazao oči.

Protest prilikom donošenja odluke o proglašenju samostalnosti, koji je zapravo značio objavu rata, je sve spomena vrijedno što je Račan učinio da do rata ne dođe.

Prihvaćajući dijalog s fašizmom SDP će ubrzo potpuno kapitulirati i već na prvoj Konvenciji 3. studenog 1990. godine donijeti potpuno nepotrebnu i štetnu deklaraciju kojom, kao zakonski sljednik Saveza komunista Hrvatske, smatra svojom moralnom i političkom dužnošću javno se ispričati svima onima kojima je iz političkog razloga nanesena nepravda, učinjena šteta ili povrijeđeno dostojanstvo djelovanjem organa vlasti u poratnom vremenu i razdoblju djelovanja Saveza komunista.

Dobro da se tom prigodom nisu deklarativno odrekli i antifašizma, premda su ga se suštinski odrekli onog časa kad su prihvatili dijalog s fašizmom.

SDP je prihvatio sve Tuđmanove floskule, laži i podvale obuhvaćene sintagmom „proglašene istine“, od agresije, preko Domovinskog rata i branitelja, do stvaranja države, niti ne pokušavajući kasnije natjerati HDZ da se deklarativno ogradi i ispriča svima onima kojima je iz političkog razloga nanesena nepravda, učinjena šteta ili povrijeđeno dostojanstvo djelovanjem organa vlasti u vremenu i razdoblju djelovanja HDZ-a.

O da, slat će SDP u svojem pokajničkom raspoloženju svoje emisare na Bleiburško polje, otkupit će tamošnje zemljište, Sabor će biti pokroviteljem tamošnjih ustaških derneka nazvanih komemoracijama.

Zato se danas, kad su zastupnici SDP u Hrvatskom saboru primorani braniti se od napada proustaške bulumente pozivanjem na spomenutu deklaraciju iz 1990., prihvaćajući i nakaradnu tezu o pobjedi u DR kao „jedinoj hrvatskoj pobjedi u 20. stoljeću“, jer je 1945. Hrvatska i „pobijedila i izgubila“, ne može očekivati od SDP-a da povede zemlju putem napretka, a drugih snaga koje bi to mogle na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni nema.

Pa ima li onda uopće itko tko bi bar teoretski mogao pokrenuti i izboriti se za tako nužne promjene na planu ozdravljenja hrvatskog društva?
Ima i to ozbiljna snaga koju se radi njene inertnosti i svjesnog marginaliziranja jednostavno ne vidi, ali ona postoji i ona je tu, samo bi taj uspavani potencijal trebalo probuditi i pokrenuti.
Tko je ta snaga?
To je onaj veći dio braniteljske populacije koji je za razliku od institucionaliziranih čelništava braniteljskih udruga, koja uglavnom proustaški dišu, antifašistički opredijeljen, jer kakva god da je ideološka podijeljenost u hrvatskom društvu, te podijeljenosti nisu lišeni ni braniteljski redovi.

Ipak danas vrlo rijetki pojedinci iz tih braniteljskih redova javno osuđuju pučistički raspoložene „šatoraše“, „stožerlije“, „pijetetlije“, „dignitetlije“ … sve one koji predstavljaju HDZ-ov „topuz“, ograđujući se od njihovih nedemokratskih metoda i postupaka.

Koliko puta ste unutar vaših porodica, među vašim prijateljima i znancima, od sudionika DR-a čuli „nisam ja nikakav branitelj, mene rat vidio ne bi da me nisu mobilizirali“ ili „nemoj mene svrstavati među ove/one krkane“, od kojih su samo rijetki članovi HDZ-a, pa se zapitali što bi bilo da se odvoje branitelji antifašisti, koji i u braniteljskoj populaciji čine većinu od manjinskog ali vrlo glasnog proustaškog dijela te populacije?

Svjestan sam ja da će do nekakvog spontanog gibanja te vrste teško ili nikako doći, ne pojavi li se tkogod od imena, netko prepoznatljiv, netko kome je istinski stalo do Hrvatske i dovoljno karizmatičan da pokrene lavinu i zaustavi hrvatski put u propast kojim su ga poveli kojekakvi „domoljubi“.

No bilo kako bilo to i dalje ostaje jedina snaga koja bi mogla pokrenuti Hrvatsku u pozitivnom smjeru ako bi se našao netko tko bi je tim smjerom uputio.


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

  Što danas znači kada netko kaže da je politički orijentiran “lijevo” ili “progresivno”? Ovo …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

three × 1 =