Početna / Istaknuto / Povijesno gledajući: Narodna fronta – Socijalistički savez radnog naroda

Povijesno gledajući: Narodna fronta – Socijalistički savez radnog naroda

 

NARODNA FRONTA je bio savez radničke klase i drugih demokratskih progresivnih snaga, nastao na širokoj osnovi zajedničke borbe za socijalni napredak, mir i nacionalnu nezavisnost. Narodna fronta se pojavila u razdoblju jačanja fašističke opasnosti i stvaranja fašističkih diktatura u Italiji (1922) i Njemačkoj (1933) i sazrijevanja uvjeta za izbijanje II svjetskog rata.

Likvidacija svih demokratskih sloboda i ukidanje najosnovnijih demokratskih prava, u prvom redu unutar fašističkih država, težnje za ponovnom podjelom svijeta, megalomanske aspiracije fašističkih sila za svjetskim gospodstvom, za „životnim prostorom“, poticale su sve demokratske društvene snage  – bez obzira na njihova politička uvjerenja, nazor na svijet, nacionalne, vjerske i druge razlike – da u fašizmu uoče glavnu opasnost za demokratske slobode i nacionalnu nezavisnost. Stoga u nizu zemalja u tom presudnom povijesnom trenutku dolazi do organiziranja širokih narodnih masa u borbi protiv fašizma koji je sve više ugrožavao elementarne tekovine slobode i demokracije.

Tako je pokušaj državnog udara u Francuskoj 6. II 1934., koji su izvršili članovi organizacije Croix-de-Feu, onemogućila radnička klasa i na barikadama prepriječila put fašizmu. Pod pritiskom partijskog članstva, koje je već u praksi stvorilo jedinstvo akcije s komunistima, vodstvo socijalističke stranke prihvatilo je inicijativu KP Francuske o stvaranju jedinstvene fronte radničke klase. Tako su u Francuskoj 27. VII 1943. te dvije velike stranke sklopile pakt o jedinstvu akcije.

U Španjolskoj su, već u toku ustanka u Austriji, stvorene radničke alijanse koje su postale baza buduće Narodne fronte. I u Austriji je, prilikom februarskog ustanka bečkog proletarijata 1934, došlo do jedinstva borbenih akcija komunista i članova socijaldemokratske stranke, a u Italiji su 17. VII 1934.  rukovodstva komunističke i socijalističke partije (u progonstvu) potpisala sporazum o zajedničkoj borbi. U međunarodnoj borbi protiv fašizma, još tokom 1934. došlo je do niza aktivnosti u nacionalnim i međunarodnim okvirima (konferencija, kongresa, apela za mir, apela protiv fašizma i militarizma) na inicijativu ranije razdvojenih, pa čak i međusobno zavađenih krila u radničkom pokretu.

Na VII  kongresu Kominterne 1935. Dimitrov je upozorio na nužnost stvaranja organizacije koja bi ujedinila radnike i seljake i sve antifašističke i patriotski orijentirane građane, pri čemu su posebno istaknuta pozitivna iskustva radničke klase u Francuskoj, Austriji i Španjolskoj. Na tom je kongresu naglašeno da u izvanrednim, posebno teškim situacijama može i u okviru kapitalističkih zemalja doći do sastavljanja vlade Narodne fronte u kojoj treba da sudjeluju i komunisti. Na temelju rezolucije VII kongres Kominterne i u njoj naznačene taktike borbe radničke klase u suvremenim uvjetima, dolazi do stvaranja antifašističkih koalicija i pučke (narodne) fronte u nizu zemalja.

Tako je u Španjolskoj u januaru 1936. formirana vlada Narodne fronte ( Fronte popular). Mada komunisti nisu bili direktno učlanjeni, oni su kao predstavnici radničke klase najaktivnije radili sudjelovali u radu vlade, u ratu protiv fašizma i u borbi za obranu republike od domaćih izdajnika i talijansko-njemačkih intervencionista. Od 1936. do 1939. vlada je provela agrarnu reformu i uvela kontrolu nad krupnom industrijom.

U drugim uvjetima, i u Francuskoj je vlada  Narodne fronte ( Front populaire) okupila vodeće političare stranaka građanske ljevice (socijalisti i radikali) na čelu sa socijalistom Leonom Blumom i ostala  i ostala na vlasti od 1936. do 1938., pa je, bez obzira na sve slabosti takve koalicije , odigrala pozitivnu političku ulogu u zbivanjima pred II svjetski rat.

Godine 1937. stvorena je u Kini jedinstvena Narodna fronta, koja je i kasnije predstavljala značajnu političku snagu u borbi protiv japanske agresije.

Različiti međunarodni politički i diplomatski manevri i savezi (npr. Münchenski sporazum i sporazum Staljina s Hitlerom) i unutarnja nekoherentnost pokreta u mnogim zemljama u kojima se Narodna fronta često stvarala kao privremena politička koalicija vrhova stranaka, uvjetovali su u nekim  zemalja raspad Narodne fronte još i prije izbijanja II svjetskog rata.

Međutim, već u toku rata , osobito nakon pobjede nad fašizmom, stvoreni su u nizu zemalja u okviru organizacija Narodne fronte , široki savezi radnika i seljaka i radne inteligencije.  Tako je npr.  Отачествени фронт u Bugarskoj postojao i nakon završetka II svjetskog rata, a bio je osnovan 1942., Narodna fronta u Čehoslovačkoj koja je bila osnovana 1945., te različite masovne organizacije i političke koalicije koje su osnovane na sličnim principima u Poljskoj, Mađarskoj, DR Njemačkoj i dr.

Ideja o stvaranju Narodne fronte u Jugoslaviji ponikla je 1930-ih godina, a do snažnijeg isticanja došla je u pripremama petomajskih izbora 1934. godine. KPJ je već 1934. godine shvaćala Narodnu frontu kao jedinstvenu političku platformu u kojoj će partija imati ključnu ulogu ak. Komunisti su bili inicijatori okupljanja širokih slojeva naroda na antifašističkoj platformi, demokratizaciji zemlje i jačanju njenih obrambenih moći nakon  talijanske fašističke agresije na Rijeku 1932. godine. KPJ je prišla stvaranju Narodne fronte djelujući u masama, ali je inzistirala da dođe do saveza s opozicijskim građanskim strankama. Međutim, stvaranje Narodne fronte sporazumijevanjem s građanskim strankama nije imalo rezultata, jer su vodstva građanskih stranaka odbijale suradnju s komunistima. U oktobru 1937. Udružena opozicija i Samostalna demokratska koalicija stvorile su „Blok narodnog sporazuma“ protiv reakcionarne politike režima. KPJ je pozdravila taj savez i tražila njegovo proširenje s predstavnicima radničke klase.

U januaru 1937. KPJ se posebnim Proglasomobraća otvoreno vodstvu svih demokratskih partija i organizacija svih naroda Jugoslavije s pozivom da počnu pregovori za stvaranje pučke stranke za borbu protiv fašizma i rata, za slobodu i demokraciju. Ona će“, navodi se u Proglasu, „prosuditi sve prijedloge koji služe toj svrsi i trudit će se da zajedničkim dogovorom postigne sporazum s partijama i organizacijama“.

U tom smislu KPJ je vodila akciju i za osnivanje Jedinstvene radničke partije JRP, do čega uopće nikada nije došlo.

KPJ je za sve to vrijeme bila u ilegalnosti, ali je ideja Narodne fronte prodirala u javnost. To se posebno pokazalo 27. marta 1941., kada je postalo jasno koliko je javnost protiv fašizma, za slobodu i obranu zemlje. Kasnije osnivanje ogranaka Narodne fronte ima korijene u tom procesu jačanja antifašističkog i oslobodilačkog javnog mnijenja.

Djelatnost KPJ u ratu bila je logički nastavak predratne aktivnosti. Izražavalo se poziv na ustanak, po karakteru mobilizatorski i, praktično, narodno- frontovski: težio je ujedinjenju svih rodoljubivih i progresivnih snaga na jedinstvenoj narodnooslobodilačkoj i antifašističkoj platformi. Na savjetovanju u Stolicama 26. septembra 1941. govorilo se o potrebi da se antifašistički pokret postepeno pretvori u Jedinstvenu narodnooslobodilačku frontu (JNOF).

Poučena predratnim iskustvom o nemogućnosti postizanja sporazuma s vrhovima građanskih stranaka, KPJ je odmah od početka ustanka stvarala JNOF odozdo, težeći da na temelju širokog političkog programa okupi sve koji su željeli  stupiti u borbu za oslobođenje.

U Sloveniji je Osvobodilna fronta (OF) odmah nakon okupacije postala kao organizacija antifašističkih grupa i snaga. Organiziranje se provodilo stvaranjem lokalnih organa te zemaljskih odnosno pokrajinskih organizacija NOF, kao u Srbiji, Makedoniji, Vojvodini i Kosovu. ili obrnuto, kao u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori, gdje su stvoreni prvo glavni pa onda lokalni organi NOF. Negdje je JNOF identificirana s Narodnooslobodilačkim pokretom (NOP). U toku 1944. i 1945. Narodna fronta organizirana je u svim jugoslavenskim zemljama i pokrajinama.

Razvitak u Sloveniji je bio je nešto drukčiji. Već od 27. aprila 1941. KP Slovenije organizirala je sastanak s kršćanskim socijalistima, demokratskim dijelom „Sokola“, socijalistima i progresivnim kulturnim radnicima. Tu se konstituira  Protuimperijalistička fronta , koja je krajem juna iste godine promijenila ime u Osvobodilna fronta. Program OF, formuliran u  donesen je 1. novembra 1941., a 1942., te 1945 taj je program proširila. OF u Sloveniji izvela je niz vojno-političkih i diplomatskih akcija i sve je vrijeme stvarno bila – kako je izjavljivao Boris Kidrič  – „država u državi“.

NOF u Hrvatskoj razvijala se postepeno u općenarodni pokret, predstavljajući čvrstu političku bazu za razvoj NOB. Pošto je Mačekovo vodstvo odbijalo suradnju s NOP, KPH pozvala je u septembru 1941. pristaše HSS da pristupe jedinstvenoj narodnooslobodilačkoj fronti, kojoj su već bili prišli mnogi istaknuti članovi HSS i SDS. Zemaljska konferencija JNOF Hrvatske održana je 18. mala 1944.
U Bosni i Hercegovini JNOF se razvija usporedno s NOP, a na konferenciji predstavnika NOP 3. jula 1944. u Sanskom Mostu konstituirana je NOF BIH.

U Srbiji su u početku konstituirani seoski, općinski, kotarski (sreski) i oružni odbori NOF, a 14. novembra 1944. bila je održana osnivačka skupština JNOF Srbije.
NOF Crne Gore konstituirana je na osnivačkoj konferenciji 16. jula 1944. u Kolašinu.

Prva konferencija NOF Makedonije održana je 26. novembra 1944. u Skoplju.

Pokrajinska konferencija NOF Vojvodine održana je 11. decembra 1944. u Novom Sadu.
Na Kosovu je pokrajinska konferencija NOF održana 11. i 12. aprila 1945.

U narodnooslobodilačkom ratu i  revoluciji NF je postala glavna snaga čuvanja postignutih tekovina revolucije i mobilizator obnove zemlje poslije rata. KPJ je neposredno bila na čelu NF.

Od 5. do 7. augusta 1945. u Beogradu je održan Prvi kongres  Narodne fronte Jugoslavije (NFJ). Glavni referat „Politički položaj kod nas i u svijetu i zadaci JNF“ iznio je Edvard Kardelj. Kongres je usvojio Program i statut NFJ, koji s referatom Kardelja i govorom J.B. Tita predstavlja glavne dokumente Kongresa. Kardelj je tom prilikom dao i formulaciju Fronte, rekavši da je to „duša naroda, njegov izraz, njegov herojski ustanak, njegova ogromna većina  – da je to  – narod sam“.
Za predsjednika Narodne fronte Jugoslavije ( NFJ) izabran je J.B. Tito. Narodna fronta je razvila živu aktivnost u pripremanju izbora za Ustavotvornu skupštinu.

Poslije su održani i zemaljski kongresi u svim republikama osim u Sloveniji, gdje je kongres održan ranije. U Makedoniji je održan 4. augusta 1946., u Hrvatskoj  13–15. oktobra 1946, u Bosni i Hercegovini 9–11. februara 1947, u Srbiji 16–17. marta 1947, u Crnoj Gori 12. aprila 1947.

Drugi kongres NFJ (26–29. septembra 1947) održan je u prilikama kad se počeo ostvarivati Prvi petogodišnji plan, iz čega je NF izvukao svoje zadatke. Posebno živu aktivnost NF je razvio u vrijeme napada Informbiroa. Na  brojnim sastancima, članovi NF, kojih je u vrijeme Drugog kongresa bilo više od  sedam miliona, osudili su rezoluciju Informbiroa. Peti kongres KPJ odao je puno priznanje NF za svestranu podršku Partiji.

Treći kongres NFJ ( 10–12. aprila 1947) donio je Programsku deklaraciju NFJ i Rezoluciju o tekućim zadacima NFJ. Kao program NFJ tada je usvojen Program KPJ. Donesena je i rezolucija povodom klevetničke kampanje kominformovskih zemalja protiv FNRJ. Na Šestom kongresu KPJ predloženo je da FNJ, u skladu s društvenim promjenama, dobije novu organizacijsku formu i naziv  SOCIJALISTIČKI SAVEZ RADNOG NARODA JUGOSLAVIJE (SSRNJ). To je ime usvojeno na Četvrtom kongresu NFJ u Beogradu (22–25. februara 1953). Također su usvojeni novi Statut i Deklaracija.

Peti kongres SSRNJ (Beograd 22–25. aprila 1960) karakterističan je po referatu J.B.Tita „Izgradnja socijalizma i uloga i zadaci SSRNJ“, jer je u njemu prikazano jačanje materijalne osnove društva, značaj radničkog i društvenog samoupravljanja, zadaci u izgradnji komunalnog sistema, zadaci u novom petogodišnjem planu. Po tada prihvaćenom Statutu svaki građanin Jugoslavije koji ima biračko pravo i koji usvaja Program SSRN može postati član SSRNJ.

Šesti kongres SSRNJ (Beograd, 7–10. juna 1966) donio je novi Statut, koji je 1971. usklađen s ustavnim promjenama. U aprilu 1975. usvojeni su novi Statut i Programski ciljevi SSRNJ.

Socijalistički savez radnog naroda jedinstvena je organizacija na teritoriju SFRJ. Nju čine organizacije SSRN u republikama i pokrajinama, općinama, mjesnim zajednicama.

Najviši je organ svake organizacije konferencija; ona se konstituira na delegatskom principu. Konferencije biraju predsjedništva kao izvršno–političke organe. Organizacija SSRN u društveno–političkoj zajednici čini cjelokupno članstvo s njenog teritorija. Organizirana je po teritorijalnom i interno–radnom principu. Po teritorijalnom principu formiraju se organizacije, a kombinacijom teritorijalnog i interesno–radnog principa konstituiraju se konferencije i različiti oblici djelovanja. Savezna konferencija jest najviši organ SSRNJ. Nju  čine delegacije republičkih i pokrajinskih organizacija SSRN i društveno–političkih organizacija i udruženja građana u federaciji. Savezna konferencija sastavljene je na principu pariteta republičkih i odgovarajuće zastupanosti pokrajinskih organizacija SSRN, društveno–političkih i društvenih organizacija i udruženja građana u federaciji. Broj članova delegacije utvrđuje Savezna konferencija posebnom odlukom.  Samoupravni i državni organi u federaciji prema potrebi upućuju svoje predstavnike na sjednice Savezne konferencije, njenih organa i oblika djelovanja, što se regulira Poslovnikom Savezne konferencije. Savezna konferencija sastaje se po potrebi, a najmanje jednom godišnje razmatra svoj rad, utvrđuje program aktivnosti i pravce političke akcije. Kongres SSRNJ može se sazivati kada radni ljudi, organizirani u SSRN, smatraju da je potrebno donijeti izvanredno važne političke odluke. Kongres saziva Savezna konferencija, ako je postignut dogovor svih delegacija.

Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije (SSRNJ) je bila najmasovnija društveno–politička organizacija. Predstavljala je  dobrovoljni i demokratski savez radnih ljudi i građana koji se bore ili su spremni da se bore za socijalizam na osnovama samoupravljanja i ravnopravnosti naroda i narodnosti. On je bio oblik akcionog povezivanja radničke klase, seljaštva, inteligencije i svih radnih slojeva i jedinstvena fronta organiziranih socijalističkih snaga, koju na najširoj političkoj platformi i ostvarenom političkom i akcionom jedinstvu uz vodeću ulogu SKJ čine Savez sindikata, Savez socijalističke omladine, Savez udruženja boraca NOR, društvene organizacije i udruženja građana.

To je, dakle, politički organiziran narod, politički oblik stalnog ostvarivanja saveza radničke klase sa svim radnim ljudima, uz vodeću idejno-političku ulogu SKJ.

U SSRNJ radni ljudi svojom akcijom na neposredan način izražavaju i usklađuju svoje mnogobrojne i različite interese, a mišljenjima i prijedlozima utječu na odluke samoupravnih organa i delegatskih skupština. U tome smislu SSRN je politička i akciona osnova delegatskog sistema, demokratska stvaralačka snaga tog sistema, izraz političkog samoupravljanja radnih ljudi.

Članom SSRNJ mogao je postati svaki građanin SFRJ koji prihvaća Programske ciljeve i Statut SSRNJ.

Godine 1979. SSRNJ imao je više od 13,5 miliona članova. Svi su mogli sudjelovati u svim oblicima aktivnosti SSRNJ, birati sve njegove organe i u njih biti birani.

Položaj i ulogu SSRNIJ u političkom sistemu zemlje određivao je Ustav SFRJ. U Ustavu od 1974. predviđa se da sve organizirane socijalističke snage u SSRNJ ostvaruju političko i akciono jedinstvo, da radni ljudi i građani, odnosno njihove organizacije , pokreću u SSRN političke inicijative, usklađuju mišljenja, daju prijedloge, utvrđuju političke stavove, provode izborni postupak za delegate i delegacije na svim razinama političkog sistema, vrše društvenu kontrolu i kritiku rada organa vlasti, organa upravljanja samoupravnih organizacija i zajednica te nosilaca samoupravnih, javnih i drugih funkcija, osiguravaju informiranje radnih ljudi i građana, bore se protiv nesamoupravnih, nesocijalističkih i nedemokratskih pojava.

Osnovna metoda rada SSRN je dogovor. Tu radni ljudi neposredno pokreću  akciju uz sudjelovanje članova SKJ. On, dakle, nije ni transmisija, ni paralelna partija; svojom akcijom negira i jednopartijski i višepartijski oblik vladanja. U svoj rad uključuje sve radne ljude bez obzira na ideološke i druge razlike što ih sadrži pogled na svijet, ako su za socijalističko samoupravljanje.

Komunisti su pozvani u da u SSRN ostvaruju devizu XI kongresa SKJ: „odlučivati s narodom“. Znači, ni „u ime naroda“, ni mimo njega. U akciji SSRN komunisti se argumentirano bore za svoje stavove, za što bolja rješenja i prijedloge. Kako je drug Tito rekao na XI kongresu SKJ „aktivnost SSRN u cjelini treba da bude okrenuta samoupravnoj praksi, konkretnim problemima kojima se bave radni ljudi i građani kao samoupravljači“, a po Rezoluciji XI kongresa SKJ, „ komunisti moraju biti svjesni da je dinamička aktivnost SKJ kao cjeline i svakog pojedinog komunista u cjelokupnoj demokratskoj aktivnosti SSRN najvažnije područje njegove političke aktivnosti i povezivanja sa širokim masama radnih ljudi i građana i sa svim njihovim stvaralačkim problemima“. Metoda kojom se to postiže u prvom je redu rad sekcija u mjesnoj organizaciji SSRN. Sekcije SSRN najširi su oblik okupljanja, demokratskog dijaloga i dogovaranja, gdje ravnopravno sudjeluju svi zainteresirani i kvalificirani za raspravu o određenoj problematici. U sekciji se vodi najšira demokratska borba mišljenje, širi demokratska uloga SSRN, vodi bitka za akcionu sposobnost SSRN.


Literatura:
Opća enciklopedaija jugoslavenskog leksikografskog zavoda;
Proleter 1937, Institut za izučavanje radničkog pokreta,

Facebook komentari

Vesna Nikolić

Provjeri i ovo

Ustaško-revijalna komponenta proslave Oluje izmještena iz Knina u Slunj

  I dok su prošle godine u Kninu službeno Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

five × four =