Početna / Istaknuto / Povratnik u magijski realizam

Povratnik u magijski realizam

Povratnik u magijski realizam

Povratnik (The Revenant), posljednji film značajnog meksičkog redatelja Alejandra G. Inarritua dobitnik je triju Zlatnih globusa, a dodjelu Oscara dočekuje s rekordnih dvanaest nominacija. Ovdje se nećemo baviti predviđanjima, ali podatak je svakako poticajan i obećava nesvakidašnje gledateljsko iskustvo. Hoće li to obećanje biti i ispunjeno ovisit će prije svega od očekivanja koja stavljamo pred njega, a s obzirom na dosadašnja iskustva s Inarrituovim filmovima. Meni je osobno, nakon izvrsnog Birdmana (2014.), Povratnik suviše predvidljiv i dosadan, ali po mnogočemu ipak vrijedan pažnje.

Medvjedica i traper

Radi se o povijesnom filmu u značajnoj mjeri utemeljenom na biografiji Hugh Glassa (1780. -1833.), američkog istraživača i trapera koji iza sebe nije ostavio pisanih djela, a najpoznatijeg po tome što je početkom 1820-ih u Južnoj Dakoti (SAD) preživio napad grizlija i kroz područje neprijateljskih Indijanaca Arikara vratio se u 320 kilometara udaljenu utvrdu Fort Kiowu. Scenarij se bazira upravo na toj epizodi iz Glassova života, a napisan je prema biografskom romanu Michaela Punkea: Povratnik: Roman o osveti iz 2002. godine. Pripreme za film počele su nedugo nakon toga, ali su se iz raznoraznih razloga godinama otezala, što možda i nije loše, jer je u konačnici tumačenje glavne uloge dopalo Leonardu DiCapriju koji opet briljira (mada ne sumnjamo u jednako dobru izvedbu i spominjanog Christiana Balea).

Povratnik u magijski realizam
Ljepotica i zvijer

Osveta o kojoj je riječ u naslovu romana glavna je tema i filma: naime, nakon što ga je izmasakrirala medvjedica, Glassa prijatelji John S. Fitzgerald (Tom Hardy) i Jim Bridger (Will Poulter) ostavljaju u divljini uvjereni da će umrijeti i odlaze po novčanu nagradu u Fort Kiowu (pritom mu Fitzgerald pred očima ubije i sina); Glass potom čini sve ne bi li preživio, mada izgledi nisu na njegovoj strani – duboko u teritoriju Arikara, okružen njima i francuskim švercerima i trgovcima krznom i kožama, izranjavan, polomljene noge i promrzao, bez oružja, hrane i konja – i tu zapravo počinje njegova višetjedna Odiseja čiji je katarzični kraj zapravo predvidljiv. No činjenica da se radnja filma temelji na istinitom događaju cijeloj priči daje jednu novu dimenziju koja nadilazi puki osvetnički pohod i postaje priča o preživljavanju, o vjernosti (pa i vjeri), ali prije svega o ljubavi. Barem bi tako, prema zamisli tvoraca filma, trebalo biti.
Priča o preživljavanju i osveti zapravo je sama po sebi dosadna i bezbroj puta viđena u jednako jakim glumačkim postavama (da sad ne nabrajamo), čega je Inarritu svjestan, pa je svim silama pokušava nadograditi i pridati joj određeni višak značenja. On to nastoji postići psihološkim profiliranjem Glassa i vizualnim i glazbenim efektima. Tako će u Glassu volju za životom poticati isključivo likovi pokojne žene i sina koji će mu se ukazivati u halucinantnim snovima, vizijama i grozničavim stanjima, na krhkim granicama sna i jave, prošlog i sadašnjeg, ovostranog i onostranog, budeći u tom surovom čovjeku iz divljine nježnija emotivnija stanja, zatim tugu i očaj, i dakako posljedični bijes.

Vjeverica i traper
Općem dojmu mističnosti i tjeskobe pridonose za Inarritua svojstveni dugi neprekinuti kadrovi uznemirujućih i turobnih krajolika praćenih jednako uznemirujućom glazbom, nerijetko dvojbene, zbunjujuće prirodnosti, pa smo povremeno u nedoumici gledamo li čovjeka koji hoda površinom vode ili preko zaleđene zaravni, podivljalu bujicu ili plitku močvaru, obješenog čovjeka ili crkveno zvono. Među upečatljivije trenutke spadaju i halucinantne vizije iz ruševne crkvice, pad meteorita za kojega nismo sigurni je li se doista dogodio ili je također san, atavističke scene lova, komadanja plijena i izjedanja sirovog mesa, ali i razgovor trapera o vjeri i Bogu, inače čestom Inarrituevom provodnom motivu.
Sve to skupa u jednu dozlaboga istrošenu priču upisuje dodatna značenja, pa se čini da je Inarritu uspio, ali jednako tako (i baš zbog toga) film bi nam mogao ostaviti i jak dojam pretencioznosti i umjetničkog prenemaganja, sa sasvim suprotnim efektima od (očekivanog i sugeriranog) potresnog i tragičnog. Očišćena tako od teorijskog šminkeraja i velikih riječi, filmska priča mjestimice djeluje kao parodija.

Povratnik u magijski realizam
“Spomeni se da svetkuješ!”

Scene borbe Glassa s medvjedicom, zakopavanje živog čovjeka u plitki grob, padanje s konjem preko ruba litice i skrivanje u njegovoj utrobi, te spomenuta apokrifna priča o vjeverici u kojoj je otac skalpiranog trapera spoznao Boga, te dakle i slične scene, same po sebi i ogoljene od ostatka, unose komične elemente u postojano surovu i tragičnu priču. Hoćemo li to nazvati metonimija ljudske egzistencije i Glassovo iskustvo nastojati poopćiti do grotesknih izobličenja ili ćemo vidjeti samo groteskno brutalnu parodiju filma o preživljavanju u konačnici će ovisiti o gledateljevu raspoloženju, a o tome raspoloženju i konačna ocjena filma.
Između same prežvakane fabule s jedne strane i sjajne glume trojice glavnih glumaca (osobito Hardyja), te režije i montaže, glazbe i tamne atmosferičnosti s druge strane, osobno sam skloniji pažnju i intelektualni napor (ako ga ima) pokloni ovom drugom, ako zbog ičega onda zbog dva i pol sata života koje smo potrošili, e da ne bi bilo bačeno vrijeme. Okej, reći ćete, lako je za bačeno vrijeme, ali bačene pare za kino, to je već nešto drugo. I tu mi se, ne znam zašto, ukazuje Jack Sparrow, pa je bolje da završim.


Facebook komentari

Davor Ivankovac

Književni proleter i volonter, čita i piše kada mu to mačak Arthur dopusti, inače je beskompromisan.

Provjeri i ovo

Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

  Što danas znači kada netko kaže da je politički orijentiran “lijevo” ili “progresivno”? Ovo …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

fourteen + fourteen =