Početna / Istaknuto / PRIČA IZ ZAGREBNOG ŽIVOTA AHMEDA BURIĆA: Kako nas je Isusek ispratio u partizane

PRIČA IZ ZAGREBNOG ŽIVOTA AHMEDA BURIĆA: Kako nas je Isusek ispratio u partizane

“Zagreb me zove, dođi na ulice grada/Zagreb me zove dođi u predgrađe, Zagreb me zove/dođi na Zagrebov stadion/Zagreb, Zagreb je jedini grad.” Tako, ili tako nekako ide ta pjesma. Hase je “svira” na gitari, a ja “pjevam”, mi smo sedmi razred osnovne, i valja polako početi učiti vještine zbog kojih ćeš se dopasti djevojčicama. Ustvari, to još nije ni svirka ni pjesma, on udara ona četiri akorda C, A mol, F i G dur i nas smo dva u svojim glavama Houra i Davorin Bogović. Sad bi ovdje, možda, bilo frajerski da kažem da se ni danas ne bih promijenio za uloge, da bih bio Bogović, ali to osim što je jeftina fora držanja strane onom što se “nije prodao”, ne bi bilo ni tačno.

Napisao se taj Houra dobrih pjesama o Zagrebu, i ti stihovi bi ga zaštitili ako bi ga čovjek za nešto imao optužiti ili napasti.

Ali, to bi bilo besmisleno, bilo koga optuživati.

Ipak, valjda jedini čovjek kojem nisam oprostio sve, živi u Zagrebu, u stvari kažu mi da ga gleda s visine, ali nećemo o tome. O čemu se ne može govoriti, o tome treba šutjeti, rekao bi veliki Wittgenstein, čiju sam biografiju jednom ukrao u Londonu, iako nije bila skupa. Dio kulta knjige jeste da pokoju i ukradeš.

U Londonu sam, eto, jednom ukrao knjigu. Mislim da sam isto učinio i u Parizu. U Zagrebu nisam nikad, a bio sam niko i ništa. U Londonu i Parizu si, ionako, niko i ništa. U Zagrebu – manje.

Prvi “veći” put iz Sarajeva – a da nije Mostar, i da nije more s roditeljima – bio je put u Zagreb. Mislim da se Z., jedan od najtalentiranijih ljudi iz Sarajeva za pisanje pop-pjesama i skečeva, negdje i ne toliko svjesno spremao praviti bend, i htio je otići u Zagreb, vidjeti sve te ulice, zidove, muzeje, trgove, tramvajske remize o kojima je Johnny Štulić napisao svoje pjesme. Biće malo i da ja romantiziram, bila je tu u igri, mislim neka cura, koju je ljeto ranije upoznao u Trpnju, u kampu Grič. Kako još nisam imao svojih sjećanja, sa svoga ljetovanja, njegova odmah kao da su postala moja, pa sam se uredno “primio” na to da znam svu tu raju – doduše, neke od njih sam stvarno znao, ali bio sam klinac – i pjevušio stihove grupe Drugi način, koja je to čitavo ljeto provela u Trpnju. “O mama život ti je autobus/ o mama poneko i sjedne/ onima naprijed se povraća/ onima naprijed se je.e/”.

Sa nama su na put krenuli Muki i Dule, ali to će se za ovu priču pokazati manje važnim. Na kraju je ispalo da smo nas četvorica bili nekakvo ferijalno izaslanstvo mladih pankera iz Sarajeva, koje se ima vidjeti sa mladim zagrebačkim kolegama. I da je svako išao iz različitih motiva: mene starci nisu pustili s rajom na more, još to ljeto sam morao “odrapiti” s njima u Duilovu, vojnom odmaralištu pored Splita, gdje mi je bilo ubitačno dosadno. Jedina iskra zabave bio je tip s klavijaturama koji je uveče zabavljao hotelske goste svirajući morski repertoar i “Paloma blancu”. Na plakatu je samo pisalo Dražen Žanko, a on je svirao neke one Roman Butina orgulje, u dva reda, i sako isti takav – što bi rekli Beograđani – “ceo fazon.” Na kraju, majka je isposlovala kod Starog da tih pet dana, malo prije polaska u drugi razred, odem u Zagreb, na prvi osamostaljujući put.

Godina je, dakle, 1982., kraj je avgusta, i mi tumaramo ulicama, šetamo pored Zrinjevca ili Džamije a Z. govori: “Vidi ovdje je Johnny svaki dan u parku svirao gitaru. Jednom ga je, kažu, došao slušati i Ivo Robić, potajno. A ovo je Lap, tu su svirali onaj čuveni koncert, nakon prvog albuma. A ovdje je …”

Niko, valjda, nije toliko ovisan o urbanoj mitomaniji kao Sarajevo i Sarajlije. Možda, i nije čudo: trgovačko – zanatski mentalitet na kojem je naraslo Sarajevo, određivao je da se većina vremena provodi u i oko svoje radnje, u malim čaršijskim uličicama, u kojima, naročito zimi, ne prolazi i ne zadržava se puno svijeta. Ostaje tako puno vremena za razmišljanje, za priče i razgovore između zanatlija koji svakim novim ponavljanjem ili interpretacijom nekog događaja – jer, ipak se bave ‘umjetničkim’ zanatima, kazandžije, abadžije, kazazi, sarači  – dodaju poneki svoj detalj. I onda te priče narastu do neslućenih visina.

Ljudi koji u životu ne drže do nijansi u pričanju anegdota – kad neko laže, a kad neko priča lavor, anegdotu kojom želi zadržati pažnju slušalaca – to smatraju beskorisnim poslom. Sarajlije, pak, drže do priče i često im nije važno je li istinita ili lažna. Uostalom, nije li prvu sačuvanu kroniku Sarajeva ispisao upravo kazaski zanatlija (koji je svladao zanat, ali se, vele biografski podaci, nikad nije bavio tim poslom) Mula Mustafa Bašeskija. Jer, svijet Sarajlija je, uglavnom, tužan – bio on u Sarajevu ili u Sarajlijama izvan njega – i ništa ga ne može utješiti, kao dobro ispričana priča.

Za te koje je pričao Z., nisam mogao znati jesu li istinite, ali on je bio tri godine stariji, već je imao jedan bend i bio je zvijezda za nas u kvartu. Prijateljevanje s njim donijelo bi cijeli jedan novi svijet: znao bih sve ljude iz New primitivs scene, a ne samo one iz ulice Kralja Tomislava, i ulaz u studentske klubove – KUK i Filozofiju, bio bi gotova stvar. U tom trenutku znati Elvisa i Zabranjeno Pušenje moglo bi biti kao da se u Londonu družiš s Malcolmom MC Larenom, Vivienne Westwood, Rottenom ili Strummerom, i to je, uglavnom bilo jedino što me tad zanimalo.


Z. se otišao naći, valjda, s tom curom, Muki i Dule su, k’o bog imali isto svoje neke šeme, a ja sam cijelu jednu nedjelju proveo sam, tumarajući ulicama Zagreba, u nekakvom čudnom, somnabulnom stanju iz kojeg se sjećam svega nekoliko slika i zvukova: sunce koje probija kroz parkove, neku svjetlost koja pada na grad nedjeljom, u kojem nema ljudi na ulici, i osjetio sam neki drugi prostor. I tu i tamo čuo nekakav radio, kako svira u dvorištu, ili nosi glas legendarnog reportera Ive Tomića, sa “stihovima” poput ovih: gol je pao kao san/njega dade Milan Ćalasan.

Moj dotadašnji život bili su Mostar i Sarajevo, orijentalni mediteran i brda, o čemu tada dakako, nisam, znao ništa. Zagreb je tada imao Nešto Nepoznato, a privlačno, Krležu kojeg sam počeo čitati, bez da bih previše razumio, Dinamo, prvaka u fudbalu o kojem je pisao i pjesnik našega doba da nikom nije lepše neg’ je nam, pjesme o sebi i bendove koji su ih pjevali.

Te nedjelje 30. avgusta 1982., osjećao sam kako grad diše i sebe u njemu. Da ima nečega u toj šetnji pored HNK-a i JAZU, da se osjeti da fali tih 20.000 ljudi koji su na Maksimiru gledali Dinamo protiv Galenike iz Zemuna, i da to sve skupa nije bezveze, što bi mi rekli. Zagreb je tada izgledao kao neki dobar tip iz starije raje od kojeg možeš naučiti svašta, koji će te uvesti u neke tajne, neki “naš” frajer, poput recimo Željka Malnara, koji je počeo donositi dah nekog novog zelenog svijeta džungle i prašume, na kolor ekrane koji su polako istiskivali crno-bijele dokumentarce o izgradnji željezničkih pruga.

Tadašnji Zagreb bio je frajer kojeg si mogao voljeti.

Ta moja nedjeljna rapsodija završila je u Blatu, kafani na ćošku, gdje smo se Z. i ja dogovorili naći da tamo pojedemo girice, i vidimo koja je to kafana u kojoj je nastao bend Reket roll iz Šume Striborove, i u kojoj Johnnyjevo društvo maligane slaže. Možda se Z. nadao da će tamo vidjeti nekoga od tih likova, ja se nisam nadao ničemu, ali ono što sam tamo vidio bio je prvi susret sa polusvijetom. Nečim što nisam znao da postoji, i s čim sam se kasnije sretao svuda od Mostara do New Yorka.

Za stolom preko puta nas sjedili su, s jedne strane na klupici, žena u tridesetim, i pored nje stariji čovjek koji je bio mršav i mogao imati oko šezdeset. S druge strane stola, sjedio je povelik tip s brkovima, i s imidžom malo oteklog Miše Kovača, bio je kao Morž sa sunčanim očalima. Z. i ja nismo puno gledali za njihov stol, osjetilo se da je razgovor neprijatan, a svako bi ga malo prekidao Morž šamarom koji bi tresnuo nekom od njih dvoje, češće dedici nego ženi. Nisam siguran da i danas znam šta bih napravio – dobro, znam, ne brinite – ali tada sam s, vjerojatno, neskrivenim užasom u očima prvi put vidio da odrastao čovjek udara ženu.

Z. mi je “objasnio” o čemu se radi:

– On mora da je njezin makro. Ona je sigurno došla da mu kaže da će ostati sa starim koji joj je nekada bio mušterija, i sad ti je frka oko toga.

Stari je nosio naočale koje mu je Morž šamarima bio poprilično iskrivio, žena bi uglavnom govorila “nemoj”, pa bi i ona dobila ćušku, a svjetlo zlatne nedjelje kao da se odlaskom u noć pretvorilo u čir na želucu. Ništa od poetike, od Ujevićeve boemije i Johnnyjeve ekipe, ništa romantično i ništa inspirativno se više nije dogodilo. Moglo bi biti da je to moj prvi propali pokušaj da postanem pjesnik, ako sam uopće i pomišljao na tako nešto. To Blato.

Do povratka u Sarajevo, bili smo se još dogovorili, sva četvorica, otići sresti sa pankerima koji su izlazili ispred Studentskog centra. Bože, kako sam se neprijatno osjetio pred frajerom i curom koji su izgledali kao Sid Vicious i Nancy Spungen s neke od onih čuvenih fotografija. On sa kosom u špicevima i kožnim narukvicama, i ona s lancem koji visi preko farmerki. Utegnuti kao na žurnalima, što bi moja nana rekla.

S ove distance shvaćam da je naš “imidž” u odnosu na njih bio poprilično “sevdalijski”, s prijezirom su slušali kako mi govorimo o bendovima koje smo voljeli – to, kad sam ja u pitanju, nikada nije bio nikakav orto-punk nego uvijek neki new wave, Gang of Four ili Public Image Limited – i učinili su da se osjećamo prilično neprijatno, kao rođaci iz provincije koje je malo stid što su rodbini u velegrad došli u dijelovima narodne nošnje.

Z. je odmah zbrisao odatle, šapnuvši mi “jesam ti rek’o da su to šminkeri?”, Dule je mislim malo upao u neku konverzaciju, i otišao s njima piti pive, a biće da je meni sudbina namijenila da opet ostanem sam. Dok mi kroz petnaestak minuta nije prišao tip, visok skoro dva metra, u običnoj punkerskoj jakni, s možda jednim ili dva bedža i upitao: Hej, tko si ti?

Impresioniran pojavom koja je izgledala kao Malcolm Owen, izgledom možda najzajebaniji punk-frontman svih vremena, procijedih:

– Ja sam iz Sarajeva, došao sam ovdje da se vidim s pankerima, i tako …

– Pa ne razgovaraš, baš… – osmijehnuo se mangupski.

– Pa, tu sam s prijateljima, ovaj je išao piti pive s ovim vašima. – tražio sam izgovor.

– A ti?

– Pa, ja ne pijem pive – rekao sam, gledajući koje bedževe ima na reveru, da mogu reći kako slušam baš te bendove. Ako kažem kako slušam Azru ili Haustor potpuno ću uništiti ionako poljuljanu i još neuspostavljenu reputaciju, pa gdje ćeš onda od bruke. Na moju radost, potpuno sam fulao, tip je bio cool, i pružio ruku:

– Ja, sam Tomi.

– Bure, drago mi je.

Nije se nasmijao mom smiješnom nadimku, pozvao me je na piće i pričao šta se sve događa u Zagrebu. Kako nikako ne može pronaći prave dečke da svira s njima, kako tu i tamo neko umre od droge, jer je i ona dio scene, i sve više se uvlači u ekipu, i kako je prije mjesec dana bio na koncertu grupe Heroji Novog Zagreba.

– Znaš kaj, ja sam otišel tam, negdje malo van grada, tak mali klub za 300 ljudi, i onda vidim tipove, isto obučene u nekim žutim vestama, s tak nekim plavim gromom prek grudi, mislim, a u pizdu materinu kakvi su ovo šminkeri, izgledaju tak ko oni novi romantičari!? Svi u istom, k’o konobari u disku u Baškoj Vodi, jebal’ te. Kad u jednom trenutku pjevač razbije flašu piva i krene se rezat grlićem po koži, od ramena prema kuku. Cure vrište, kaos, jebal te pas, mi gledamo kak idioti, a tip se reže, krv preplavi majicu i za par minuta upadne murija i prekine koncert. Stari, bila je to bježanija, ak’ te uzmu sad, buš najebal k’o žuti. Napišu ti taj dosije, pa tam drkaju, pa kad ideš u vojsku onda te jebu.

Do kasno, do nekih doba, što bi mi rekli ostao sam s njim, njegovom curom i njihovom rajom: istina, jesam bio mlađi tri godine od njih, što je tada nepremostiva razlika, ali prema meni su pokazali neku vrstu respekta, prvog takve vrste koji sam doživio. Ono što nisam shvaćao jeste da se ljudi, ne samo u pričama o ludim pankerima iz Londona, sasvim uredno mogu rezati po vlastitoj koži, i puštati si krv, negdje u Novom Zagrebu. Da zauzmu pažnju, ili da ispuste bol.

Moj sljedeći put u Zagreb desit će se točno tri godine kasnije, 31. jula 1985., kad će panker s propalim bendom i moguća nada lokalnog rukometa, poći odužiti dug prema domovini. Dug koji nije skrivio, ali svi smo tada bili zombiji. Kuća strave se nalazila u Maršalki, Vojna pošta 7640, 5. armijska oblast.

Džudži i ja smo zajedno došli avionom, s Butmira na Pleso. Mama i Stari su došli da me isprate, mami je krenula suza, s Stari je nepogrešivim refleksom sarajevskog laufera, pred jedno tridesetak roditelja ispalio:

– Šta, ba, plačeš, ne ide u četnike, nego u partizane!?

No, put u “partizane” kojih odavno više nije bilo, vodio je preko Isuseka.

Sjedili smo u parku. On je bio “plavac” i išao u Borongaj, a mene su fizičke predispozicije – neko zloban bi rekao i mentalni sklop – odredile da budem u Vojnoj policiji. Prišao nam je dječak, plav kao Džudži, i upitao nas:

“Otkud ste vi?”

Mi smo ga pogledali, klinac je djelovao sasvim super otvoren, i mislim da je Džudži kazao:

“Iz Sarajeva.”

Dečko je rekao:

“Zakaj ste tu?”

Moj tersluk je već bio na ivici da ispalim “vidi, mali…”, ali rekli smo mu:

“Došli smo u vojsku.”

“Aha, zato.” – osjetio se blagi oprez u njegovu glasu. Ali je dodao:

“Zakaj idete tam’? Oni su komunisti.”

Skoro smo se nasmijali. Svi koje smo mi tada znali na neki su način bili komunisti, pa i mi koji smo se furali na ljutu kontru, punk i to. Plus to što kod nas nijedan jedanaestogodišnji dječak nije imao političke stavove. Trebalo ga je ipak malo i naložiti, mi smo, mali jarane, iz Sarajeva:

“A zašto komunisti ne valjaju?”

“Oni nisu dobri, jer ne vole Isuseka. Vele da on nije bil dobar za ljude. A on je bil dobar, i volio je sve ljude.”

Dječak je otišao, Džudži i ja smo odšutili. I otišli svako po oduženje svoga duga, a ja sam prije nego što sam mogao izaći u Zagreb kao vojnik, već bio istjeran iz vojne policije i poslan u kazneni garnizon u Ilirsku Bistricu, Socijalistička Republika Slovenija.

U službenoj bilješci je stajalo: prijetio dvojici starijih vojnika. Ustvari, dvojici koji su ostvarivali sitne privilegije mučeći novopridošle “guštere” sam poručio da ovo sranje traje godinu dana, i da se, svakako, vidimo poslije. Kapetan Miodrag Popović mi je uručio karakteristike koje nisam izdržao da ne otvorim u Areni-Expressu, vlaku koji je nas trojicu odbačenih vozio u Pulu, odakle smo trebali ići za Ilirsku Bistricu.  U karakteristikama je pisalo:

“Psihološki nestabilan. Sklon incidentima. Inteligentan. Ne trpi nepravdu. Vrlo emotivna ličnost.”

Sad bi vjerojatno, u duhu merkantilističke proze koja treba biti u policama tržnih centara, bilo poželjno da napišem kako sam u vlaku koji me je vozio prema Sloveniji razmišljao o Isuseku, i njegovoj žrtvi i onome što je rekao onaj dječak. Ne, mislio sam o tome kako sam opet ispao glup, jer idem negdje u vukojebinu, u nekakvo selo za koje nikad nisam čuo, a da sam šutio, mogao sam se lijepo, kao onoga avgusta našetavati po belom gradu, naći samo svoj, ili neki svoj Zagreb.

Ali, nije išlo.

Nisam mogao ući u dušu frajera koji bi se mogao voljeti.

 

Preneseno s: Lupiga.com

Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Dvije ravnopravne Hrvatske, antifašistička i blajburška

  Možete li zamisliti da neki njemački novinar od imena, u novinama od imena, onda …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

thirteen + 8 =