Priča o Tuđmanu

danijelpopović

 

Ne, ne, nije to što ste mislili, nije to priča o NJEMU, ovo je jedna druga priča o jednom drugom čovjeku.

Danijela sam upoznao 1996-te godine kod školskog igrališta. Bio je to miran i pristojan dečko, rođen u Vukovaru 1982 godine. Nije bio klasični daljski podjebant, nije se šprdao na tuđi račun, bio je skroman i pošten, volio je svoj Dalj i volio je nogometnu loptu.
Tih godina, pored kirbaja , najvažniji dani su bili kad se održavao nogometni turnir u Dalju. Mi klinci smo ga posjećivali u velikom broju, a Danijel Popović – Tuđman (kako smo ga svi zvali) bi bio zvijezda turnira. Bio je rođeni talent i mnogi su govorili: „Da nije siromašan i da ga ima ko pogurati, daleko bi stigao.“
1999 godine sam odselio iz Dalja u Borovo, tada sam bio osmi razred i često sam dolazio biciklom za Dalj na školsko igralište jer mi je cijelo društvo bilo tamo. Jednog dana, dok sam vozio bicikl prema igralištu, sreo sam ga kako trči u istom smjeru.
„Tuđmane jel pičiš do školskog?“ upitah ga…
„O di si druže, aj povezi da malo pičimo fudbalice“.
Kad smo došli, sat vremena nas je sve vozao kao budale. Ja i nisam neki nogomentni talent (prije antitalent), ali volio sam druženje i zajebanciju, nogomet mi je bio u drugom planu, ali kako je samo taj dečko igrao, bio je neuhvatljiv. Onda nas je pozdravio i rekao kako mora na trening, tada je igrao za Vukovar 91.
Istina je da je pojedinim Srbima smetalo što je zaigrao za Vukovar 91 ,a ne za Vuteks koji se smatrao srpskim klubom, takođe u Vukovaru, te su ga neki pogrdno nazivali „prodana duša“, dok su ga oni pravi prijatelji podržavali u svemu što je radio. Kasnije, kad je zaigrao za Osijek, neki članovi Kohorte su tu zajedljivost iskoristili te proširili priču kako Srbi mrze Danijela te kako su mu dali nadimak Tuđman jer je ovaj želio igrati za hrvatski klub, što je bila čista laž jer je taj nadimak imao još dok je bio dijete.
Možda toga nije ni on bio svjestan, ali u to vrijeme, nedugo nakon mirne reintegracije, on je bio ona pozitivna spona što je spajala Hrvate i Srbe u Slavoniji.
2001 godine Vukovar 91 je bio u drugoj ligi, u sezoni 2001-2002 Danijel Popović je u 15 nastupa zabio 22 gola.
Tada sam bio u srednjoj školi. Dok sam prolazio autobusnom stanicom kroz Borovo naselje, spazio sam ga kako pije limunadu u slastičarni kod Nebe.
„Ma vidi ti njega, sad si slavan jebo te, umjesto da si u nekom fensi kafiću sa hrpom treba ti piješ limunadu od 3 kune kod Nebe, šta ima druže kako si?“ On se nasmijao i pozvao me da sjednem i nešto popijem. „Evo čekam menadžera, trebam nešto za Osijek“.
Tada sam inzistirao da mu platim piće, a on je naručio dve kugle sladoleda, taman mu je došao menadžer, pozdravili smo se i otišao je. Jedan, tadašnji prijatelj, takođe nogometaš, a današnji nogometni sudac, koji je sve to vidio mi je prišao i rekao: „Pogledaj seljačine, nakon limunade jede sladoled, ima da se prosere ko grlica… i to je neki igrač, još mu ti plaćaš sladoled, stvarno je debil“. Tad sam ga sterao u kurac i rekao da ne priča loše o ljudima koje ne poznaje i tu smo završili razgovor.
Nakon par mjeseci sam s prijateljima išao u daljski kafić „Kod čoška“. Čim sam otvorio vrata, uši mi je zapljusnula glasna živa muzika. Pjevač se nalazio tik do Tuđmanovog stola, zajedno su pjevali u mikrofon, a oko njih se nalazilo 15-ak ljudi. Nisam mogao vjerovati kad sam vidio jednog lika kako grli Danijela i zajedno s njim pije. Bio je to onaj isti lik, današnji sudac, koji mi je rekao: „ Pogledaj seljačine, nakon limunade jede sladoled“.
Tad sam zapravo shvatio kako slava predstavlja dvosjekli mač, i kako više ne možeš vidjeti tko ti je pravi prijatelj, a tko samo ulizica.
Nakon sat – dva smo se sreli u wc-u. Rekoh mu polu ozbiljno: „E Danijele, više ne poznaješ stare drugare, sad su ti neki novi preči i bolji“ On me pogleda poluzatvorenim očima: „Ma idi u kurac, nisam te ni vidio kad si ušao, ajde popi nešt, i nemoj slučajno da me odbiješ, zbog tvog sladoleda sam imao sraćku cijeli onaj dan“ Popio sam tada Jelen pivo s njim, pozdravili smo se, ja sam otišao sa svojim društvom ,a on je ostao sa svojim.
U ljeto 2002 godine Tuđman je zaigrao za Osijek. Tada su mu na jednoj utakmici članovi Kohorte spustili hrvatsku trobojnicu i vikali „ Dođi i poljubi je“, na šta je on dotrčao, poljubio zastavu i nastavio dalje igrati. Nekima je to bilo dosta da ga prihvate, a neki ga nikad nisu prihvatili zbog njegove nacionalnosti, dok je Danijel Popović – Tuđman, sam po sebi bio nadnacionalan mladić, jednostavno je prerastao sve te zajebancije i igrao nogomet. Više ga nisam toliko viđao, igrao je i za mladu repku, i tu je zabijao golove.
23.10.2002 godine oko 20,30 sati zazvonio mi je telefon. Spustio sam se s kata i podigao slušalicu.
Na drugoj strani je bio moj prijatelj Dejo iz Dalja i rekao: „ Da li se kod tebe u blizini dogodila nekakva prometna nesreća, izgleda da je Tuđman sletio s autom“ Rekao sam da ću pogledati, spustio sam slušalicu i izašao na dvorište. Već je pao mrak, 15-ak kuća od mene sam vidio rotirajuća plava svjetla, odmah sam potrčao do mjesta nesreće. U autu su bila dvojica, i taman po mom dolasku su ih stavili u vozilo hitne pomoći i odvezli za Vukovar. Vidio sam smrskani Golf, sletio je na sportsko igralište u Borovu. Ljudi koji su bili u blizini su mi rekli da će sve biti u redu. Tu noć smo saznali da nije bilo sve u redu. Danijel Popović je na mjestu bio mrtav,a njegov suvozač Milan Čalošević – Baglaja, moj školski drugar je zadobio teške tjelesne ozljede.
Sahrana je bila tužna i srceparajuća, u to slavonsko selo Dalj se slila rijeka ljudi, došla su izaslanstva HNS-a, Osijeka, Vukovara i mnogih drugih, bilo je tu Danijelove rodbine, suigrača, a ponajviše prijatelja, svi smo ga zajedno ispratili, otišao je Tuđman, nogometni majstor, sin, brat i prijatelj, u njegovu čast se igra memorijalni turnir Danijel Popović u Vukovaru, a na nama ostaje da ga se sjećamo.
Razmišljam šta bi danas rekao Tuđman da je živ.
Da vidi sve ovo što se događa s obe strane njegovog voljenog Dunava, da u 2015-oj godini vidi Dražine slike na Marakani, klempava slova U na Gradskom vrtu ili kukaste križeve na Poljudu i u šta se pretvorio nogomet.
Da je znao to sve, pitam se da li bi onaj vrući dan 1999 godine na školskom igralištu uzeo loptu i nabio je u 3PM i rekao „Evo vam je, jebite se i jedni i drugi, za vas nije igra, vi ne cijenite život, vi obožavate smrt.“
Da je sve to znao, bi li ikada uopće i zaigrao nogomet.

Maksim Popov


Facebook komentari

Maksim Popov

Provjeri i ovo

Smrt konceptualnog umjetnika

Držeći u desnoj ruci esej „Smrt autora“, Rolanda Barthesa, znojio se nenormalno dok smo hodali …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

9 − six =