Početna / Dnevni Komentar / Priglupo korporativno novinarstvo

Priglupo korporativno novinarstvo

novatv

 

Politika pretvorena u isprazan i plitak show bussiness, u kvaziintelektualiziranje ili podilaženje primitivizmu ili pak, njegovo ordinarno demonstriranje, intelektualno i smisleno može izgledati samo publici koja serijale klase „Marisol“ doživljava kao kvalitetan dramaturško-produkcijski standard, a „Krv nije voda“ kao dio obrazovnog programa.

 

 

Piše: Hrvoje Budinščak

 

Provoditelji takve politike zanemaruju njezin stvarni smisao, logičan rezultat čega je opća društvena gospodarska katastrofa i moralna degeneracija. Medijska scena, djelatnici iste, posebno u domeni javnog informiranja, koji slijede takav trend, direktni su sukrivci za isto, što proizlazi iz prirode i svrhe, dakle, karaktera novinarstva i ine medijske prezentacije, ali je to odraz i šireg društvenog trenda gdje baš svaka prazna glava može biti baš svašta, što ne dovodi neposrednom činidbom u opasnost glavu na ramenima, na primjer saborski zastupnik, premijer, general-geopolitički strateg, analitičar, posebno ekonomski, Predsjednica republike, manjinski zastupnik, PR stručnjak, voditelj kampanje ili lider nekog stožera za očuvanje i obranu digniteta već nečega, a posebno svaka prazna glava u RH može nekad biti i novinar. Posebno na TV. Hrvatski pisani i audiovizualni korporativni mediji nekako imaju sklonost upravo ka angažmanu takvog kadra.

Doista je tragikomično kada novinar ili novinarka, očigledno bez ozbiljnije količine pameti , preuzme ulogu društvenog dželata i cenzora, te se, u svrhu istoga, umjesto nepristranog informiranja i razotkrivanja javnogovornih „spinova“ vještinom, za što se pretpostavlja da se takva osoba školovala ili bar ima prirodnog talenta na čijem se razvoju radilo neformalno radilo pa i usavršavanjem kroz praksu, posluži snagom autoriteta, dodijeljenog neznanim, no, svakako neodgovarajućim kriterijima na komercijalnoj korporativnoj televiziji i to na način suprotan smislu i svrsi novinarske profesije, bez obzira koliko sugovornik bio u pravu ili krivu, iskren ili ne, održivih ili neodrživih teza.

Zadaća novinara je nedoumice razjašnjavati, nepristrano se služeći znanjem, iskustvom, instinktom i intelektom. Posve je legitimno je biti i provokativan, politički nekorektan, svijetu prkositi – ukoliko su ti uvjeti zadovoljeni.
Autoritet vrijedan poštovanja može proizaći samo iz toga, iz vještine obavljanja društvene zadaće, temeljene na istini, ne na spriječavanju iznošenja teza i inzistiranju na ukalupljenoj formi, garnirano neprimjerenom demonstracijom moći čije jedino ishodište je u korporativnom zaleđu, kojim se kompenzira izostanak elementarne osobne kompetencije i intelekta.

Istim, autoritet vrijedan ismijavanja je svaki onaj, koji se svojom pozicijom, posebno u javno značajnoj profesiji, posluži kako bi prikrio izostanak kvalitete i kriterija, osobnih sposobnosti bez obzira na pozadinu, koja bi ga kao autoritet i legitimirala, kao i onaj, koji se snagom autoriteta posluži u svrhu postizanja unaprijed određenog i normiranog cilja pod svaku cijenu neovisno o tome koliko bio u pravu ili ne, postavljajući osobnu ambiciju iznad same svrhe svog postojanja i zanemarujući temelj svakog smislenog profesionalizma, protivno osnovnoj etici.
To su opći principi, koji vrijede za svakog javnog djelatnika; političara, policajca, suca, novinara …

Ma koliko nam politički protivnik ili čak običan sugovornik bio mrzak, odricanje od prava na javni govor, pa još govor gosta u studiju, taman bio i crni đavo kojeg sami pozovemo, govor izvan ekskluzivnim pogrešnim kriterijima nametnutog, proizvoljno osobno ili korporativno dizajniranog poželjnog načina, subjektivno formiranog prema cilju koji odstupa i može biti suprotstavljen smislu novinarstva – povećanju gledanosti ili porastu popularnosti kao primarnom cilju a ne odrazu kvalitete, ciljanoj manipulaciji protivnoj javnom interesu i pravu na objektivnu informaciju ili liječenju društvene frustracije neke privilegirane socijalne skupine ili pojedinca – nedopustivo je i nepovezivo s javnim informativnim, novinarskim poslom.
Kao takvo, ozbiljan je poremećaj, otklon od temeljnih novinarskih normi, pa neovisni gledatelj stječe dojam da je takav novinar zapravo NKVD, Stasi, UDBA kadar ili da je bar pripravnički staž proveo volontirajući u Guantanamu.

Montiranih procesa se s pravom može i treba gnušati, nikakav karakter pogođenog takvim postupkom ne može opravdati montažu, sve da se radi i o najomraženijoj osobi na svijetu.
Dokazati ili oboriti postojanje razloga za omraženost ili simpatiju, prihvaćanje ili odbijanje nekog stava, razotkriti javni govor kao istinit ili manipulativan, neovisno o postojećoj javnoj percepciji – koja vrlo često može biti potpuno pogrešna, te rezultat ciljanog medijskog djelovanja – to je zadaća, nikako istup sa zaštićene pozicije, gdje se sugovorniku oduzima pravo na izbor strategije izlaganja vlastitih argumenata, bili oni krivi ili pravi. I teško da je prihvatljivo da središnja informativna emisija bude obilježena skandalom, koji proizvodi sam takav novinar, slijepo slijedeći korporativne upute; to više nije informativna emisija, nego trash zabavni sadržaj. Ovo „trash“ je osobni vrijednosni sud autora ovog teksta.

Što zapravo reći, koji izraz upotrijebiti kada formu komunikacije diktira osoba, ili medijska institucija, kojoj je jedna od temeljnih funkcija braniti slobodu te forme, koja smisao svoje profesije duguje općem pravu na slobodu izražavanja, koja treba, prema svojem smislu, biti ograničena samo u slučaju iznošenja namjernih laži u bilo kojem obliku i kleveta, dakle, dezinformacija, podmetanja i podvala, a sad se, evo, osim neograničavanja pogrešnih i lažnih informacija, gdjekad namjernog plasiranja dezinformacija i prešućivanja bitnih informacija, susrećemo i sa opstrukcijom legitimnog iznošenja stava, koliko on dubinski bio pogrešan, te se, uz to, niti zna gdje je to pogrešan, a niti što sugovornik doista govori.
Intervju svakako predstavlja oblik komunikacije, koji pretpostavlja slobodnu razmjenu misli po izboru svakog od sugovornika, a međusobni odnos određen je i socijalnom inteligencijom, inteligencijom uopće, te je ista potrebna čak i za agresivan ali argumentiran verbalni obračun, dakle, nikako prema strogo propisanom konceptu koji, k tome, uključuje ikakvo hijerarhijsko i autoritarno pozicioniranje sugovornika.

Nikakva demonstracija moći izvan toga nije legitimna, nikakav korporativni trend, kojim se prikriva nedoraslost kadra za obavljanje javne informativne funkcije, ma koliko lijepo izgledao/izgledala, koliko lijep bio/bila ili tko iza toga stajao; to je daleko neprihvatljivije od ikakve demagogije sugovornika, od ikakvog iznošenja gdjekad više ili manje manjkavih teza – novinar je osoba, koja bi morala imati minimum intelekta potrebnog za verbalno pariranje sugovorniku, odnosno, obradu teme, nikako tek postavljač unaprijed zadanih pitanja bez ikakve sposobnosti improvizacije, ili, pak, improvizacije svedene na minimum sposobnosti dobacivanja doskočica, što dovodi uopće u sumnju i sposobnost punog razumijevanja odgovora na pitanja koja sam novinar postavlja. To takvog novinara prokazuje kao tip pukog automatiziranog izvršitelja jednostavnijih funkcija, nesposobnog primiti i pružiti razumljivu povratnu informaciju izvan usađenog jednostavnog standarda, korporativnu lutku lišenu ikakve ozbiljne sposobnosti neovisnog rasuđivanja.

A tu onda novinarstva nema. Ima samo dezorijentiranosti i nesnalaženja u vremenu i prostoru. To je izgleda jedna opća karakteristika 2015. A bogme i nešto ranijih razdoblja.

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

  Što danas znači kada netko kaže da je politički orijentiran “lijevo” ili “progresivno”? Ovo …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

ten + 3 =