Početna / Istaknuto / Problemi suvremenog svijeta

Problemi suvremenog svijeta

problemisuvremenogsvijeta

 

Piše: Hrvoje Budinščak

 

Problemi, koji su i mnogo ranije bili dio stvarnosti, a koje su premnogi ignorirali ili, u najboljem slučaju, lakonski zanemarivali, živeći svoju „sadašnjost“ i poput cvrčka rugali se mravima – a nekako se desilo da je već neko vrijeme broj cvrčaka umnogome premašuje broj mrava , a složiti ćete se, tu više nema rješenja poput onoga iz basne – dosegli su točku u kojoj je ignoriranje istih znak ozbiljng mentalnog poremećaja ili nesposobnosti suočavanja sa manjkavostima vlastitog karaktera.

Nekad to dvoje, na žalost, putuje zajedno u velikom broju osoba i upravo ustrajavanje na izbjegavanju tog suočenja, izbjegavanje priznanja da se, u toj lakomislenosti, nije bilo u pravu, često se povodeći za „mišljenjem većine“, onim, što većina prihvaća, kao argumenat za svoj stav, dovodi do porasta problema na takvu razinu, da je poteban daleko veći napor da bi se mogli riješiti, nego da je to blagovremeno učinjeno.
Ne bi to bilo za toliku osudu, da se radi o jako zahtjevnim stvarima. Problem je tim teži stoga što se radi jednostavnim i lako uočljivim stvarima, koje posjeduju jednu nepromjenjivu logiku, matematički neumoljivu – jer, matematika jest neumoljiva, ne zato što joj je takav voljni karakter, već zato što nije nimalo proizvoljna, iako se njome proizvoljnosti mogu opisati; no,tad bez greške otkriva nedomišljene proizvoljnosti, čistim rezultatima ili njihovim poklapanjem.
Velika odgovornost, odnosno, veliki uzrok tome leži na pogrešnosti školskog, obrazovnog sustava, no, to je velika tema, koja zaslužuje posebnu obradu.

Noam Chomsky, u svojim lamentacijama, u kojima se nije mrdnuo sa akademske govornice, intenzivno je naglasio potrebu djelovanja u trendu – i namjernom ili slučajnom nedorečenošću, ne želim ni pomisliti da se radi o elementarnom nepoznavanju materije i lakonski izraženim stavovima obzirom na njegovu titulu, poprilično zatrovao javnu scenu, pa i među jednim dijelom aktivističkih skupina, ne samo nekakve „lijeve“ provincijencije.
Svakako, svatko tko iole politički razmišlja i nije kompletan politički imbecil ili autistično nastrojen fanatik, neće moći ignorirati stvarnost oko sebe, pa stoga ni neke trendove, koje karakterizira brojnost uključenih jedinki. No, politički se imbecilizam ne očituje samo u ignoriranju trenda. On se očituje i u nesposobnosti kritičkog suočavanja i odnosa prema istom. A to je ono, što Chomsky zaboravlja istaknuti, a to je pitanje, koje u bitnom dovodi upitnu ispravnost stava. To je, ujedno, način ponašanja, koji prepoznaje određenu karakteristiku ljudskog društva – ali je ne propitkuje, pa stoga i ne poznaje, svodeći pitanje društvenih kretanja na metodiku upravljanja masom.
A tu se već nalazimo na vrlo skliskom terenu, sve do koketiranja sa takvim oblicima fašizma, koji su često cijela društva rušili u prah ili ih bacali u ratni kaos, uslijed ideoloških sukoba i kopiranja metodike, koja nije mogla uroditi nikakvim ozbiljnim rješenjem – jer i nije mogla dovesti do ravnoteže; ne ravnoteže po ravnoteži suprotstavljenih volja, već po ravnoteži, koja bi odražavala kauzalne, uzročne principe po njihovoj biti i vrijednosnom iznsu djelovanja unutar sustava. Dakle, ravnoteži po održivosti istoga, što je jedini pravi rezultat.

Teorija, po kojoj se, bez razumijevanja toga, borbom na političkom planu uz maksimalizirane zahtjeve, kao inicijalnom metodom, umjesto metodom argumentacije istih, ravna je teoriji slobodnog tržišta, kakvu nam serviraju neoliberalni demagozi; iza puno govora o slobodi, krije se težnja ka prikrivenoj regulativi i princip, koji tu slobodu – ruši varkom, nelogičnošću, postavljajući pravilo „uvjeravanja“, kao nešto prirodno, ujedno, štiteći onog, koji uvjerava od posljedica onog u što „uvjerava“, a što često plasira – prevarom, ciljanim navođenjem, pažljivom manipulacijom podacima, nakon čega i ispravna, logička validacija može jednostavnom umu izgledati kao manipulacija. Doista krasan liberalizam. Sloboda prevare ili prevara pod društvenom zaštitom, u ime slobode. Svejedno čija je diktatura u pitanju, to se uvijek svodi na maloumlje.

Povijesno gledano, takav je pristup, kao odgovor na raširenost izopačenih društvenih i ekonomskih odnosa i neutemeljenu samouvjerenost i apriornu zaštitu cijele klase od legitimnih i logičkih propitkivanja, a obzirom na nemogućnost i preduvjetovanost za drugačije izražavanje stava, zbog više razloga – a dijelom i zbog neodgovarajuće obrazovne razine i slabe dostupnosti općih informacija, potrebnih za vrednovanje i ozbiljan kritički pogled – bio nužan u jednoj fazi razvoja tih ljudskih odnosa.
No, takav pristup, pristajanje na takvu strategiju, u uvjetima opće dostupnosti podataka, opće dostupnosti kakvog takvog osnovnog obrazovanja, svodi se na „uvjeravanje“ i propagandu, koja, ukoliko nije istina, rađa dugoročno štetnim posljedicama. I tu se krije empirijski i vrlo čvrst demanti ideji mogućnosti društvenog manipuliranja isključivim pokretanjem i usmjeravanjem nemisleće mase, odnosno, otkriva se sva preuzetnst i samoprecjenjivanje svakog onog, koji misli da na taj, jednostavan, ali i neodrživ, arhaičan način, konzerviran u neodgovrajućoj, zastarjeloj razini promišljanja, može masom rukovoditi. To govori o egoizmu i egocentriji takvog „upravljača“, koja vrlo često nema baš nikakvog upora u stvarnosti i koja se ne da nadomjestiti nikakvim upravljačkim alatima, a vrlo se često ta temeljna nesposobnost sakriva iza izvikujućih plitkih i provjerenih parola i „poruka“, ali i „pozdrava spremnosti“. To, uostalom, vodi u propast, stoga, što se očekuje smislena djelatnost nemisleće mase, što je kontradikcija u samom polazištu teze, koja doslovce bode oči.
Tako se može voditi jedino krdo krava – u ponor ili klaonicu.

Kvaliteta treba određeni kvantitet, ali – to su međusobno povezani uvjeti, neodvojivi prirozi, osobine; dakle, kvaliteta nije zasebna cjelina, entitet, koja, onda, eto, treba neku kvantitetu, već kvantitet, svaka njegova jedinica, treba imati određenu kvalitetu.
Dakle, u ljudskom društvu, svaki djelatni pojedinac treba imati određenu kvalitetu – ne može se masu ni usmjeravati, niti istom rukovoditi, ako nema nužnu kvalitetu i ako je za njezino usmjeravanje potrebna laž.

Dosegnute civilizacijske razine današnjeg ljudskog društva olako su se shvatile, kako je već na početku spomenuto. Ležernost, kao dobrodošla odlika u trenucima opuštanja i odmora postala je radni imperativ, ideal. Lakomislenost je postala pretežita društvena karakteristika.
Pomisao da će baš svi problemi nestati ili proći, ukoliko ih dovoljno dugo ignoriramo, rezultira u težini rješavanja problema, koji su bili relativno lako vidljiv izvjestan rezultat te ignorancije.
Sposobnost improvizacije, kao dobrodošla sposobnost u nepredviđenim ili iznenadnim uvjetima, postala je dominantna metoda življenja, način reagiranja u banalnim životnim situacijama, koje nisu i ne mogu biti izazovi, osim u sustavu zaglupljenom korporativnim imperativom isključivo planskog postojanja, koje ignorira mogućnost potrebe za improvizacijom, što je apsurd i mehanizam, koji dovodi do posvemašnjeg zaglupljenja i disfunkcionalnosti.
To rezultira općim nesnalaženjem, ili bar nesnalaženjem velike većine u datoj situaciji, koje ide do karikaturalnih oblika, koje se najbolje može ocrtati sintagmom „panika u kokošinjcu“, odnosno, predstavlja dojam, koji ostavlja perad u međusobno sudarajućem trku po ograničenom prostoru, kao reakciju na iznenadni impuls i to ne predstavlja samo paniku, to je – bezglavost, glupo, naglo ponašanje, koje karakterizira neshvaćanje.
Potraga za sigurnošću, bez razumijevanja preduvjeta, bez razumijevanja potrebe za vlastitom participacijom, bez elementarne hrabrosti koja je preduvjet uvjetu staloženosti, bez minimuma racionalnog razumijevanja uvijek vodi u društveno generiranu neslobodu i pojedinca i društva.

I to nije samo lokalni, hrvatski ili balkanski problem. Niti je to nov problem. Periodički se ponavlja, povijest je to zabilježila i predstavila, umjetnost obradila – meni je osobno najdojmljivija slika „Brod luđaka“ Hijeronymusa Boscha, iako jednako dojmljivih umjetničkih iskaza istog ima zaista dobar broj.
Taj problem desi se uvijek, kada se u prevelikoj mjeri postane opterećen sobom, zanemarujući okolni svijet, ili obrnuto, kao druga krajnost koja iskazuje isto.
Ne može se odabrati poznavanje samo jednog od tog dvoje i doista nešto znati, iako se teško išta od toga može spoznati u apsolutnoj potpunosti da to možemo, bili bi Bog ili bogovi.
No, poznavati sebe i poznavati svijet minimum je, kojeg veliki broj ljudi danas nema, što rezultira težnjom da se okolina, katkad i cijeli svijet mjeri svojim subjektivnim aršinom. Ponekad, u nedostaku drugih kriterija, koji bi dali sigurnost i temelj samouvjerenosti, utapa se i taj svoj aršin u nekakav aršin kolektiva ili nacije, što iole lukav, a gotovo nikad mudar – dakle, i pošten, jer, mudrosti bez poštenja nema – „upravljač masom“ zlorabi i instalira svoj aršin, kao upravljački program. Tako se gubi i percepcija dobra i zla, koju zamijenjujemo instant stavovima i infantilnim promišljanjima, pri čemu redovito strada sposobnost uočavanja biti, a nesposobnost suočavanja sa samima sobom.
Biti, kako se to voli reći, ostati „dijete“ nikako ne znači biti infantilan, biti razmaženo derište, ubijene ili potisnute sposobnosti percepcije, uz slijednu izgubljenu sposobnost doživljavanja i razumijevanja iskustva.

Najnvija zbivanja na lokalnoj hrvatskoj, ali i regionalnoj, ne samo u smislu Evrope, pa i globalnoj razini ocrtavaju takvo generalno stanje svijeta. Grčka „kriza“, kriza izbjeglica, koja pogađa glupo iznenađen, uspavan svijet, koji vrlo histerično reagira i improvizira na način koji se nije trebao desiti.

Isključivost i demagogija, opća histerija, kojoj, opet, u želji za upravljanjem i kreiranjem javnog mijenja, doprinose i mediji, uz slijednu tragikomičnu neučinkovitost karakteriziraju zadnje tjedne i mjesece. Naopako i površno rješavanje problema iste pojačavaju, verbalna kupovina vremena doprinosi histeriji stoga što je nemoguće sakriti potpunu nespremnost za rješavanjem ikakvog društvenog problema na odgovarajući način, posebno na način uvriježene, besmislene političke koncepcije, demokratske stranputice, gdje je show postao smisao, a izborna pobjeda jedini cilj iza kojeg baš ništa ne stoji. To je slika i društvenih elita i naroda, gdje nitko ne želi preuzeti svoj dio odgovornosti.
Svi politički promašaji, sve nepravilnosti, sva zatvaranja očiju, uvjeravanja lišena logike, argumenata i smisla, sve nakaradni i nedomišljeni, preuzeti društveni stavovi fokusiraju se, koncentriraju u sve užem krugu.
Rješavanje svojih problema nametanjem ispred svih drugih problema, pa i onih, koji su do tog problema doveli i bez čijeg se rješenja ne može parcijalno ičiji problem riješiti, vodi u potpun nered i sukob raznih interesnih skupina, koje demonstriraju stanje sužene svijesti, a čiji je uzrok – prekasno i nekritičko sagledavanje stvarnosti i nespremnost trpljenja napora prouzročenih i dijelom vlastite krivnje.
Rastuća ksenofobija i ksenofobična histerija, kao, uvjetno kazano, desno obilježje i njezin antipod, refleks, koji je u stanju svaki kritički osvrt proglasiti ksenofobijom, kao lijevo obilježje iste gluposti i glupe sklonosti neargumentiranom etiketiranju, ali i materijalni imperativ imanja ispraznog, glupo nepotrebnog, pod svaku cijenu i nametanje prihvaćanja istog kao poželjne karakteristike i općeljudske osobine, izvan objektivne sposobnosti sticanja i razmažena konzumeristička navika otežavaju mogućnost kritičkog sagledavanja i ispravne reakcije.

To je stvarnost s kojom mora računati svatko, tko ima ikakve ambicije pokušati uključiti se u smisleno rješavanje, jer, rješavanje bez smisla to, iz razumljivih razloga, nije. Takvo je nastojanje više prirode koju je zgodno kinički istražiti, ali je, svakome tko želi dobro i drugima i sebi u ovom trenutku vrlo nepoželjno.
Na taj se način rezonantno pojačava društvena distorzija, koju karakterizira stvaranje imperativa instant rješenja, kako se naviklo kod trendovskog bavljenja nebitnim i priglupim stvarima priglupom metodom, posvemašnjom ignorancijom ičega što je proizvodilo nelagodu zahtijevanjem ikakvog intelektualnog, fizičkog i emotivnog angažmana izvan razine zabave.

Sada nastupaju trenuci istine – instant rješenja više nisu moguća, a na redu je neizbježan susret sa stvarnošću, koji se toliko izbjegavao.
„ Zbog grijeha otaca, potomstvu će trnuti zubi“ stara je, pjesnička forma, koja se pokazuje istinitom – zadržavajući neistinite slike stvarnosti, držeći se zubima za neodržive paradigme, zadržavajući ono neodrživo u njima s njima i propadamo. Ali, ako odbacujući stare paradigme, potpuno nekritički odbacujemo i istinite sudove, samo stvaramo jednako deformirane nove i ponavljamo ciklus, u stanju ubrzanja koje još nismo upoznali i s točke kojeg današnjica doista djeluje kao kraj povijesti.

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

SRP Konferencija za medije: Porezna reforma

Porezna reforma Dugo najavljivana i pripremana porezna reforma neće i ne može riješiti egzistencijalne probleme …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

12 − eleven =