Početna / Aktualno / Relevantnost Goranovog proljeća

Relevantnost Goranovog proljeća

Relevantnost Goranovog proljeća

Bilo je samo pitanje vremena kada će i Goranovo proljeće doći na red. Nije da ga i dosad nisu blatili, u ovih četvrt stoljeća takozvane samostalnosti i nimalo takozvanog revizionizma na udaru se više puta našla i velika pjesnička manifestacija i sam Ivan Goran Kovačić. No ti su napadi uglavnom pristizali sa najopskurnijih web-pećina Balkana, od strane stanovitih zapjenjenih nacionalističkih hohštaplera bez jačeg utjecaja na državnu vlast, ministarstvo ili društvo u cjelini. Sada međutim, taj napad stiže samog iz centra moći koji bi tu manifestaciju trebao štititi i podupirati, dakle, iz samog Ministarstva kulture Republike Hrvatske i stvari su postale znatno ozbiljnije. Prvo su do te mjere srezana sredstva, da je i samo održavanje manifestacije dovedeno u pitanje. Nije da je uz raniju potporu bilo bajno, ali koliko-toliko se moglo skrpati da se Goranovo proljeće nastavi redovno održavati, pa i s vremenom rasti. Potom je na reakciju predsjednika Odbora Ivice Prtenjače u Večernjem listu odgovorilo i samo ministarstvo u rijetko sramotnom priopćenju čak i za naše palanačke prilike i standarde.

Sljednica i predšasnik
Naime, dana 17. ožujka 2017. na web-stranici ministarstva objavljen je tekst pod naslovom Reagiranje Ministarstva kulture na članak “Lukovdol bez pjesnika na Svjetski dan poezije” u kojemu se iznosi cijeli niz sramotnih i proturječnih objašnjenja za rezanje potpore. Između ostalog stoji da je odobreni iznos “dobro uravnotežen u odnosu na druge manifestacije sličnog faktora utjecaja…” te da je “visina potpore određena na temelju ocjene opravdanosti prikazanih troškova, javne percepcije manifestacije i njezine relevantnosti na aktualnoj kulturnoj sceni.” Ministarstvo kulture stoga bi format Goranovog proljeća “redizajniralo” kako bi se “medijska prisutnost i kvaliteta manifestacije poboljšali, a faktor utjecaja na kulturnu percepciju povećao,” stoji u priopćenju, na kraju kojeg poentiraju “ali do sada Goranovo proljeće, nažalost, još uvijek nije uspjelo postići odjek u javnosti i kvalitetu manifestacije kakvu bi hrvatsko pjesništvo i ova vrhunska nagrada zaslužili.”
Ovoliko providnih laži i licemjerja na jednom mjestu, ako ćemo pravo, moglo se i očekivati od trenutne administracije Nine Obuljen Koržinek, koja je samo, kako se ono kaže, sljednica Zlatka Hasanbegovića na ministarskoj fotelji, možda manje glasna i kontroverzna, ali očito jednako agresivna provoditeljica njegove “kulturne” politike. Razmotrimo malo citirane i nepotpisane retke (a nepotpisanost sugerira kolektiv) ministarstva.

relevantnost Goranovog proljeća
Sljednica i predšasnik

Koje su to manifestacije “sličnog faktora utjecaja” u Hrvatskoj? Pjesnički susreti u Drenovcima? Kvirinovi poetski susreti u Sisku? Croatia redviva na otoku Braču? Sve nabrojane, i neke druge, pjesničke manifestacije same su se svele na lokalnu razinu djelovanja i utjecaja te na lokalni folklor, tako da čak i kad dovode goste iz raznih dijelova Hrvatske i dodjeljuju im nekakve nagrade, ne ostavljaju gotovo nikakvog traga u medijima. O književnoj relevantnosti tih laureata također se može govoriti (samo su, čini mi se, Kvirinovi susreti zadržali nešto više kriterije u dodjeljivanju nagrada za životno djelo). Koji je utjecaj na hrvatsku kulturnu scenu laureata spomenutih i nespomenutih manifestacija “sličnog faktora utjecaja”? Može li ministrica kulture ili bilo tko u ministarstvu nabrojati barem dva laureata nekih od spomenutih pjesničkih događaja i njihovu ulogu na hrvatskoj kulturnoj sceni? Čisto sumnjamo, pa oni u svome priopćenju nisu znali imenovati niti ovogodišnje laureatkinje manifestacije čiju kvalitetu i utjecaj tako znalački kritiziraju. Ako ministrica nije čula za Dortu Jagić, govori li to nešto o njoj ili o Dorti? S druge strane, Goranovo proljeće s tradicijom dužom od pola stoljeća dio je europske platforme Versopolis, preko koje razmjenjuje goste s mnogim europskim festivalima i manifestacijama “sličnog faktora utjecaja”, tako da se u Hrvatskoj svake godine zatekne petnaestak ponajboljih europskih pjesnika i pjesnikinja, dok hrvatski autori širom Europe čitaju svoje stihove, prevodi ih se i objavljuje, te znatno ozbiljnije honorira negoli ovdje. Pritom je “medijska prisutnost” vidljiva onoliko koliko se od jedne kulturne manifestacije može očekivati, jer ne radi se o nogometnoj utakmici od nacionalnog značaja, padu tajkuna od nacionalnog značaja ili novoj frizuri stanovite manekenke od nacionalnog značaja. Ostaje također nejasno kako bi to Odbor Goranovog proljeća mogao poboljšati medijsku prisutnost manifestacije, u za kulturu tradicionalno, odnedavno i vrlo agresivno i jako selektivno, nesklonim medijima? Odakle obraza ministarstvu koje je upropastilo medije, a kulturne rubrike svelo na palanačko opanjkavanje sugerirati Goranovom proljeću slabu medijsku prisutnost? Gdje su ti mediji i te kulturne rubrike i čemu posvećuju zapravo pažnju, da bi krajem ožujka popratili Goranovo proljeće? Ministarstvo kulture, nehotice, u priopćenju si zabija kolosalni autogol, kritizirajući slabo snimanu instancu nakon što je samo razbilo sve zainteresirane kamere. Naprosto nevjerojatno kolika glupost obitava u tim redcima i među tim zidovima.
Što se tiče laureata, cijeli niz nositelja Goranovog vijenca trajno je obilježio hrvatsko pjesništvo i kulturu kroz svoj književni, novinarski i izdavački rad, a o tom famoznom “promicanju hrvatske kulture” da se i ne govori. Samo je ovogodišnja nositeljica Goranova vijenca, pjesnikinja kojoj ministarski kolektiv ne uspijeva saznati ni ime, primila više uglednih inozemnih nagrada, negoli domaćih – nagrada na kojima joj prethodna ministarstva kulture nisu imala potrebu čestitati, a očito ni ovo.

Redizajn povijesti
Kako bi dakle to redizajnirano Goranovo proljeće trebalo izgledati i kakav bi to odjek u javnosti postiglo? Teško je i zamisliti. Možda bi ga brižni ljudi u ministarstvu sveli na lokalnu pijanku hrvatskoga predznaka, dakle na pravu hrvatsku mjeru, na mjeru književne i kulturne palanke, polutanstva i poltronstva, kako bi to malograđanskom mentalitetu s ruba Europe najbolje pasalo? Tvrdnja zabrinutog ministarstva da želi pošto-poto Goranovo proljeće poboljšati, nekako je u suprotnosti sa rezanjem novčane potpore, tako drastičnim, da se ove godine ni do Lukovdola nije otišlo, a o honoriranju inozemnih gostiju i žiranata, te tiskanju kataloga i zbirki posljednjih mladih pjesnikinja Mateje Jurčević i Monike Herceg da se i ne govori. Taktika rezanja ionako jedva dostatnih sredstava, da bi se nešto poboljšalo providna je taktika daljnjeg stranačkog i ideološkog kadroviranja, kojom se očito sadašnji Odbor Goranovog proljeća pokušava obeshrabriti i praktički onemogućiti u radu, kako bi se na njihovo mjesto postavilo neke druge ljude. Koji bi to bili, ovdje ne želim ni nagađati, jer prvo bih morao znati što ministarstvo kulture smatra relevantnim.
Ministarstvu kulture Nine Obuljen Koržinek, koje je, ponovimo, povijesna, pravna i duhovna sljednica ministarstva kulture Zlatka Hasanbegovića, relevantnost neke manifestacije valjda se očituje u njenoj zaokupljenosti isključivo hrvatskim i domoljubnim narativima unutar granica (nažalost po njih, AVNOJ-skim) Republike Hrvatske, jer kako drukčije objasniti posljednje retke teksta u kojemu se Versopolisu (što su uspjeli krivo napisati!) želi u budućnosti svako dobro? Nacionalistička agresija na sve lijevo i neovisno, kojoj svjedočimo već neko vrijeme, zapravo oduvijek, ali odnedavno agresivnije, nesumnjivo je i svjetonazorske naravi. Jer zašto bi se nekoj drugoj manifestaciji prigovorila “slaba medijska prisutnost” i “faktor utjecaja na kultura”, kad se ni jedna druga pjesnička manifestacije ne zove po partizanu?

Relevantnost Goranovog proljeća
Lukovdol

Stoga se počinje pričati o financijama i relevantnosti, da bi se potom srezalo, okljaštrilo, onemogućilo, ukinulo, ušutkalo. Relevantnost je relativna, i što je za nekoga relevantno, nekome je trn u oku. Ukratko bi se moglo reći, relevantnost Goranovog proljeća (kako je gore prikazana) proizlazi iz relevantnosti samoga Ivana Gorana Kovačića, kao autora niza antologijskih (na dijalektu i standardnu) pjesma, među kojima je i legendarna Jama, jedno od rijetkih domaćih književnih remek-djela svjetskog ugleda i značaja. Relevantnost književnika Gorana slijedi i relevantnost njega kao građanina i čovjeka, odnosno, sudionika NOB-a, tog najsvjetlijeg momenta hrvatske i uopće južnoslavenske povijesti. Ovo je relevantno civiliziranom svijetu, a slabije relevantno svjetonazoru koji bi umjesto Goranu spomenike, ploče i manifestacije pravio Budaku i Francetiću. Nažalost, to je naša realnost već četvrt stoljeća, a sada kada su najradikalniji predstavnici istoga zasjeli na vlast (među kojima su najradikalniji upravo u sektoru kulture, sadašnja ministrica i njen predšasnik), provedbi njihove revizije otvoren je put. Izostanak ikakve moćnije ljevice na političkoj sceni, za što veliku odgovornost snosi Milanović i njegov kukavički i kriminalni SDP, te bezidejnim, beskičmenim i neorganiziranim otporom kulturne ljevice (Kulturnjaci 2016. zasad nisu reagirali i uglavnom reagiraju kada su njihovi osobni projekti u pitanju), otpor se sveo na usamljene pojedince koji će na portalima i društvenim mrežama dobro odraditi posao, ali bez ikakvog utjecaja na situaciju.
No i glas je otpor i to često posljednji, pa ga treba očekivati od svih koji drže do sebe, kulture i Goranovog proljeća, ali i društva u kojemu živimo, jer Goranovo proljeće čini onu ljepšu polovicu, sunčanu stranu jednog sve blatnjavijeg ćorsokaka. Ministarstvo kulture trenutno nije na toj strani i ako nastavi ovakvom politikom, kaljuža bi vrlo brzo mogla postati neprohodna.

Facebook komentari

Davor Ivankovac

Književni proleter i volonter, čita i piše kada mu to mačak Arthur dopusti, inače je beskompromisan.

Provjeri i ovo

Ustaško-revijalna komponenta proslave Oluje izmještena iz Knina u Slunj

  I dok su prošle godine u Kninu službeno Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

20 + 3 =