Početna / Istaknuto / Sa ustašama nećemo nikakvu pomirbu

Sa ustašama nećemo nikakvu pomirbu

 

Sa oltara i s „Pilara“
Ustašija progovara …

… narušavajući ugled i nanoseći neizmjernu štetu jednako hrvatskom narodu i kao i njegovoj državi veličajući tzv. NDH kao divot-državu i ostvarenje vjekovnih težnji hrvatskog naroda, relativizirajući ustaške zločine, čak do njihove potpune negacije, anatemizirajući antifašističku borbu, proglašavajući antifašizam zločinom, a antifašističke borce zločincima, tumačeći poratni proces „pročišćenja“, kroz kažnjavanje zločinaca iz redova jugoslavenskih kvislinga kao obračun komunista s političkim neistomišljenicima, proglašavajući te postupke ratnih pobjednika zločinom protiv hrvatskog naroda, pritom dopuštajući mašti da se vine u neviđene visine.

Danas slobodno možemo reći da u promociji ustaštva i širenju ustaških mitova pod imenom „Bleiburg“ i „Križni putevi“ o poslijeratnim institucionalnim i vaninstitucionalnim kažnjavanjem zločinaca iz redova odmetnutih kvislinga, proglašavajući ih pobojem „političkih protivnika“ i „nevine hrvatske mladosti“, prednjače oni iz redova katoličkog klera „Stepinčeve crkve“, koja se hrvatskom narodu i svijetu nikad nije ispričala za svoju najpriležniju suradnju s ustaškim režimom. U stopu ih slijede „domoljubni“ znanstvenici s područja povijesnih znanosti, među kojima prednjače oni s Instituta za povijest „Ivo Pilar“, najveći falsifikatori istine i vremena.
Povijesnom revizionizmu i zatiranju sjećanja na ustaške zločine uz spomenute nemalo pridonose oni „domoljubni“ “teškokategornici“ iz nekih ustanova, poput primjerice HAZU i Matice Hrvatske, čiji osnivači ni slutiti nisu mogli u što bi „domoljubi“ te prestižne institucije hrvatskog naroda mogli pretvoriti i u čiju ih službu staviti, mnogi iz braniteljskih redova, posebno onih dragovoljačkih, oni pridošli iz emigracije kao i oni iz stranaka profašističke orijentacije.
Sve njih resi „ljubav prema domovini“ i „ljubav prema istini“ s time da njih istina uopće ne zanima. Njih zanima isključivo ustaški mit, za njega oni „ginu“.

A do istine, da ih je istina zanimala, su mogli lako doći, čak ako i prihvatimo da to djelomično nisu mogli do 1990., ali po Tuđmanovom dolasku na vlast, kad su im se sva ustaška nebeska vrata otvorila, mogli su to bez daljnjega intervjuirajući one žive i pod punom svijesti sudionike 2. Svjetskog rata iz redova svih zaraćenih strana. A onda opet, možda su i intervjuirali, samo im se nije uklapalo u koncept „jugo-komunističke zločinačke zavjere protiv Hrvatske i Hrvata“, tu su im kao „kec na desetku“ „legla“ svjedočenja onog mistika Sime Dubajića i grofa Nikolaja Tolstoja obojice uhvaćenih u laži bezbroj puta, Tolstoj je čak i pravomoćno osuđen radi klevete.
Pozivaju se na tobožnje izjave Milovana Đilasa i Aleksandra Rankovića nudeći kao dokaz naslovnice „Borbe“ i „Politike“ jednako autentične kao i ona naslovnica „Vjesnika“ iz Sedlarovog izbljuvka o „Jasenovcu“.
U najnovije vrijeme najvjerniji im je saveznik Roman Leljak, čovjek kriminalne biografije iz Slovenije.
Koji bolid moraš biti pa vjerovati notornom Simi Dubajiću kad tvrdi da je poboje na Kočevskom rogu naredila Milka Planinc, tada komesar voda veze u 11. Dalmatinskoj brigadi (sic!). Čuj, komesar voda veze jedne brigade naređuje nešto što generali, komandanti armija, niti su smjeli niti mogli, pogotovo poslije Titove depeše iz polovice travnja 1945. s naredbom o postupanju prema ratnim zarobljenicima u skladu sa Ženevskim konvencijama.

Tako oni bježe od Akta o bezuvjetnoj predaji, pogotovo njegovog 5. članka, svjedočenja opunomoćenika JA u razgovorima s Englezima u Bleiburgu, Milana Baste ili sudionika razgovora s ustaške strane, ustaškog pukovnika Danijela Crljena, koji to uporno želi prikazati kao nekakve pregovore, čudeći se čak kako nije vođen nikakav zapisnik.
Pregovore o čemu?
O bezuvjetnoj kapitulaciji Njemačke i svih vojski pod njemačkim nadzorom koja je potpisana 07. 05. 1945., dakle prije 8 dana.

Oni naprosto nisu bili partner za pregovore.

Nikome!

Felmaršal Alexander

Bilo je; ili položite oružje, koje ste trebali položiti već pred 7 dana ili ćete biti uništeni. Zašto im je to uopće itko trebao reći, zar nisu imali dovoljno mozga da to i sami znaju? Očito nisu, pa im se moralo reći jezikom za koji nisu mogli reći da ga ne razumiju.

Lamentiraju oni tako o „engleskoj izdaji“ i „vjerolomstvu“, kao da su Englezi odmetnutim jugoslavenskim kvislinzima nešto obećali, a feldmaršal Alexander nije htio ni primiti ustaška izaslanstva, već ih je odmah uputio prema zarobljeničkom logoru u Bariju, a „Memorandum Vlade NDH“ neotvoren odmah šalje maršalu Titu u Beograd, drže se priče kako su Englezi „razoružali nevinu hrvatsku mladost“, a onda je „predali na milost i nemilost jugo-komunističkim krvolocima“, a Englezi su samo, poštujući Akt o bezuvjetnoj kapitulaciji, odbili prihvatiti njihovu predaju.

Povlače se „argumenti“ kako tzv. NDH nije potpisala kapitulaciju, kao da ju je tko što pitao, jednako Višijevsku Francusku, kao i Tisovu Slovačku i Quislingovu Norvešku …
Ne priznaju naši jednako „istinoljubivi“ kao i „domoljubni“ promotori ustaštva i NDH ni činjenicu da činom okupacije Jugoslavija kao država nije prestala postojati, ne priznaju ni zaključke Teheranske konferencije iz studenog 1943., Konferencije na Jalti iz veljače 1945. ili one održane poslije rata u Potsdamu u kolovozu 1945. … ma vraga, ne priznaju oni ni rezultate 2. Svjetskog rata, a kako bi onda priznali antifašizam kao civilizacijski doseg i svjetonazorni princip slobodnog pojedinca u slobodnom društvu, princip na kojem se zasnivaju sve demokratske države u svijetu, a posebno one danas udružene u EU.

No da me neki „dobronamjerni“ ne bi optuživali da opravdavam zločine, izjavljujem da mi na kraj pameti nije tvrditi, da poslije predaje odmetnika kod Bleiburga, nije bilo pojava kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava, činova bezobzirne osvete ili retalijacija prema razoružanim odmetnicima, svojevrsnog „pročišćenja“, kako su istovjetne postupke kod sebe prozvali Francuzi, pri čemu su stradali i neki nevini, ja samo ta događanja pokušavam staviti u kontekst vremena i okolnosti uz puno uvažavanje uzročno-posljedičnih veza prozivajući stvari i događanja pravim imenom.

Ali pođimo redom …
Neprijeporna je činjenica da su u redovima NOV i POJ do jeseni 1944. Hrvati činili apsolutnu većinu, od ukupno oko 110.000 partizana, Hrvata je tada bilo oko 65.000, a relativnu većinu u redovima, tada već JA, sa preko 230.000 boraca zadržali su do kraja rata.
Među Hrvatima borcima NOV i POJ daleko najveći broj činili su oni haesesovskog političkog opredjeljenja, neovisno o tome jesu li bili članovi te stranke, njeni simpatizeri ili naprosto poticali sa sela. Ti ljudi su, za razliku od katoličkog klera u Hrvatskoj, u najvećem broju bili i uvjereni kršćani, koji naprosto nisu mogli prihvatiti ustašku vlast, vlast ogrezlu u zločinu, nisu mogli prihvatiti da im se svakodnevno u smrt odvode njihovi susjedi, prvenstveno Srbi, a onda i Židovi, Cigani – koritari, koji su ipak bili njihovi Cigani, koji su uz njih živjeli i na koje su se priviknuli, na kraj pameti im nije bilo da bi ih trebalo pobiti/poklati zato što su drugačiji, što su bili tamnoputi, što su između sebe govorili svojim jezikom, što su živjeli nomadskim životom, pod čergom negdje na kraj sela ili uz obale potoka i rijeka, pa i ako su im dodijavali prošnjom ili im ponekad ponešto i otuđili. Ista sudbina je bila namijenjena i svim političkim protivnicima ustaškog režima, a posebno komunistima i njihovim simpatizerima.

Negdje je trebalo više vremena, a negdje manje, zavisno od sredine ali i pojedinaca koji su svojom odlučnošću odskakali od drugih, dok u redovima većinskog hrvatskog naroda nije sazrela svijest o tome da te svoje ugrožene sugrađane, te svoje susjede, Srbe, Židove i Cigane, ali i sve političke protivnike režima, ne mogu zaštititi tek pomažući im i skrivajući ih, već su ih mogli zaštititi jedino tako da se pomahnitalim ustaškim koljačima suprotstave s oružjem u ruci.
NOV i POJ je bila jedina adresa kojoj su se mogli obratiti, jedina organizirana snaga u borbi protiv okupatora i nacifašizma u čije su redove mogli stupiti, ako su se željeli boriti protiv najmonstruoznijeg režima koji je ikad postojao u Evropi, ustaše su po zvjerstvima i svireposti daleko nadmašili svoje fašističke i nacističke učitelje.
Čak i kad ne bi bilo drugih svjedočanstava, o malignosti ustaškog režima dovoljno bi bilo baciti pogled na izvješća Kancelariji Reicha i zapise njemačkog veleposlanika Siegfrieda Kaschea, memoare njemačkog vojnog izaslanika Edmunda Glaise von Horstenaua i izvješća pretpostavljenima šefa GESTAPO-a Hansa Helma.

A onda 08. 05. 1945., iako očekivana, ali ipak iznenada, dolazi vijest o bezuvjetnoj kapitulaciji Njemačke oružane sile i svih vojski pod njemačkim nadzorom, a to znači kraj rata, kraj kulture mržnje, nasilja i smrti, pobjedu kulture ljubavi i života i konačno oslobođenje zemlje od okupatora i nacifašizma.
Veselje u boračkim redovima je neopisivo, kape lete u zrak, od sreće se borci grle, ljube, plešu, pjevaju, puca se u zrak, kako i ne bi, kraj je rata, patnjama i stradanju je kraj, preživjeli smo, vraćamo se kući … a onda slijedi šok, kvislinške snage s područja Jugoslavije, među kojima su najbrojniji pripadnici OS bivše tzv. NDH, ustaše i domobrani, odlučuju ne poštivati odredbe Akta o bezuvjetnoj kapitulaciji njemačke OS i svih vojski pod njemačkim nadzorom, nastavljaju s ratnim djelovanjem pokušavajući se kroz partizanske redove probiti u Austriju s namjerom da se tamo predaju Englezima, rečeno im je da tamo Englezi samo njih čekaju da ih odmore, ozdrave, preobuku, naoružaju i potom vrate u Jugoslaviju radi zajedničke borbe protiv komunista.

Tako im je rečeno.

Svi su to znali.

Svi, osim Engleza!

Pripadnici kvislinških snaga koji su odbili poštovati odredbe hijerarhijski “najstarijeg“ dokumenta toga vremena, Akta o bezuvjetnoj predaji njemačke OS i svih vojski pod njemačkim nadzorom, sami su se preveli u status odmetnika, boraca izvan zakona, franktirera …, na koje se zaštitne odredbe međunarodnog ratnog prava ne primjenjuju, niti se oni, ni kad polože oružje, imaju pravo na njih pozivati, u svojoj namjeri da se predaju Englezima ne pitaju za cijenu. Pri proboju prema Austriji kroz Sloveniju vode se valjda najžešće borbe 2. Svjetskog rata na tlu Jugoslavije, a 13./14. 05. 1945., dakle 6 dana po završetku rata, kod Prevalje odvila se i najveća pojedinačna bitka 2. Svjetskog rata na području Jugoslavije s ogromnim brojem poginulih (svi izvore navode brojke preko 10.000).

Konačno 14./15. 05. 1945. u borbama desetkovane odmetničke kolone pristižu na polje ispod austrijskog gradića Bleiburg, a tamo ih čeka razočaranje, Englezi, temeljem Akta o bezuvjetnoj predaji njemačke OS i svih vojski pod njemačkim nadzorom, odbijaju prihvatiti njihovu predaju, jer su poražene kvislinške snage (vojske pod njemačkim nadzorom) s područja Jugoslavije u 23:01 sati 08. 05. 1945. morale prestati s ratnim djelovanjem i položiti oružje pred onim savezničkim zapovjedništvima i snagama s kojim su dotad bili u borbenom kontaktu, a to znači jugoslavenskim partizanima, tada već preimenovanim u JA.


Izaslanstvu odmetnutih kvislinških snaga, koje je smatralo da s Englezima može o nečemu pregovarati (kao da Akt o bezuvjetnoj kapitulaciji i nije potpisan, pa će oni kao pregovarati o uvjetima predaje), je s engleske strane u prisustvu partizanskog izaslanika nedvosmisleno rečeno da se predati mogu jedino onima „od kojih su izgubili rat“, dakle jugoslavenskim partizanima koji su „naši saveznici“.
Ubrzo po povratku izaslanstva izvješene su bijele zastave i krpe, predaja odmetnutih kvislinga pripadnicima JA je počela.
Snagama JA su se predali odmetnuti jugoslavenski kvislinzi, koji su potom upućeni u Jugoslaviju. Jedan manji dio ih se odbio predati, oni su se uz velike gubitke pod borbom probili kroz engleske redove i kasnije predali Amerikancima, koji ih nisu izručili jugoslavenskim saveznicima.
Civili su odvojeni od uniformiranih i uglavnom upućeni svojim kućama.
Kozaci i Čerkezi, koji su se povlačili zajedno s odmetnutim jugoslavenskim kvislinzima predali su se jedinicama CA.
Blajburško polje je mjesto na kojem je 15. 05. 1945. konačno prestala postojati tzv. NDH. Kud li lijepe sreće da je nikad i nije bilo.
I to je ukratko sve što se tiče „blajburške tragedije hrvatskog naroda“.

Odbijanje predaje kvislinških snaga s područja Jugoslavije rezultiralo je prvo nastavkom rata i poslije njegovog službenog završetka i teškim borbama s kojom desetinom tisuća poginulih na obje strane i gotovo nezamislivim porastom bijesa u redovima antifašističkih boraca, bijesa koji je ionako već postojao izazvan brojem i monstruoznošću zločina prvenstveno ustaškog režima na području tzv. NDH, jer dok se njihovi saveznici spremaju svojim kućama i povratku svojim životima, oni i dalje ginu u teškim i besmislenim borbama. Taj silni bijes uz poznati višak nasilja koji se kod boraca javlja po prestanku borbi i s kojim se do danas vojna zapovjedništva svih vojski nisu znala i ne znaju nositi, u dobrom je dijelu odredio ponašanje ratnih pobjednika prema razoružanim odmetnicima u onom dijelu koji se odnosi na proces kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava te pojave bezobzirne osvete i retalijacije, premda je za one iz Norvala i „pilare“ (povjesničare s Instituta „Ivo Pilar“) sve vezano uz antifašizam i antifašističku borbu zločin pa i rad prijekih vojnih sudova ustrojenih prema UVS-a.

Za „pilare“ su ionako ustaše „dobri dečki“ koji su se „borili za Hrvatsku“ a jugoslavenski partizani, antifašistički borci za oslobođenje od nacifašističkog okupatora, su „zločinci koji su se borili za Jugoslaviju“. A ti „zločinci“ prema „pilarima“, istinabog ne svi nego samo „jugo komunisti“ i „četnici preobučeni u partizane“ su poslije predaje koje desetine tisuća odmetnutih kvislinga kod Bleiburga pobili na pravdi Boga u svega nekoliko dana svih njih 600.000, naravno Hrvata (sic!). Iako je prema prikupljenim svjedočanstvima prema Austriji krenulo između 150.000 i 180.000 vojnika i civila, od kojih je velika većina ostala na životu.

E sad, kako je u jesen 1944. istodobno proglašena amnestija za srbijanske četnike koji nisu okrvavili ruke i za pripadnike domobranstva, više je bivših domobrana nego četnika prišlo partizanima. NOV i CA su u jesen 1944. počeli s masovnim mobilizacijama u Srbiji, tako da su ti novo mobilizirani Srbijanci činili najveći dio Srba iz Srbije u redovima NOV, a ne bivši četnici koji se, iako su napustili redove JVO, baš i nisu pridruživali partizanima.
To je jedan dio priče zašto je neodrživa tvrdnja o tome da su „četnici preobučeni u partizane“ na pravdi Boga „zvjerski pobili hrvatsku mladost“.

Drugi dio priče odnosi se na istinsko njegovanje bratstva i jedinstva u partizanskim redovima, u kojima je i kad se radilo o kažnjavanju zločinaca vrijedio princip „svak’ svoje“. Ilustracije radi, da se vidi kako je to funkcioniralo, navodim činjenicu da je u zoni odgovornosti X Korpusa Zagrebačkog bila oformljena posebna jedinica sastavljena isključivo od partizana Srba zadužena za „rješavanje četničkog pitanja“, jer bi se u slučaju da su četnike likvidirali partizani Hrvati odmah rodila priča kako su Hrvati svi isti, jer eto i kao partizani ubijaju Srbe.

Dakle, tko ostaje da „masakrira nevinu hrvatsku mladost“ poslije predaje kod Bleiburga? Komunisti Hrvati iz partizanskih redova!
No kako su oni malobrojni onda im treba puno vremena, pa dok oni kolju i masakriraju „nevinu hrvatsku mladost“ onih ostalih dvjestotinjak tisuća antifašističkih boraca Hrvata ih prati iz partera, mezanina i s balkona!? A neki valjda i iz lože!?
Ili, bi li partizani Hrvati baš mirno promatrali da im sunarodnjake, pa makar i bivše ustaše s brojnim zločincima među njima, ubijaju „četnici preobučeni u partizane“? Mislim da si takvo pitanje „pilari“ nikad nisu postavili. Ne uklapa im se u koncepciju.

Da su „pilari“ razgovarali s nekadašnjim antifašističkim borcima, onda bi doznali da je ponašanje ratnih pobjednika prema poraženima bilo je određeno već spomenutim „viškom nasilja“ koji se kod boraca javlja poslije prestanka borbi, silnim bijesom radi nastavka već okončanog rata, ali i saznanjem da se uz one koji su ne samo pristali uz okupatora, nego i počinili bezbrojna zvjerstava prema vlastitim narodima, nikakva država ne može ne samo uspostavljati, nego niti graditi.

Doznali bi da borcima nitko nije trebao ništa zapovjediti, jednako kao da ih nitko nije mogao spriječiti u kažnjavanju onih za koje su znali da su počinili zločine ili onih čije su se majke hvalile kako „peru krvave košulje svojih sinova“, ali i naprosto zato što je netko bio ustaša, četnik, belogardejac …
To nisu mogle spriječiti nikakve prijetnje pa niti strijeljanja, jer kako mi je ispričao moj susjed za jednog svojeg suborca s Korduna, kad je našao bivšeg ustašu koji mu je pred njegovim očima na pravdi Boga zaklao majku i brata, on bi ga ubio baš da je znao da će komandant ili komesar odmah poslije toga strijeljati njega.

Da su pitali doznali bi da u procesu kažnjavanja zločinaca iz redova ratnih zarobljenika i razoružanih odmetnutih bivših pripadnika kvislinških snaga s područja Jugoslavije, tom svojevrsnom pročišćenju, nisu kažnjavani samo oni koji su bili Hrvati po nacionalnoj pripadnosti, kažnjavani su svi, iako su Hrvati, bili najbrojniji među njima, a ustaše su i počinili najviše zločina, jedini su imali logore smrti.
Isto se odnosi i na kažnjavanje zločinaca izvan pravnog sustava, ali i na činove bezobzirne osvete i retalijacije.

Već sam pisao o tome:
„Postupanje jugoslavenskih antifašističkih boraca prema ratnim zarobljenicima i razoružanim odmetnutim bivšim pripadnicima kvislinških vojski najsličnije je onome kako su postupali pripadnici francuskih pokreta otpora, koji su još u ljeto 1943. donijeli odluku o provođenju „pročišćenja“ što je značilo eliminaciju svih onih koje se moglo nazvati kolaboracionistima, bilo da su:
1. bili članovi kolaboracionističkih organizacija ili stranaka
2. provodili neprijateljsku propagandu
3. denuncirali i prokazivali članove pokreta otpora višijevskim milicijama ili okupatoru
4. pokazivali oduševljenja ili simpatije za okupatora
5. bavili se ratnim profiterstvom i švercem
Napravljeni su spiskovi svih takvih i njihove likvidacije su započele odmah, a intenzitet je jačao što je kraj rata postajao bliži.“

Isto je bilo i na tlu Jugoslavije u kojoj su pripadnici NOV i POJ zaduženi za obavještajni i kontraobavještajni rad, već i prije osnivanja OZN-e 13. 05. 1944., marno prikupljali podatke o pripadnicima kvislinških snaga, posebno onima koji su iza sebe ostavljali najširi krvavi trag, pripadnicima represivnog aparata, ali i klera, tako da su na kraju rata raspolagali točnim podacima o tome tko se kako ponašao u ratu, tko je bio zločinac, a tko nije.

Svi pokreti otpora su se surovo obračunavali s kvislinzima iz redova svojih naroda, tako da ponašanje pripadnika NOV i POJ, kasnije JA, ni po čemu ne odudara od ponašanja drugih, svojih saveznika u borbi protiv nacifašizma.

Pa što onda goni katolički kler, „pilare“ i na početku pobrojane „domoljube“ da toliko nasrću na ratne pobjednike, a posebno na antifašizam i bratstvo i jedinstvo kao principe na krilima kojih su antifašistički borci ne samo izvojevali pobjedu nego i Hrvatsku preveli među sile pobjednice nad fašizmom i tako osigurali opstojnost i hrvatskom narodu i njegovoj državi?

Za to nemaju jednog jedinog valjanog razloga, ali postoji potpuno iracionalni žal za tzv. NDH i ustaštvom u redovima HDZ-a i već spomenutih „pilara“ i drugih „domoljuba“, koji je toliko jak da nikakvom antifašizmu kod njih nema mjesta, antifašizam i bratstvo i jedinstvo su za njih zločinačkim principi, a da je ta tvrdnja točna najbolje svjedoči već navedena činjenica umanjenja, negiranja i zatiranje svakog sjećanja na ustaške zločine.

Iz redova ustaške emigracije kao tobožnji znak dobre volje lansirana je ideja o jedinstvu u redovima hrvatskog naroda do koje bi se došlo kroz proces pomirbe sinova ustaša i partizana, a koja je zapravo bila dimna zavjesa pod čijim okriljem je ustaštvo trebalo izvesti na hrvatsku javnu i političku scenu.
Tri su stvari koje ukazuju na ustašku podvalu:
1. ustaše se nikom, ni nevinim žrtvama, ni hrvatskom narodu, ni svijetu, nisu ispričali za sva zlodjela koja su počinili tobože u ime hrvatskog naroda
2. i dalje su inzistirali na rušenju Jugoslavije svim sredstvima kao i na
3. izgonu Srba iz Hrvatske

I uspjeli su i doći na vlast u Hrvatskoj i provesti fašističku kontrarevoluciju i uz pomoć drugih srušiti Jugoslaviju i istjerati Srbe iz Hrvatske, sve pod naslovom „stvaranje države“.

Povodom sve furioznijih nasrtaja, ja čak ne bih rekao hrvatske ekstremne desnice, nego ustaštva, prvenstveno na zdrav razum, a onda i antifašizam kao jedan od temelja hrvatske državnosti koji ilustrira i odluka SGZ o preimenovanju Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske, oglasio se 23. 07 2017. i komentator njemačkog „Tageszeitunga“, Erich Rathfelder, proglašavajući ta nastojanja „preradom povijesti“ odnosno povijesnim revizionizmom.

Autor osvrta se ne može načuditi zašto se Hrvati odriču ne samo jedinog svojeg u svijetu poznatog i od svijeta priznatog državnika, već s njim i najvrjednijeg dijela svoje prošlosti.

Ne samo autor, nego i brojni Nijemci očito dobro znaju i tko je Tito i što je bilo vrijedno u hrvatskoj prošlosti, hrvatske vlasti to očito ne znaju, pa čak iako se iz redova ustašije čuju i konkretne prijetnje neistomišljenicima, ponašaju se kao da taj ustaški revival ne vide i kao da se to njih ne tiče.

Dođe mi tako da preventivno parafraziram riječi guvernera US Virginia, Terry McAuliffea, koji se obratio bijelim suprematistima poslije nasilnih nereda koje su izazvali pred par dana u Charlotesvilleu, Virginia i uputim ih ovim ustaškim suprematistima iz Zagreba, iako bar zasad ustaške prijetnje, okupljanja, postrojavanja i marširanja nisu tako nasilni kao spomenuta okupljanja bijelih suprematista u Charlotesvilleu, Virginia:
“Imam poruku za sve ustaške suprematiste i nacional-šoviniste koji su se u zadnjih 30-tak godina dovukli u Zagreb iz BiH ili emigracije. Naša poruka je jasna i jednostavna: Idite kući. Niste dobrodošli u ovaj slobodarski grad. Sram vas bilo. Pravite se da ste patrioti, ali ste sve, samo ne patrioti!”
“Došli ste vrijeđati ljude. I uvrijedili ste ljude. Moja poruka je jasna. Mi smo jači nego vi. Učinili ste naš Zagreb jačim. Nećete uspjeti. Nema mjesta za vas ovdje. Nema mjesta za vas ni u Zagrebu ni u Hrvatskoj.“
„Zato, molim vas, idite kući i ne vraćajte se.”

 

Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Salon Nepotkupljivih: Vladan Jeremić i Rena Rädle

  Umjetnički par Vladan Jeremić i Rena Rädle su tijekom listopada boravili u Zagrebu na …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

seventeen + five =