Početna / Dnevni Komentar / Skandinavski lijek za izbornu amneziju

Skandinavski lijek za izbornu amneziju

island1
Piše: Krešimir Pavlović

Tema radnje ove priče bit će nešto što od milja nazivam ‘saga o oporavku islandske ekonomije’. Sukus priče je u tome kako je dobar dio svjetske javnosti jednom bio nasjeo na vješto smišljenu, financiranu i plasiranu propagandnu kampanju o oporavku otočnog gospodarstva koja nema realno uporište ni u čemu konkretnom; pretpostavljam zaveden spontanošću i aktivističkim duhom jednog brzorastućeg globalnog građanskog pokreta „Occupy“, te uvijek primamljivom pomišlju kako kabala danas ima grozomornu opoziciju u civilnom sektoru. Na kraju, svi mi znamo kako čovjek uvijek vidi samo onoliko koliko želi vidjeti.

Zato brojke same za sebe ne lažu. Početkom ožujka Islandska vlada trošila je 21, 94 % svih javnih poreza na otplatu kamata po vanjskom dugu. Koliko sam uspio doznati, godišnji proračun otoka je 290 milijarda $, što je za populaciju 12-13 puta manju od hrvatske prilično visoka brojka. Iz toga si sami ekstrapolirajte moguću visinu javnih poreza.

Možda ćete onda doći do zaključka kako su Islanđani zapravo ‘obrali bostan’. Razmislite ponovno. Američka vlada zadnju fiskalnu godinu uplaćuje 25,4 % prikupljenih poreza na isti taj konto otplata kamata po svom vanjskom dugu, procjenjenom početkom 2014. na gotovo 119.000. milijarda $.

Još sam našao podatak zviždačkog portala Wikileaks iz lipnja 2014., kako su se islandski pregovarači i lobisti priključili klubu zemalja koje podalje od oka javnosti sastavljaju međunarodni trgovinski sporazum TPP/TAFTA/CEFTA/TISA… koji već akronim korporatisti koriste da zamaskiraju svoje tragove.

Može se reći kako je kriza na Islandu započela još 2004., s izborom Davida Oddssona kao otočkog premjera. Ovaj poslušni đak čikaške škole ekonomske misli (ili pak izostanka misli iz nastavnog procesa), u narednim godinama je proveo privatizaciju velike većine otočkog gospodarstva. To je širom otvorilo vrata makinacijama i pronevjerama iz 2008. koje danas poznajemo kao ‘slom triju najvećih islandskih banaka’.

No, idemo redom. Svi su čuli za islandski ustav koji su napisali sami građani putem internetskog projekta crowdsourcinga, tamo 2011. ili 2012. Bilo je to prvi puta u povijesti da se civilni sektor pitalo za mišljenje pri legislativnim zahvatima, toliko temeljnim kao što je to izrada ustavnog zakona. Jedino, taj projekt nikada nije stupio na snagu. Predsjednik tamošnjeg parlamenta povukao ga je iz dnevne procedure, jednom kada je gotov tekst bio na redu za konačno izglasavanje. To je bilo u travnju 2013, i prošlo je prilično nezapaženo. Bolji opis za medijsku popraćenost događaja bio bi zaglušujuća tišina.

Sve na što sam nailazio pri pretraživanju interneta u narednim mjesecima bile su dobro poznate mantre o ‘čudesnom izlasku Islanda iz krize’; o ‘modelu ekonomskog oporavka’ toliko uzornom da bi ga možda trebalo uklesati u kamen kao 11. zapovjed. Onda sam u rujnu pročitao kako je islandska vlada zamrznula štedne uloge građana iznad 100.000. eura – i to potpuno usput, u jednom pregledu europskih država u kojima je do sada provedeno ‘ciparsko rješenje’. Svima je poznat primjer vodećih islandskih bankstera koji su osuđeni na zatvor. Zapravo samo je jedan bankar ikada dospio u zatvor i to na 9 mjeseci, dok su ostali povlačeni po sudovima još neko vrijeme, da bi na kraju bili pušteni na slobodu uz neke manje novčane kazne i uz ono što kod nas nažalost tako dobro funkcionira – društveno koristan rad.

Ovdje postaje komplicirano. Čini se kako islandska kruna nikada nije bila u sustavu međunarodnih valutnih rezervi, na način na koji su to bile valute drugih zemalja. Za razliku od svih drugih država koje se zadužuju kod matičnih središnjih banaka ne bi li npr. stabilizirale domaće valute ili isplatile ratu vanjskog duga, islandska vlada nije se mogla osloniti na najveće domaće financijske institucije, devastirane nakon izbijanja krize. Možda je i zato otočna ekonomija bila toliko pogodno mjesto za pokretanje globalne recesije 2008. na prvom mjestu – daleko od očiju, daleko od srca, a opet blizu glavnih puteva novca.

Uglavnom, ne bi li uvela red u posrnulo nacionalno gospodarstvo, vlada se prvo morala zadužiti kod međunarodnih financijskih institucija za neke prilično velike svote novaca te ih upumpati u svoje banke, i pokrenuti valutu koja je dotada bila stagnirala. Islandski vanjski dug danas je 5-15x veći nego što je bio nakon zadnjeg zaduživanja 2008. – kao da hrvatski vanjski dug sutra poskoči na recimo 1500 milijarda $. Tek tada su mogli početi sanirati štetu nastalu slomom. A na ishodištu globalne recesije 2008. štete nije nedostajalo.

Probajte si zamisliti situaciju gdje se sve privatne nekretnine u Hrvatskoj stalno nalaze na dugovnoj strani knjigovodstvene bilance, i gdje se rate nastale amortizacijskim trošenjem povećavaju sa svakim novim obračunom. Ako ste uspijeli, onda imate sliku stanja nekretnina na Islandu danas. Cijene novih nekretnina dosada su spuštene za nekoliko puta, i svake godine padnu još malo, samo od toga je slaba korist kada se (po tom novom sustavu), svaka rata kredita kojeg otplaćujemo povećava i to svake godine.

Digresije radi, u oko mi je upala jedna vijest iz studenog prošle godine, a koja je najavljivala domaćinstvo Islanda na predstojećem sastanku jedne radne skupine UN-a na temu rodne jednakosti i nasilja nad ženama. U to se vrijeme provodila globalna kampanja rodne jednakosti „HeForShe“ na istu temu, te je navedeni panel trebao ‘zaokružiti stvar’.

Taj podatak bi sam za sebe bio potpuno razumljiv u tradicionalno matrijarhalnom društvu da nije bilo dogovoreno kako svi sudionici, govornici i vanjski suradnici na tom eventu trebaju biti muškog spola. Kao da se radi panel o uzgoju uljane repice, a pozovu se zaposlenici tehničke službe agronomskog fakulteta. Da nije na poslijednjoj Euroviziji pobijedila ‘bradata Conchita’, ovaj podatak vjerojatno bi mi promaknuo.

Vratimo se našoj ekonomskoj sagi i 2008. Prema planu tadašnjeg premjera, u proračunu bi se odvojio poseban fond iz kojeg bi se ublažavala takva stambena davanja (zbog tog je uglavnom i bio izabran). Jedino, islandska vlada nikada nije imala sredstva koja bi mogla odvojiti za to, usprkos učestalim revizijama proračuna upravo s tim ciljem.

Bankarski sektor na Islandu 2007. bio je najmanje 10x veći od nacionalnog bruto-proizvoda a onda je kolabrirao. Problemi te veličine nisu se mogli sanirati sa klasičnim proračunskim rezovima, sanacijama i kriznim mjerama, nažalost uhodanim u praksi starog kontinenta.

Niti pomno smišljene i financirane globalne promidžbene kampanje nisu mogle vječno sakrivati probleme pod tepihom.

Island nije članica EU niti koristi euro u domaćem platnom prometu, što čini zemlju relativno izoliranom od glavnine fiskalnih ‘strujanja’ u svijetu. I čini se da je upravo ta izoliranost razlog za brigu, uz manje-više fiktivni podivljali ekonomski sustav u opticaju na otoku zadnjih godina. Ukratko, onaj potpuni krah islandskog gospodarstva tek treba uslijediti.

Nego, kako vam zvuči podatak da je policija na Islandu ustrijelila civila, i to bez puno oklijevanja. U šturom policijskom izvještaju stajalo je kako se radi o 59-godišnjem samcu iz Reykjavika, kako ga je policija prvo pokušala istjerati iz stana s 10-ak patrona suzavca, i kako se pri ulasku specijalaca u stan ‘začuo pucanj’, na što je policija bez puno okljevanja odgovorila vatrom. To je bilo početkom prosinca 2013.
Prema vijesti, Auroracoin treba pokrivati sve građane i postepeno će zamjenjivati papirnatu krunu kao sredstvo plaćanja. Morate se zapitati bi li uopće bilo potrebe za tako radikalnim i neprovjerenim financijskim zahvatom na nacionalnom nivou u slučaju da je u zemlji ikada bilo nekog realnog oporavka?

Inače, taj pacifistički neizmjerno prosvijećeni otok na sjeveru; u new-age krugovima danas poznat i kao ‘Otok Trećeg Oka’ (aluzija na pinealnu žlijezdu); relativno rano se uključio u ilegalni program američke CIA-e „Rendition program“, otmica i prevoženja muslimana osumnjičenih za terorizam u bazu američke vojske na Kubi „Guantanamo Bay“.

Takav otočki tranzit odvijao se od 2005. do 2007. Može se pretpostaviti kako planeri globalnog kontrolnog sustava nisu htjeli da se taj nepopularni moment zatekne pod fokusom domaće i međunarodne javnosti u nadolazećim ekonomskim previranjima, te je Island nadalje izuzet iz jednadžbe.

Sada ću napraviti preokret u priči, zapravo ni sam još ne znam koliki. Strpite se još malo. Prilikom pretraživanja internetskih arhiva i prikupljanja materijala na zadanu temu, neke slike su iskakale malo češće od drugih, pa sam izdvojio jednu od njih za zaključak.

Nisam osobno upoznat s Orwelovom pričom o hipotetskom sukobu naroda Oceanije i naroda Euroazije u dalekoj budućnosti, stoga mi nemojte zamjeriti ako se pojedini opisi neće strogo pridržavati ‘konspiracijskih normi i žargona’. Ta karta svijeta nastala je u američkoj Philadelphiji 1942. i opisuje ‘izgled poratnog svijeta. Prema stranici s koje sam preuzeo kartu, naslova „Post-War World Map, autor joj je newyorški glumac i scenarist Maurice Gomberg.

Kao i kod suvremene NWO-mantre, i ovdje se jasno ocrtava ideja da manja grupa iznimno utjecajnih pojedinaca usmjerava ostatak svijeta u ‘pravom smjeru’, prema ujedinjenju i protivno volji pojedinih interesnih strana. No tu svaka sličnost prestaje.

U biti, karta dijeli svijet na nekoliko ‘vlasničkih regija’. Sjevernoameričke i srednjoameričke zemlje, karipske i pacifičke zemlje, Kanarsko i Antilsko otočje, te Grenland i Island, tvore prvu i dominantnu regiju. U objašnjenju stoji kako će SAD „zbog povijesnih i geografskih razloga te općenite dobrobiti čovječanstva, preuzeti na sebe ulogu lidera“.

Zemlje latinske Amerike i Afrike (bez Madagaskara i sa Falklandima) tvore drugu regiju, dok sve bliskoistočne i zemlje arapskog poluotoka (bez Irana) tvore treću regiju. Četvrtu regiju tvore sovjetske zemlje te dobar dio Njemačke, („rewarded with Mongolia, Manchuria, Finland and Iran“).

Zemlje indijskog podkontinenta i Himalaje te Afganistan i Burma tvore petu regiju, dok Kina, indonezijske zemlje i ostatak Francuske Indokine sačinjavaju šestu regiju. Zemlje skandinavskog poluotoka čine sedmu regiju, dok se preostale europske zemlje (bez Britanskih otoka i Balkana) nalaze u zasebnoj regiji. Devetu i posljednju regiju svijeta tvore britanski otoci i ostatak zemalja Commonwealtha.

Države poput čitave Irske („Eire“), Turske bez europskog djela, zemalja Balkana („maverick Yugoslav“), te Palestine i Jordana („Hebrewland“), tvore zasebna područja na karti i izuzete su od navedenih devet regija; dok su sile Osovine (manji dio Njemačke, Italija i Japan) smještene u „quarantine untill time for re-union“.

I to je to od podjela. U legendi i tumačenju sa strane detaljno su navedena već klasična masonska patokratska trabunjanja o: ‘starom svijetu slabog morala, konstantno zavađenom i prepunom antagonizama, potrebi za uvođenjem novog poretka pod „altruistic role“ Američke regije; zatim političkim i legislativnim smjernicama za kojima se pojedine zemlje trebaju rukovoditi kako bi postigle cilj, te o ponovnom ‘zaposjedanju’ nekih izgubljenih kolonijalnih lena.

Ističe se važnost postepenog konačnog ujedinjavanja zemalja i regija Zapadne hemisfere (uključujući Afriku), u dominion pod američkim protektoratom – a čijim drugim – zatim važnost međunarodne arbitraže pred Ligom Naroda te pred Svjetskim sudom; ali i neke eugeničke mjere i politike kontrole stanovništva nad ‘osovinskom regijom u karanteni’, tobože s ciljem ‘smanjivanja ratne sposobnosti njihovih matičnih populacija’, te konačnu funkciju objedinjavanja svih regija pod paskom institucija UN-a (ovo zadnje točno tim riječima).

Ovdje bih mogao još malo nabrajati velike zamisli sadržane na Gombergovoj karti, ali mislim da ste dosada već shvatili njezinu poruku. Kao i njezinu otprilike 60 %-tnu sličnost sa trgovinskom, korporatističkom, diplomatskom i pravnom podjelom svijeta danas. Nisam više pametan u kolikoj je vezi misteriozna karta s temom priče. Taj zaključak prepuštam slučajnom čitatelju.

Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Ustaško-revijalna komponenta proslave Oluje izmještena iz Knina u Slunj

  I dok su prošle godine u Kninu službeno Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

4 × two =