Početna / Dnevni Komentar / SLAVONIJA – OD ZEMLJE BEZ NEZAPOSLENIH DO ZEMLJE GLADNIH

SLAVONIJA – OD ZEMLJE BEZ NEZAPOSLENIH DO ZEMLJE GLADNIH

žito1

“Slavonac ljubi tu svoju hrastovu šumu nada sve; on je u njoj kao u svojoj kući, njemu nema veće slasti nego s marhom bezbrižno basati ispod sjenovitog hrašća; on pozna svako drvo, svaku pticu, svaki glas; on se s tom šumom razgovara, kao sa svojom materom. Ona je njemu odvajkada bila nepresušivim blagom; stanove si on podigo ukraj šume, posagradio staje i štagljeve, posadio voćnjake i šljivike, pa je više na stanu nego na selu. On je postao kukavac i siromah, otkako mu zabraniše i zatvoriše šumu: jer ona mu svojom pašom odgajala volove, svojim žirom hranila krmke, svojim lijesom dizala kuće i ograde, svojom šiškom kitila djevojke zlatom i svilom, ona kao ogroman štit čuvala mu usjeve od bure i sjevera… Vuk, lisica i kuna davale mu skupo krzno, zec i srna sladak zalogaj i ugodnu zabavu… Pa tko ju ne bi volio, tko ne bi čeznuo za njom?”

Ovako je pisao Josip Kozarac. O Slavoniji, bogomdanoj zemlji, najljepšem i prirodno najbogatijem dijelu Panonije.
Od davnih vremena, još dok su ruke nepoznatog genija izrađivale Vučedolsku golubicu, pa sve do kraja dvadesetog stoljeća, za taj čudesan komad raja na zemlji vodile su se mnogobrojne bitke i ratovi. Gazile su plodnu crnicu vojske Ilira, mudrih Rimljana i beskompromisnih Kelta; dođoše, privučeni njenom pitomošću, i Avari i Franci. Ali, dođosmo i mi, Hrvati. I sačuvasmo do danas sve one livade, sve one žitnice i šume, sve one izvore i potoke, sve one nježne brežuljke Papuka i Psunja.

Slavonska gostoljubivost nadaleko je poznata. Ušla je ta darežljiva ravnica tijekom stoljeća u dušu i srca. Oblikovala je ona i srdačan osmijeh predivno i graciozno punašnih slavonskih djevojaka.
Pitomost ravnice je razlog što Slavonci gosta dočekuju puna srca, s nekom posebnom toplinom u očima. Naravno, i čuveno bogatom slavonskom trpezom. Da se gazda ne uvrijedi.

Bila je ta zemlja oduvijek u našoj povijesti izvor značajnih državnih prihoda.
Ma kako god da se ta država zvala, nikada Slavonija nije dobila više nego što je od nje uzeto. Ponosni seljaci vjekovima su školovali djecu pošteno, novcima od mukotrpno ubranih ljetina. Tako su ponikle tisuće znamenitih ljudi; umjetnika, profesora,majstora, doktora, sportaša. Težački znoj, kao po nekoj inerciji, oblikuje u ljudima one najplemenitije dobročiniteljske osobine.

Nahraniše i napojiše ti vrijedni ljudi vazda svakog putnika namjernika, prihvatiše mnoge gladne i očajne što stizahu pješice, na kolima ili u vlakovima bez voznog reda.
Odvajkada su Slavonci marljivo radili te se stoga odvajkada tamo moglo lijepo živjeti.

Još nedavno, prije ovog idiotskog rata, baranjski ratari su ponekad od dobre žetve mogli sazidati kat kuće, iločki vinogradari su mogli nakon dobre berbe kupiti novi auto, stočari su bez problema mogli platiti djeci godinu školovanja.

trpeza
Danas je Slavonija zemlja gladnih. Poharana ratom i poratnim kriminalom, dovedena na prosjački štap silama neoliberalnog kapitalizma, bešćutnog politokratsko-kriminalnog apsolutizma, grcajući u strahu i iracionalnim, sujetom motiviranim osjećajima nacionalnog ponosa i vjerskog identiteta.
Nade nema ni u tragovima.

U Osijeku se ljudi u stampedu guraju na otvaranju socijalne samoposluge.

Osijek je sedamdesetih godina bio jedan od najperspektivnijih gradova jugoistočne Europe. Usred izobilja plodne ravnice, na gotovo idealnoj raskrsnici puteva. Tada je u Osijeku bilo više od trideset velikih tvornica i barem još toliko manjih.
Podatak da tada u Osijeku nije bilo nezaposlenih zvuči gotovo nestvarno. Nezaposleni su bili samo oni koji nisu htjeli raditi; seoski đilkoši, gradske protuhe i bezveznjaci koji su tada u statusu nezaposlenih zapravo predstavljali sramotu sebi samima.

Danas se tvornice mogu nabrojati na prste jedne ruke.
U neposrednoj blizini grada uz obalu Drave još stoje natpisi “pazi minirano”, a ljudi se u socijalnoj samoposluzi otimaju za kutiju riže i vrećicu makarona. Kataklizmička scena i vjerodostojan prikaz sustava u kojem živimo.

Ništa tu neće pomoći Bozanićeve poslanice, reforme koje ne postoje, investicije koje ne postoje, gospodarski programi koji ne postoje, nacionalno jedinstvo koje ne postoji, pravna i pravedna država koja ne postoji.
Ovaj sustav više se ne može popraviti. Može se samo srušiti.

Slobodan Horvatić

Facebook komentari

Slobodan Horvatić

Mene...ako se sete na Dan bezbednosti sete se, ako se ne sete nikom ništa. To je bila moja dužnost da radim. Najveće zadovoljstvo biće mi misao da sam jednog čoveka izveo na pravi put.

Provjeri i ovo

Ustaško-revijalna komponenta proslave Oluje izmještena iz Knina u Slunj

  I dok su prošle godine u Kninu službeno Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i …

Jedan komentar

  1. Nevjerojatno crni članak koji je van zdrave logike i ne znam tko ga je i zbog čega objavio.Bavim se nekretninama i znam kako je izgledala Slavonija prije 30 god. i danas.Mislim da bi se svi trebali prisjetiti šta je sve napravljeno za ovih zadnjih 30 godina.Spominjanje pučkih kuhinja je preuveličana kao i usporedbe da se nekad za jednu godinu mogao napraviti kat kuće.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

fifteen − 12 =