Početna / Dnevni Komentar / Sluga Božji Alojzije Stepinac ni kriv ni nedužan

Sluga Božji Alojzije Stepinac ni kriv ni nedužan

Marconi_Stepinac_Pavelić

 

MijoI upravo kad pomislimo da su proustaški i klerofašistički nastrojeni „Tuđmanovi sinovi“ u svojoj borbi i nastojanjima za popravljanjem prošlosti i njenom činjenju neizvjesnom makar malo „prikočili“, oni nas iznenade nekom novom ludošću iz područja povijesnog revizionizma.

U uvjetima kad iz svih resora državne vlasti cure informacije i gotovo ništa ne može ostati tajnim, čak ni ono što bi, bar za neko vrijeme i ne samo radi nas, moralo ostati tajnom, u potpunoj je tajnosti izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu, navodno na zahtjev nećaka Alojzija Stepinca, Borisa Stepinca, izvršilo reviziju sudskog procesa vođeng protiv Alojzija Stepinca 1946. u Zagrebu.
Nitko baš ništa nije znao o tom „opsežnom“ zadatku za koji je, pretpostavljam, izvanraspravnom vijeću Županijskog suda u Zagrebu pod predsjedanjem i u sastavu, Ivan Turudić, trebalo otprilike toliko vremena koliko mu je bilo potrebno za sastavljanje odluke o poništenju sudskog procesa Stepincu iz 1946. godine i njenog obrazloženja.
I ne bez vraga, ročište izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu je, za razliku od suđenja Stepincu 1946., bilo zatvoreno za javnost.

Na ovu odluku vjerojatno neće biti žalbi, navodni podnositelj zahtjeva je izjavio da je s odlukom zadovoljan, a predstavnik DORH je već izjavio da „nema ništa protiv revizije“.
Teško je očekivati da bi to učinila neka od organizacija Srba u Hrvatskoj, a mislim da ništa sličnog neće pasti na um niti SPC u RH. Mislim da će se radi trgovine u toku i službene srbijanske vlasti ograničiti tek na mlitavo rogoborenje i izražavanje neslaganja kroz službene proteste, ne očekujem povlačenje veleposlanika na konzultacije.
Frka bi možda jedino mogla nastati ako se u kola upregne ona organizacija čikaških Srba, koja je Amerima pripremila one neugodnosti tužbom za sudjelovanje u „Oluji“.
Tko bi se drugi mogao žaliti? Samo oni koji su izvan dosega hrvatske pravde i hrvatskih branitelja, možda tek Ephraim Zuroff iz Centra Simon Wiesenthal, koji se već izjasnio ili Margelov institut iz Zagreba.

 

stepinac2

 

Dakle tuđmanolikima nije bila dosta odluka Hrvatskog sabora iz 1992. kojom je poništeno suđenje Stepincu, donošenjem »Deklaracije o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu«, jer, avaj, ta odluka je čisto političke naravi i ne govori ništa o Stepinčevoj nevinosti ili krivnji, jer o tome jedino može odlučiti sud, pa se onda prvo pribjeglo noveliranju postojećeg Kaznenog zakona kako bi takva revizija sudskih procesa bila zakonita, a potom i paz’ sad, ne obnovi procesa, nego kao njegovoj reviziji, čime si je zapravo Županijski sud u Zagrebu prisvojio ovlasti Ustavnog suda.
Rezultat revizije je upravo onakav kakav je jedino i bio moguć u postojećim društvenim i političkim okolnostima, stanju duha nacije, stanju hrvatskog pravosuđa i stanju u glavi suca Turudića.

Da sad ne ulazim u detalje, dopustite mi da malo špekuliram, naime niti ovo poništenje sudskog procesa iz 1946. baš ništa ne govori o Stepinčevoj nevinosti ili krivnji, tako da je i ta odluka isključivo političke naravi skrojena prema željama naručitelja, hrvatskih klerofašista prvenstveno.
Namjera im je vjerojatno da prikrijepe zahtjev za ubrzanje postupka Stepinčeve kanonizacije, premda ne znam kako bi to moglo djelovati na papinu odluku, ali tako, pretpostavljam, oni misle.
Bez vraga nije i razmišljanje o mogućim sumnjama priprostog puka, kojega su gotovo uvjerili u Stepinčevo žrtvovanje, mučeništvo i skončavanje kao posljedice trovanja kojem su ga navodno podvrgle komunističke vlasti, uzrokovanim papinim odgađanjem dosad nekoliko puta najavljivanog proglašenja Stepinca svetim.
O nevinosti ili krivnji osuđenika može odlučivati samo sud u žalbenom postupku ili kroz obnovu procesa.
Samo kad je o tome riječ, ne znam je li u ono vrijeme igdje na svijetu postojalo iole nepristrano sudsko vijeće koje je moglo Stepinca osloboditi krivnje.
Jer Stepinac nije one 1946., kad se nove vlasti bore da sačuvaju usta iznad vode, bio optužen radi djela nečinjenja, čemu je KC bila sklona puno puta u povijesti i od čega nije bila imuna ni crkva u Njemačkoj za vrijeme nacističkog režima, kad je kukavički šutjela, kad radi svojeg poslanja šutjeti naprosto nije smjela.

 

stepinac1

 

Stepinac je otišao korak dalje, on je kao primas Crkve u Hrvata, počevši s pastoralnim pismom od 12. 04. 1941. obvezao hrvatsko svećenstvu na potpunu suradnju s ustaškim vlastima, vrijeme će pokazati najmonstruoznijim vlastima na tlu Evrope ikad, a s tim režimom je i sam najprilježnije surađivao čitavo vrijeme rata.
Pri samom kraju rata svojim pastoralnim pismom od 28. 03. 1945. Stepinac poziva hrvatsko svećenstvo na nesuradnju s novim komunističkim vlastima, sam i poslije rata nastavljajući živjeti u tzv. NDH, iako je potonja bezuvjetnom kapitulacijom Njemačke prestala postojati. On naprosto nove vlasti niti priznaje, niti prihvaća, kao borbeni antikomunist poput svojeg duhovnog oca pape Pia XII vodi križarski rat protiv onih koji sami jesu ateisti, ali koji u svojem programu nemaju borbeni ateizam i time se razlikuju od svih drugih KP u svijetu.

A uz svu bijedu i siromaštvo u ratom opustošenoj zemlji uz divljanja četničkih, ustaških i balističkih bandi i slamanja „džepova otpora“, novim vlastima je najmanje trebao sukob s moćnom vjerskom organizacijom.
Dakle KC u Titovoj Jugoslaviji nije prijetila zabrana postojanja, niti zabrana djelovanja, niti njeno odvajanje od Vatikana, kako se to sve vrijeme pokušavalo prikazati kao razlog sukoba između Stepinca i vlasti, koje su od njega se samo tražile da prihvati realnost i odstupi od doktrine borbenog antikomunizma pape Pia XII.
Nove vlasti su tražile da vjerske zajednice i organizacije djeluju u uvjetima stroge sekularnosti, što uz konfiskaciju enormne crkvene imovine je za njega i KC, kojoj je bio na čelu, predstavljalo veliki šok.
Vlasti su mu pokušavale dati do znanja da su one tu, da ne kane odstupati, da je njihova ideološka opredijeljenost komunistička i da se pakla ne boje, ta radilo se o ljudima koji su u četiri ratne godine kroz pakao prošli.
Dali su mu do znanja da se ne kane neprijateljski ponašati ni prema vjernicima ni prema KC, ali da će sudski goniti sve one koji su se ogriješili o narod radi kolaboracije s okupatorom i ustaškim vlastima, pa i klerike.
Stepinac nije odustajao napadao je i grizao žestinom koju nikad nije pokazao prema ustaškim vlastima, nastavio je povezan s ustaškom emigracijom živjeti u tzv. NDH, a s napadima nije prestajao ni nakon Titovog upozorenja papinskom nunciju Josephu Hurleyu, da će Stepinca radi njegovog protunarodnog djelovanja i nedvojbene suradnje s okupatorskim i ustaškim vlastima za vrijeme rata, a i poslije njega, izvesti pred sud i onemogućiti ga u njegovom u suštini neprijateljskom djelovanju, dopuštajući kao alternativu jedino da ga papa povuče u Vatikan.
Na suđenju, potpuno otvorenom za javnost, koje se obzirom na vrijeme i okolnosti nije bitno razlikovalo od suđenja kolaboracionistima diljem Evrope, jer da je, onda bi već tada strani izvjestitelji sa suđenja, bar oni britanski i američki, pisali o namještenom političkom procesu, a vjerojatno bi i američki predsjednik Harry Truman udovoljio molbi pape Pia XII i intervenirao kod Tita, Stepincu je dokazana krivnja po svim točkama optužnice osim po onoj da je bio ratni zločinac.

Vlasti su čak i poslije Stepinčeve osude, pokazivale dobru volju, pa su sve do 1948. dopuštale i vjeronauk u osnovnim školama, ali kako je jedan dio svećenstva, rekao bih veći, nastavio poput Stepinca živjeti u tzv. NDH, vlasti su naprosto morale „pokazati zube“ i dovesti stvari u red.

Da bi se uopće moglo govoriti o Stepinčevoj tobožnjoj žrtvi i mučeništvu, kao znakovima njegove svetosti, valjalo bi prvo uništiti najvećeg svjedoka koji nepristrano govori o Stepinčevoj ne samo suradnji nego i potpunoj predanosti ustaškom režimu, dakle izuzeti iz fundusa NSK sve primjerke katoličkih listova i časopisa, koji su izašli u Hrvatskoj ’41. do ’45. i spaliti ih, moleći Boga da nisu sačuvani i negdje drugdje, potom uništiti pisane iskaze brojnih svjedoka, ne samo onih koji su svjedočili na suđenju, uništiti brojne knjige u kojima je opisano Stepinčevo djelovanje, uništiti Stepinčev osobni dnevnik, koji ga najbolje predstavlja kao zadrtog nacional-šovinista i antikomunista, a onda ušutkati i ne tako malobrojne Stepinčeve kritičare iz redova same Crkve, od kojih je najznačajniji jedan od najvećih katoličkih mislilaca na ovim prostorima, fra Marko Oršolić, bosanski franjevac iz provincije Bosna Srebrena, priznati katolički mislilac i teolog, autor knjiga “Zlodusima unatoč” i “Zlodusima nasuprot”, poznat i po tome što je rekao da on “ne ulazi u zagrebačku katedralu jer se tamo između njega i Boga ispriječio Alojzije Stepinac”.

 

pavelić stepinac

 

Rekao je fra Marko Oršolić, kao dobar poznavatelj lika i (ne)djela „sluge Božjeg Alojzija Stepinca“ i još neke istine koje se tiču našeg blaženika:
„Jednostavno ne mogu da shvatim zašto se skrivaju notorne činjenice koje dokazuju toleranciju prema fašizmu na ovim prostorima, dok su se njemački katolici već 1945. godine pokajali za grijehe koje su počinili. Problem ovdje je bilo držanje papa Pia XI i Pia XII.“

Da, odmah po završetku rata 1945. Njemačka biskupska konferencija priznala je svoje grijehe i zamolila za oprost i njemački narod i čitav svijet, osudivši nacional-socijalizam i distancirajući se od njega.
Fra Marko Oršolić učinit će i korak dalje, pa između ostalog reći:
„Katolička crkva u Hrvatskoj nikada se nije ogradila od nacionalsocijalizma ili ustaštva. To nije uradio ni papa Pio XII. On je šutio i tu šutnju kasnije pretvorio u antikomunizam.“
„Alojzije Stepinac nikada nije osudio zlo fašizma i ustaškog pokreta. Možda nije mogao, ali je bilo vrijeme i kada je mogao, pa opet nije osudio to zlo. To vrijeme je bilo 1945. I to je razlika između njega i njemačkih biskupa. Njemački biskupi su bili dobro zastranili, ali kada se u vrijeme slobodarske Evrope pokazala prilika, oni su odmah izrekli glasnu riječ protiv zla, a ovdje se to nije dogodilo.“

Radi mogućih pitanja o ulozi KC, a posebno ulozi Alojzija Stepinca u tzv. NDH za vrijeme rata, predstavnici Crkve u Hrvata izbjegavaju i ne dolaze na skupove na kojima se makar može očekivati da bi im mogla biti postavljana pitanja na tu temu.
Da Stepinčeva crkva, kako je vole zvati i danas ima više nego blagonaklon odnos prema ustaštvu i tzv. NDH ne treba posebno govoriti, ta Crkva je naprosto impregnirana ustaštvom.

Alojzije Stepinac se možda baš i nije slagao s ustaškim metodama, ali je svakako blagoslivljao cilj, tzv. NDH, Katoličku državu Hrvatsku, kako joj je on tepao, kao da je bilo moguće odvojiti tu državu od ustaškog pokreta i ustaške strahovlade.
Stepinac, umjesto da se u svoje ime i u ime KC, kojoj je bio na čelu, distancira od rasnih zakona, kao što je to učinila Slovačka biskupska konferencija, traži od ustaških vlasti npr. da Židovi samo plate oznaku (zaboga pa država je imala troškove) Davidove zvijezde na žutoj traci, ali da je ne trebaju nositi, traži i humanije postupanje prilikom transporta izopćenih (Židova, Srba, Cigana …) prema Jasenovcu i drugim stratištima.
O da, prokazat će on 1943., poslije saznanja da su mu ustaše ubili brata (danas se to zlodjelo pripisuje Nijemcima), Jasenovac kao ljagu na hrvatskom imenu, smetnuvši s uma da to može biti jedino ljaga na imenu ustaškog pokreta.

Dakle Alojzije Stepinac je sve znao, sa svime bio upoznat, pa ipak je surađivao, primio od poglavnika visoko odličje, uz Papu Pia XII zajedno s Pavelićen zdušno radio na pokušaju očuvanja tzv. NDH i poslije rata, kad mu je bila namijenjena i uloga hrvatskog Karla Doenitza, prema kojoj bi postao šef države, jer bi Pavelić demisionirao u njegovu korist prenoseći na njega sve svoje ovlasti. Samo protiv odluka Teheranske konferencije „velike trojice“ se jednostavno nije moglo.

I da završim izjavom već spomenutog Ephraima Zuroffa iz Centra Simon Wiesenthal: „Odluka zagrebačkog Županijskog suda o poništenju presude nadbiskupu Alojziju Stepincu je apsolutno sramotna i užasna i njom se nastoji promijeniti povijest.“


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

SRP Konferencija za medije: Porezna reforma

Porezna reforma Dugo najavljivana i pripremana porezna reforma neće i ne može riješiti egzistencijalne probleme …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

one × four =