Početna / Svaštarnica / Blog Nepoznatih Počinitelja / Smrt konceptualnog umjetnika

Smrt konceptualnog umjetnika

smrtkonceptualnogumj

Držeći u desnoj ruci esej „Smrt autora“, Rolanda Barthesa, znojio se nenormalno dok smo hodali prema krležijanskoj birtiji City na željezničkom kolodvoru u Osijeku. Na periferiji kao i današnji pjesnici i umjetnici, posjećuju je još ratni veterani, kicoši, skupljači plastike, ljudi cigani. Pokušao sam nekako zapričati Sanjina nutkajući mu pelin.

„Kakva ti je postavka. Hoćeš li ići na krutu ekspresiju Josepha Kosutha ili ćeš više se igrati na kartu osjećaja i lakih nota.“ Znatiželjno sam ga upitao dok mi je šljivovica klizila niz grlo.

„Ma kakvi.“ Odbacio je pa nastavio. „Ne treba bježati iz Lijepe Naše.. dovoljno se osvrnuti na domaće autore pa onda preuzeti inicijativu.“ Dovršio je domoljubno.

„Aha. Znam na šta misliš“ kimnuo sam.

Nisam znao što točno misli odaslati, kakve poruke, ja sam mu trebao kao predstavnik sedme sile koja će prenijeti poruku puku. Stari ga je nedavno izbacio iz kuće jer se o njemu piše na KP portalu. Što čovjek da radi kad nema zanat, kad mu je jedina sposobnost pisati stihove.

Sve mi je više to sličilo kao na samoubilačku akciju ptsp –ovca koji na vrhu zgrade traži svoja prava. Performans će se odigrati na Trgu Ante Starčevića na što je Sanjin posebno bio ponosan. Otišao se pripremiti i preoblikovati u wc – u dok sam ja ostao čitati Večernji. Nakon pola sata pojavio se kao reinkarnacija konceptualnih umjetnika iz osamdesetih.

„Opa vidi vidi. Gotovac će se danas ukazati na trgu.“

„Koji ti je to?“ sa iskrenim neznanjem popravljajući remen na kojem je bila utisnuta šahovnica; upitno me pogledao.

„Kako koji? Ideš na eksperimentalnost jel tako?“

„Slušaj me nitkoviću. Ja jesam možda tridesetogodišnjak koji više ne prati trendove nego je ostao u limbu prošlosti kao Robert Mareković u svom rock – a – billyu, ali ipak znam cijeniti krv koju su pustili današnji artisti.“

Ako je Tom Gotovac u rečenici onda je jasno da je Sanjin bio gol. Jedino mu se remen lagano objesio oko osušenog struka, a šahovnica se na suncu ljeskala kao Manduševac u ljetne dane.

„Čekaj, još ovo pridrži.“ Bacio mi je u ruke snop papira pa onda uzimao jedan po jedan laganim kretnjama. Posebno za ovu priliku izrađene samoljepljive sličice raznih veličina na kojima su bili najistaknutije osobe javnog mnijenja. Ja to nisam shvaćao. Tina Katanić mu je zaštitla međunožje, Zdravko Mamić resio je dlakava prsa, mala replika Josipa Katalenića bila mu je na ustima. Baš jebački jaka poruka pomislih.

No, to je samo bio početak. Trg je bio udaljen 15 – ak minuta pa je Sanjin plijenio poglede običnih pučana.

„To mi je i cilj. Reakcija, grč na licu prolazinika, uvrijeđenost, nelagoda, znatiželja.“

„Haha… ful si postmodernističan“ dobacio sam.

Stigavši na trg Sanjin je otišao do kombija iz kojih je počeo izvlačiti stolice i pokoji plastični stol. Nakon 10 minuta pojavio se još jedan kombiji iz kojeg su dovukli željeznu zaštitnu ogradu i postavili točno ispred konkatedrale Sv. Petra i Pavla. Sve se više ljudi počelo ogledati, a čak su i tinejdžerice zanemarile svoje pametne telefone i gledale taj nesvakidašnji prizor.

Ostao sam po strani čekajući epilog. Izašla su kolica iz još jednog kombija, točna replika onih koje vozi Đuro Glogoški, a njegovu uokvirenu sliku uz Barthesov esej Sanjin je dignuo visoko u zrak. Vozeći se u kolicima po trgu ljudi su počeli negodovat. Vidio sam da bi vrag mogao uzet ovu konceptulanu dosjetku.

Nekoliko je slučajno zatečenih branitelja reagiralo na te događaje probivši kordun krhke željezne ograde iza koje se nalazio Sanjin. Ubrzo je došla policija i krenula smirivati situaciju. Sanjin se pokušao povući u konkatedralu, u obnaženom stanju, samo s par slika poljepljenih po njemu konceptualnih umjetnika. Bez prevelikih tenzija stvar je završena, a on je prošao samo s kazenom prijavom remećenja javnog reda i mira. Kasnije je dodana i prijava zbog neprijavaljenog skupa.

Našli smo se u Cityu prošli tjedan.

„Znači, mislio si na branitelje kad si rekao da su pustili svoju krv… koji gledaju samo svoje dupe. Ismijavanje domoljublja.“ srknuo sam pivo Tomislav.

„Kak misliš ismijavanje“

„Pa lijepo. Još si dodao i Tinu. To me malo zbunilo, ali mislim da sam shvatio.“

„Nisam nikoga ismijavao“ uvrijedio se. „Tina, Zdravko.. svi su oni umjetnici novog kova.. Pogledaj Zdravka samo. Tko još može čitav svoj život posvetiti kao takozvani izvršni direktor Dinama i prati novce na brazilskim imigrantima. Odašilje jasnu poruku. Đuro si je tobože dao ulogu ratnog profitera koji izigrava žrtvu u kolicima.

Traži veća prava. Pragmatičnost koju današnja konceptualna umjetnost ima zabilježena je samo u ovom dijelu Europe. Ja sam u znak podrške umjetniku napravio performans gdje sam svoje tijelo izložio kao čisti fizički objekt.“ Zaključio je.

„Znači ti ne znaš da oni nisu umjetnici već pravi realiteti koji stoljećima žive na području Hrvatske.“

„Ma s tobom se ne da razgovarati.“ Napustio je stol.

Razmišljao sam trebam li baš ovdje na kraju teksta napisati da Sanjin zna da Glogoški nije nikakav konceptualni umjetnik.

Ipak, ako uzmemo da je bio u tom zaključku ovaj tekst će i sam postati eksperimentalan i umjetnički. I ja se pomalo osjećam umjetnikom. Svi smo danas umjetnici.

 

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Priča o Tuđmanu

  Ne, ne, nije to što ste mislili, nije to priča o NJEMU, ovo je …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

seventeen − 15 =