Početna / Kolumne / Gost Kolumnist / Socijalizam iz kuhinje SDP-a? Ne, hvala!

Socijalizam iz kuhinje SDP-a? Ne, hvala!

SDPdesnodesno

 

Piše: Goran Kovačević
Piše: Goran Kovačević

Kaže Karolina Leaković u Pressingu na N1 televiziji, inače kandidatkinja za predsjednicu SDP-a, stranke koja od 90tih godina prošlog stoljeća nema veze sa ljevicom nego se transformirala u oportunističku liberalnu desnicu, a u posljednje vrijeme pod vodstvom Zorana Milanovića čak u otvoreno nacionalističku partiju, da: “Nemojte misliti da se zalažem za totalitaristički poredak ili razvlaštenje onih koji nešto imaju. Ja sam za socijalizam 21. stoljeća“

Ovdje je očito da Karolini Leaković, “radikalnoj ljevičarki“ kako si voli sama tepati, iako ovdje jedino što je radikalno je njezina glupost, nije jasno što je to socijalizam. Ona se, baš kao i ostatak društva iz SDP-a, razbacuje tamo nekakvim lijevim terminima bez da ima osnovno razumjevanje istih. Valjda jer tako zvuči cool? Prvo nejasno je što bi to kod nje značio socijalizam 21. stoljeća i kako bi isti uopće funkcionirao a bez razvlaštenja kapitalističke klase? Što bi to ustvari bilo? Nekakav ušminkani kapitalizam sa “ljudskim licem“ i petokrakom kao maskom?

Socijalizam ima, kao uostalom i svaki drugi sistem, svoje osnovne karakteristike.
Jedna od najosnovnijih karakteristika socijalizma jest upravo ukidanje privatnog vlasništva, dakle, eksproprijacija ili izvlaštenje kapitalističke klase i time ukidanje ili bolje reći suzbijanje eksploatacije radničke klase na najmanju moguću mjeru, jer socijalizam je i dalje klasno društvo, te uvođenje društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, a što je Karolina Leaković unaprijed otpisala kada je rekla da se ne zalaže za izvlaštenje onih koji već nešto imaju. Pa zapitajmo se tko su oni koji već nešto imaju? Pa kapitalistička klasa nastala 90tih godina prošlog stoljeća koja je prvobitnu akumulaciju kapitala stekla na pretvorbi i privatizaciji socijalističke društvene imovine koju je narod stvarao punih 40tak godina u bivšoj SFRJ te koja tu prvobitnu akumulaciju kapitala od onda pa sve do danas oplođuje na eksploataciji radničke klase koju su prethodno opljačkali i uništili.

Može se naravno pričati o tome treba li nam autoritarnija ili liberalnija verzija socijalizma, o različitim modelima i izvedbama socijalizma u praksi, naprimjer u 20. stoljeću imali smo autoritarniji planski model socijalizma u Sovjetskom savezu, koji se nažalost zbog stanja u zemlji, dakle, materijalnih uvjeta, izviteperio na kraju u staljinizam, te liberalniji samoupravni model socijalizma u Jugoslaviji a koji se ujedno smatrao i najuspješnijim modelom socijalizma. No i jedan i drugi model su počivali na ukidanju privatnog te na uvođenju društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. To je sama bit, sam temelj socijalizma kao društveno ekonomskog sistema i to se ne može nikako i nikada promjeniti bez obzira na vrijeme u kojem živimo.

Kao drugo, Karolina Leaković u toj istoj rečenici upada u desničarski diskurs o totalitarizmu gdje se onda posljedično socijalizam pokušava izjednačiti sa fašizmom pod onom poznatom desničarskom parolom kako su oni eto protiv “svih totalitarizama“ podjednako. Socijalizam nije i ne može biti totalitaran. Socijalizam je, kako u teoriji, tako je bio također u praksi, barem u bivšoj Jugoslaviji, puno demokratičniji u nekim segmentima nego što je danas ova liberalna demokracija, pogotovo ako pričamo o ekonomskoj demokraciji.

 

kapitalizam

 

Od samoupravljanja i izravnog sudjelovanja radništva u odlukama koje su se donosile u firmama pa do recimo referenduma o izgradnji Sveučilišne bolnice u Zagrebu na kojem se 69% Zagrepčana odlučilo na izgradnju bolnice, a čija izgradnja, naravno, nije nikada završena nakon restauracije kapitalizma. Recite mi, molim vas, kada vas je posljednji put, u ovoj divnoj parlamentarnoj, buržoaskoj, liberalnoj demokraciji, netko na referendumu pitao o tome da li želite izgradnju nečega? Bilo čega? Bolnice? Društvenih stanova? Vrtića? Škola? Možda fontana na koje se bacaju milijuni? Nikada? Bez brige niti neće! Zašto? Zato što se više ništa ne gradi za ljude niti zbog ljudi nego za i radi profita kojeg mala skupina društvenih parazita, danas popularno nazvanih poduzetnici i poslodavci, ustvari ništa drugo nego kapitalisti, trpa u svoje džepove.

U sistemu gdje se slobodno putovalo, odlazilo raditi van, pa se potom vraćalo nazad, sistem gdje su radnici sudjelovali u odlukama unutar svojih firmi, gdje su ljudi referendumom odlučivali što će se graditi nema govora o bilo kakvom totalitarnom sistemu.

Može se kritizirati, dapače, to je poželjno, te pričati o pogreškama i lošim odlukama koje su donosili u vrhu partije u ono vrijeme. Može se analizirati i proučavati što se i kako onda radilo da bi se učilo na nekadašnjim greškama ali isto tako i na pozitivnim i dobrim primjerima iz onog vremena. Ništa nije savršeno, uvijek ima prostora za napredak i poboljšavanje.

No jedno je konstruktivna kritika i želja za razumjevanjem nekadašnjih grešaka kako iste ne bi ponavljali a nešto sasvim drugo je revizionistički pričati o totalitarnom sistemu ili o socijalizmu bez želje da se ukine privatno vlasništvo i započne sa procesom demokratizacije ekonomije.

Socijalizam nije nikada niti bio zamišljen kao gotovi sistem nego kao prijelazno razdoblje od kapitalističkog sistema prema besklasnom društvu. Kako to besklasno društvo misli postići Karolina Leaković bez da se zalaže za ispunjavanje najosnovnijih karakteristika socijalizma, ukidanja privatnog te uvođenja društvenog vlasništva ostaje misterija.

No niti ostali kandidati nisu puno bolji. Recimo Davor Bernardić, kao kandidat za predsjednika jedne, barem službeno lijeve partije kakvom se SDP smatra, nema blage veze što znači pojam prekarijat. Jednostavno ne zna čovjek, nije sramota ne znati i ne bi tu bilo ništa čudno da se ne predstavlja kao ljevičar. A koliko je lijevog ostalo u SDP-u se može vidjeti ne samo po tome koliko razumiju neke osnovne lijeve pojmove ili koliko smo puta mogli u zadnjih par godina čuti od njihovih članova pojmove kao što su kapitalizam, radnici, radnička prava, klasna borba, društveno vlasništvo, socijalizam. Te riječi jednostavno ne postoje u vokabularu većine SDP-ovaca. Nego nam kao šlag na kraju, kao dokaz o tome koliko je lijevog ostalo u SDP-u, dolaze i prijedlozi da se riječ partija izbaci iz imena stranke.

Osobno se slažem sa time. Jedna liberalno desna, revizionistička, sve otvorenije i nacionalistička stranka kao SDP nema što u svojem imenu držati i time prljati riječ partija. Dapače, predlažem vodstvu SDP-a ne samo da izbace riječ partija iz svojeg imena nego mogu slobodno izbaciti i rječ socijaldemokracija pošto nemaju niti sa njom nikakve veze. A kada već krenu u tom smjeru neka izađu iz ormara do kraja pa neka i službeno postanu stranka liberalne desnice i neka se kao takvi bore u političkoj areni.

Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Ustaško-revijalna komponenta proslave Oluje izmještena iz Knina u Slunj

  I dok su prošle godine u Kninu službeno Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

20 − 15 =