Početna / Istaknuto / Spektakl i debakl

Spektakl i debakl

NSLKP17

„Pomoću spektakla koji je glavni proizvod kapitalizma, pokušava se sakriti sve siromaštvo, i duhovno, i materijalno. U društvu spektakla znanje se ne koristi da bi odgovaralo na pitanja, da bi analiziralo, ili riješilo suprotnosti, ali zato služi da ublaži stvarnost. Ta degradacija kritičke misli proizvodi duhovno siromašne ljude kojima je isključeno sudjelovanje. Sve je već predstavljeno.“ (Debord-Jamming culture)

Kako bi se izbjegla kritika kapitalističkog sistema, pojam klasne politike je nakon Drugog svjetskog rata, usvajanjem agresivne antikomunističke Trumanove doktrine, postala tabu tema jer jedino ta politika ozbiljno narušava interese kapitalističke klase.

1KP17_Trumanova_doktrina

Leon Uris : Armageddon, Otokar Keršovani, Rijeka 1970

Spominjati klasu i klasnu politiku znači privlačiti kritike i represiju vladajuće klase koja svim propagandnim sredstvima pokušava pripisati toj politici pojam „protuustavnosti“, ton „nasilnog rušenja poretka i temelja države“, „terorizam“, „totalitarizam“, „gušenje sloboda“, koje „dokazuju“ isključivim interpretacijama nekih povijesnih događaja ili čitavih društvenih zajednica koje su pokušale zakonima narodne demokracije ukinuti svaki oblik eksploatacije čovjeka po čovjeku. Svaki oblik narodne demokracije i pojam diktature proletarijata tumači se krajnje bukvalno, a ne kao diktaturu društva nad kapitalom. Kapitalom koji ionako ne predstavlja živu materiju, već mrtve stvari. U njihovoj interpretaciji marksizma koriste se isključivo samo jednostrane interpretacije koje prate spektakularne ilustracije, izvlače se iz čitavog konteksta nebitni elementi odvajajući se od bitnih i, naravno, poistovjećuje se pojam ideologije s pojmom filozofije dok istovremeno pri tome državu, kao administrativni aparat, idealiziraju i poistovjećuju sa čitavim narodom odnosno nacijom.

Kako bi pred radnicima prikrila klasnu podjelu i sve veću klasnu razliku, državna politika naglašava nužnost nacionalnog jedinstva, poziva na zajedništvo čime indirektno naglašava nadmoć države nad pojedincem, pogotovo ukoliko se pojedinac kritički odnosi prema sve većim klasnim razlikama. U zemljama tzv. Tranzicije, politikantsko omalovažavanje klasne politike je mnogo izraženije jer se u tim zemljama tek nedavno stvorila prvobitna akumulacija kapitala povlaštenih grupa putem prevare zvane pretvorba i pljačkaške privatizacije. Svakodnevnim proizvodnjama „državotvornog“ spektakla kroz institucije „sporta“, „kulture“ i „umjetnosti“ uništen je zdravi duh u zdravom tijelu institucije sporta, jer nadležno ministarstvo financira profesionalni sport od kojeg obični građanin nema apsolutno nikakve koristi u smislu održavanja vlastitih sportskih aktivnosti, a kultura i umjetnost su lišeni gotovo svakog kritičkog pogleda na svijet. Da bi svojoj nazadnoj ideologiji dali privid tobožnje znanosti, osnivali su paralelne institucije obrazovanja čiji „znanstvenici“ imaju zadatak proizvodnje nacionalističkih strasti i spektakularnih antikomunističkih tračeva vezanih uz tekovine socijalističkih revolucija, oslobodilačkih ratova i općenito radničkog pokreta, gdje besramno koriste logičke greške prilikom zaključivanja, a za proizvodnju trača ne treba neko veliko znanje. Međutim, za demontažu tračeva treba veliko i mnogo radnih sati jer svaka se tvrdnja treba obraniti logičkim argumentima i predočenim činjenicama.

Da argumentiram na primjeru poznatog tv voditelja. On u jednom dahu pralikom tv nastupa izjavljuje niz isključivih dezinformacija pa tako i na svom facebook profilu niz nelogičkih teza. Da bi se demantirale te laži, iz primjera sa slike ispod ovog odlomka, treba čitateljima predočiti niz knjiga i dokumenata o završnim ratnim operacijama na području Varaždina koje se mogu naći na web stranici znaci.net sa ogromnom bibliotekom koju javnost može koristiti besplatno . Argumentirano demontirati izjave takvih fanatika je dugotrajan posao jer treba izdvojiti iz mnoštva materijala u razdoblju od 1941-45 godine teme vezane za završne operacije rata u Varaždinu koji je oslobođen 7. svibnja 1945. godine. Zato je lakše čitatelju samo pročitati bar biografiju Ljerke Mintas Hodak jer taj „novinar“ tvrdi da je otac Ljerke Mintas Hodak obješen od strane partizana 1945. godine. Otkriti ime oca Ljerke Mintas i vidjeti datum njegove smrti i godinu rođenja Ljerke Mintas Hodak nije teško, ali iziskuje bar mrvicu vremena, a sljedbenici tog „novinara“ ne provjeravaju jer je najlakše samo vjerovati javnoj osobi. Da pojasnim, Ljerka Mintas je rođena 1952. godine, a njen otac je ubijen po tvrdnji tog ustaškog fanatika 1945. godine! U svakom normalnom društvu takvoj osobi bi bio onemogućeno javno nastupanje na televiziji radi očuvanja duhovnog zdravlja nacije, a pogotovo zbog omladine .

2KP_Bujanec
Ljerka Mintas je rođena 1952, a “istraživački novinar” tvrdi da joj je otac ubijen 1945.

Kako bi u kapitalizmu bogata građanska klasa prikrila šovinističku ideologiju koja je gotovo na granici totalitarizma te despotski sistem koji prevladava unutar i između privrednih organizacija, socijaldemokratskim partijama je ostavljena sloboda da mogu govoriti o borbi za tzv. socijalnu demokraciju u okvirima vladavine građanske klase. Ali jedino što je socijaldemokratima dopušteno je sloboda stvaranja dojma da su više “slobodoljubivi”. Kada se socijaldemokratske partije „zalažu“ za radnička prava, a istovremeno priznaju okvire vladavine kapitalističke manjine, to znači da rade kompromise između kapitala i radništva, a praksa pokazuje da taj kompromis ide uvijek nauštrb radničkih prava.

Ako je socijaldemokracija i imala nekih pozitivnih rezultata, ta njihova borba se svodila samo na privremeno olakšavanje položaja radnika i to im je išlo od ruke samo dok su postojale u okruženju socijalističke federacije. Ukoliko su socijaldemokrati u takvom okruženju pokušali napraviti veći iskorak u borbi za sigurnost budućih radničkih prava, njihove vođe su bile smaknute poput švedskog premijera Olofa Palmea koji je otvoreno zagovarao i započeo uvođenje i nekih oblika radničkog samoupravljanja u Švedskoj. Općenito, europska socijaldemokratska borba nakon uklanjanja „komunističke opasnosti“ , dakle nakon raspada SSSR i SFRJ, nema nikakvog uzlaznog učinka jer demokratska pravila predstavničke demokracije nisu očito dovoljna da bi zaustavila sve veću nepravednu raspodjelu bogatstva i jaz nejednakosti.

Ulaskom Švedske u Europsku uniju stečena radnička prava se polako potkopavaju. Kroz primjer afere Laval kroz koju se naglašava „nepoštivanje“ ugovorene europske pravne stečevine pred Europskim sudom, švedsku državu u budućnosti mogu tužiti sva ona poduzeća izvan Švedske zbog „diskriminacije poduzetnika“ jer strana poduzeća mogu „uredno“ konkurirati na javnim natječajima iako rad svojih radnika ne plaćaju čak ni 20 % dohotka švedskog radnika.

U primjeru te male latvijske tvrtke koja dovodi svoje potplaćene radnike u Švedsku i tuži Švedsku zbog povrede prava poslovnog nastana i sloboda pružanja usluga, osim tog prava, na Europskom sudu se do apsurda dovodilo u pitanje čak i pravo radnika na štrajk jer po nekakvim suludim odvjetničkim interpretacijama radnici švedskog građevinskog sindikata nisu prosvjedovali protiv vlastitih poslodavaca . Činjenica da je štrajk pokrenut zbog uvođenja damping cijene rada i olakšane mogućnosti razvoja korupcije u javnoj nabavi ne brine mnogo gospodu vijećnike u Europskoj komisiji jer dobro znaju zbog čijih su interesa izglasani u to tijelo – jer EU nije unija ravnopravnih građana, radnika i seljaka, već unija kapitala.

Zbog geopolitičkih okolnosti švedski model sindikalizma i švedska socijaldemokracija u XX stoljeću su otišli najdalje u borbi za punu zaposlenost, radnička prava i prava na dostojanstvenu socijalnu skrb nemoćnih osoba, ne samo iz razloga što je postojao organiziran radnički pokret već i iz razloga što ta država nije imala ratnih gubitaka niti razaranja tokom Prvog i Drugog svjetskog rata pa se nastavila nesmetana akumulacija nacionalnog kapitala. Najbrži ekonomski boom u povijesti svjetske ekonomije koji je trajao sve do 1950. godine ostvarilo je upravo švedsko gospodarstvo temeljeno na izvozu metalne i drvne industrije. Uoči drugog svjetskog rata Švedska nije uvela embargo prema nacističkoj Njemačkoj pa čak ni nakon početka ratnih sukoba, a Hitler je nakon dolaska na vlast sa lakoćom dobivao ogromne kredite od strane europskih i američkih banaka koje je investirao u ratnu industriju kako bi, navodno samo, smanjio nezaposlenost.Niti se u Švedskoj, niti u Europi, niti u SAD pojavio ikakav ozbiljniji otpor ljevičara da spriječe takve sramotne ekonomske strategije vlastitih država pomoću kojih se ubrzano naoružavala i nacistička Njemačka i fašistička Italija.

Uzroci takvog oportunizma u europskom radničkom pokretu su mnogobrojni, ali se mogu malo uopćiti kroz kraći povijesni pogled: Zbog širenja „komunističke opasnosti“ krajem XIX i početkom XX stoljeća, odnosno nakon stvaranja prvih sovjetskih država i socijalističkih federacija, europska kapitalistička klasa mogla je jedino postepeno udovoljavati zahtjevima radnika jer je ostvarila ogromne profite od eksploatacije kolonija i time čuvati u domovini socijalni mir. Međutim, ona je davala ustupke onim dijelovima radničke klase koji su bili najbolje organizirani, a to su bile pojedine struke kvalificiranih i visokokvalificiranih radnika.

Tako se u redovima radničke klase postepeno javlja tzv. radnička aristokracija, koju čine predstavnici kvalificiranih radnika, službenici sindikata i zadruga. Taj sloj se povezuje sa pripadnicima kapitalističke klase koji dopuštaju podizanje njihovog životnog standarda. Iz redova radničke aristokracije regrutiraju se vođe radničkog pokreta, odnosno radničkih partija. U njima imaju značajnu ulogu i predstavnici sitnoburžoaskih slojeva, koji se, ne mogavši izdržati konkurenciju krupnog kapitala, priklanjaju socijaldemokratskim partijama. Pojava radničke aristokracije i prividno mirni razvoj kapitalizma doveli su do napuštanja revolucionarnih ideja u europskom radničkom pokretu. Do devedesetih godina XIX stoljeća radnički pokret zapadne Europe se zasnivao na teoretskoj osnovi marksizma, a potkraj stoljeća sve više se očituju odstupanja od marksizma. Revizionisti iz redova radničkog pokreta dopuštaju ulazak socijalista u buržoaske vlade i žele samo reformu u okvirima kapitalističkog sistema. Marksistička struja Njemačke se podijelila u ljevicu, koja se zalaže za revolucionarnu borbu, i centraliste, koji prihvaćaju na riječima marksističko učenje, ali napuštaju revolucionarnost i sve se više približavaju revizionistima. U Francuskoj, Španjolskoj i Italiji pojavila se anarhosindikalna struja koja istupa protiv političke borbe radničke klase kao beskorisne i smatraju da rušenje kapitalizma mogu postići generalnim štrajkom bez prethodne političke organizacije.

Ekonomska borba proletarijata putem sindikata nije dovoljna jer je dosadašnja praksa pokazala da i sami sindikati preko javnih službi organizirano vrše ideološki pritisak na radnike propagirajući društveni kapital odnos kao „jedino razumno rješenje“ . Osim toga, u zemljama tzv. Tranzicije gledamo sindikalne istupe koji su se stopili sa ” državotvornošću” pa su tako i sindikati postali još jedan instrument kapitalističke klase. Zbog tih razloga nužno je postojanje političkih partija proletarijata ali, na primjeru Švedske i bivših socijalističkih država, radničko zakonodavstvo ne može biti konačni cilj borbe, već samo uvjet da se podigne kulturni nivo i klasna svijest radničke klase.

Na primjeru bivše socijalističke Jugoslavije, nakon napuštanja sovjetskog modela i uvođenja samoupravljanja, samoupravljanje je postao projekt s velikim perspektivama. Međutim, dok je proširena reprodukcija bila u rukama Partije , stvari su se kako tako razvijale. Kada je udruženi rad trebao preuzeti proces proširene reprodukcije, mnogi su se radnički savjeti ponašali kao derivat politike što znači da je birokratska struktura bila jako prisutna u radu radničkih savjeta pa su se odluke donosile formalno, a samoupravljanje zahtjeva cjelokupno znanje pa je taj projekt propao najviše zbog nedostatka znanja u redovima radnika. Ali ipak, proletarijat može oboriti vlast kapitalista samo ponovnom proleterskom revolucijom, sviđalo se to vama ili ne. Za takav istup potrebno je internacionalno umrežavanje partija i sindikata koji svoju borbu temelje na klasnoj borbi i takvoj politici.

Međutim, ne možemo reći da današnje socijaldemokratske odnosno socijalističke vlade ne pokušavaju održati predizborna obećanja o povećanju radničkih prava, ravnomjernost u raspodjeli i ispuniti ekonomske zahtjeve pa pokušavaju provoditi reforme kroz razne porezne politike i primjene progresivnih poreznih stopa na dohodak i štednju. U okvirima kapitalističkog sistema i okruženja sa poreznim reformama u vezi kapitala je teško provoditi reforme jer se kapital preko noći iseli iz države u drugu državu. Kapital je anacionalan i on ne gleda nacionalne interese ili općenito interese društva, ali možemo ukazivati na propuste tih kvazizaštitnika radništva. Na primjer; 2001. godine u RH ukinuta je zaštitna kamata na kapital što u praksi znači da se kasnije nisu štitila kapitalna ulaganja koja za sobom donose više radnih mjesta pa je poduzetnik sa temeljnim kapitalom od 20 000 kuna, koji putem „javnog“ natječaja prodaje precijenjenu samo jednu Power Point prezentaciju državnoj instituciji, ostvario , recimo, dobit od 100 000 kuna. Takav „poduzetnik“ je postao ravnopravan onom poduzetniku koji je ostvario istu dobit od 100 000 kuna ali sa tom razlikom da takvo poduzeće ima 15 zaposlenih radnika i temeljni kapital 2 000 000 kuna. I onda se apologeti kapitalizma čude zašto nema proizvodnih investicija i novootvorenih radnih mjesta. Da nije ukinuta ta zaštitna kamata na kapital poduzetnik sa 15 radnika koji se bavi konkretnom proizvodnjom ne bi plaćao nikakav porez na dobit ali bi bio bar stimuliran da ulaže u proizvodni pogon pa bi do sada, vjerojatno, zaposlio još 15 radnika.

Što se tiče progresivnih stopa na osobni dohodak, i tu treba biti krajnje oprezan jer se visoki osobni dohodak ponaša poput kapitala. Prisjetimo se kako se poznati francuski glumac Gerard Depardieu odlučio preseliti u Rusiju zbog najavljenog programa mjera Hollandove vlade koja je najavila povećanje poreza na dohodak od 75 posto za ljude koji zarađuju više od milijun eura godišnje pa se slavni francuski glumac odrekao i francuskog državljanstva. Osobno je sam ruski predsjednik Vladimir Putin Depardieuu ponudio rusku putovnicu i time pokazao ostalim ljudima sa visokim dohotkom gdje mogu doći trošiti svoj dohodak i tako su Hollandove mjere postale prava komedija i to sa glumcem kojemu najviše pristaju takve uloge.

3KP17_Putin_Depardieu

Nakon takvih naivnih ili populističkih neuspješnih poreznih reformi glasači stječu ispravni dojam da su socijaldemokratske vlade potpuno nesposobne jer nisu u stanju čak niti u programu ponuditi logična rješenja. Zbog toga mnogi glasači – koji se ne podčinjavaju previše diktatu razuma . svoje glasove tada predaju drugoj populističkoj opciji i to desničarskim strankama koje nastavljaju proces dubokog klasnog raslojavanja i koje, da podsjetim, za vrijeme svog beskorisnog mandata obavezno povećaju državni deficit jer su skloniji koruptivnim djelima.

Što se tiče najava poreznih reformi ministra Lalovca, koje bi proveli ukoliko bi ponovo osvojili vlast, ipak su malo opreznije od Hollandove vlade. Ministar je najavio mogućnost podizanja neoporezivog dijela plaće sa 2 600 na 3 000 kuna što je pozitivni pomak na kapaljku. Na plaće iznad 3000 kuna bi se i dalje plaćao porez od 25%. Stopu poreza od 40% na plaće preko 13 200 ministar smatra kaznenim porezom te smatra da treba primjenu te stope pomaknuti na veća primanja ili je ukinuti odnosno vratiti na nižu stopu od 25%.

Željela bih podsjetiti da radnici društvenih poduzeća i samoupravnih interesnih zajednica u bivšem sistemu nisu uopće plaćali porez na osobni dohodak već samo obrtnici. Ukidanjem radničkog samoupravljanja svi radnici društvenih poduzeća i javnog sektora su bili nagrađeni porezom na osobni dohodak, postali su po obvezama ravni obrtnicima ali sa tom razlikom da su postali vlasnici samo svoje radne snage, a vlasništvo na sredstvima proizvodnje je dodijeljeno „odabranima“. Što se tiče „kaznenog poreza“ na primanja iznad 13 200 kuna, koje bi ministar poravnao sa stopom od 25% je, također, pozitivan pomak na kapaljku ali ne znam do kada će bilo koju stopu poreza na dohotke preko 25 000 kuna, poput dohotka raznih Mudrinića u iznosu i iznad 100 000 kuna, smatrati kaznenim porezom jer se u takvim visokim iznosima plaća ogledava samo neravnomjerna raspodjela novostvorene vrijednosti, pa viša stopa poreza na takve visoke dohotke nije nikakva kazna već pravda. Socijaldemokrati bi mogli ukinuti porez na osobni dohodak u visini tri prosječna dohotka i ostaviti samo porez na prihode koji su ostvareni izvan radnog odnosa kao što smo imali u bivšem sistemu.

Na taj način bi roba zvan radnik u ovom sistemu bio konkurentnija roba po cijeni te bi se povećao izvoz ili bar malo kupovna moć pa bi se krenuli smanjivati promili nezaposlenosti. Što se tiče uvođenje poreza na kapital i bogatstvo, ministar je u suprotnosti s programom svoje partije u kojem se socijaldemokrati zalažu za privlačenje stranih investitora, što znači da ta reforma u praksi neće zaživjeti i tu izjavu možemo kategorizirati kao populističko predizborno obećanje. Možda ne zna kako bi nazvao ukinutu zaštitnu kamatu na kapital, a želio bi je ponovno primijeniti ili prezentirati pod nekim drugim sloganom. Vjerujem da želi smanjiti stopu nezaposlenosti u okviru kapitalističkog sistema pa neka slobodno učini neki logički potez. Neka se provodi progresivna stopa poreza na bogatstvo, neka se smanji porezno opterećenje dohotka i vrati zaštitna kamata na kapital i neka instituciju stečaja što više zaborave jer je stečaj eutanazija radnog znanja i kakve takve proizvodne organizacije. Osim toga, slažem se da se stvori velika koalicija HDZ i SDP jer su idejno vrlo slični i da pomak iz ovakve ekonomske krize mogu ostvariti najveće stranke ako konačno shvate da je jako bitno što se ostavlja budućim generacijama, a ne kakvi će biti izborni rezultati.

Što se tiče radnika moraju naučiti koji su pokreti u interesu radništva i da bi postali stvarni trebali bi se totalno odijelili od svih neoliberalnih “demokratskih” pokreta koji zagovaraju takav dugotrajni kompromis rada i kapitala.

Unatoč snažnoj propagandi koja zagovara kompromis, klasna politika živi još u glavama malobrojnih pojedinaca koji nisu u stanju dogovoriti se u vezi taktike političke borbe jer se u njihove redove uključuju oni kojima je zadatak da se ne konstruira stvarna organizacija pa idejno atomiziraju tu socijalnu grupu tako da ostane u javnosti netaknuta ideja da je kompromis rada i kapitala „najrazumnije“ rješenje. Zato je nužno proučavati povijest radničkog pokreta, pogotovo teme vezane uz formiranje radničkih sovjeta ( savjeta) i vratiti se konačno korijenima radničkog pokreta.

Globalizacija nije ništa drugo nego širenje kapital odnosa što je objašnjeno u Komunističkom manifestu koji je napisan upravo za XXI stoljeće jer radnici nemaju domovinu što u praksi dokazuje sadašnji egzodus Sirijaca, Libijaca, Kurda, Iračana….

 


Facebook komentari

Vesna Nikolić

Provjeri i ovo

Kamate na uloženi kapital pristižu, jesu li naplative?

  Ministarstvo vanjskih i europskih poslova potvrdilo je da je 27. veljače 2017. primilo notu …

Jedan komentar

  1. društveno vlasništvo i društveno samoupravljanje na svim razinama i u svim oblastima kjudske djelatnost s odumiranjem države kao aparata sile i ukidanje klasa…………..

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

ten + 11 =