Početna / Kolumne / Bijaše Učiti / Sretan vam 8.mart-borba se nastavlja

Sretan vam 8.mart-borba se nastavlja

Lijepo je znati da je restorane još uvijek lakše napuniti na 8. ožujak/mart nego na izmišljeni Dan zaljubljenih – Valentinovo. To je za generacije žena koje ne žele” prigodne poklone” kakav sam natpis vidjela u izlogu. Takvi zgodni i prigodni pokloni rasterećuju muškarce od planiranja i promišljanja o tome što je pravi dar za određenu ženu i pošteđuje ih spoznaje, kako je svakodnevno mogu darivati, sudjelujući u njenom životu poštujući je. Kratko i jasno- pokloni za Dan žena  totalni su  promašaj. Taj dan nije  nastao iz tih pobuda.

Žene i taj dan, kao i svaki drugi, trebaju doživljaj, osjećaj pripadanja i razgovor pri kojem ne drže kuhaču već čašu vina dok razgovaraju o svom položaju u društvu i obitelji Ipak, ovaj uvod ne govori previše o povijesti ovog dana. Pa krenimo.

Međunarodni dan žena obilježava se svake godine 8.0žujka/marta prvi puta to se dogodilo 28.veljače 1909. godine u SAD-U deklaracijom Socijalističke partije Amerike. Jedan od važnih povijesnih događaja za obilježavaje ovog dana je i smrt 140 žena 1911. godine uslijed požara u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku.

Početkom 20. stoljeća, u doba brze industrijalizacije, loši radni uvjeti dovodili su do protesta radnika, a žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila javno su demonstrirale 8. ožujka/marta 1857. u New Yorku. Policija je rastjerala žene,ali one su dva mjeseca kasnije osnovale sindikat.

Protesti su se kontinuirano nastavili održavati svake godine na taj datum, a najpoznatiji je bio onaj 1908, godine kad je 15 000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Prva međunarodna konferencija u organizaciji Socijalističke Internacionale, održana je 1910, u Kopenhagenu te je tada na prijedlog slavne njemačke socijalistice Klare Zetkin, ustanovljen ” Međunarodni dan žena”.

Na početku 1.svjetskog rata žene su ,diljem Europe, prosvjedovale za mir, a demonstracije povodom Međunarodnog dana žena bile su i prvi stadij ruske revolucije.

Zavirimo sada u povijest proslava na ovom području, kako danas često govorimo- u našoj Regiji.

Socijalizam
Ovih dana imali smo prilike podsjetiti se na socijalističke proslave koje su se obilježavale pijančevanjem drugova i izletima drugarica, nekim sindikalnom proslavom po poduzećima. Suprugama su kupovani mikseri, lonci sa srcima, pokoja vaza ili za drugarice u braku sa drugovima direktorima- kućna hauba za modeliranje frizura s trajnama. Govorilo se ponešto o razlozima slavlja, pisali smo sastavke majkama, sestrama, bakama i učiteljicama, dječaci u školama su curicama poklanjali jaglace u jogurt- čašama. Osnovni problem ne shvaćanja  smisla tog dana je izvirao iz njegove opće prihvaćenosti. Nije bilo upitna jednakopravnost,socijalistička žena imala je pravo na rad, imala je pravo na sudjelovanje u društvenom i političkom životu. Koliko je to koristila, često, kao i sada, nije ovisilo  potpuno i isključivo o njoj. Imala je mogućnost, deklarativno se poticalo školovanje i zapošljavanje, samo što je zadržala i ona tri ćoška u kući, da ne bi bilo zabune. Žena na selu nije tako lako postizala zapošljavanje jer je muškarac bio taj koji je osim poljoprivrede odlazio u neki pogon obližnje industrije, kako bi ostvario sve prednosti i prava radničke klase. Ona je ostajala doma. Bez sigurnih prihoda, bez prava na godišnji odmor, bolovanje i porodiljni dopust.
U gradovima, većina žena je radila. Cijelo djetinjstvo bilo mi je neobično kad bi nečije mame bile domaćice. Već tada sam shvaćala da je pravo sudjelovanja u odlučivanju u izravnoj vezi sa bijelim škarnicelom koji su prvog u mjesecu roditelji donosili doma. Žene gastarbajtera imale su i teži zadatak, naizgled potpunu autonomiju u odsustvu muža i oca. Pamtim ih po rečenici kojom su prijetile djeci- čekaj da ti otac dođe! Često su same gradile kuće koje su im postajale grobnice svih životnih snova i iza čijih su zidova sustavno bile zlostavljane i ponižavane. Na žalost, socijalizam nije dobro prepoznavao žene izvan svog samoupravnog sustava i izvan radnih organizacija.

Devedesete
Mrak, brisanje, poništenje. Trpanje žena u zapećak, vraćanje u kuhinju, uz kolijevku i forsiranje crkveno proklamirane poniznosti.
O devedesetim nema se što dobro reći, osim da su bile inicijalna kapisla za stvaranje jake mreže ženskih civilnih udruga koje su si na leđa natovarile naizgled preteško breme borbe sa proklamiranom paradigmom poniznosti i služenja. Zahvaljujući socijalističkom obrazovanju, društveno uvjetovanom samopouzdanju koje proističe iz kompentencije, te iskustvima iz svijeta koji su postali dostupniji razvojem tehnologije,  dobile smo neke  svjetski poznate feministkinje i priliku redefiniranja svojih, ženskih, uloga. To je ujedno i razdoblje stvaranje negativne percepcije i slike o feminizmu, emancipaciji žena s kojom se još i danas suočavamo. Moglo bi se reći da se neke poznate žene, upitane jesu li feministkinje, rezolutno brane od same pomisli da su one dio te skupine. Feministkinje su često prikazivane, i od drugih žena, kao agresivne, zapuštene i dlakave osobe s kojima one ne žele imati ništa! Također, devetesete su na neki način sjeme shizofrene situacije u kojoj se našlo cijelo društvo zbog jačanja konzervativnih snaga, s jedne strane,  i prihvaćanja tržišne ekonomije u kojoj smo se ponovo na krivi način pretvarale u traženu robu na tržištu.        Nikada nije bilo teže objasniti da cilj emancipacije nije postati jednaka kao muškarci već ravnopravna unatoč razlikama.    Suvremena muška kultura nametnula je kozmetičku i modnu industriju kao uteg koji nas je držao uvijek pomalo nezadovoljne postignutim vanjskim karakteristikama ( izgledom) i  podižući iskrivljene kriterije i procjene vrijednosti, te u cilju postizanja tržišno nametnutog ideala tjerala nas da veliki dio prihoda trošimo na izgled umjesto na obrazovanje i razvoj. Time je na suvremen način održan status quo ekonomske ovisnosti kao što je to prije bila nezaposlenost te latentne inferiornosti zbog nemogućnosti držanja koraka s nemogućim kriterijima.

Novo doba još nije nastupilo, ali sve veći broj obrazovanih žena, aktivizam žena koje traže ravnopravno sudjelovanje u odlučivanju na svim razinama u društvu daje mi za pravo biti optimistična. Nije nevažno napomenuti da su se stoljetnoj borbi žena za prava i dostojanstvo življenja pridružili i mnogi muškarci svih generacija, odbacujući dosadašnji obrazac koji osim što žene drži u podređenom položaju, slabi i njihovu sposobnost preuzimanja odgovornosti za vlastiti život. Najveću ulogu igraju žene- majke rođene i odrasle u socijalizmu, ateistkinje neopterećene osjećajem krivnje i poniznošću koje zahtjeva Crkva. Ateizam je jedino polazište slobode, ne samo slobode žena već cijelog društva. Ateizam nas potiče na mišljenje, stvaranje iz nas samih te ruši krute okvire  koji nas sve manje čine mislećim bićima pretvarajući nas u sluge.
Budućnost

O budućnosti ženskog pokreta, borbe koja još traje, ovisi smjer u kojem ćemo se, i hoćemo li se razvijati. Borba još traje jer se borimo s perfidnim neprijateljima, dobro skrivenim pod krinkom ugodnog života  koji se nama ženama podmeću kao emancipacija. Borba još traje jer jačaju konzervativne, čak i primitivne snage u društvu vođene Crkvom. Jačanje utjecaja Crkve na državu upravo je proporcionalno slabljenju svih ljudskih dostignuća, a ne samo onih koje se odnose na ženska prava. Služenje nadnaravnom, spuštanje glave pred njim, uzima nam sve ono što smo postigli dugom evolucijom te nas vraća u mračno vrijeme spaljivanja drugačijih. Mi žene to nećemo dozvoliti!

 

Facebook komentari

Sanja Bilas

Napiši sad ili zauvijek šuti!

Provjeri i ovo

U krevetu s Big Datom

  Dok u životinjskom svijetu postoji sezona lovostaja,  kod nas ljudi,jednom otvorena,  sezona lova je …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

6 + nineteen =