Početna / Istaknuto / Stišala se euforija sakrio se miš

Stišala se euforija sakrio se miš

Velimir Perasović

 

Nova nada, novo razočarenje. Tako bi se ukratko mogao rezimirati nastup naših košarkaša na Eurobasketu 2015. Sada kada se slegla prašina i fokus javnosti premijestio na nova sportska zbivanja, problemi hrvatske košarke ostaju isti; a oni se nisu stvorili nedavno već traju godinama. Situacija 1994. godine, kada je svjetska bronca koju smo osvojili u Kanadi proglašena kao neuspjeh, reprezentaciji desetkovanoj bez našeg najvećeg Dražena; donosi pitanje kako danas ocijeniti nastup reprezentacije ako su nam kriteriji nekoć bili tako visoki. Novo izabrani predsjednik HKS – a Ivan Šuker, bivši ministar financija bivše vlade, najavljuje nove stukturalne promjene od A1 košarkaške lige pa do samih promjena unutar reprezentacije. Poslije takvog relativnog tihog izbora, bez prevelike medijske popraćenosti, postavlja se logično pitanje o kvaliteti izbora novog predsjednika. Bez košarkaških referenci i s očito vrlo lošom vladavinom na polju financija kao ministar mnogi ne vide bolju budućnost hrvatske košarke.

No, vratimo se na sam Eurobasket i igru naše reprezentacije. Kad pobijedite sve pripremne utakmice i imate prvi dio natjecanja u svojoj zemlji; normalno je očekivati ulazak u osam najboljih na Starom kontinentu. I to je minimalno nakon svih izjava i onoga što smo gledali prije prvenstva. Petorka je bila očekivana, jedino je izbornik Perasović odlučio dati prednost mladom Heoznji ispred Krunoslava Simona koji je odigrao turnir života. Problema je u igri bilo mnogo. Ono što je najviše zapinjalo za oko je branjenje centralnog picka, gdje naši centri (pogotovo Ante Toić) nisu uspjevali pravovremeno pomagati i vraćati se dolje u reket na svog igrača. Tu je bilo mnogo konfuznih situacija jer se u nijednom trenutku nije znalo igramo li obranu (na pick igru) na preuzimanje, snažno iskakanje ili do one danas ne popularne solucije kad bekovi idu ispod blokova. To su stvari tehničke prirode koje nam pokazuju da se na pripremama nije stvarao stroj koji ima uigranost i reakcije na instinkt. Teško je nabrojati tko je zadovoljio i pokazao kvalitetu koju posjeduje pa čak i pokazao htijenje. Krunoslav Simon definitivno je bio naš najbolji igrač te je odigrao najzrelije, iskusno u prodor igri i pokazao nevjerojatnu „pick n roll“ snalažljivost u tandemu s Lukom Žorićem. Osim njega teško je naći još jednog igrača koji je imao takvu kreaciju i odlučnost. Bojan Bogdanović je pokušavao i igrao preko dvije ozljede (distorzija zgloba, blagi potres mozga), ali nikako nije uspio naći pravu šutersku formu kakvu realno posjeduje. Igrači koji su najviše razočarali, a ne možemo više ni govoriti ni o jednom razočaranju nego jednostavno o lošoj kvaliteti, bili su Damjan Rudež i Ante Tomić. Ante Tomić, prvi centar Barcelone i često proglašavan kao najbolji centar Europe nije bio ni sjena onih epiteta koje je znao dobivati. Premekana igra, letargičnost i neodlučnost u svakom potezu dovodili su ga do nedvocifrenih brojeva poena na većini utakmica. Sa svojim 217 centimentara od njega se očekuju snažna zakucavanja kako bi parafrazirao Pero Skansi „moderni centar treba tu loptu zakucati Slavko“. Damjan Rudež (u prethodnom članku najavljivani kao osrednji spot up šuter) prikazao je ono što njegova realnost. Igrač koji živi i umire od šuta, ovaj puta nije mogao pogoditi apsolutno ništa, a njegove limitiranosti se onda najbolje mogu vidjeti. Ne postojanje post up igre, ne mogućnost kreacije s loptom niti šut iz driblinga dovele su do toga da Damjan Rudež kao Nba igrač ne može apsolutno ništa. Od ostalih igrača dobili smo manje više ono što oni mogu. Ostaje pitanje koliko je potencijal Daria Šarića dobro iskorišten. Mnogi su kritizirali naše mlado krilo nakon ovog prvenstva sumnjajući u kvalitetu koja se medijima često prezentirala. Situacija gdje Šarić u jednoj akciji dodaje „no look pass“ za Antu Tomića pokazuje ono što on može. Ogromnu kreaciju s loptom i igru licem prema košu gdje sa svojim 210 cenimentara može biti prava noćna mora za bilo koje protivničko krilo. Umjesto toga, Dario je igrao isključivo leđima prema košu te uzimao nerezonske step back šuteve preko ruke. Kada bolje pogledamo, cijela napadačka koncepcija bila je guranje lopte ispod koša te čekanje da se otvori neki šut koji nismo mogli pogoditi. Utakmica protiv Češke bila je kulminacija te ne inventivnosti u napadu. Uz to igrali smo sramotno lošu obranu pa je tako Jelinek koji je jedini pravi šuter uz Schliba ostajao sam kao duh cijelu utakmicu. Ono što je najviše pogodilo naše navijače bilo je ne zalaganje i potpuna predaja naših reprezentativaca. U deficitu od 7 koševa igrači kao da su odustali od utakmice i predali se. Izbornik Perasović pokušao je donijeti bržu igru i kažnjavanje kroz otvorene kontre koje smo mogli nabrojati na prste jedne ruke tijekom cijelog turnira. Svake godine čujemo za nove talente od Bendera, Ante Tonija Žižića koji na poziv najbolje vrste čekaju predugo. Hks kao savez mora naći trenera na kojem će graditi budućnost koja mora dobiti priliku odmah.
Lako je biti general nakon rata, kažu. Ipak, u slučaju naše reprezentacije radi se o 20 godina izgubljenih ratova i mogućih medalja ako gledamo talente i odličja naših mlađih kategorija koja ostaju nematerijalizirana u seniorskoj A vrsti. Čekaju nas neka nova vremena u budućnosti, neka nova nadanja. Do tada ostaje još jedan žal i upražnjeno mjesto u vitrinama nekad našeg najslavnijeg sporta.

 

a-reprezentacija-2015


Facebook komentari

Filip Đukić

Provjeri i ovo

Vrijeme svirke je isteklo, valja sviralu za pas zadjenuti

  Eto Ivica Todorić je svoju “svirku” dugu koliko i samostalna hrvatska država konačno završio …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

8 − 4 =