Početna / Istaknuto / Stranke ljevice i sindikati – U koga se može pouzdati europsko radništvo?

Stranke ljevice i sindikati – U koga se može pouzdati europsko radništvo?

radnistvoevrope

 

Piše: V.P.

 

Ovog ljeta je grčka ljevičarska koalicija Syriza potvrdila stare strahove da institucionalna ljevica nikada nije štitila interese “radničke klase” na koju se toliko poziva. Čitav folklor oko pjevanja Internacionale, revolucionarnih poruka i zastava sa s likom Che Guevare, Marxa i Lenjina utopio se u jednom jedinom potpisu kojim je Alexis Tsipras grčki narod na milost i nemilost prepustio Trojci (EK/ESB/MMF), odnosno “institucijama koje zastupaju grčke vjerovnike”, kako je grčki premijer u ostavci volio zvati omraženu Trojku.

Može li radništvo u Europi vjerovati ovakvim ili sličnim strankama? Teško, i reklo bi se da su jedini instument borbe za radnička prava sindikati. No, ovdje dolazimo do još jednog razočaranja, što samo govori da je Europa u povijesnom periodu u kojem je nužno preispitati mehanizme takozvane “klasne borbe”, ako je uopće moguće govoriti terminima iz 19. stoljeća, te da mora pronaći adekvatne načine kojima će radnici moći utjecati na procese koji ih se izravno tiču.

27. listopada 2013. je u jednoj od popularnih emisija na Hrvatskoj radio-televiziji voditelj upitao našeg istaknutog sindikalnog čelnika kako to da su svi prosvjedi i inicijative koje je vodio završili bankrotom i propašću poduzeća, a radnici su završili na ulici? Hrvatski sindikalist je odgovorio da je, po njegovom osobnom mišljenju, on “uspješno kanalizirao, oprostite, vodio štrajkove, ali su svi nažalost završili tako kako su završili zbog pravosuđa, odnosno svemoćne hrvatske političke i poduzetničke elite”.

Ovaj lapsus linguae iz “kanalizirao” u “vodio” je posebno zaniljiv iz razloga što je u isto vrijeme u Francusku potresao skandal bez presedana u povijesti radničkog pokreta. Tijekom suđenja koje je u Parizu počelo početkom listopada 2013. Je bivši visoki dužnosnik Francuske udruge poslodavaca, Denis Gautier-Sauvagnac, priznao da je godinama milijunima eura tajno financirao središnjice pet najvećih sindikata u Francuskoj.

Novac su dobivali sindikati CGT (Confédération générale du travail), CFDT (Confédération française démocratique du travail), CFTC (Confédération française des travailleurs chrétiens), FO (Force Ouvriere) i CGC (Confédération générale des cadres), čime su francuski industrijalci i poslodavci izravno htjeli utjecati na socijalni dijalog, umanjiti značaj francuskog radništva, kako u zemlji, tako i unutar Europske konfederacije sindikata (ETUC), a što je najvažnije – preko čelnih sindikalista upravljati prosvjedima, kanalizirati izgrede i vratiti radnike na posao.

Denis Gautier-Sauvagnac, koji je obnašao dužnost čelnika Unije poslodavaca u metalurškoj industriji (Union des Industries de la Métallurgie / UIMM), pred sucem je potvrdio da je u periodu od 2002. do 2007. sindikalistima u gotovini isplatio 16 500 000 eura, ali i da im je “pomagao i na druge načine”.

Sauvagnac je izjavio “kako se ne može govoriti o podmićivanju, obzirom da je riječ o desetljećima dugoj praksi da francuski poduzetnici i industrijalci pomažu francuske radnike”, prenosi francuski dnevni list L’Expansion.

“Radi se o podršci radničkim organizacijama, a to su u ovom slučaju bili sindikati. Ovi iznosi su oblik podrške koju UIMM desetljećima daje radničkim organizacijama. Čak su mi pojedini sindikalisti govorili da sam škrtiji od svog prethodnika”, izjavio je Denis Gautier – Sauvagnac.

Pet mjeseci poslije sud u Parizu osuđuje Denisa Gautier-Sauvagnaca na tri godine zatvora i novčanu kaznu u iznosu od 375 000 eura, prenosi Le Monde, a njegov odvjetnik najavljuje pravnu bitku i ulaže žalbu na presudu. Sudski proces je još uvijek u tijeku, a ova priča bi pravni epilog mogla imati kroz nekoliko godina, ako ne i više, kada svi zaborave skandal oko podmićivanja najvećih francuskih sindikalista.

Sindikati koje financira država i podmićuju poslodavci ne mogu biti neovisni

Na ove protuzakonite radnje je javno upozoravao Nicolas Perruchot, parlamentarni zastupnik francuske stranke Novog centra (bliske UMP-u Nicolasa Sarkozya). World Socialist Web Site piše kako je Perruchot 12. veljače 2012. objavio detaljno izvješće u kojem tvrdi da su sindikati i radničke organizacije u Francuskoj financirani od strane Francuske udruge poslodavaca, čime se u vrijeme rezova u proračunu i oštrih mjera štednje izravno utjecalo na socijalni dijalog.

Prethodno je francuski je parlament odbio objaviti izvješće Nicolasa Perruchota, što je prvi put u povijesti da se dogodilo nešto slično. Na sjednici 30. studenog 2011. se Sarkozyev UMP suzdržao od glasanja, a tada su se oporbeni socijalisti aktualnog predsjednika Hollandea nadali da će sve ubrzo prekriti zaborav. Međutim, Perruchot je bio uporan i nakon nekoliko mjeseci je uspio uvjeriti urednika lista Le Point da objavi integralnu verziju dokumenta.

U Perruchotovom izvješću, koje je odbačeno u parlamentu, stoji da zbog načina na koji se financiraju sindikati oni nikako ne mogu biti neovisni i to isključivo iz razloga što su skoro u potpunosti financirani novcem velikih korporacija i državnim poticajima.

“Sindikati u Francuskoj troše gotovo 4 milijarde eura eura godišnje. Većina tih sredstava, oko 90 posto, sindikati dobivaju od poslodavaca i države, a samo 3-4% otpada na izravne doprinose od članarina”, navodi Nicolas Perruchot.

Treba naglasiti da parlamentarni zastupnik Novog Centra, Nicolas Perruchot, ni u kom slučaju nije veliki prijatelj francuskog radništva, te da je cijela afera u stvari posljedica unutarnje borbe francuske gospodarske i političke elite koja je izbila u javnost nakon pokušaja Nicolasa Sarkozya da 2007. uništi francuski mirovinski sustav. Ministarstvo financija je još 2004. vršilo istragu o ilegalnim bankovnim transakcijama i prebacivanju novca s računa Unije poslodavaca u metalurškoj industriji (UIMM) koju je vodio Gautier-Sauvagnac. On je tada bio u sukobu s Laurence Parisot, kasnije čelnicom Francuske udruge poslodavaca (Mouvement des Entreprises de France), ali i zbog brojnih političkih pitanja s tadašnjim predsjednikom Sarkozyjem. Kako god bilo, krenula je lavina optužbi i više se ništa nije moglo sakriti, kako su u to vrijeme željeli i Sarkozyev UMP i Hollandeov PS.

2007. su Gautier-Sauvagnaca optužili da je “izigrao ukazano povjerenje”, zbog “protuzakonitog zapošljavanja”, ali i što je uposlenicima UIMM-a “na ruke” isplaćivao neprijavljene gotovinske iznose.

Arnaud Leenhardt, jedan od njegovih prethodnika koji je UIMM vodio od 1985. do 1999., tijekom suđenja je potvrdio kako su primatelji gotovinskih iznosa bili predstavnici pet najvećih francuskih sindikata.

Leenhardt također navodi kako je politička praksa korporacija da se koriste sindikatima kako bi ograničili utjecaj radništva .

“Poslodavci trebaju jake sindikate. Kada imate štrajkove, vi ste više nego sretni kada imate sindikat kojim upravljate i koji može kanalizirati izgrede kako vi to želite, što će u konačnici dovesti do toga da se radnici vrate na posao”, izjavio je Arnaud Leenhardt.

Denis Gautier-Sauvagnac je novinarima rekao ono što je ranije izjavio i na sudu: “Priznajem da do sada nisam bio dovoljno jasan, ali potvrđujem ono što govori Arnaud Leenhardt, međutim, ne mogu vam reći imena tih ljudi. To nije u skladu s mojim uvjerenjima i sustavom vrijednosti“.

Gautier-Sauvagnac je izjavio kako je financijski “pomagao” radničke organizacije i sindikate na dva načina. Prvi je uključivao prodaju oglašivačkog prostora u glasilima u vlasništvu sindikata po višestruko većim cijenama od tržišnih ili pak kupovinu sindikalnih novina i to je bio „način da se prikriju doprinosi“ onih koji sudjeluju u financiranju sindikata.

“To, međutim, nije bilo dovoljno, jer je imalo svoje granice i onda smo prešli na isplatu u gotovini, što je mnogo diskretnije”, rekao je novinarima Sauvagnac.

Francuski Liberation opisuje kako je voditelj odjela za računovodstvo Unije poslodavaca u metalurškoj industriji, Dominique Renaud, obavljao povjerenu mu zadaću.

“Jednom tjedno sam odlazio kod gospodina Gautier-Sauvagnaca u ured po potpise za isplate UIMM-a i kada je gospodin Sauvagnac trebao novac, on bi rekao ‘Trebamo taj i taj iznos. Skoro uvijek je to bilo oko 200 000 €”, priznao je Renaud, a godišnje bi se na taj način čelnicima francuskih sindikata isplatilo više miliona eura.

Jacques Gagliardi, jedan od bivših visokih dužnosnika UIMM-a, izjavio je kako je 2008. prethodnik Sauvagnaca, Pierre Guillen, također vršio gotovinske isplate. Prema priznanju Gagliardia samo sindikat CGT je dobivao stotine tisuća franaka godišnje.

Sindikalni čelnici nisu negirali ono što je priznao Gautier-Sauvagnac. Visoki dužnosnik ogranka industrijskog sindikata CFDT priznao je kako je uzimao financijsku pomoć od UIMM-a kao” naknadu za troškove sudjelovanja u radu paritetnih komisija između 2002. i 2006. i to u ukupnom iznosu od 21 626 €”.

“Ja osobno nikad nisam ništa čuo o tajnim isplatama u gotovini. S druge strane, istina je da nam UIMM pomaže u kupnjom oglašivačkog prostora u našim novinama. Kad smo od policije tražili da ispita sve navode u vezi s aferom UIMM, na našim računima je sve bilo čisto i mogao se pratiti tijek novca. Mi nemamo što skrivati”, poručio je visoki dužnosnik sindikata CFDT.

CFDT navodi kako su francuskom pravosuđu predali sve dokumente iz knjigovodstva, te kako je potvrđeno da je sve legalno. Međutim, kako je novac UIMM isplaćivao u gotovini, jasno je da ne postoji mogućnost da mu se uđe u trag i dokumenti knjigovodstva u ovom slučaju ne znače baš ništa.

Sprega države, poslodavaca i sindikata na štetu radničke klase

Gledajući u širem kontekstu, izjave ljudi koji su sudjelovali u ovoj aferi jasan su dokaz o sprezi države, poslodavaca i sindikata na štetu radničke klase. Tijekom posljednjih desetljeća radnici su masovno napuštali sindikate izgubivši povjerenje u njih, sindikalna birokracija se pretvorila u “praznu ljušturu” kojom upravlja financijska aristokracija. Perruchotovo izvješće koje smo citirali ukazuje kako ne postoji neovisna financijska baza koja bi omogućila normalan rad sindikatima. Ako se uzme u obzir da su sindikati financirani korporativnim novcem i državnim subvencijama, svatko razuman će si postaviti pitanje može li se očekivati da se sindikalni čelnici i ponašaju drukčije? Oni jednostavno moraju polagati račune onima koji ih plaćaju, zbog toga je i cijeli sustav njihovog financiranja upitan. To što se sve otkrilo sada je opet posljedica sukoba među elitom, a nikako jer je netko odlučio francuskom radništvu jasno reći da poslodavci i korporativna elita upravljaju sindikalnim središnjicama.

Radnici u Francuskoj su u određenoj mjeri prepoznali taj fenomen i ovisnost sindikata o državnom novcu je dovela do odljeva članstva, no kolapsom sindikata se izgubio instrument klasne borbe. Danas pod zastavama nekada borbenih, pa čak i revolucionarnih, francuskih sindikata čelnici i sindikalne središnjice igraju reakcionarnu ulogu u korist kapitalista, a posljedice se vide u rezanju socijalnih, mirovinskih i radničkih prava i to ne samo u Francuskoj, već diljem Europe. U svemu tome su sindikati odigrali svoju ulogu. Oni su zajedno s poslodavcima i državom planirali i nametali provođenje tih mjera. Njihova je strategija jasna: spriječiti da prosvjedi radništva protiv mjera štednje postanu prijetnja njihovim korporativnim izvorima financiranja. Uzmu li se u obzir bez čega su sve ostali radnici (ali i narodi općenito) od Portugala do Baltika, od Cipra i Grčke pa sve do Velike Britanije i Skandinavije, očito je da su sindikalni čelnici koji troše državni i korporativni novac uspješno izvršili svoju zadaću. Zanimljivo, u vrijeme skandala u Francuskoj je u Grčkoj “uspješno kanalizirano” preko 8 000 štrajkova.

Danas je valjda svima je jasno da treba stvoriti nove oblike radničkog organiziranja i borbe, ali nove političke stranke koje bi dale socijalističku perspektivu toj borbi. Naravno da će svaki takav pokušaj dobiti adekvatan odgovor i da oni koji to žele spriječiti neće sjediti prekriženih ruku, ali je važnije napomenuti kako se na ljevici, pogotovo među intelektalcima i teoretičarima koji prepoznaju problem, ne naziru oni koji bi sišli među radnike, studente, umirovljenike, imigrante, sve one koji na svojoj koži osjete “mjere štednje”, “fiskalnu konsolidaciju”, “fleksibilizaciju tržišta rada”, “zakon br. taj i taj” i među ljude koje muče svakodnevni problemi, nego troše potencijal na predavanja ex-cathedra koja su sama sebi svrha. Skandal u Francuskoj je posljedica duge povijesti tijekom koje su sindikati transformirani iz radničkih organizacija u korporativnu marionetu, dok je grčki slučaj dokaz da novim ljevičarskim strankama na političkoj sceni treba pristupiti s krajnjim oprezom.

Nažalost, lider španjolskih komunista Carmelo Suarez je bio u pravu kada je rekao “da opet bauk kruži Europom, bauk komunizma, ali su sve političke snage stare Europe – Merkel, Hollande, Rajoy, Cameron, Tsipras, Renzi….udružile u “Svetu alijansu” kako bi otjerale taj bauk”.

“Nekada je radništvo u rušenje kapitalizma jurišalo s parolama “Vlast radnicima” – “Socijalizam i komunizam”, ali su ih od istinske borbe uspjeli odvratiti oportunisti Euroljevice – Cayo Lara, Alexis Tsipras, Pablo Iglesias – učenici Bernsteina i njegovih sljedbenika. Svi su oni pozicijama na kojima trenutno jesu upravo u tu svrhu”, rekao je lider španjolskih komunista Carmelo Suárez.

 

Alexis Tsipras kapitulirao pred “frau Merkel” – C. Suarez je ipak u pravu: “Istinsku radničku borbu guše oportunisti Euroljevice!”
U Francuskoj je Gautier-Sauvagnac govorio kako su novčani doprinosi sindikatima bili “oblik podrške koju UIMM desetljećima daje zaposlenicima i članovima njihovih organizacija” i spominje Fond uzajamne pomoći osnovan 1972. za radnike u metalskoj industriji. To je u stvari fond koji je osmišljen kao sredstvo kojim će se sprečavati štrajkovi. Lukava “kontraofenziva“ poslodavaca kao odgovor na rastuće napetosti i borbe radnika početkom ’70-ih. Takav “fond uzajamne pomoći” i kolaboracionizam s gazdama je na kraju “pomogao” da se uništi industrija čelika u sjevernoj Francuskoj, što je na kraju razorilo cijelu tu regiju, piše World Socialist Web Site .

Francuska komunistička partija i njeni sindikalni čelnici su iznenađeni i prestrašeni revolucionarnom inicijativom radničkih masa 1968. izdali tu borbu i integrirali se u državni aparat uz pomoć Socijalističke partije (PS). Njihovim putem polazi i dio bivših radikalnih studenata povezanih sa građanskim pokretom i unutar te birokracije se uhljebljuje u “Novoj antikapitalističkoj stranci” (NPA) ili “Radničkoj borbi” (Lutte Ouvriere). Te stranke danas podupiru PS i reakcionarnu administraciju predsjednika Francoisa Hollandea i insistiraju da samo sindikati mogu predvoditi radničku borbu. Sve potvrđuje tužnu činjenicu u što su se pretvorili salonska “ljevica” i sindikalna birokracija, te da su i jedni i drugi samo dio reakcionarne urote bankarske elite i financijske aristokracije protiv radništva.

Izvor: altermainstreaminfo.com


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Premijerka Velikog Njega

  Srbija ce ovih dana dobiti prvu ženu premijera, no ni to nije jedino iznenađenje …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

eleven − 4 =