Početna / Istaknuto / Šumski ljudi

Šumski ljudi

hdz

 

Želimo li sami sebi, ali i drugima, objasniti stanje sadašnje, moramo se vratiti u bližu ili dalju prošlost, jer uzroci tog stanja sadašnjeg u društvu leže u prošlosti, pogotovo se to odnosi na uzroke negativnog stanja i pojava, zato što u prošlosti mnogo toga nije izvedeno na pravi način i do kraja, jer i onda kao i danas često nisu bili pravi ljudi na pravom mjestu.

Odgovore na mnoga pitanja možemo naći u memoarskoj knjizi Josipa Manolića „Politika i domovina“ bez obzira što ni Manolić ne može izbjeći prikaz „boljeg sebe“, pa do kraja svjestan sve malignosti Tuđmanove osobe i kroz pokušaj umanjenja svoju uloge u dovođenju Tuđmana na vlast ili podilaziti braniteljima gubeći iz vida da su upravo oni, odnosno njihov “elitni” dio, dragovoljci DR, svojim napadima na JNA pokrenuli rat u Hrvatskoj.

Čitav život mi je u sjećanju ostala izreka jedne moje tada vremešne susjede, iz ranog djetinjstva, kad sam ljut na nešto ili nekoga poželio nekome zlo: „Sinko, zlo se nikad ne zaziva, ono i samo dolazi!“

Tako je i hrvatskom narodu došlo zlo u obliku Franje Tuđmana, ne znam jel’ zato što je zlo tko prizivao ili je ono samo došlo u po narod i državu prijelomnom trenutku.
I to zlo je svojom uništavajućom snagom uništilo sve dobro što je dotad stvoreno i razorilo i samu dušu hrvatskog naroda.
Danas, kad mnogi postaju svjesni toga kakvu je krvavu brazdu Tuđman zaorao, i kakav krvav trag iza sebe ostavio – izrodivši nešto što se zove tuđmanizam, a direktna je posljedica djelovanja Tuđmanove maligne osobnosti, kada brane Tuđmana, ali i sebe, time kako nam je za sve zlo kriv Milošević, a potom još i „jačim“ argumentom kako Tuđman ne može biti kriv, ta prošlo je 15 godina od njegov smrti. Osim toga, on je na vlasti bio tek 10 godina, pa tobože da je i htio nije stigao napraviti sve za što ga se optužuje. A Hitler je stigao u samo šest godina kreirati i monstruozni režim i stvoriti najmoćniji ratni stroj ikad, a u narednih šest zaviti Evropu u crno.
Danas možemo slobodno reći da je Tuđmanovim dolaskom na vlast u Hrvatskoj dobro na duže vrijeme ustuknulo pred zlom.

Tko nam je to čime vođen, kako, zašto i na kakav način “stvarao državu”, možda najbolje svjedoči sam Josip Manolić kad govoreći o pretvorbi društvenog vlasništva i privatizaciji kaže:
“Što na kraju zaključiti o privatizaciji na hrvatski način? Možemo zaključiti: jedni vam ljudi trebaju da osvojite vlast – to su uglavnom naivni i dobronamjerni birači koje zapalite domoljubnim temama (samostalnost, neovisnost, svoj na svome, hrvatska kuna, hrvatski barjak na Romaniji i sl.): drugi vam trebaju da se okoristite vlašću (tehnomenadžeri, sluge, dvorski lakaji, suci koji tvrde da novac nije imovina) i, naravno, tu je najčasniji dio hrvatskog naroda u liku branitelja od kojih su brojni i živote dali da bi ovi, prije navedeni, mogli uživati u tuđim plodovima.” (Josip Manolić: “Politika i domovina”, str. 269)

Tuđmana i njegovu sljedbu je možda najbolje opisao pokojni akademik Krešimir Balenović, koji je pristao uz HDZ, bio jedan od desetorice potpisnika zahtjeva za osnivanje te stranke, član njenog predsjedništva, pa bio i članom Predsjedništva SRH poslije prvih višestranačkih izbora, ali se ubrzo distancirao i od Tuđmana i od HDZ-a rekavši u privatnom društvu, kad su ga pitali zašto ga više nema u politici:
“Mislim da se dobro zna da moje hrvatstvo nikad nije bilo upitno, no za sebe sam uvijek mislio da kao tvrdi Ličan baš i nisam “lak” čovjek, ali ovi su doslovno šumski ljudi, sad vidim da s njima nemam niti više želim imati ništa zajedničkog.”
I sam Manolić je osjetio potrebu da upravo na primjeru akademika Balenovića opiše Tuđmanovu (i ne samo Tuđmanov) potrebu da prvo u HDZ privuče što veći broj renomiranih ljudi iz svih područja političkog javnog i društvenog života, dakle prepoznatljivih ljudi od imena, svjestan da jedino takvi ljudi mogu budućoj stranci osigurati vjerodostojnost, ali i njegov odnos prema tim ljudima, nakon što je osvojio i učvrstio vlast, pogotovo onima koje je „pogonilo“ hrvatstvo, ali ne i ustaštvo. Što je više učvršćivao svoju vlast, ti ljudi su mu sve manje trebali, pače svojom kritičnošću su mu sve više smetali, tako da ih je marginalizirao do potpunog ignoriranja, primjerice u tri godine odbijao je sve Balenovićeve zahtjeve za razgovorom, što je ove onda ponukalo da napuštaju redove HDZ-a, distancirajući se i od Tuđmana i od stranke.

Dakle, vlast je osvojena isključivo da bi se nositelji vlasti njome okoristili, tu zaista nije bilo ni minimuma osjećaja, zalaganja ili rada za opće dobro. A vlast čiji nositelji nemaju makar minimum osjećaja za opće dobro, je nikakva vlast.

Dakle, polako iščitavam Manolićevo intrigantno štivo, u kojem, uz ono što je svjesno ili nesvjesno prešućeno, nalazim i pokoju faktografsku netočnost, ali i prizivam vlastita sjećanja i nekako sam sebi postavljam pitanja što bi bilo da su se neka događanja na hrvatskoj političkoj sceni u nekim presudnim trenucima odvijala i odvila drugačije.
Posebno se to odnosi na period poznat kao “Hrvatsko proljeće”, označenom kao pokret koji je bio ishodištem kasnijeg hrvatskog osamostaljenja. Premda samim pokretačima “Hrvatskog proljeća”, prema njihovim svjedočanstvima, na kraj pameti nije bilo nikakvo izdvajanje Hrvatske iz Jugoslavije, pitajući se što bi bilo da je tadašnji hrvatski politički, dakle partijski i državni vrh, koji je pod egidom „čistih računa u federaciji“ suštinski pokrenuo inicijativu za promjenu Ustava SFRJ, što je dovelo najprije do usvajanja ustavnih amandmana i na kraju donošenju novog Ustava 1974., imao snage sam silom okončati studentski bunt, kad je već studentsko vodstvo odbilo uputiti poziv studentima, među koje su se već dobrano uvukli Jelićevi ustaše (Manolićev teza o stanovitoj povezanosti Branka Jelića s tadašnjim vodstvom SRH mi se čini bez ikakve osnove), što je uvelike utjecalo na to da su studentski zahtjevi bili svakim danom sve radikalniji, da se povuku s ulica i prestanu biti opasnost da prerastu u nekakav opći narodni bunt i izazovu nerede većih razmjera.

A odvila bi se sasvim sigurno drugačije i da su dvadesetak godina kasnije neki drugi ljudi, s puno manje „domoljublja“, vizionarstva prošlih vremena i mesijanstva, a puno više pameti, znanja, političke mudrosti i odgovornosti prema vlastitom narodu, „poveli igru“ u Hrvatskoj u onim turbulentnim vremenima s kraja devetog desetljeća prošlog stoljeća.
Ali ako vladajući SKH nije znao izabrati nikog sposobnijeg, pametnijeg i odgovornijeg od Ivice Račana, onda su i svi oni nadripolitičari koji su „žarili i palili“ hrvatskom političkom scenom poslije uvođenja višestranačja samo logična posljedica stanja u društvu uzrokovanom i komunističkim izborom.

Ivica Račan, vjerojatno svjestan turbulentnih vremena, koja za predvodnike traže ljude sazdane od drugačijeg materijala nego što je on bio, zapravo se svom silom želio otarasiti vrućeg krumpira koji se zove vlast i poduzet će sve da vlast prepusti nekom drugom.
Ispalo je upravo onim najgorima, jer su “državotvorci”, najprije okupljeni oko Inicijalnog kruga, iz kojeg su iznikli osnivači HDZ-a, u većini bili najgora fukara, proustaški nastrojeni i tobože progonjeni pojedinci i komunistički otpad, najčešće isključivani iz SK radi kriminala ili radi iskazivanog nacional-šovinizma, obilno pomagani od hrvatskih klerofašista. Oni su onda iz bijelog svijeta samo dovukli sebi slične i sebi ravne te s njima odmah počeli provoditi ustaški program „rušenja Jugoslavije svim sredstvima“ i „pomirbu sinova ustaša i partizana“ ostvarujući tako tobožnje hrvatsko jedinstvo.

Sam Manolić će, ne jedanput, reći da ga je Tuđmanu privukla njegova privrženost ideji samostalne hrvatske države, odnosno ostvarenja „vjekovnog hrvatskog sna“ i ideja provođenja pomirbe tobože u smislu ostvarenja hrvatskog jedinstva.

Da vidimo malo što stvarno znači i što se krije iza „vjekovnog hrvatskog sna o vlastitoj samostalnoj državi“ … na izborima 1939. „jugoslavenski političar“ (tako je sam o sebi govorio), dr. Vladko Maček, je na čelu svojeg HSS-a hametice potukao političku konkurenciju, a „državotvorne“ „frankovce“, političko krilo ustaškog pokreta, ostavio na niti tri posto osvojenih glasova.
Znači, jugoslavenski političar Maček, obećavajući stanovito političku autonomiju Hrvatske unutar Kraljevine Jugoslavije, dobiva izbore, a oni koji su za rušenje Jugoslavije svim sredstvima i „ostvarenje vjekovnog hrvatskog sna“ na izborima ne dobivaju ni tri posto glasova!?
Toliko o „vjekovnom snu“.
Uostalom da je postojala šansa da se Franju Tuđmana „instalira“ na mjesto „novog Tita“ čemu je toliko silno stremio, za priče o „vjekovnom snu i čežnji hrvatskog naroda“ uopće ne bi bilo mjesta.

Koga je to u hrvatskom nacionalnom korpusu trebalo pomirivati?
I s kime?
Ići pomirivati one koji su nastavljali 2. Svjetski rat, ne priznajući njegove rezultate i tako odgajali i svoje potomstvo? S kime i zašto bi takve uopće i trebalo pomirivati?
Fašiste se s antifašistima i tako ne može pomiriti niti ih treba pomirivati, sve kad bi se to i moglo.
Pomirba sinova ustaša i partizana je izašla iz „umjetničke radionice“ Vjekoslava Maksa Luburića, koji ni na kakvu pomirbu nije ni pomišljao; on je samo želio da ustaštvo u Hrvatskoj dobije „pravo glasa“, tj. politički legitimitet.
Franjo Tuđman je pod egidom pomirbe izveo ustaštvo na hrvatsku javnu i političku scenu, dajući mu tako legitimitet, a potom tobože stvarajući državu proveo fašističku kontrarevoluciju u Hrvatskoj.
On je gotovo u potpunosti proveo ideju Mile Budaka za rješavanje „srpskog pitanja“ u Hrvatskoj po principu „tri trećine“; trećinu iseliti, trećinu pobiti i trećinu asimilirati, s time da trećinu Srba nije pobio, već je pokrenuo rat i izagnao dvije trećine Srba, tako da ih je u Hrvatskoj ostala jedna trećina predratnog broja.
Za asimilaciju!

Očekivano sam u knjizi našao potvrdu postojanja tzv. dvojnih linija komunikacije, a kasnije i zapovijedanja u ratu, čiji nositelj je, očekivano, bio Franjo Tuđman, koji se nije libio dogovarati jedno s predsjednikom Vlade, a s potpredsjednicima, iza leđa predsjedniku, dogovoriti suštinski nešto sasvim drugo.

Očekivao sam u knjizi naći odgovor na pitanje kako je došlo do suspenzije legalnih organa vlasti u Vukovaru i Merčepove svevlasti i strahovlade, koji je kao predsjednik lokalnog HDZ-a preuzeo sve poluge vlasti u gradu i to puno prije nego su ikakvi međunacionalni sukobi u gradu i započeli, a pogotovo ne oni oružani. To međutim nisam našao, ali govoreći o Vukovaru do suspenzije tamošnjih organa općinskih vlasti i imenovanja povjerenika Vlade za Općinu Vukovar, Manolić govori o nekakvoj isključivo srpskoj vlasti, što naprosto nije istina. Dva pisma koja su supotpisali predsjednik SO Vukovar, Srbin i predsjednik IV SO Vukovar, Hrvat, upućena Tuđmanu i predsjedništvu SFRJ u kojim se opisuje situacija u Vukovaru i moli pomoć, kao i kasnije pismo povjerenika Vlade RH Marina Vidića Bilog hrvatskom državnom vrhu, kojim potvrđuje sve navode iz spomenuta dva pisma čelnika SO Vukovar, Manolić uopće ne spominje, iako je potonje pismo za posljedicu imalo smjenjivanje Tomislava Merčepa i njegovo udaljavanje iz Vukovara.

Nisam našao ni podatak tko je Blagi Zadri zapovjedio da napadne tenkovsku kolonu JNA na Trpinjskoj cesti, jednako kao što nema niti podataka o tome tko je zapovjedio zabranu pregovaranja s predstavnicima JNA o organiziranoj predaji kad je postalo jasno da je svaki oružani otpor u Vukovaru postao besmislen i da samo vodi povećanju ionako velikog broja žrtava. Usudim se reći, oslanjajući se na neka autentična svjedočenja, pogotovo ono Nikole Totha Feniksa, da bi, da su se pripadnici ZNG i drugi organizirano predali JNA, bile izbjegnute brojne žrtve, a Ovčara se vrlo vjerojatno ne bi dogodila.

Piše Manolić o izvlačenju civila i ranjenika iz Vukovara, ali niti riječi o tome kako je i zašto u ljeto 1991. došlo do povratka vukovarske djece u grad s ljetovanja, kad se oko grada, iako ne i u samom gradu, već uvelike pucalo.

Očekivano Manolić potvrđuje postojanje „posebnog odnosa“ i dogovora i ne samo o podjeli BiH između Tuđmana i Miloševića, iznoseći i jedan pikantan podatak da je Tuđman već i prije osnivanja HDZ-a posjetio Miloševića u Beogradu.

Vidljivo je da Tuđman nikada i nije razmatrao nekakvo mirno rješenje jugoslavenske krize, on je uvijek bio isključivo za ratnu opciju, tako da su kojekakve deklaracije i rezolucije pa i ona o preustroju jugoslavenske federacije kroz osamostaljenje njenih sastavnica i uspostavu konfederalnog odnosa među njima, predstavljale su tek smokvin list za prikrivanje sve golotinje ratne opcije.
U prilog tome govori i njegovo davanje legitimiteta ustaškoj opciji, ali i ukidanje statusa konstitutivnog naroda Srbima u Hrvatskoj, provođenja diskriminatornih mjera nad njima, koje je djelovanjem „trojki“ preraslo u mjere državnog terora, što je u sinergijskom djelovanju s razarajućom velikosrpskom propagandom dovelo do pobune dijela Srba u Hrvatskoj, pri čemu Tuđman uopće nije pokazivao namjeru da je prije raspada SFRJ okonča, bilo pregovorima, bilo silom.

Manolićevo štivo daje dovoljno argumenata svim kritičarima Tuđmnovog samovlašća, pogotovo kad je riječ o njegovoj pogubnoj politici prema susjednoj BiH, radi koje je Hrvatska jedno vrijeme po izbijanju rata između HVO i A BiH bila pod stanovitim režimom sankcija, iako one formalno nisu bile proglašene.

O da, znao je Tuđman dobro što se događa, pa i o rezultatima koje je polučio svaki njegov „državnički“ potez, znao je i za sve likvidacije onih koji su se riječju ili djelom suprotstavljali njegovoj politici, pa i to da su najpoznatijeg među njima, Josipa Reihl Kira, likvidirali „naši“.

Svjedoči nam Manolić iz prve ruke i o „genijalnoj“ Tuđmanovoj kadrovskoj politici, koja je nastavljena i poslije njegove smrti, a koja i nije mogla dati drugačije rezultate od ovih koje danas imamo.

U svakom slučaju Manolićevu knjigu „Politika i domovina“ vrijedi pročitati.

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Igra (valjda) počinje, ishod neizvjestan

  Ne znam zašto se izbjegava reći da je Ivica Todorić, gradeći „Agrokor“ kako ga …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

20 + ten =