Početna / Kolumne / Buđav Lebac / Supermen iz Splita

Supermen iz Splita

Supermen iz Splita

Studirate 4 godine, recimo Filozofski fakultet, diplomirate i igrom slučaja dobijete posao u Jutarnjem Listu kao novinar kod gazde Hanžekovića. Nakon 5 godina konobarenja i istovaranja kamiona to nije baš ono o čemu ste maštali ali dobro, sve je bolje od burze rada i prijašnjih poslova. Probudite se tog dana, popijete svoju kavu, zapalite cigaretu i krenete u redakciju. Vani je prekrasan sunčan dan, ptičice veselo cvrkuću i vi punim plućima udišete svjež proljetni zrak. Javljate se radnim kolegama i gledate na oglasnoj ploči što vam je urednik toga dana odredio kao temu…intervju sa Tomislavom Debeljakom. Veselo ciknete od uzbuđenja jer urednik je napokon prepoznao vaš potencijal i u trenutku se nacrtate ispred ureda šefa nadajući se nekoj sočnoj temi dorasloj vašim intelektualnim sposobnostima, pokucate i prije nego ste dobili odobrenje da možete ući upadate u kancelariju od glavnog urednika.
Šefe od srca vam hvala, znao sam da ste strogi ali sad znam i da ste pravedni, ovo je i više nego što sam očekivao, evo još jednom od srca vam hvala na radnom zadatku, samo vidim da niste stavili napomenu na što da stavim naglasak u razgovoru sa Debeljakom. Vaš šef vas gleda, pljucne u kažiprst i palac, okrene list novina i obznani vam svoju ideju…kolega, nije to nikakav poseban intervju već imate dogovoren razgovor sa gospodinom Debeljakom koji će vam ispričati svoju životnu priču ali eto ako vas veseli vaš će potpis stajati ispod duplerice u novinama kad to objavimo, a sad molim vas izađite jer imam posla. Vi se pokunjeno pokupite iz kancelarije glavnog urednika, zbunjeni i šokirani sjedate za radni stol i ispovraćate se u koš za smeće, obrišete se i taman da ćete objasniti kolegama kako ste nešto loše pojeli kad iz vas izleti još jedan rigoleto ali ovaj puta zaflitate i radni stol i kolegicu pored i tog trenutka izgubite svijest.
Tako nekako zamišljam tu situaciju i osjećaj novinara koji je morao odraditi intervju tj, ulogu zapisničara dok mu Tomislav Debeljak priča bajke i basne iz svog života.

 

U eri općeg urušavanja društvenih vrijednosti kada su mladim ljudima idoli nekakvi uniformirani tipovi što arlauču po Zagrebu nacionalističke parole, krajnje infantilni novopečeni bogataši i instant estradne zvijezde, u eri gdje je kapital ispred znanja, a neprikosnoveni autoriteti da ne kažemo gospodari sudbina su ljudi upitnih intelektualnih mogućnosti koje nisu čak ni u razini prosjeka već daleko ispod, u eri gdje je većina naroda u nekoj vrsti katatoničnog stanja u kojem se čude onima što se bune i samo ih nijemo promatraju, postavlja se još jedno “suludo” pitanje…koga boli ona stvar kako svoj život vidi Tomislav Debeljak.

Taj gospodarstvenik novoga kova kojeg je ustoličila SDP-ova vlada i koji svoju životnu štoriju počinje sa rečenicom u kojoj kazuje kako je Brodosplit sa zaposlenih 2400 radnika (preuzeo ga je sa 3400 radnika) njegova avantura života, dobiva medijski prostor za glancanje svog lika i djela pred hrvatskom javnošću. Doista se divim novinaru koji je smogao snage da ovaj verbalni izbljuvak prenese u pisani oblik i da pri tome zadrži zdrav razum. Odlučivanje o ljudskim sudbinama i to ne o dvije, tri ili deset već o 2400 + dodatnih 1200 (da ne spominjemo članove njihovih obitelji) za Debeljaka je avantura života. To vam je za Debeljaka nešto poput paraglajdinga, zaletite se sa brda, otvori se padobran i vi se upustite u avanturu života, pa ako sve bude po planu vi letite i adrenalin vam pruži nezaboravan osjećaj, a ako ne onda jeb’ga niste imali sreće. Samo što se u slučaju Debeljaka ne radi samo o njegovoj avanturi života već i o avanturi 3600 ljudi kojima siguran sam nije do adrenalinskih amplituda.

Iza sedam mora, iza sedam gora živi DIV, supermen koji suvereno vlada životom u Splitu. Odmah na početku intervjua Tomislav Debeljak pojašnjava tko je zapravo ON i kroz koju prizmu ga trebamo promatrati pa kaže…oni koji me poznaju znaju da sam čovjek koji će ostvariti čak i nemoguću misiju ako procijenim da to mogu i da će imati smisla.  Ako ON procjeni da može i da to ima smisla ON to i ostvaruje, što bi valjda značilo da ostale procjene po tom pitanju nisu ni približno valjane ma kako se njegova procjena u tom trenutku suludom činila njegovoj okolini. Ono što ga doista izdvaja iz mase običnih smrtnika je činjenica da Debeljak ostvaruje nemoguće, a znamo da samo nadljudi mogu činiti nemoguće.

Ako se još časkom zadržimo na avanturi života Tomislava Debeljaka onda nikako ne smijemo izostaviti i 1000 otpuštenih radnika Brodosplita koji su u toj avanturi života Tomislava Debeljaka bili samo adrenalinski šut…ej, danas ćemo otpustiti tisuću ljudi, ha buraz, šta nije ovo ludilo, al ga roka ihaaaaaa. Inače tih tisuću nesretnika što su zbog avanturističkog duha Debeljaka izgubili svoja radna mjesta nisu ni svjesni koliko je to odličan poslovni potez koji dokazuje poslovnu genijalnost Debeljaka, ma da će moj zajedljivi um primjetiti da to i nije neka posebna genijalnost (manje radnika, manje troškova, neš’ti genijalnosti).  Zar se ne bi genijalnost najbolje očitovala da je Debeljak u svojoj poslovnoj izvrsnosti i nadnaravnoj inteligenciji ostavio radnike na njihovim radnim mjestima, nekako mi se čini da bi to bio dokaz genijalnosti, a ne otpustim pa smanjim troškove. No dobro, nećemo valjda pokvariti opći dojam sa ovakvim zajedljivim primjedbama, tko smo mi da propitujemo genija.

Dakle, ovaj apologet kapitalizma koji nas emotivno pridobija podacima kako nema ni osobnog vozača, kako živi u stanu od 60 kvadrata, kako ima sedmero djece, a osmo je na putu, kako je rastrgan između posla i obitelji što bi valjda kod čitatelja trebalo stvoriti dojam kako se ON žrtvuje za nas, u režiji Jutarnjeg lista predvodi renesansu novoustoličenih tajkuna tzv. gospodarstvenika na kojima Hrvatska ostaje. Takve i slične članke o novim mladim nadama hrvatske tranzicije koja samo što nije završila i nakon koje ulazimo u razdoblje sveopćeg oduševljenja kapitalizmom Jutarnji i Večernji praktički fabriciraju. Pa tako možete pronaći hvalospjeve o Mati Rimcu čiji je tata malo odležao u zatvoru zbog tamo nekakve utaje poreza ali je zato sin genije, zatim o Saši Cvjetojeviću koji nas uvjerava u svoje poslovne uspjehe koji su eto igrom slučaja počeli poker aparatima, povratkom otpisanog Luke Rajića koji prvo šarmira mladu Tinu Vukov, a zatim i Imunološki zavod i uglavnom kad se sve zbroji pred nama je svijetla budućnost u kojoj je Debeljakov intervju tj, “ispovjest” samo još jedan u nizu velebnih uspjeha ove družine superjunaka.

Sad dolazimo do zanimljivog dijela. Saznajemo u Jutarnjem da je Tomislav Debeljak prije par dana napunio četrdeset godina i nekako mi se pričinja slika tog slavljeničkog dana u Brodosplitu. Već se od ranog jutra po hodnicima ureda došaptava i dogovara tko će gazdi čestitati rođendan. Te bi bilo najbolje da to učini tajnica, te možda bi bilo super da im dojave sa porte kad gazda dođe, pa da se svi sakriju ispod stolova, iskoče kad gazda otvori vrata i viknu “iznenađenje” ili da zeznu gazdu praveći se da pojma nemaju za njegov rođendan i onda da stanu ispred vrata i zborno otpjevaju “happy birthday”. Kako slavljenički trenutak nije ono na što stavljamo fokus iako sad svi znamo da je to bilo nedavno što bi neke škverane koji su zaboravili čestitati tu važnu obljetnicu lako moglo koštati mrkog pogleda šefa, usmjerimo svoje misli na godine koje su očito podložne jednoj dubljoj analizi i pitanju kako netko sa samo četrdeset godina postane vlasnik jednog brodogradilišta u kojem radi omanja vojska ljudi. Također se trebamo upitati što sa nama nije uredu i gdje mi to falšamo u svojim životima kad nismo u stanju napraviti ni 1 % od onoga što je Debeljak učinio u svojih tek navršenih četrdeset. Zar smo mi zaista takvi idioti da ne znamo i zar je Debeljak toliko vanserijski lik?

Odgovor na to pitanje također se nalazi u Jutarnjem. Tomislav Debeljak je izumitelj, registrirani vlasnik triesetak patenata od kojih su mu jedan čak i ukrali. Dakle, osim što je vrhunski gospodarstvenik on je i novi nasljednik genija iz Smiljana koji još nema ni kućnu pomoćnicu. Da, da, dobro ste čuli, sedmero djece i osmo na putu, a još nemaju ni kućnu pomoćnicu pohvalio se Debeljak.  Tajna Debeljakovog uspjeha izgleda vrlo jednostavna, ON radi po dvadeset sati dnevno, a svoj rad i predanost poslu opisuje na sljedeći način…svaki radni dan kada bi izostao s posla u Brodosplitu, kojemu sam posvetio posljednje dvije godine života, može značiti izgubljene milijune kuna.

Nadam se da je sad puno jasnije kako se postaje uspješan. Rad, rad i samo predani rad, pa pobogu vidite sad zašto vas gazde i šefovi u privatnim firmama tjeraju da rintačite prekovremeno, petkom i svetkom, žele ljudi da postanete uspješni, a ako ste izvrsni kao Tomislav Debeljak i njemu slični osmjehuje vam se vanserijski poslovni uspjeh . To je ugrubo neka baza formule uspjeha + što još morate imati taticu ili mamicu nafudranih đepova, političko zaleđe i dok ste rekli keks evo vas na tronu.

Ima Debeljak i hobi tako da ne mislite da je čovjek nekakav robot i to ne bilo kakav hobi već je to vožnja jet-skijem. “Onaj tko nije probao vožnju jet-skijem vjerojatno ne može razumjeti kakav je to užitak kada ste toliko koncentrirani da vam nikakav posao ne pada na pamet. Samo more i ja – i to mi je takva terapija koja me toliko očisti od svakodnevnih briga i problema.”. Pa da, šta će se tu trošiti riječi na objašnjavanje tog adrenalinskog užitka nekakvim šljakerima kad oni to ne mogu razumjeti, njima je na pameti samo piva, kladionica i nogomet. Kad na to nadodamo i vrijeme koje Debeljak provede na jet-skiju, a to je po njegovim riječima cca 5 sati dnevno vikendom i kad znamo da jet-ski guta 15 do 20 litara goriva na sat onda dođemo do brojke od 100 litara goriva i samo 1100 kn za koncentraciju i užitak toga dana. Dakle bogovska zabava za bogove, a vi se ekipa izvolite baviti filatelijom ili recimo igrajte čize-blize, što da ne, i čize-blize je hobi.

Osim Brodosplita Debeljak je sa svojom obitelji vlasnik i dodatnih 8 tvornica koje zapošljavaju na onih 2400 još 1200 radnika. Čemu se lagati, kad je netko sposoban onda je sposoban. Recimo, Tomislav Debeljak je već sa 10 godina išao sa tatom na pregovore i očeve poslovne partnere impresionirao svojom upućenošću u posao. Ja se isto sjećam da sam sa 10 godina išao sa tatom na razne pregovore i dogovore ali jedino čime bi impresionirao njegove kolege je šutnja…eventualno sam promrmljao da bi popio gusti sok od marelice, a i za to sam morao odvagnuti kad je pravi trenutak da pitam inače bi dobio čvoku. Činjenica je, a sad to i uviđam da je Debeljak senior imao bolje odgojne metode od moga oca…ok, ne bolje nego profitabilnije. Tomislav zna puno o poslu i zarađuje milione, a ja znam šutiti kad nemam šta pametno reći tj, ne serem preko mjere, a i znam kad je dobar trenutak za pitati gusti od marelice.

Debeljak spava po tri-četiri sata dnevno i to mu je dovoljno, a to vam još jedan dokaz kakvi smo mi dembeliši, mi krmimo po 7-8 sati, pa onda još mrljavimo po kući jedno 4-5 sati prije odlaska na posao, da bi na poslu fušali i hvatali štraftu gdje stignemo, a takvim đabalebarošima kao što smo mi Debeljak osigurava poslove i prosječnu bruto 2 plaću od 9000 kn što je cca negdje oko 5000 kn neto tj, bruto 2 9000…ljepše zvuči, a i neka ljudi nauče što je bruto 2 plaća. Kad iz te perspektive gledamo na hobi Debeljaka koji srkne ciglu kuna u 5 sati dočim radnik 5 cigli rastegne na mjesec dana odnosno na 720 sati i kad zbrojimo uloženi trud i znanje kojim Tomislav Debeljak u Splitu održava ono malo bijede i jada na površini, dolazimo do logičnog zaključka kako bi samo zajedljiv i pakostan um rekao kako veće sranje nije dugo pročitao u novinama.

Navodno je Split grad ponosnih i drčnih ljudi koji bi odavno odbacili okove kapitalizma samo da je kapitalizam doista tako katastrofalan kao što si utvara pisac ovih redaka, navodno kažem jer navodno je Split i grad sa slavnom antifašističkom prošlošću, pa mu se usprkos navodima kao dignuti kurac u pol grada izdigao spomenik sa natpisom ustaškog bojovnika. Jeb’ga, navodno…

 

 

Facebook komentari

Branko Rafajac

Pripadnik radikalne grupe proletera "Mučki provokatori" što imaju za cilj izazivanje osjećaja neugode političko-poslovnoj eliti i funkciju putokaza za istu prema Remetincu. Radikalnim guljenjem njihovih džon obraza i stavljanjem soli na njihove kriminalne rane ostvaruje zajedno sa grupicom entuzijasta okupljenih na KontraPortalu višestruke moralne satisfakcije koje kasnije dila obespravljenom narodu.

Provjeri i ovo

Mirjana Lučić Baroni, ikona hrvatskog licemjerstva

  Piše: Branko Rafajac Preciznije rečeno, Mirjana Lučić je -možemo to slobodno reći- ni kriva …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

19 + one =