Početna / Kolumne / Buđav Lebac / Sve za mene

Sve za mene

bruno-simlesa-1

piše: Branko Rafajac

Da je kojim slučajem Ava Karabatić izjavila kako je za vrijeme vazektomije svoga bivšeg dečka imala propadajući osjećaj u međunožju, bez ikakve sumnje čitava nacija bila bi u deliriju od smijeha.
Kada Bruno Šimleša ispiše stranicu teksta u Jutarnjem listu o abortusu, gdje javno priznaje kako je sa bivšom djevojkom otišao obaviti pobačaja i kada izjavi “Sjećam se osjećaja dok je trajao zahvat. Sjećam se tog propadajućeg osjećaja u želucu, kao da sam u sebi imao crnu rupu…“, onda većina žena sa općim odobravenjem poprati ovaj epohali izbljuvak majstora dresure žena poznatijeg pod imenom Cesar Milan Šimleša.
Da stvar bude zanimljivija, iste te žene koje bi se posprdno nasmijale priprostoj Avi i njenim izjavama ne vide da im je ispod radara prohujala ista takva Ava samo u liku i djelu Brune Šimleše.

“Sjećam se osjećaja dok je trajao zahvat. Sjećam se tog propadajućeg osjećaja u želucu, kao da sam u sebi imao crnu rupu. Nezasitnu i pregladnjelu crnu rupu koja je iz mene isisala i svaku natruhu lakoće. Mrzio sam taj osjećaj i činjenicu da smo se doveli u takvu situaciju. Ali se svejedno nismo dvoumili.”…objašnjava nam Cesar Milan Šimleša.
Dok se Šimleša jako dobro sjeća svoga osjećaja za vrijeme pobačaja njegove bivše djevojke, u spomenutom tekstu nećemo pronaći ni retka o tome kako se ustvari osjećala njegova bivša djevojka -koja je bajdvej i obavila pobačaj-, što je puno važnije za samu tematiku od osjećaja mladog jebaleca Šimleše.
Ovo je bilo izuzetno važno za napomenuti jer nepažljivi čitatelj lako bi mogao pomisliti da je ustvari u čitavoj priči o pobačaju zapravo abortirao sam Šimleša, a da je njegova bivša djevojka bila tek neka vrsta podrške.
O privatnosti spomenute djevojke koju je Šimleša ovom ispovjesti doveo u pitanje -danas odrasle žene- suvišno je i pričati, a samo novinarska etika dijeli tu osobu od medijskog linča katolibana i spomenutog jebaleca -danas ljubavologa- od potpunog debakla čitave štorije koju nam servira.

Još uvijek ošamućena i dezorjentirana javnost -nakon ove šokantne Šimlešine ispovjesti- nije se pravo ni snašla kad ih je Šimleša zaskočio sa još jednim biserom Avinih kataklizmičkih razmjera.
Naime, Šimleša je odlučio iskazati podršku ženama oboljelim od raka tako što se ošišao na ćelavo, dakle skroz na skroz, nasred Cvjetnog trga uz svesrdnu pomoć medija koji su bili tu da poprate trideset minutno mrcvarenje zdravog razuma.

Da, dobro se pročitali, jedno šišanje Šimleše na nulericu trajalo je punih trideset minuta, a to što bi jedan prosječan vojni brico ošišao tucet takvih Šimleša za trideset minuta manje je važno u ovoj priči, ali dramaturgija, tajfun osjećaja i emocija što je proživljavao Šimleša za vrijeme izbrijavanja glave ipak se nije mogao dočarati u kraćem vremenskom roku, a to je ono što je najvažnije u čitavoj priči.

Bez ikakve sumnje kao potpisani autor teksta svjesno se izlažem demagoškim optužbama koje će usljediti nakon objave ovih redaka, ali ako ćemo iskreno prije nego što krene salva pitanja i optužbi tipa “što si ti učinio za razliku od Šimleše?” ili “šovinisto, mrzitelju žena zašto ne doniraš koju kunu za oboljele žene?“, bilo bi dobro da se upravo oboljele žene upitaju koju su to konkretnu pomoć imale od Šimlešine obrijane glave???
Jer ako je do sada skupljenih cca 2000 kuna dobar rezultat i plan da se do kraja listopada skupi 5000 kuna u ovoj humanitarnoj akciji brijanja glave, onda se bojim da sve ukazuje na to da je čitava situacija alarmantno ozbiljna.

Idiotizirana američka površnost ovakvih humanitarnih akcija koju je objeručke preuzeo Šimleša i koja doslovce vrišti iz svake pore ove humanitarne akcije, dovodi nas do ključnog pitanja…“Da li ćemo u ovoj državi svi morati praviti idiote od sebe da bi imali kakvu takvu šansu da ozdravimo ili je jedna obrijana glava ovog samopromotora ljubavologije sasvim dovoljna da prestanemo sa stupidnim pozerskim prodavanjem muda pod bubrege?“.

Osim toga, ako se već igralo na kartu iskorištavanja medijske popularnosti Brune Šimleše, zašto se nije igralo na kartu suštine?
– Zar bi otpala dlaka sa glave ljubavologu kada bi jasno i glasno rekao prošlom ili budućem ministru zdravstva kako je krajnje ponižavajuće da žene oboljele od raka moraju uokolo moljakati novac za svoje liječenje, dok mu stranačke kolege i kolege iz Vlade vozaju skupe aute, besplatno krkače na račun poreznih obveznika i uglavnom žive kao lordovi, a sve na račun građana i tih oboljelih žena?

– Zar je doista toliko teško reći svim onim crkvenim velikodostojnicima što si grade dvore od onixa, da je put u raj popločan dobrim djelima, a ne poludragim kamenom?

– Zar je lakše da se na Cvjetnom trgu izvede cirkus šišanja od trideset minuta i time se čitava stvar dovede do apsurda Red Carpetovskim metodama, nego da se javno ukaže da u ovoj državi nešto ozbiljno nije uredu kada oboljeli od raka moraju moliti koju kunu za svoje ozdravljenje?

Utoliko je čitava akcija šišanja morbidna i krajnje licemjerna, jer kad već netko ima toliku navalu empatije prema oboljelim ženama kao Bruno Šimleša, onda je brijanje glave zadnja stvar koju bi trebao napraviti, osim ako na temelju tuđe patnje nema namjeru graditi vlastitu karijeru.

Poručiti onima koji obnašaju vlasti i upravljaju sudbinama u ovoj državi, da je jedino što prosječan građanin može napraviti u pogledu pomoći oboljelima jest brijanje glave, onda je to stvarno ponižavajuće do krajnjih granica, a upravo to je jedina poruka ovog šišanja.
Ustvari poruka je upravo odraz stvarnog stanja.

– Bolesni ste, bolujete od raka?
– Tko vas šiša, neka vas obrije Ivan Dečak nasred Cvjetnog i možda dobijete koju kunu.


Facebook komentari

Branko Rafajac

Pripadnik radikalne grupe proletera "Mučki provokatori" što imaju za cilj izazivanje osjećaja neugode političko-poslovnoj eliti i funkciju putokaza za istu prema Remetincu. Radikalnim guljenjem njihovih džon obraza i stavljanjem soli na njihove kriminalne rane ostvaruje zajedno sa grupicom entuzijasta okupljenih na KontraPortalu višestruke moralne satisfakcije koje kasnije dila obespravljenom narodu.

Provjeri i ovo

Što bi bilo da smo 1991. u SFRJ …

  … na mjestu saveznog sekretara za NO umjesto generala Kadijevića imali nekoga poput generala …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

14 + 5 =