Početna / Istaknuto / Svekolika državna rastrošnost

Svekolika državna rastrošnost

 

Piše: Ratko Šantl

‘U duhu božićne poruke koja nas uči skromnosti i solidarnosti, ovo vrijeme je posebna prilika da se prisjetimo onih kojima je potrebna naša pomoć i pažnja’, stoji u blagdanskoj čestitci predsjednika Vlade odaslanoj svekolikom pučanstvu naše zemlje dan uoči Božića.

I tako, vodeći se ‘božićnim porukama skromnosti i solidarnosti, a u ovoj posebnoj prilici prisjećajući se onih kojima je potrebna naša poć i pažnja’ nekoliko dana prije (u četvrtak, 22. 12.) Plenković je priredio tradicionalni domjenak za predstavnike sedme sile – te im zahvalio na praćenju, kritici, korigiranju i upozoravnaju na propuste.
‘Slobodno smo društvo, otvoreni smo za dijalog, želimo da budete kao kritična javnost korektiv svega onoga što u budućnosti može biti bolje. I nadam se da ćemo u tom partnerskom duhu slobode medija, govora i izražavanja, uz međusobnu odgovornost i uvažavanje, surađivati i u godinama pred nama’, nadahnuto je prozborio Plenković tom prigodom.

Je li to baš onaj duh božićne poruke skromnosti i solidarnosti i je li to obraćanje pozornosti na ‘one kojima je potrebna naša pomoć i pažnja’?

Organiziranje božićno-novogodišnjih domjenaka od strane vlasti košta. Za tu se priliku nabavlja nešto finiji (čitajte: skuplji) pjenušac, možda se tada i nešto prizalogaji (što je opet trošak). Također, potrebno je platiti djelatnike koji su uključeni u taj posao (od nabave, pa kuhari, konobari, dostavljači, čistači… sve do voditelja protokola, predstojnika ureda predsjednika Vlade, osiguranja itd.). Na službenim stranicama Vlade o tom se domjenku ne govori ni slova – a nema ni podataka o tome koliko je točno iznosio trošak božićnog tog dru\enja – da li pet tisuća, petnaest tisuća ili pedeset i pet tisuća kuna.

A koliko bi ‘koštalo’ pomaganje siromašnima i onima u nevolji? Eto, samo da se Plenković (ili netko iz njegova protokola) sjetio da se novinarima može uputiti čestitka odnosno zahvalnica BEZ organiziranja domjenka (i pripadajućih troškova) – a da se tih pet, petnaest ili pedeset i pet tisuća kuna ‘u ovoj posebnoj prilici’ preusmjeri ‘onima kojima je potrebna naša pomoć i pažnja?’ Time bo se pokazalo da vlast misli i na siromašnije slojeve pučanstva – i na socijalno ugrožene te bi vlast time pokazala da može biti ‘korektiv svega onoga što u budućnosti može biti bolje.’

I nije stvar u tome da je država rastrošna samo za božićno-novogodišnje blagdane.

U ljetnim se mjesecima obilježava obljetnica vojno-redarstvene ‘Oluje’ kojom je 1995. pod hadezeovsko-tuđmanovsku vlast vraćeno 20-ak posto državnog teritorija. Proslava se obilježava na način da se glavnim gradom svih Hrvata provozaju i prolete svekolika vojna samovozna prometala (džipovi,oklopnjaci, razni zrakoplovi, zrakomlati, vrtoleti itd.), sveukupno oko tristotinjakjedinica ‘borbene i neborbene tehnike’ uz negdje tri tisuće sudionika parade (vojaka i ostalih). Stvar je u tome da to paradiranje opet stoji novaca poreznih obveznika! Naime, sva ta vojna prometala po jedinici prijeđenog puta troše eksponencijalno više goriva nego najstariji traktor ili kamion u privatnom vlasništvu nekog hrvatskog građana. Recimo, tenk M-84 koji posjeduje HV guta (prema podacima s interneta) oko 25-45 litara na 10 kilometara – a da ne spominjemo troškove preleta zrakoplova ili ‘vrtoleta’ (helikoptera).

Iako je bilo i protesta protiv parade u kolovozu, ona se održala. Vjerojatno se održavanje tog vojnog mimohoda opravdava činjenicom da građani žele i imaju pravu vidjeti svoju oružanu silu koja ih štiti. Da, imaju – ali, isto tako imaju i pravo znati koliko ih navedeno ‘paradiranje’ košta. Uostalom, nitko se opet od političara, vojnih stučnjaka u strukturama vlasti i ostalih nije dosjetio da se vojna parada može održati i u krugu vojarne, da sva ta oružama sila može odvoziti nekoliko krugova oko vojarne i poligona, da vojnici mogu odraditi pokaznu vježbu na tom terenu i da bi takva proslava bila puno manji trošak za državni proračun nego izvođenje željeznih grdosija na zagrebački asfalt.

Vratimo li se malčice u ne tako davnu prošlost, naići ćemo na datum 26. kolovoza 1995. kad je
tadašnji Vrhovnik, želeći proslaviti svoju ‘olujnu pobjedu’, naredio da se sastavi kompozicija od 21 vagona (koji su predstavljali dvadeset hrvatskih županija i grad Zagreb) i da iz glavnog grada kompozicija krene do Splita (preko Knina). Danas putovanje željeznicom na toj relaciji traje nekih šest sati. Budući da se Vrhovnik tada zaustavljao nebrojeno puta kako bi na kolodvorima bio oduševeljno dočekan – te kako bi držao govorancije – taj put je trajao čak deset sati – iz Zagreba se krenulo u osam u jutro, a u Split se stiglo u osamanest.
U tom vlaku sjatila se krema ondašnjih poslušnika, predstojnika, ministara i poduzetnika… a državna dalekovidnica prenosila je oduševljenje odabranih dionika te povjesne dionice mukotrptnog hrvatskog puta k samosvojnosti i samobitnosti.

Ali, i tu postoji jedna kvaka. Do dana današnjega, nikad nismo doznali koliko je ta desetosatna vožnja – koštala. Na snimcima se uopće ne vidi da bi sva ta politička krema uopće plaćala kartu za vožnju! Naime, obični građani, ako putuju željeznicom na relaciji A-B, bilo na posao, nekome u posjet ili na odmor (primjerice, na more), dužni su platiti prijevoznu kartu. Međutim, niti jedan od svih tih povlaštenih državnih dužnosnika, aparatčika i Tuđmanovih poslušnika nije to morao učiniti – povlašteni su imali tu povlasticu da se vozaju a da ne plate vožnju!

Vrhovnik je u svom govoru (dostupan na Youtube servisu), prije polaska sa zagrebačkog kolodvora, između ostaloga, rekao:
‘Sav ovaj pothvat oslobođenja tog središnjeg dijela Hrvatske stajao je hrvatsku državu oko jedne milijarde kuna. Morali smo mobilizirati oko stotinu tisuća ljudi – što je opet koštalo.
Ali s onim što smo oslobodili i što smo zarobili, ratne tehnike – neposredno vrijedi više od dvije milijarde kuna…
A ono posredno – ona vrijednost koja se ne može izraziti – ta čvrsta budućnost Hrvatske…’ itd.
Rat je prvenstveno čin razaranja i ubijanja, pa radilo se i o ‘oslobađanju’. Svatko tko je prošao rat proživio je niz emocija – gubitak suboraca, bližnjih, prijatelja. To je emotivna vrijednost.

No, nećemo se praviti da desetosatno vozikanje od glavnog grada do juga Hrvatske ima ’emotivnu vrijednost koja se ne može izraziti novcem’ jer taj je put prvenstveno bio rezerviran za tadašnju političku elitu (plus nešto odabranih građana, izbjeglica i prognanika) i stajao je određene pare. (Podcrtavamo: iznos nikada nije objavljen.)
Štoviše, to nije ni bila redovna linija (redovni željeznički promet uspostavljen je kasnije) – a Tuđmanu i njegovim podanicima se, naravno, nije dalo vozikati vlakom istim putem natrag iz Splita do Zagreba pa su to učinili drugim prijevoznim sredstvima. Znači, Vlak slobode je bio Vrhovnikov kapric (i to ne jedini) – odnosno – predstava za svekoliko pučanstvo koja je to isto svekolio pučanstvo koštala.
Već ako se organizirala tovrsna skupa paradna vožnja, tada je trebalo svakome političaru i podzetniku u vlaku naplatiti vožnju u iznosu od barem tisuću eura po osobi – a sveukupni iznos bio bi proslijeđen u humanitarne svrhe.

Na ovih nekoliko zornih primjera (a našlo bi se toga još) prikazali smo i pokazali da država Hrvatska (odnosno, njena izvršna vlast) voli parade i paradiranje pomoću javnog novca – novca poreznih obveznika, građana Hrvatske, bez da podastire čiste račune i objašnjenja o svrsishodnosti trošenja istog.
Jest da je kraj stare godine vrijeme za donošenje novih odluka – ali, bojimo se da se starih (rastrošnih) navika na razini dražave teško odreći…

Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Dok jedna baba kroči drumom, druga gluma šumom

  …a didaci se na pragu veleizdaje probijaju kroz neprohodne šikare korupcije Ili je to …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

three × 5 =