Početna / Istaknuto / TEATARSKA KRPICA HASANBEGOVIĆ/LEDERER I RIJEČKI CORPUS SEPARATUM

TEATARSKA KRPICA HASANBEGOVIĆ/LEDERER I RIJEČKI CORPUS SEPARATUM

hnk rijeka

 

foto: Zoran Badanjak
foto: Zoran Badanjak

Svakome imalo upućenom u kazališne poslove u Hrvatskoj jasno je da je opširnu i nezakonitu odluku o odbijanju imenovanja Marina Blaževića intendantom riječkoga HNK-a tehnički ministar kulture samo potpisao te da je ista, kao i mnoge prethodne – sve redom štetne – izišla iz radionice njegove zamjenice Ane Lederer. Jer iskustvo je njezino u pisanju kazališnih programa za fiktivne natječaje u utrkama za intendanta zagrebačkoga HNK-a ogromno što joj, u skladu s vladajućim kaosom u našoj kulturnoj politici, valjda i daje pravo da kandidatu Gradskoga vijeća grada Rijeke Marinu Blaževiću podijeli, onako predizborno bahato – brojne pljuske i packe za nestručnost i neinventivnost.

Piše: Snježana Banović 

Prigovara se Blaževiću da ne zna za koje kazalište piše program, da i ne „pokušava iznaći inovativne programske koncepte i nove modele ustroja i funkcioniranja kazališnih institucija takvog profila“, da nema nikakvu ideju razvoja ansambala u sve tri umjetničke grane, a naročito je podcrtano njegovo „suštinsko nerazumijevanje segmenta Opere“. Zaključuje se nadalje u toj jadnoj riječkoj krpici iz Runjaninove da je njegov program opsežan, ali sadržajno raspršen, da nije realističan, da u njemu „izostaje sagledavanje hrvatske (a pritom podrazumijevajući i europske) suvremene kulturne produkcije…“. Pljas, pljas, pljas, pljuc, pljuc, pljuc. Na kraju, spominje se i autorefleksivnost riječkoga programa te neoprostivi disbalans „između tradicionalnog i suvremenog koncepta nacionalnog kazališta, lokalnog i globalnog, hrvatskih i inozemnih autora, autorskog klasičnog pristupa“.

Sve bi to laprdanje bez smisla možda bilo i moguće probaviti da još uvijek nisu svježe rane koje je 2012. godine Vijeću za kazalište Ministarstva kulture (a kojim sam neko vrijeme predsjedala) zadala svojim programom rada HNK-a u Zagrebu za mandatno razdoblje 2013. – 2017. upravo – Ana Lederer. U njezinu je dokumentu sve bilo otprilike baš onako kako se prigovara Blaževiću: program je bio preopsežan (gotovo 200 stranica) i posve raspršen i nerealan popis želja, u većini autorefleksivan: tridesetak je stranica posvetila svojim navodnim velikim rezultatima i dometima u protekla dva mandata, u njemu se, uz obilje pravopisnih i stilskih pogrešaka, rabilo mnogo stručno-teorijskih i kulturno-političkih izraza na pogrešan način (od misije i vizije nadalje), a dominantna je – razumljivo – bila tendencija prebacivanja odgovornosti za sve propušteno na ostale subjekte kulturne politike u RH. Što je ubrzo i sama postala.

Čudno je to u ovoj zemlji – zakone i vlast kroje ljudi koji sami „na terenu“ ne bi dobili ni jednu jedinu pozitivnu ocjenu. Jer, ako bi tko morao šutjeti pred bilo kojim kazališnim programom, pa tako i pred Blaževićevim pokrivene glave, u stidu zbog svoga minulog rada, onda je to upravo Ana Lederer koja se čak triput proslavila neinventivnim programima koji su sadržajno bili kaša, nerealistični, bez konteksta, puni autorefleksivnosti i disbalansa svake vrste.

Kako je to ispalo u praksi? Tako da u predugih osam i pol godina njezine intendanture nije riješen ni jedan gorući problem zagrebačkoga HNK-a – od pitanja nedostatka druge scene, pitanja statusa umjetnika koji više nisu fizički u stanju obavljati svoj posao, pitanja neracionalnog poslovanja, malobrojnosti repriza itd. Primjera radi: u 2011. godini imao je HNK samo 183 izvedbe na sceni kazališta, pola milijuna duga i pola milijuna utrošenih za reprezentaciju, ali zato je čak 51 zaposleni (10 % zaposlenika HNK-a) imao – službene mobitele! Nadzor Ministarstva financija, ujesen iduće godine, ustanovio je da se Lederer koristi proračunskim sredstvima protivno zakonu, da putem Student servisa isplaćuje previše naknada te da tako ozakonjuje fuš i keš isplate. Zatim, da već godinama selektivno podiže pojedine koeficijente pa se na taj način pogrešno obračunavaju plaće čime se opet oštećuje Proračun, ali i kupuje „mir u kući“. Na kraju šećer: osim što se kartica kazališta peglala po dućanima s cipelama, za neke je nepostojeće poslove intendantica novcem zatrpavala sebe, poslovnu ravnateljicu (inače bivšu kozmetičarku i šogoricu saborskog zastupnika Stazića) i svoju tajnicu – kći bliskih prijatelja koja je nedavno iz HNK-a prebačena u drugo zagrebačko kazalište. U svemu, uz mobbing neistomišljenika, u ta je dva sramotna mandata sve bujalo od samovolje, rastrošnosti, netransparentnosti, klijentelizma i nepotizma, o sprezi s političarima i nekim medijima da ne govorimo. Ukratko – zakon, to sam ja! – klicala je Lederer s vrha Helmerove kupole pljuckajući svako malo dolje na obične smrtnike koji se usude nešto izreći na njezin račun proglašavajući ih luzerima bez važnosti u ostrašćenoj kampanji za lov na njezino mjesto.

Zato nije na odmet podsjetiti kako je sve to s njom i započelo još davne 2005. godine.

Tada je, po nalogu bračnog para Sanader i ministra Biškupića (nije ga se tu puno pitalo) v. d. ravnateljstvo HNK-a promijenilo Statut kuće da bi se naša junakinja poput deve mogla provući kroz ušicu pozicije za koju nije imala uvjete. Novootkrivena heroina hrvatskoga glumišta bez opusa u praksi tada piše svoj prvi programčić od 19 kartica u kojem mudro bilježi: „Zagreb je milijunski grad, ali kazališna kultura u nas je vrlo niska i put do publike nije lako pronaći, posebice kad je riječ o ovakvom tipu nacionalnoga kazališta, za što ne leži sva krivnja na dominaciji drugih medija, nego djelomice i na samom kazalištu koje nije uvijek pronalazilo način komuniciranja s publikom.“ Neoprostivo je doista za Blaževića što u cilju inovativnosti i preglednije sadržajnosti nije uzeo ovaj isječak i oko njega ispleo svoju Program.

Ima kod nje još niz korisnih naputaka za kandidate koji požele uspjeti u hrvatskoj kulturi.

 hnk111Prije četiri godine, uoči isteka njezina drugog mandata u HNK-u, započinje nova faza mučenja javnosti njezinim likom – pune dvije godine Ministarstvo i Grad Zagreb ne uspijevaju postaviti intendanta HNK-a u Zagrebu. Nakon četiri propala natječaja napokon su – u petom pokušaju – uspjeli inscenirati bijeli dim. O tome neshvatljivu razdoblju koje će ostati zabilježeno u našoj kazališnoj povijesti kao jedno od najglupljih, a u kojem je aktualna tehnička zamjenica ministra kulture na odlasku odigrala niz srcedrapateljnih scena u stilu djevojke iz susjedstva, mogla bi se snimiti filmska komedija zabuna, možebitno i basna, sinopsis koji bi u najkraćem glasio ovako: sastali se godine 2012. „ugledni“ umjetnici i radnici u kulturi na čelu s Duškom Ljuštinom (sada u pozadini, posljednji put viđen nekidan kako u tajnosti s Bandićem i Hasanbegovićem ispija dupli capuccino u jednoj zagrebačkoj slastičarnici) i Vakijem Stojsavljevićem, raspisali natječaj za intendanta središnjeg teatra pa ga poništili dva dana nakon objavljivanja. Drugi opet sastaviše pa ga poništiše za dva tjedna. Treći im uspije, ali samo nakratko jer se osim Lederer kojoj je to imao biti treći mandat, posve neočekivano javljaju na natječaj i drugi kandidati: ministričin kandidat – leksikograf Velimir Visković i od politike neovisna sveučilišna profesorica i spisateljica Sibila Petlevski. Kazališno vijeće, sastavljeno od navedenih uglednika, odjednom lukavo uviđa da ovo dvoje nije predalo sve potrebne papire (potvrde o znanju stranog jezika?!) te ih kratkim postupkom eliminira iz igre.

Malo zatim, zakuha se u Ljuštininoj kuhinji i četvrti natječaj na koji se opet javljaju Lederer i Visković. E, tu se jako raspalio Bandić jer ne želi Njega, Ministrica ne želi Nju, padaju sa svih strana teške riječi. Kazališno se vijeće budi, logično, izabiru Lederer koju Ministrica logično – odbija te odmah kreće u novu izmjenu Zakona (popularno zvan Lex Lederer, nije šala) u kojoj se sve vrti oko članka o izboru intendanta: sada se Ministrica ne mora više dogovarati s Bandićem, no on otvara novu partiju koja završava šah-matom: pušta da mu dotadašnja miljenica ode u ropotarnicu povijesti i izvlači novog laufera: njegova je nova kandidatkinja Dubravka Vrgoč, po mnogima kraljica hrvatskog teatra. Ministrica mudro šuti, a mudraci opet pišu li pišu: provodi se fiktivni, peti po redu natječaj, prolazi Kraljica. Uh, boli glava sve sudionike ovog vodvilja osim bivšu lauferku Anu Lederer koja nastavlja rat topništvom sa Zlatar koju proglašava običnim pijunom i niš koristi te na ministričine opravdane primjedbe na njezin rad, rasipnost i neposlovnost, odgovara silom „ekskluzivnih“ i uvredljivih objeda te čak prijeti, potpuno neupućena u tu tematiku – ustavnom tužbom.

Kanonada iz HNK-a, nezabilježena u hrvatskoj povijesti kazališne gluposti, pretvara se u nuklearni rat na sve ili ništa, na koncu Lederer ipak oblači isposničko ruho, povlači se na svoj rezervni položaj u gornjogradski Zavod za povijest hrvatskoga kazališta HAZU, ruševnu zgradu u kojoj ne radi ništa – tek tu i tamo naredi pomnije brisanje prašine s polica i ličenje zidova svoje kancelarije, sveudilj se prikazujući žrtvom diktature ministrice Zlatar, a zaboravljajući pritom upravo zakon po kojem je i sama izabrana za intendanticu. I još neke druge zakone, opet i opet. I tako do danas, no već nekoliko mjeseci u zajedništvu s notornim Hasanbegovićem.

Velikan hrvatskoga glumišta Branko Gavella, koji nikad nije bio intendant nijednoga HNK-a, pisao je u svom amblematskom djelu „Hrvatsko glumište – analiza nastajanja njegovog stila“ o prirođenoj nastranosti stanovnika kuće kao što je teatar koja se može riješiti samo ako je aparat vlasti zainteresiran za unutarnji mehanizam kazališta i njegovo umjetničko biće.

E, pa tehnički ministre Hasanbegoviću, Gavella ima pravo, Vi niste više aparat vlasti i Vaš površni interes za teater nas više ne zanima. Zbog vaše se zamjenice Ane Lederer, s kojom ste ukinuli sve i sva u hrvatskoj kulturi, postavili nesposobne ali podobne širom kulturnopolitičkoga šora (no niste npr. ukinuli priglupi članak o obveznoj potvrdi intendanata regionalnih HNK-ova od strane ministra, ne, to niste učinili, moćna je to poluga vlasti), već dvaput mijenjao zakon – zadužuje li ona doista hrvatsku kulturu toliko da se i treći put učini isto? U svakom slučaju, vaša nova riječka krpica ne bi trebala baš ničim obvezati riječko Gradsko vijeće, ona je neznalački sastavljen bezvrijedni dokument o beživotnom aparatu Vaše vlasti koji se iživljava batrgajući se u hropcu svojih posljednjih dana.

Njom se pošteno ne mogu obrisati ni znojne noge kakva umorna plesača na devastiranom podiju hrvatske kulture po kojem vi gazite čizmom.

 

  1. VIII. 2016.

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

  Što danas znači kada netko kaže da je politički orijentiran “lijevo” ili “progresivno”? Ovo …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

seventeen − thirteen =