Početna / Kolumne / Gost Kolumnist / Tenisači, veslači i nogometaši izbornika Pavelića

Tenisači, veslači i nogometaši izbornika Pavelića

tenisač2

 

foto: Zoran Badanjak
foto: Zoran Badanjak

 

 

     Piše: Snježana Banović

 

 

 

 

U rijetko viđenoj hajci koja je nastavljena potjernicom kakva se ne pamti od divljih dana Wild Billa Hickocka i Billyja the Kida, osuđeni je diler kokaina na svojoj ustašoidno razbujanoj televiziji (6. svibnja 2016.) razotkrio glumca Renea Bitorajca kao teškog zločinca protiv (hrvatskog) naroda. Ne samo da je Rene počinio danas u Hrvatskoj najteži zločin usudivši se roditi kao unuk «partizanskih glavešina», već je kriv i što se (iako rođen 1972.) uselio u stan iz kojeg je (1945.) izbačen domobranski general Slavko Štancer. To o izbacivanju i nije baš točno, ali Štancer, da, to je onaj koji je naredio uništavanje Krležine antiratne knjige o hrvatskim domobranima Hrvatski bog Mars i još štošta zločinačkoga, nije strijeljan, umro je uoči strijeljanja 1945. (u Zagrebu, ne u Beogradu), no on nije tema ovoga teksta, vratimo se Bitorajcu.

Svim sportskim sredstvima po Bitorajcu

Kao vrhunac njegovih kriminalnih radnji protiv naroda navodi se i «sadistički» način interpretacija lika i djela vratara HAŠK-a, tenisača Osijeka i veslača Drave te čelnika hrvatske mladeži na sveučilištu 1941. godine Zdenka Blažekovića u «izmišljenoj i klevetničkoj epizodi» filmu Duga mračna noć Antuna Vrdoljaka. Na stranu to što Bitorajac ne može biti «odgovoran» za karakterizaciju lika koji tumači jer ga je takvog «karikaturalnog» kreirao scenarist i redatelj tog «plagijata, laži i klevete» Tonči Vrdoljak, taj mu je»krimen» donio u toj po svemu nedoličnoj TV emisiji veliku minutažu u kojoj ulogu tužitelja igra ni manje ni više nego Blažekovićev sin glavom i bradom, uvaženi gornjogradski građanin. Kako nije na sinu da zna baš sve o ulozi oca u nekim davnim i teškim vremenima i kako su brojni primjeri u životu i literaturi idealizacije loših očeva i od strane dobrih sinova, okanimo se g. Blažekovića ml. I podsjetimo se na brojne druge, očito zaboravljene zanimacije i aktivnosti (kako se u emisiji navodi) istaknutoga Pavelićevog tenisača, nogometaša i veslača kojeg su 1945., nakon bijega iz Zagreba, partizanskim vlastima izručili Amerikanci i nad kojim je 1947. godine izvršena smrtna kazna. A sve zbog toga jer se navodno samo «bavio politikom». I sportom, dakako.

 

Za reket i veslo – spremni!

Dakle,
1. Tenisač:
Poznato je da su odmah po uspostavi NDH proglašene uredbe koje ozakonjuju teror pa su se već tijekom proljeća 1941. studenti našli prvi na udaru režima. Među njima je bila jaka organizacija studenata frankovaca koji su godinu prije osnovali svoj (tada ilegalni) Ustaški sveučilišni stožer i sastavili popis nepoćudnih osoba s podatcima o njihovu političkom djelovanju sve od 1935. godine nadalje. Upravo je Zdenko Blažeković bio na čelu studentske ustaške organizacije koja je zaplijenila arhivu predratnih studentskih udruženja te se njome koristila kao lopticama prigodom uhićivanja koja su započela u lipnju 1941, a ujesen te godine dostigla masovne razmjere. Među prvima na njegovoj listi bio je Ivan Štrk, glumac pripravnik u Drami HNK-a, omiljeni učenik i asistent režije velikog Tita Strozzija. Uhićen je u srpnju 1941. i strijeljan nakon deset dana. Sve se to može iščitati za manje od trajanja jednoga teniskog gema u arhivskom fondu pod brojem 259 u kojem se nalazi i Štrkov policijski karton br. 5246. Štrk je u trenutku toga jezivog gema, seta i meča imao 27 godina. Uhićen je po nalogu tenisača Zdenka Blažekovića, ustaškog bojnika i uskoro zapovjednika u Glavnom ustaškom stanu.

2. Nogometaš:

Na istoj listi i s istim nalozima za uhićenje, našli su se i Veljko Ilić, pravoslavne vjere, i Rade Sladić koji je prešao s pravoslavlja na grčko-istočnu vjeru, uhićeni u isto vrijeme kad i Štrk, obojica kao i on glumački pripravnici u HNK-u, prvi 24, drugi 28 godina, obojica nogometaši. Strijeljani su, piše u dosjeu – „radi sumnje komunizma». Nogometaš Blažeković za to vrijeme napreduje u karijeri i niže pobjedu za pobjedom: uskoro postaje članom Pavelićeva Hrvatskoga državnog sabora, i to nakon istaknute uloge u osnivanju zloglasne 13. ustaške jurišne satnije, sastavljene isključivo od studenata s čistoga zagrebačkog Sveučilišta. Tko ne vjeruje, sve o tome može pročitati u tiražnom mediju Nova Hrvatska, u izdanju s početka 1945., ali ne na sportskim stranicama. Ima i detalj da je upravo on, slikovito rečeno, između najspremnijih ustaških bojovnika imao zadaću obavljati probir pa su najbolji primjerci uskoro dobili čast «zaigrati» u momčadi Pavelićevih tjelesnih čuvara.

 

tenisac1

 

Spalio ga olimpijski plamen, dabogda

Veslač:

I dok tako zapovjednik Muške ustaške mladeži i budući povjerenik Pavelićeva Državnog vodstva tjelesnog odgoja i športa Blažeković napreduje i u veslačkoj karijeri (dosta o njemu ima u Yeomansovoj knjizi The Utopia of Terror: Life and Death in Wartime Croatia) pa četvrti glumački pripravnik s one iste studentske liste za odstrel po kratkom postupku, Židov Vojko Kavić-Kardoš neće od travnja 1941. više moći biti član ni jednoga sportskog udruženja. Umjesto na trening na Savu ili probu u HNK, o tom istom kratkom postupku bit će otpremljen na «vježbanje» terora u logor Jadovno gdje će ga uskoro neka meni nepoznata ruka gurnuti u onu duboku jamu uskog ulaza.
Kad smo već kod veslanja na divljim vodama ustaške hijerarhije, ima i zabavnija strana djelovanja veslača Blažekovića iz doba kad trava i šaš već odavno prekrivaju ubijene kolege navodnoga glumačkog barda Božidara Alića (koji se u polu-artikuliranim komentarima u istoj emisiji pridružuje hajci na kolegu Bitorajca). Naime, dok tako brani svoju vratnicu od navale protivničkih timova, dok osvaja gem i vesla Savom uzvodno, dosadilo je Blažekoviću slušati iz publike klicanje Ante! Ante! jer se „taj način odavanja ljubavi i poštovanja našem poglavniku ne smatra zgodnim i umjestnim“ pa dopisom upozorava sve ustaške logornike i tabornike da na ustaškim priredbama prestanu pogrešno klicati. U istom dopisu ima i prijedlog što i kako pa nalaže «da se ubuduće odaje počast Poglavniku samo sa poklikom Poglavnik!» Tko ne vjeruje ovom nadasve sportskom potezu, može i to pronaći u fondu pod brojem 249 Hrvatskoga državnog arhiva. Imam i detaljnije upute o rečenom spisu, ali ne želim olakšavati tragačima veslanje kroz arhive. Tek datum dopisa bijaše 5. VII. 1943.

Da se vratimo četvorici mladića (kojima sam posvetila knjigu Država i njezino kazalište, zato ih tako dobro poznajem) i ostalima sa studentske liste: po kojoj su ih to osnovi na smrt osudili tenisači, veslači i nogometaši izbornika Ante Pavelića?
Svi ubijeni bili su naime članovi SKOJ-a te su zbog svog djelovanja protiv „društvenog poredka, ustaškog pokreta ili ustaških postrojbi“ potpali pod Zakonske odredbe o prijekom sudu i pokretnom prijekom sudu. Dotadašnji glumački, sportski i slični angažmani nisu takvim lošim sportašima u NDH baš ništa išli u prilog. Zakonske odredbe po kojima su likvidirani (uključivši i one o prijekom sudu) donesene su već 24. VI. 1941., no uskoro je Poglavnik/izbornik proširio kompetencije svojim omiljenim sportistima novom Zakonskom odredbom o nadopuni zakonske odredbe o prijekom sudu i Zakonske odredbe o pokretnom prijekom sudu. (Narodne novine br. 68. Zagreb, 5. VII. 1941.). Samo dva dana poslije te Pavelićeve uredbe o uredbi uredbine uredbe strijeljano je deset zatočenika iz Kerestinca, no to je sasvim druga priča u dugom nizu priča koje slijede u nekoj budućoj knjizi zvanoj Tenisač, nogometaš, veslač… ili Hulja, novinar, zločinac… – svejedno.

 

Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Tuđman, Ahmići, Mostar

Propuštena prilika za početak procesa pročišćenja

Nakon svih zala koje je HDZ predvođen Tuđmanom učinio Hrvatskoj uništavajući je širenjem mržnje, ratom …

Jedan komentar

  1. Samo pokoja napomena – moj djed je bio partizan i gnušao se ovih nabiguza po stanovima.
    Ja sam bio u HV i imao sam rješenje na – tri stana. Nisam uzeo ni jedan – gnušao sam se.
    Nadalje, o da, bilo je i gnusnijih potjernica, od strane navodno uljuđenijih novinara, samo ne prema “kolegi Bitorajcu” – čemu sad takvo zgražanje i čuđenje ?
    Da me ne bi to možda senzibiliziralo ?
    Popara koja je skuhana nije na mom meniju.
    I smiješno mi je promatrati jedan inače ozbiljan antiendehaški tekst, a ne uvidjeti jednaku gramzivost, kukavnost, pa i još gori smrad i smeće zarolan u građansko ruho “hrvatskog” novinstva – o kojem jedva da je pročitati i riječ. Jer se, valjda, radi o frendovima.
    E pa meni je pun kufer gamadi općenito, ne samo Bujanca i Alića.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

three × 1 =