Početna / Istaknuto / Teror uhodi Akademiju: zašto proučavanje terorizma najčešće negira religijsku motivaciju?

Teror uhodi Akademiju: zašto proučavanje terorizma najčešće negira religijsku motivaciju?

isil111

 

Veliko pitanje: suosjećati sa islamom i podastirati mu opravdanje u njegovom hiper-megalomaničnom nasilju je zabluda

Napisali: David Martin Jones i M.L.R. Smith, King’s College London ,12.01.2016.

Kao što je Henry Kissinger primijetio, politika akademika je tako opaka jer su ulozi tako niski. No, makar politika ostaje opaka, kako aktivnosti islamista po sveučilištima Velike Britanije, a i drugdje, izlaze na otvoreno, ulozi su znatno viši nego što si je dragi doktor to zamišljao.

Kako se priprema novi semestar, vrijedi se zapitati zašto administracija sveučilišta i akademski studij terorizma prečesto niječu važnost religije – ili točnije vjerske ideologije – pri tome kako transnacionalne mreže poput Al Kaide i ISIS-a regrutiraju svoje članove i još pozivaju likove poput Moazzema Begga, bivšeg zatočenika Guantanama, da studentima propovijedaju?

Kao što je veći broj bivših sljedbenika Islama – poput Shiraza Mahera i Eda Husaina – naglasio, druga i treća generacija migranata odraslih u sekularnim, multikulturalnim liberalnim demokracijama sa kojima se nikad nisu suživjele, sada su suočene sa dilemom.

Bez oduševljenja za sekularnost Zapada istovremeno su otuđeni od rodbine i tradicije svojih azijatskih korijena kojima smatraju da nedostaje stila i sofisticiranosti.
I konačno, rješenje za svoju otuđenost otkrivaju u svom sui generisislamu koji promovira transnacionalni kalifat kojim uklanjaju sukob između tradicije i sekularizma.

Iz te perspektive, apsolutizam Kur’ana zadovoljava zahtjeve islamskog načina života dok istovremeno djeluje kao protuotrov kaosu džahilijskog (bez islama, op.prev.) svijeta kad se radi o životu, senzualnosti i neznanju.
Međutim, ideološko ljepilo koje je zacementiralo britanski džihadski pokret proizlazi iz Gramscija isto koliko iz Muhameda, a ustraje na strategiji osvajanja obrazovnih ustanova gdje mu je svrha podizanje svijesti.
U najnovije vrijeme je tako evoluiralo da se ne drži samo Gramscija već i Frankfurtske škole s njenim teorijama post-kolonijalnog diskursa kojima je želja emancipirati se od globalnog kapitalističkog svijeta, a što ju transnacionalnom islamskom umu čini vrlo bliskom.

Odbacivanje religijskih/vjerskih objašnjenja

Međutim, mnogi akademski teoretičari i komentatori često odbacuju ovo tumačenja ekstremizma na sveučilištima. Zašto? Odgovor nije teško pronaći. Sve od 1.1 rujna2001. liberalne političke elite, akademije i državne televizije dosljedno negiraju bilo kakvu povezanost između političke religije u njenom islamskom obliku i vjerski nadahnutog nasilja.
Nakon napada na London 7. Srpnja 2005., te onog nedavnog na Pariz, predvidljiva gomila stručnjaka pojavljuje se u medijima tvrdeći da napadi nemaju nikakve veze s religijom. Nije ni čudo. Posljednjih deset godina, potpore i mjesta na katedrama o terorizmu, miru i istraživanju sukoba dodjeljuju se onima koji će pokazati kako islam nema poveznicu s terorizmom, a čak i kad ima, to je dio šireg, anti-kapitalističkog ‘otpora’ svijeta prema Zapadnoj civilizaciji.
Dakle, makar najveći analitičari nakon 11. rujna uviđaju da su bilo planirani bilo realizirani islamski napadi začeti u Europi, brzo prelaze na nijekanje veze tih radnji sa islamom. David Kilcullen, poznat po svom promicanju Bushovog udara na Irak nakon 2006. samouvjereno tvrdi ‘ islamska teologija nema nikakve veze s nasiljem’.

isil122

 

Islam kao anti-kapitalizam

Još više uznemiruje kritička teorija, trenutno moderna akademska ortodoksija koja je uzela maha u mnogim odsjecima političkih znanosti i međunarodnih studija Britanije i Australije nakon 11. Rujna, kojom napad 11. rujna ne samo da nema veze s religijom, već predstavlja anti-kapitalistički odgovor te je dio globalnog pokreta ‘otpora’.
Posljednjih deset godina svjedoci smo gomilanju recenziranih akademskih radova i knjiga koji osnažuju tu poruku. Tragom takvog kritičkog stava otkrivamo koliko je duboko prožeta suvremena akademska zajednica tim prepoznatljivim stavom anti-zapadnogsamo-preziranja.

Iz tih radova iščitavamo, primjerice, da ‘retorika slobode i demokratskog načina života koji ista podrazumijeva razbiješnjuje muslimansku zajednicu’. Lijek nije osuđivanje takvog stava već ulazak u ‘ne-prisiljen dijalog’ sa silama otpora.

Takvo teoretiziranje relativista koje je u modi ide na ruku muslimanskom ‘otporu’. Iz te perspektive, tržište i Zapad predstavljaju prave globalne nasilnike, nipošto to nisu teroristi koji su tek borci protiv kapitalističke nemani.
Iščitavanje islama kao oblika revolucionarnog marksizma s vjerskom fasadom omogućuje suosjećanom zapadnom teoretičaru prikazati pristašu islama u atraktivnom akademskom ruhu kolege kritičara koji ‘zastupa osobit spoj islamske i prosvjetiteljske misli’.
Ne iznenađuje da najuspješniji islamski online časopisi ‘Inspire’ i ‘Dabiq’ podupiru takvo razotkrivanje pravih izvora terorizma. Također smatraju da je rat protiv terorizma ‘izmišljotina’ i iskrivljeni zapadnjački ‘konstrukt’ kojem islam ‘dekonstruira’, te prihvaća da su orijentalizam i kolonijalizam pravi uzroci njihove ‘radikalne’ reakcije.

Odbacivanje realizma

Takav je diskurs moguć jer su mnoga zapadna sveučilišta pri studiju međunarodnih odnosa odbacila, nakon kraja Hladnog rata, pokušaje realističnog prikazivanja svijeta onakvim kakav jest s ciljem idealističkog i emancipacijskog programa koji promovira globalnu pravdu i neprisiljenu komunikaciju. U takvoj bezrealnoj zoni, prijetnje nisu materijalno već negativni diskursi. Štoviše, Zapad je kroz diskurs izazvao islamsku prijetnju ka smanjivanju građanskih sloboda i stvaranju države nadzora.
Kako Moazzam Begg zanimljivo primjećuje: ‘ Okrivljavanje vlada za naša djelovanja… dobro je poslužilo. Još važnije, odmaklo je bilo kakvo kritičko razmatranje o pravoj pokretačkoj snazi našeg nasilja koje je unutar islamske teologije.’
Takav relativistički pristup, koji sada dominira akademskim studijama terorizma, odražava se na političku pomutnju koja je zahvatila Zapad nakon napada 11. rujna.

Akademske zablude

Globalni džihadizam s kojim se suočava zapadno društvo u svom otrovnom obliku Islamske države je, poput svih ratova, oblikovan političkom voljom i ideologijom.
Kritička teorija i sveučilišna klika to odbijaju, radije se baveći drugorazrednim fenomenom koje će izazvati suosjećanje uz ne razumijevanje ‘drugoga’.

Time krivo iščitavamo prirodu prijetnje.

U konačnici, suosjećati sa islamizmom, te nuditi opravdanja za njihovo hiper-megalomanično nasilje je zabluda. Takva zabluda, ironije li, ovisi o liberalnoj pluralističkoj toleranciji od koje i Islamska država i kritička teorija zaziru. Kao posljedica ovakvog histrionskog pokušaja razumijevanja ‘srži’ islamom inspiriranog nasilja pojavio se već neko vrijeme čudnovat nesklad između onoga što islamisti kažu i govore, onoga što kritička akademska zajednica kaže da oni misle i onoga što islamisti zapravo rade.

David Martin Jones je gostujući profesor na odsjeku ratnih studija, King’s College London.
M.L.R. Smith je profesor strateške teorije na odsjeku ratnih studija, King’s College London.

Prevela: Ivana Roglić Relac

 

Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Ustaško-revijalna komponenta proslave Oluje izmještena iz Knina u Slunj

  I dok su prošle godine u Kninu službeno Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

two × three =