Početna / Priroda i društvo / Tko treba nahraniti djecu u Hrvatskoj?

Tko treba nahraniti djecu u Hrvatskoj?

tko treba nahraniti djecu u Hrvatskoj

Moj tata proveo je djetinjstvo gladan. Zbog toga je njegovo prvo pitanje svakom gostu bilo:” jeste li gladni?”  To nije želio meni. Mi, kao djeca, nismo razmišljali o hrani: doručak, ručak, večera, užine, prvo voće, slatkiši- sve je bilo tu kad smo trebali.      Bilo je toliko zanimljivih stvari oko nas da na hranu nismo gubili vrijeme.

Čak i u studentskim danima, u krizama pred vikend, nismo zbog toga patili jer hrana je stizala ili smo mi otputovali do nje.
Bilo mi je prirodno očekivati da moja djeca imaju više nego što sam imala ja. Pri tome nisam , uopće, mislila n hranu. Općenito, nisam mislila ni na što materijalno.        Mislila sam na perspektivnost i mogućnosti. Nadala sam se novoj generaciji koja je , konačno, digla glavu s tanjura, lažirane povijesti i  dobila priliku ovaj svijet učiniti radosnijim mjestom za život, sebi i nekim novim generacijama.

Već mjesecima u Hrvatskoj se govori o pogubno velikom broju gladne djece. Ona gladna dolaze u školu, gladna odlaze iz nje. Od te djece se očekuje izvrsnost.
Zašto su nam djeca gladna i tko ih treba nahraniti?
Svi se sjećamo jedne radio- emisije u kojoj je dr. Sanja Musić -Milanović objašnjavala da u Hrvatskoj nema gladne već pretile djece. Prekorila je roditelje da kupuju lošu, nutritivno praznu hranu jer je, samo naizgled, jeftinija. Objasnila nam je da je crni kruh možda skuplji, ali se može rezati na tanje kriške… To je mogla reći bilo koja druga liječnica u Hrvatskoj i ostalo bi nezapaženo. Ovako, kad je to rekla liječnica u braku s premijerom, nitko nije ni razmišljao o sadržaju izgovorenog i eventualnoj istinitosti i dobronamjernosti savjeta.
U povodu Dana osviještenosti o debljini koji obilježavamo 20. ožujka  voditelj Centra za debljinu KBC-a Zagreb i autor nedavno objavljene knige “Debljina – bolest stila života”, poznati domaći internista-endokrinolog prim. dr. sc. Jozo Jelčić, kaže da je  također  zabrinjavajući trend rasta učestalosti debljine u djece i mladih. U Europi je učestalost debljine u djece od dva do sedam posto. U našoj zemlji se učestalost prekomjerne težine kod djece stare između sedam i 14 godina povećala na 11,9 posto, dok se stopa debljine udvostručila sa 3,5 na 6,9 posto.
Po tim podacima naša zemlja spada među vodeće zemlje po učestalosti debljine u Europi. Učestalost prekomjerne tjelesne težine u dobnoj skupini 7-14 godina, u periodu 2000.-2005. povećala u odnosu na period 1997.-2000., sa 10,6 na 11,9 posto. Učestalost debljine u toj dobnoj skupini u istom periodu se udvostručila, povećala se sa 3,5 na 6,9 posto.
Kakve sve zdravstvene probleme može debljina uzrokovati?
Debljina je kronična bolest koja uzrokuje brojne komplikacije. Ona nije samo estetski problem, nego i javno- zdravstveni problem.
Bez obzira na pokazatelje  stručnjaka, djeca su nam gladna. Između gladne i site djece sve je veći jaz, a gladna imaju sve lošiju perspektivu. Ispada da su gladna djeca pretila i na pragu bolesti,a tako gladna ne mogu učiti jer doma, osim gladi, vlada i očaj koji oni upijaju u sebe i koji je poslije, u odrasloj dobi, jako teško isprati iz sjećanja. S druge strane imamo situ djecu, idealne težine i zdravlja, odjevenu i počešljanu po posljednjoj modi, koja imaju najnovije gadgete i čiji psići spavaju u krevetićima optočenim  Svarovski kristalima. U bolesnom društvu proizvodimo bolesne razlike i kao u nekom nacističkom eksperimentu, hladno i cinično bilježimo rezultate.
Ma koliko malo imamo, pokazalo se, spremni smo to podijeliti s drugima. Osnovale su se Udruge koje planiraju sustavno prikupljati sredstva i omogućiti djeci obroke u školi. Hvale vrijedan projekt misle mnogi. Neke druge udruge misle da se taj problem mora riješavati kroz državne institucije jer čemu sva ta Ministarstva i uredi socijalne skrbi ako građani moraju odvajati da djeca ne budu gladna u Hrvatskoj?
Problem je prepoznala i Europa.  Europska komisija predložila je nacionalnu raspodjelu 150 milijuna eura iz sredstava EU-a za program distribucije voća i povrća u školama u razdoblju od 2015. do 2016. godine, a ovog tjedna države članice EU prijedlog su i prihvatile.
Cilj ovoga programa je u školama dijeliti porcije voća i povrća djeci u 25 država članica koje sudjeluju u programu (sve osim Švedske, Finske i

Čini li se to samo meni ili je evidentan nedostatak   perspektive u 21. stoljeću?  Mi se borimo s prehranjivanjem djece… Tražimo izvrsnost  na mnogim područjima, naravno, tražimo je od djece. Kao da je izvrsnost u bilo čemu dovela u poziciju one koji sada takve zahtjeve stavljaju pred našu djecu.  Oni traže izvrsnost koju ne pokazujemo primjerom jer smo s mnogih europskih i svjetskih centara ocjenjeni najviše s dovoljan 2. Točnije, tako su ocjenjeni političari i Vlada.
I pitam se- tko to treba nahraniti našu djecu?
Zašto kamioni donirane hrane dolaze u Savsku 66, u šator neprijavljenog prosvjeda, opskurnih likova bez ikakve empatije za druge građane i njihove probleme? Zašto se hrana poklanja njima sa jedinim sigurnim primanjima, umjesto da se dovozi u škole?
Možda bi sva djeca mogla imati besplatan, kvalitetan obrok u školi kada lijeva Vlada ne bi plaćala enormne rate kredita pretilim svećenicima susjedne države. Slutim da bi trošak jednog luksuznog automobila Vlade pokrio trošak prehrane djece u barem jednoj školi. Sigurna sam da bi nam zadovoljna, zdrava  i sita djeca donijela više dobroga u budućnosti od stotina parazita zaposlenih u lokalnim upravama. Jer naš problem nisu piloti i liječnici koji odlaze raditi u drugu zemlju. Naš problem su nezaposleni i potplaćeni roditelji čija su  djeca gladna, a ne možemo se dogovoriti tko ih treba nahraniti.

Facebook komentari

Sanja Bilas

Napiši sad ili zauvijek šuti!

Provjeri i ovo

Spomen ploča antifašizmu – Boris Čelar

            Facebook komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

three × 2 =